Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Izraelska kriza
Savremeni svet

Izraelska kriza

PDF Štampa El. pošta
DŽordž Fridman   
ponedeljak, 20. avgust 2012.

(Stratfor, 14.8.2012)

Krize su po običaju kratke, oštre i intenzivne. Izraelski neugodan položaj se razvijao tokom drugačijeg vremenskog okvira, izraelska kriza je difuznija od većine kriza i još uvek nije dostigla odlučujući momenat i trenutak klimaksa, ali još uvek je reč o krizi. Kriza se ne tiče isključivo Irana iako se izraelska vlada fokusira na to pitanje. Kriza se najpre tiče izraelske strateške stvarnosti još od 1978, kada je u Kamp Dejvidu potpisan mirovni sporazum sa Egiptom.

Izraelska vlada govori o egzistencijalnoj pretnji od iranskog nuklearnog oružja. Ja smatram da je kriza šira i dublja, neki njeni delovi su sasvim novi, dok su drugi utemeljeni u finansijskom životu Izraela.

Izrael se sada našao u dugoročnoj krizi u kojoj se bori da razvije strategiju i međunarodnu politiku koja bi se nosila sa novom realnošću. Ovo izaziva suštinski unutrašnji stres, s obzirom na to da se domaći konsenzus koji se tiče izraelske politike cepa u isto vreme kada se strateška stvarnost menja. Uprkos tome što se ovo periodično dešava nacijama, Izrael vidi sebe u slabijoj poziciji na dužem vremenskom periodu, s obzirom na svoju veličinu i populaciju, uprkos njegovoj trenutnoj vojnoj superiornosti. Još preciznije on vidi da će događaji evoluirati u tom smeru tako da će potencijalno podreti tu vojnu stvarnost i zbog toga oseća pritisak kako bi reagovao i sačuvao je. Način na koji se može očuvati superiornost u kontekstu nove strateške realnosti predstavlja samu srž izraelske krize.     

Egipat

Još od 1978. izraelska strateška stvarnost bila je takva da njemu ne preti otvoreni periferni rat. Nakon Kamp Dejvida graničnik koga čini Sinajsko poluostrvo odvaja Egipat od Izraela i Egipat je imao vladu koja nije želela da se taj dogovor prekrši. Izrael se još uvek suočava sa formalno neprijateljskom Sirijom. Sirija je izvršila invaziju na Liban 1976. kako bi slomila Palestinsku oslobodilačku organizaciju[1] koja je tu našla uporište i da ponovo učvrsti svoju vlast nad Libanom, ali je znala da ne može sama da napadne Izrael. Sirija je ostala zadovoljna time što je postigla neformalni sporazum sa Izraelom. U međuvremenu relativno slab i izolovan Jordan zavisio je od Izraela kada je u pitanju njegova nacionalna bezbednost. Sam Liban je bio nestabilan. Izrael je povremeno intervenisao tamo ne u potpunosti uspešno ali ne i po cenu velikih gubitaka.    

Najvažniji od izraelskih suseda Egipat, sada se kreće nepoznatim kursom. Ovog vikenda, novi egipatski predsednik Mohamed Morsi je uklonio petoricu ključnih vojnih komandanata i pripadnika Vrhovnog saveta i ukinuo je ustavne amandmane koje je postavila armija. Postoje dve teorije o tome šta se desilo. Po prvoj Morsi – koji je pre izbora bio vrhovni lider glavnog islamističkog pokreta u zemlji, Muslimanskog bratstva -  zapravo je mnogo moćniji od vojske i on odlučno postupa kako bi transformisao egipatski politički sistem. Po drugoj, sve ovo je deo dogovora vojske i Muslimanske braće koji daje Morsiju iluziju moći dok zapravo vojska zadržava moć. 

U celini, ja naginjem drugoj teoriji. Ipak još uvek nije jasno na koji način će se ovo razviti: iluzija moći se vrlo lako može pretvoriti u stvarnu moć. Uprkos svim dogovorima između armije i Morsija, kako će se sve ovo odvijati za godinu ili dve kako javnost sve više u Morsiju bude videla ličnost koja je na rukovodećem položaju – što će ograničiti opcije koje ima armija i zacementirati Morsijevu moć- nije poznato. U istom smislu Morsi je podržavao sigurnosne mere koje je vojska preduzela protiv militantnih islamista, kao što smo videli prilikom operacija prošle nedelje na Sinajskom poluostrvu.

Sinaj preostaje kao granična zona za sve veće vojne snage ali ne i za paramilitarne snage koje su povezane sa radikalnim islamistima koji su pojačali svoje aktivnosti na poluostrvu još od pada bivšeg predsednika Hosnija Mubaraka u februaru 2011. Prošle nedelje oni su napali egipatsku vojnu postaju na granici sa Gazom pri čemu su ubili 16 egipatskih vojnika. Ovo je sledilo nekoliko napada na izraelske granične prelaze. Morsi je osudio napade i naredio je veliku vojnu operaciju čišćenja Sinaja. Iz ovoga mogu nastati dva problema.

Kao prvo egipatska sposobnost da porazi militantne islamiste zavisi od ponovnog definisanja ugovora iz Kamp Dejvida, u najmanju ruku neformalno, kako bi se dozvolilo da Egipat tamo dopremi značajne vojne efektive (iako možda čak ni ovo neće biti dovoljno). Ove dodatne vojne snage možda neće odmah zapretiti Izraelu, ali postavljanje i učvršćivanje većeg egipatskog vojnog prisustva može eventualno predstavljati pretnju. 

Ovo će biti naročito izraženo ukoliko Morsi i Muslimanska braća nametnu svoju volju egipatskoj vojsci. Ukoliko uzmemo da je Morsi umeren, postavlja se pitanje ko će ga naslediti. Muslimansko bratstvo je jasno naslednik a mogućnost da se iz egipatskih protesta pojavi sekularna demokratija nije realna. Takođe, poznato je da je Muslimansko bratstvo pokret koji se sastoji iz mnogih rivalskih frakcija. A na osnovu izbora jasno je da Muslimansko bratstvo predstavlja najpopularniji pokret u Egiptu i da niko ne može predvideti na koji način će se ono razviti ili koja će frakcija dominirati i koje će nove tendencije izbiti u prvi plan. Egipat u godinama koje dolaze neće ličiti na Egipat prošlih generacija, a to znači da izraelski proračun o tome šta će se dogoditi na njegovom južnom frontu moraće da uzme u obzir i Hamas iz Gaze i možda islamistički Egipat koji je spreman da bude saveznik Hamasu.  

Sirija i Liban

Slična situacija postoji i u Siriji. Sekularni i militaristički režim porodice al-Asad je u ozbiljnoj nevolji. Kao što je pomenuto Izraelci imaju razrađene odnose sa Sirijcima koji potiču još od Sirijske invazije Libana protiv Palestinske oslobodilačke organizacije 1976. To nisu prijateljski odnosi, ali su predvidljivi. Naročito su to bili tokom devedesetih: Izrael je dozvolio Siriji slobodu u Libanu zauzvrat da Damask ograniči akcije Hezbolaha.

Liban nije bio naročito stabilan, ali je njegova nestabilnost vodila do predvidljivog obrasca. Taj obrazac se srušio kada su Sjedinjene Države uočile priliku da prisile Siriju da se povuče iz Libana 2006. nakon atentata na libanskog premijera Rafika al-Haririja 2005. Sjedinjene Države su iskoristile “Kedar” revoluciju koja se podigla protiv Damaska da izvrše odmazdu protiv Sirije zato što je dozvolila da al-Kaida šalje džihadiste u Irak iz Sirije.

Ovo nije razbuktalo trenutne nemire u Siriji, koji čini se uključuju slobodniju koaliciju Sunita, uključujući elemente Muslimanskog bratstva i drugih islamista. Iako je Izrael više preferirao sirijskog predsednika Bašara al-Asada u poređenju sa njima, al-Asad je sam menjao ponašanje. Što je pod većim pritiskom bio, bio je sve više zavistan od Irana. Izrael je počeo da se suočava sa neprijatnom vladom sunitskih islamista ili sa vladom koja umnogome zavisi od Irana. Nijedan ishod ne odgovara Izraelu, i nijedan ishod nije pod izraelskom kontrolom.

Isto tako opasno za Izrael bi bila libanizacija Sirije. Sirija i Liban su povezani na mnogo načina, iako je libansko političko uređenje potpuno drugačije i Sirija može poslužiti kao stabilizaciona sila. Sada postoji razumna verovatnoća da će Sirija postati kao Liban, naime, veoma podeljena zemlja koja je izdeljena duž religijskih i etničkih linija koje su u ratu sa samim sobom. Najbolji ishod za Izrael bio bi da Zapad uspe da sačuva sirijski sekularni vojni režim bez al-Asada. Ali nije jasno koliko će režimi koji počivaju na podršci Zapada i na strukturi al-Asadove Sirije opstati. Čak i najbolji ishod nosi sopstvene opasnosti. I dok je Liban bio relativno stabilan proteklih godina, kada Siriju zahvati prehlada, Liban dobija upalu pluća. Izrael se tako suočava sa mogućnošću gubljenja sigurnosti na severu.

Uloga SAD i izraelsko strateško zarobljavanje

Važno je uzeti u obzir američku ulogu u ovome, zato što ultimativno izraelska nacionalna bezbednost – naročito ukoliko se strateško okruženje pogorša- počiva na Sjedinjenim Državama. Za SAD trenutna situacija predstavlja strateški trijumf. Iran širi svoju moć na zapad kroz Irak i Siriju. Ovo predstavlja novu silu u regionu koja direktno ugrožava američke interese. Tamo gde je Izrael prvobitno video interes u opstanku Asada, Sjedinjene Države nisu. Primarni interes Vašingtona počiva u blokiranju Irana i onemogućavanju Teherana da postane pretnja Arabijskom poluostrvu. Sjedinjene Države Siriju vide, naročito nakon pobune, kao iransku marionetu. Dok su Sjedinjene Države bile zadovoljne time što se Iran suočava sa pogoršanjem situacije u Siriji, Izrael je daleko ambivalentniji prema tom ishodu.

Izraelci su uvek protiv regionalne sile koja je u usponu. Kada je to bio egipatski lider Gamal Abdel Naser oni su svu pažnju usmerili na njega. Kada je to bila al-Kaida i njeni simpatizeri oni su se fokusirali na nju. Kada je to bio Iran oni su se fokusirali na Teheran. Ali jednostavno protivljenje regionalnim tendencijama više ne predstavlja dovoljnu osnovu za izraelsku strategiju. Kao u Siriji, Izrael mora da se potencijalno suprotstavi svim tendencijama gde Sjedinjene Države mogu samo jednoj. Ovo čini da izraelska politika bude inkoherentna. U nedostatku moći da uspostavi realnost u Siriji koja bi im išla na ruku, ono što je najbolje što Izrael može da učini jeste da igra sa ravnotežom moći. Kada je izbor između proiranske i sunitsko islamističke vlasti on više ne može da igra na kartu balansa moći. S obzirom na to da mu nedostaje snaga da uspostavi realnost koja bi bila u njegovom interesu, on se našao u strateškom obruču.  

Izraelska sposobnost da utiče na događaje u blizini svojih granica nikada nije bila velika, ali događaji koji se dešavaju u graničnim zemljama sada su potpuno izmakli kontroli. Dok je, u istorijskom pogledu, izraelska politika bila usmerena na glavnu pretnju koristeći ravnotežu moći kako bi stabilisao situaciju i na kraju koristeći vojnu silu on više nije u stanju da prepozna glavnu pretnju. Postoje pretnje u svim susednim državama, uključujući Jordan (gde se povećava uticaj kraljevske struje Muslimanskog bratstva dok Hašemitska monarhija oživljava odnose sa Hamasom). To znači da Izrael ne može više da računa na korišćenje ravnoteže moći u ovim zemljama kako bi obezbedio sigurne granice. Nije jasno gde se nalazi frakcija koju bi Izrael podržao ili ravnoteža koja bi mogla da se ostvari. Konačno, problem je više političke prirode nego vojne. Opcija da se uspostavi političko rešenje nije dostupna. 

Nasuprot okolnostima, bilo koji ozbiljni pregovori sa Palestincima su nemogući. Kao prvo Palestinci su podeljeni. Kao drugo oni pažljivo prate šta se događa u Egiptu i Siriji s obzirom na to da to može omogućiti nove političke prilike. Konačno, zavisno od toga šta će se desiti u susednim državama, svaki dogovor koji Izrael može postići sa Palestincima može da se pretvori u noćnu moru.

Stoga se okupacija nastavlja, dok Palestinci imaju inicijativu. Nemiri počinju onda kada oni žele da počnu i dobijaju oblik koji oni žele unutar granica njihovih resursa. Izraelci su u stanju pružanja odgovora. Oni ne mogu da izbrišu palestinsku pretnju. Sukobi širokih razmera u Gazi, na primer, imaju kako političke posledice tako i vojna ograničenja. Okupirati Gazu je lako ali nije lako umiriti je.

Izraelski vojni i unutrašnji politički izazovi

Kriza sa kojom se Izrael suočava je da njihove poluge moći, otvoreni i prikriveni odnosi koje imaju i njihova vojna moć nisu dorasle zadatku efektivnog oblikovanja njihovog neposrednog okruženja. Izgubili su stratešku inicijativu, i sredstva kojima raspolažu neće se pokazati odlučnim u suočavanju sa njihovim strateškim pitanjima. Oni više ne operišu na vrhuncu moći, već u složenoj sferi koja nije više podložna vojnim rešenjima.  

Izraelska jača strana jesu konvencionalne vojne snage [2]. Izrael ne može potpuno da poima ili kontroliše snage koje su u pokretu u blizini njegovih granica ali može da shvati Iransku nuklearnu pretnju. Ovo dovodi do toga da se više fokusiraju na konvencionalni sukob. Rat sa Hezbolahom 2006. je bio potpuno konvencionalan ali Izrael nije bio spreman za pešadijski sukob[3]. Izraelci su umesto toga izabrali da se sa Libanom nose putem vazdušnih udara ali time nisu uspeli da postignu svoje političke ciljeve.

Izraelci žele da redefinišu igru tako da mogu pobediti i upravo zbog toga je njihova pažnja privučena iranskim nuklearnim programom. Od svih svojih opcija u regionu, napad na iranska nuklearna postrojenja čini se da odgovara njihovim kapacitetima.[4] Dve stvari čine takav potez privlačnim. Prva je da je eliminacija iranskog nuklearnog programa poželjna po Izrael. Nuklearna pretnja je toliko zastrašujuća, da bez obzira koliko ona bila stvarna, njeno uklanjanje je poželjno.

Drugo, to bi dozvolilo Izraelu da demonstrira relevantnost svoje moći u regionu. Prošlo je podosta vremena od kako je Izrael postigao značajnu vojnu pobedu velikih razmera. Invazija Libana osamdesetih godina prošlog veka nije se okončala dobro; rat iz 2006. predstavljao je pat poziciju. I dok je možda Izrael postigao svoje vojne ciljeve invazijom na Gazu 2008. taj konflikt je bio politički neuspeh. Izrael se još uvek shvata ozbiljno u regionalnoj psihologiji, ali utisak o nepobedivosti koga je Izrael uživao nakon 1967 je razvejan. Pobeda koja bi se merila sa uništenjem iranskog oružja bi ojačala relevanciju Izraela.

Naravno, nije jasno da li Izraelci nameravaju da preduzmu takav napad. I nije jasno da li bi takav napad uspeo. Takođe nije jasno da li bi Iranski odgovor u moreuzu Hormuz stavio Izrael u tešku političku situaciju i iznad svega nije jasno da li bi egipatski i sirijski faktori bili impresionirani napadom u dovoljnoj meri da promene svoje ponašanje.

Izrael takođe ima i unutrašnji problem, manjak samopouzdanja. Mnogi vojni i obaveštajni lideri se protive napadu na Iran. Deo njihovog protivljenja je zasnovan na kalkulacijama, dok je drugi deo zasnovan na seriji manje uspešnih vojnih operacija koje su uzdrmale njihovo poverenje u vojnu opciju. Oni se plaše kako neuspeha tako i irelevantnosti samog napada u poređenju sa strateškim pitanjima sa kojima se Izrael suočava.

Među izraelskim političarima može se primetiti politička inercija. Premijer Benjamin Natenjahu pokušao je da oformi koaliciju sa Kadima partijom centra ali taj pokušaj se raspao usled lokalnog izraelskog pitanja koje se odnosilo na to da li bi ortodoksni Jevreji trebalo da budu uključeni. Umesto da se postigne strateški dijalog izborna jedinica sekularne Kadima partije se sukobila sa religioznim izbornim jedinicima Likud koalicije što se završilo neuspehom formiranja vlade koja bi bila sposobna da napravi platformu za odlučnu akciju.  

Ovo je izraelska kriza. Ona nije iznenadna i takva da bi predstavljala pretnju po život , umesto toga ona je produkt nerazmršenih regionalnih strategija, nedostatka samopouzdanja usled neuspeha i produkt političkog sistema koji nije sposoban da se ujedini po bilo kom pitanju. Izrael, mala zemlja koja se oduvek služila vojnom silom kao svojim krajnjim oružjem sada se suočava sa situacijom u kojoj je jedina moguća upotreba vojne sile – protiv Irana- ne samo da je rizična nego nije jasno povezana ni sa jednim od glavnih pitanja sa kojima se Izrael susreće osim pitanja koje se odnosi na nuklearnu pretnju.    

Francuska Treća republika bila je obeležena u sličnom smislu usmerenošću ka sebi pored dubokog straha. To je vodilo do političke paralize i do nemogućnosti da Pariz shvati tačnu prirodu pretnje i da prema njoj oblikuje svoj odgovor. Umesto da se suoči sa gorućim pitanjima tokom tridesetih godina prošlog veka Francuzi su se oslanjali na prošle slavne periode i prepustili su se njima. To se nije završilo sasvim dobro.  

Sa engleskog preveo: Vladimir Jevtić


[1] Poznatiju kao PLO od engleskog naziva:  Palestine Liberation Organization, Palestinska oslobodilačka organizacija. Prim. Prev.

[2] Ovo treba uzeti sa rezervom zato što Izrael raspolaže i sa nekoliko stotina atomskih bombi. Precizniji podaci jednostavno nisu dostupni javnosti, tako da osim konvencionalnih snaga Izrael može da se osloni i na jak nuklearni potencijal. Ova tema je veoma osetljiva i o njoj većina autora i ne govori. Prim. prev.

[3] I ovo treba uzeti sa rezervom zato što su Izraelci angažovali kopnene snage, tačnije tenkovske jedinice ali su pretrpeli velike gubitke od boraca Hezbolaha. Osim ovoga bio je i pokušaj desanta specijalnih jedinica Izraela koji se završio potpunim krahom. Prim. prev.

[4] Ovo bi bilo veoma teško izvesti zato što lokacije iranskih nuklearnih postrojenja nisu precizno locirane čak ni iz satelita. Osim toga planinska konfiguracija terena dozvoljava ukopavanje svih vrsta postrojenja čak i ako zanemarimo iransku protivvazdušnu odbranu. Prim. prev.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner