Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kakav nam je nacionalizam potreban?
Savremeni svet

Kakav nam je nacionalizam potreban?

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Savanović   
nedelja, 26. jun 2011.

Sarajevski profesor Šaćir Filandra nedavno je u nekoliko navrata ustvrdio kako je nacionalizam istorijski prevladana kategorija, te da se povijest, pod uticajem objedinjavajuće sile transnacionalizacije ekonimije, mass media i sl. neće razvijati u pravcu nacionalizma, već ka nekoj vrsti multikulturnosti. Time se nacionalizmu pripisuje uobičajen patos arhaičnog i retrogradnog pogleda na svijet, tipa popularne SDP formule o “prebrojavanju krvnih zrnaca”. Ako pređemo preko metodološkog propusta profesora Filandre, naime da na taj način nije moguće predviđati budućnost, čemu nas u najmanju ruku upozoravaju tzv. “povijesni diskontinuiteti” kojima je XX vijek obilovao, i uzmemo zaozbiljno njegovu tvrdnju, ipak je potrebno uočiti da eksplicite suprotni stavovi postaju sve glasniji. Drugačiji pogled prezentovala je npr., kancelarka Angela Merkel objavljujući, u jednoj izjavi koja je s pravom privukla veliku pažnju, smrt projekta multikulturalizma i navješćenje povratka aveti nacije. Izjavu kancelarke očigledno je ponukao neuspjeh kako projekta asimilacije, tako i projekta integracije došljaka, naročito Turaka, u Njemačkoj. Multikulturna utopija nije završila u jednoj kosmopolitskoj kaši nacija, već, kako to npr. pokazuje iskustvo velikih gradova, u zatvaranju u “nacionalne četvrti” koje su često u stanju podzemnog rata. Etnije u ovim megalopolisima nisu kointegrisane, već po pravilu antogonistički žive jedne pored drugih. Glasovi koje ovih dana čujemo iz Škotske, blokada u Belgiji, permanentni problem Baskije, sve veći uspjeh “nacionalističke” desnice u parlamentima evropskih država itd., itd., reflektuju neuspjeh projekta multikulturalizma, i pozivaju na oprez trezvene propagatore smrti nacionalnog. Oprezan stav po ovom pitanju može imati formu pristupa po kome nacionalizam, kao i svaka druga činjenica, može biti kako izvor stagnacije, tako i motorna sila progresa. Kao i uvijek, stvar je primarno u sviraču, a manje u instrument. U slučaju BiH to znači da nacionalizam nije izvor konfliktnosti i stagnacije kao takav, sam po sebi, već zato što je pretvoren u instrument resentimana. Stoga možemo tvrditi da ako pitanju damo formu “za ili protiv nacije”, ono nije pravilno postavljeno i ne može poslužiti kao osnova za realpolitičku raspravu.

Mi ne možemo naprosto “skočiti” u multikulturni, nadnacionalni “građanski” poredak – on se mora graditi u istorijskom vremenu.

Multikulturna građanska utopija

Netrpeljivost između nacija koje čine BiH rezultat je između ostalog nasilnog pokušaja da se ad hoc, preko noći, instalira tzv. “građansko” društvo. Ova je vrsta zablude utoliko više začuđujuća s obzirom na bogato istorijsko iskustvo naroda ovih prostora sa iluzijom komunističkog projekta nadnacionalne identifikacije. Žestina disolucijskog rata u popriličnoj je mjeri prouzrokovana probojem potisnutih simboličkih sadržaja, koji su između ostalog sublimirani u pojmu nacije, a koji su bili nasilno i vještački blokirani u svom zadovoljenju. Razumije se da niko ovdje nije protiv veličanstvene ideje Evrope, kao “otvorene republike” sa (još dalekom) perspektivom kosmpolitske sinteze nacija. Kada multikulturalizam označavamo kao utopiju, to nije zato što osporavamo ideale koji ga utemeljuju, već njegovu neprimjerenost trenutnoj stvarnosti. Problem je što nacionalizam na prostorima BiH, pa i šireg prostora bivše SFRJ, upravo usljed svoje neiživljenosti, blokira energije takvog razvitka. Stoga ispravna postavka problema može glasiti: ne eliminacija nacije, već iznalaženje jednog modela koji bi nacionalne antagonizme zatvorio u okvire produktivne i progresivne utakmice aktera, koji bi svojom željom za uspjehom grupe pridonijeli kako sebi i vlastitoj naciji, tako i prinudili ostale da se usavršavaju. Uostalom, konkurencija Francuza, Engleza i Nijemaca, uz sve probleme i zastoje, ne sprječava ih da promovišu kooperativnu produktivnost u okviru EU. To je klasična ideja blagodarne uloge konkurencije, podignuta sa individualnog na kolektivni nivo. Na takav način nacionalizam interpretiraju intelektualci poput recimo savremenog grčkog filozofa Panajotis Kondilisa, ili američkog profesora Tomasa Molnara, ili berlinskog profesora, poslanika u Bunderstagu i dugogodišnjeg gradonačelnika Hajnriha Lumera, i mnogih drugih. U pitanju je alternativan pristup, koji upravo u ideologiji preuranjene i vještačke “građanskosti” prepoznaje ključnu kočnicu oslobađanja od nacionalizama i promovisanja građanskog društva u budućnosti. Što se tiče BiH, ne radi se, dakle, samo o tome što je ideja “građanske” države percipirana od strane Srba i Hrvata kao oblik velikobošnjačkog (dakle nacionalističkog!) koncepta, već i o tome da, čak i kao istinski građanska, ta doktrina nema utemeljenja u političkoj realnosti naroda BiH. Mi ne možemo naprosto “skočiti” u multikulturni, nadnacionalni “građanski” poredak – on se mora graditi u istorijskom vremenu. Stoga se može tvrditi da upravo ova doktrina, kao takva, proizvodi iritantan otklon ka nacionalnom i nacionalističkom, i njegova je motorna snaga. Realističan način promovisanja građanskog koncepta u BiH mora početi od povijesne realnosti – snažne želje da se “iživi” nacionalni identitet. Pitanje, dakle postaje: na koji način prevesti borbu nacionalizama sa kursa dekadencije na jedan produktivan takmičarski teren.

Nacionalizam ove vrste je podsvjesnog simboličkog karaktera i kao takav izvor zatvaranja u tribalističke matrice i prevladane forme življenja.

Dva nacionalizma

Jedan aspekt problema nazadnosti nacionalnog diskursa na ovim prostorima je njegovo arhaično definisanje po modelu “krvi i tla”: ideologije “Velike Srbije”, “Velike Hrvatske”, “Bošnjačke Bosne”, “Velike Albanije”, zarobljene su u toj vrsti poimanja. Nacionalno se shvata kao metapolitička činjenica, svetog karaktera. Odatle je razumljivo da se Drugi interpretira ne kao puki politički protivnik i ekonomski konkurent, već kao apsolutna suprotnost i sam Antihrist. Mržnja koju, recimo, pojedini krugovi iz Sarajeva pokazuju prema RS-u (ne manjka i obrnutih primjera), često očito nema nikakve veze sa konkretnim interesima, već je gotovo patološkog i šizofrenog karaktera. Borba se prevodi sa normalne civilizacijske borbe različitih pristupa i interesa u iracionalne matrice, u kojima je neprijatelj u politici poiman u smislu kako je taj pojam u ključnim crtama opisao Karl Šmit. Nacionalizam ove vrste je podsvjesnog simboličkog karaktera i kao takav izvor zatvaranja u tribalističke matrice i prevladane forme življenja. On u praksi uistinu služi kao puki instrument očuvanja na vlasti jedne oligarhije skrivene iza velikih parola “srpstva”, “hrvatstva” i sl., i stvarni je izvor ratova i sukoba.

Više je dokaza da je takvo poimanje nacionalnog dominantna matrica ovdašnjih političkih elita. Nesposobnost svih vlada u BiH, kako državnih, tako i entitetskih i kantonalnih, da rješavaju stvarne probleme i sprovedu strukturalne reforme nedvosmisleno to potvrđuje. Npr. Vlada Republike Srpske nije u stanju da sprovede sistemske reforme poput penzionog sistema, niti restrukturiše Željeznice RS koje permanentno generišu gubitke. Istovremeno se pokreće apsurdan projekat kakav je Sky Srpska, koji je, kako zbog geografskog položaja Banjaluke, tako i broja potencijalnih korisnika, unaprijed osuđen na propast. Zašto je to tako? Zato što se nacionalizam instrumentalizuje kao puki simbolički sadržaj, a ne realni okvir za djelovanje. Jedna primarno ekonomska činjenica – kompanija za avioprevoz, posmatra se kao čisto politička činjenica i simbol. Da je drugačije, Vlada RS ne bi dozvolila da Srbija napravi željeznički koridor sa Hrvatskom i Slovenijom i mimoiđe RS, niti bi propustila da se najavljeni građevinski koncern u RS ne priključi srbijanskim građevinskim firmama u poslovima koje ove naveliko obavljaju u pojedinim zemljama iz bloka nesvrstanih. Isto važi i za vojnu industriju, kao vjerovatno najekspanzivniju industrijsku granu Srbije, u kojoj RS učestvuje sa praktično zanemarljivim učinkom. Umjesto da troši angažman Srbije na nepotrebne političke korake, kakav je recimo prethodna referendum-farsa, Republika Srpska bi trebalo da iskoristi podršku Srbije za konsolidaciju nekoliko svojih ključnih privrednih grana, po modelu koji je prezentovan na slučaju Telekoma. U tom kontekstu nacionalno bi predstavljalo jedan progresivan pristup političkoj stvarnosti, kako unutra – mobilišući kapacitete i braneći resurse, tako i međunacionalno – postavljajući izazov drugima da budu bolji. “Biti bolji” ovdje ne znači voditi rat, već se, na primjer, suprotstaviti pokušaju osvajanja energetskog prostora BiH od strane Elektroprivrede RS-a, time što će se Elektroprivreda FBiH pokazati kao tržišno bolji ponuđač. Sada se borba između ovih firmi odvija tako što jedni pokušavaju sabotirati napore drugih: npr. u realizaciji trenutno aktualne ideje izgradnje hidropotencijala na Drini, od strane Srbije, Italije i RS – EPFBIH pribjegava različitim pokušajima institucionalne i vaninstitucionalne opstrukcije, umjesto da se mobiliše i izađe kao konkurentiji igrač. Blamaža koju po ovom pitanju prezentuje smiješni ministar Alkalaj, odlična je ilustracija vrste diskursa koja ovdje dominira. Isti je slučaj i sa opstrukcijom od strane Konkurentskog vijeća prema angažmanu ruskih naftnih kompanija u RS, kakva je recimo trenutna kazna za kašnje prilikom spajanja. Primjera ovakve resantimanske borbe u kojoj svi narodi i svi građani gube je nebrojeno. Naprosto, takmičenje ovdje ima karakter one stare narodne, prema kojoj naše komšije (i obratno) prije žele da naša krava krepa, nego da oni uzgoje bolju. Tako se daje za pravo tvrdnjama da su nacionalne oligarhije očigledno nezainteresovane i nesposobne za stvarne interese naroda u ime kojeg nastupaju – kako u smislu pogonskog potencijala društva, tako i u smislu odbrane nacionalnih resursa, i upotrebljavaju nacionalizam kao masku za očuvanje sistema lične i partijske dominacije. Međutim, to nije nužno argument za anatemisanje nacionalizma kao takvog, već samo jedne njegove operacionalizacije.

Ako pratimo iskustvo uspješnih tranzicija, poput recimo Poljske ili Slovenije, ili ranije Južne Koreje, onda čini se možemo markirati jednu magistralnu liniju koja im je, i pored svih istorijskih, političkih, nacionalnih, geografskih i dr. specifičnosti zajednička.

Nacionalno tako može biti interpretirano i kao područje ekonomskog objedinjavanja jednog naroda. Ideja je da se resursi nekog područja stave u pogon kolektivnom akcijom. Ovo, razumije se nema nikakve veze sa povratkom komunitarističkih modela ekonomije. Jednostavno rečeno, radi se o tome da je za narode u tranziciji od suštinskog značaja da se omogući postepena konsolidaciju privrednih resursa, do tačke kada će oni postati konkurentni na širem tržištu. Nacionalizam ovdje može biti shvaćen kao sredstvo odbrane prirodnih i drugih resursa jednog naroda pred agresijom multinacionala. Ako pratimo iskustvo uspješnih tranzicija, poput recimo Poljske ili Slovenije, ili ranije Južne Koreje, onda čini se možemo markirati jednu magistralnu liniju koja im je, i pored svih istorijskih, političkih, nacionalnih, geografskih i dr. specifičnosti zajednička. Nasuprot standardne ekonomske teorije koja uspjeh tumači prihvatanjem neoliberalnih rigora ključnih za funkcionisanje slobodnog tržišta: od niske inflacije, minimalističke administracije i male vlade, pa do nesputane otvorenosti prema stranom investicionom kapitalu, iskustvo ovih zemalja govori drugačije: uspjeh je zasnovan na vještom kombinovanju neoliberalnog i državnog modela. Naime, neoliberalni model ohrabrivao je zemlje u tranziciji da krenu u nekontrolisanu privatizaciju koja u praksi znači rasprodaju nacionalnog bogatstva, ili u najboljem slučaju svođenje nacionalnih giganata na rang mlađih partnera neke od velikih američkih ili evropskih kompanija podržanih “nesvetim trojstvom” MMF, WB, WTO. Vlade tranzicionih zemalja prihvatale su šargarepu u vidu ekspanzivne kreditne politike koja je, s jedne strane bacala ove zemlje u dužničko ropstvo; a, s druge strane, krediti su bili uslovljeni prihvatanjem neoliberalnog modela politike i ekonomije. Osnovna ideologija koja stoji u pozadini krajnje je jednostavna: liberalizacija ekonomske sfere odgovara razvijenijim igračima, unaprijed osuđujući zemlje u razvoj na ulogu autsajdera. [Karakteristično je da je WTO promovisao slobodnu trgovinu u onim sektorima u kojima su vodeće svjetske države nadmoćne, ali ne i tamo gdje je situacija obrnuta, npr. u poljoprivredi] Doktrina “šok terapije” i radikalne privatizacije, promovisana i na našim prostorima od strane MMF-a, a gotovo potpuno prihvaćena od Srbije, najjednostavniji je način da se resursi jedne teritorije isporuče na tacnu velikih svjetskih kompanija. Za naš slučaj je važna primjedba da MMF u vladama malih država favorizuje “svoje” ljude, bilo one koji su ranije bili uključeni u strukturu MMF-a, bilo kooperativne domaće kadrove, koji su zbog nekompetencije, korumpiranosti, ili istinske vjere u doktrinu, spremni igrati po nalozima Fonda.

Generalno, ovo daje za pravo upozorenjima koja dolaze od strane ekonomista takvog ranga kakav je recimo kembridžski profesor Čang, koji u knjizi “Tajna istorija kapitalizma” piše da “bi bilo krajnje naivno, naročito za zemlje u razvoju, da vlastitu ekonomsku politiku baziraju na premisi kako kapital više nema nacionalnu osnovu”. Primjer Slovenije dokazuje da ovaj model nije formula uspješnih tranzicija. Slovenija se odlučila za jedan model ekonomskog nacionalizama. Umjesto da prihvati neoliberalnu ortodoksiju i bezrezervno se otvori, Slovenija je primjenila drugi koncept: “tovariški krediti” Nove Ljubljanske banke, protekcija Merkatora, Elana, Merkura, nacionalni monopoli poput spajanja “Uniona” i Pivovarne Laško, itd, predstavljaju vješto modeliranje cijelog procesa od strane kompetentnih ljudi poput Jožea Mencingera. Trenutno usporavanje slovenačke privrede, koje zagovornici “šok terapije” koriste da ospore ovaj model tranzicije, nije argument protiv “ekonomskog nacionalizma”, već samo ukazuje na to da Slovenija, nakon uspjeha u prvoj fazi, nije ušla u drugu fazu tranzicije – potpuno otvaranje. Zaključak koji se može izvući je da je uspjeh rezultat mudre kombinacije tržišnih efekata i državnog upravljanja, te da se efikasna tranzicija bilježi u onim zemljama koje su se otvarale postepeno i selektivno. Liberalizacija ekonomskog prostora, istorijski posmatrano, zapravo je rezultat ekonomskog razvitka, a ne njegov uzrok. Upravo takav je slučaj sa multikulturalizmom i građanskošću: oni su rezultat nacionalnog.

Za naš slučaj je važna primjedba da MMF u vladama malih država favorizuje “svoje” ljude, bilo one koji su ranije bili uključeni u strukturu MMF-a, bilo kooperativne domaće kadrove, koji su zbog nekompetencije, korumpiranosti, ili istinske vjere u doktrinu, spremni igrati po nalozima Fonda.

Ako bismo u svjetlu ovakvih razmišljanja analizirali situaciju u RS, onda bi zaključili da su neki strateški pravci pogrešni, konfuzni i nesistematski, te da ozbiljna ekonomska strategija (koje izgleda nema) podrazumijeva da se, u sadejstvu sa privatnim sektorom i u koordinaciji sa Srbijom, odabere nekoliko ključnih nacionalnih ekonomskih sektora, koji će se u perspektivi razviti pod zaštitom države. Nedavno najavljeni građevinski koncern u RS-u, te razdvajanje ekonomskog i političkog u funkcijama premijera i predsjenika, čini se kao dobri koraci u tom pravcu. Nažalost, sudeći po dinamici realizacije, izgleda da nedostaje energije i kompetencije (kadrova) za provedbu jednog ovakvog ambicioznog strateškog nacionalnog programa, te da nam u perspektivi prijeti meksikanizacija. Upravo je slučaj Meksika poučan primjer sa suprotnim efektima. Meksiko je prihvatio parole slobodnog tržišta, otvaranja ka stranom (čitaj američkom) kapitalu i ušao u NAFTA sporazum. Nakon godinu dana od potpisivanja tog sporazuma, Hezus de Ortega, vođa ključne opozicione partije podnio je krivičnu prijavu protiv predsjednika Karlosa Salinasa za korupciju u funkciji “pljačke nacionalnog bogatstva”. NAFTA sporazum omogućio je enormno bogaćenje jednoj uskoj grupi oko Salinasa (najčešće putem provizija za devalviranje nacionalnih kompanija i sl.), ali po cijenu potpune destukcije nacionalne ekonomije, rasprodaje nacionalnih resursa, i bezprimjernog pljačkanja naroda, koji je u ispostavama velikih kompanija (famoznim stranim investitorima) osuđen na niskokvalifikovanu robovsku radnu snagu po mizernim nadnicama. Ako pratimo efekte CEFTA sporazuma na našu privredu, onda smo blizu da povučemo zlokobne paralele.

Upravo univerzalističke pretenzije Zapada predstavljaju vjerovatno najveću trenutnu opasnost miru na makronivou.

Zaključak

Bez obzira na to u kojoj mjeri prethodni primjeri bili validna i upotrebljiva paralela sa našom “malom” situacijom, oni nesumnjivo služe kao ilustrativno osporavanje teze o apsolutnoj nazadnosti ili prevladanosti “nacionalnog”. Moderna transformacija u pravcu ekonomskog modela nacionalnog suvereniteta ima principijelni značaj, s jedne strane kao model koji omogućava prevođenje energija nacionalizma sa nazadnih i dekadentirajućih efekata na produktivnu konkurentsku utakmicu; te, s druge strane, očuvanja nacionalnih resursa. Prvo što se time postiže je da se eliminiše prigovor kako je nacija “apstrakcija” koju nije moguće definisati, s obzirom da čak i ključne odrednice – jezik, religija, porijeklo, nisu u striktnom smislu dovoljne. Ako naciju posmatramo kao ekonomsku grupaciju, onda ona samom spremnošću ljudi da se u borbi za svoje interese na taj način identifikuju, dokazuje svoj realitet kao političke činjenice. Nasuprot iluziji kako će integracioni procesi globalizovane ekonomije (bar u doglednoj budućnosti) proizvesti postupno iščezavanje nacionalnih osjećanja, ovdje se zastupa teza da nacionalizam može biti efikasno povezan sa ekonomskim interesima. U pitanju je jedan srednji put između rigidne nacionalističke desnice koja, poimajući nacionalizam kao opšti antropološki okvir individualne egzistencije, uistinu prezentuje jedan povijesno prevladan diskurs; i univerzalističkih doktrina, bilo ljevice bilo različitih vrsta globalista, koje nacionalno posmatraju kao proizvoljnu identifikaciju inkompatibilnu sa savremenim svijetom. Srednji put koji tvrdi da je moguće koncipirati jednu progresivnu nacionalnu i nacionalističku politiku, koja je i kosmopolitska i miroljubiva. Istorija svjedoči o mnoštvu primjera u kojima je multinacionalni okvir, kako državni (npr. Švajcarska) tako i naddržavni (EU), omogućavao progres bez zahtjeva za poništenjem nacije. U period od četri vijeka prije svjetskih ratova upravo su međusobni antagonizmi i takmičenje evropskih nacija predstavljali motor progresa koji je učvrstio planetarnu dominaciju Evrope. Ne treba iznenaditi ako se i u budućnosti upravo “nacionalno” pokaže kao najbolji organizacioni okvir jedne grupe ljudi u konkurentskoj borbi za raspodjelu planetarnih resursa. Sa druge strane, i tvrdnja, bazirana na iskustvu svjetskih ratova XX vijeka, kako nacionalizam nužno produkuje ratove, očigledno je istorijski neodrživa, s obzirom na to da su ratovi statistički češće izbijali prije formiranja nacije. Uostalom, najveća opasnost po svjetski mir u poslednjih 50 god. nije došla od nacionalizama, već od dvije blokovske ideologije koje su obe bile univerzalističke i nadnacionalne. Upravo univerzalističke pretenzije Zapada predstavljaju vjerovatno najveću trenutnu opasnost miru na makronivou. Kako smo već rekli, ta pouka važi i na mikronivou kakva je BiH: vještačko instaliranje kosmopolitskog poretka, u sredini koja još nije sazrela za njega, neminovno produkuje sukobe za koje tvrdi da ih rješava. 

Važna posljedica ovih razmišljanja je da nacionalno uopšte ne mora biti vezano za nacionalnu državu u klasičnom smislu suvereniteta nacije. Nacionalizam, posmatran kao primarno ekonomski faktor, nije bezuslovno vezan za formalno-pravno obuhvaćenu teritoriju. Za RS i Srbe u cjelini, ovo je od odlučujućeg značaja, s obzirom na to da omogućava da se ideja nacionalnog objedinjavanja realizuje bez neposrednog ulaska u politička pretumbavanja teritorija. S druge strane i Bošnjacima bi tako shvaćen nacionalizam pružio ventil za konačni izlazak iz degutantne pozicije žrtve i stalnog kukanja, u jedno produktivno nadmetanje. Cilj, dakle, nije po svaku cijenu eliminisati etničko, već izbjeći iracionalne antagonizme i pljačku zaklonjenu pod krinkom nacionalnog.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner