Kratka istorija turizma

Sem što je uzrokovala pojavu organizovanog kriminala, prohibicija je imala značajan uticaj i na razvoj svjetskog turizma. Zabrana proizvodnje, točenja i upotrebe alkoholnih pića natjerala je neke čuvene američke ljubitelje dobre kapljice da se presele u Evropu, gdje su mogli slobodno da pijuckaju i slobodno da dišu. U „pokretnom prazniku“ Parizu organizovali su umjetničku koloniju i odatle odapinjali otrovne strijele na svoju domovinu zbog puritanizma, nesnosne stege koju njihov duh i grlo nisu mogli da podnesu. U „gradu svjetlosti“ koji je, tih godina, bio neobično privlačan, kako za genije tako i za skitnice, trošili su svoje najbolje godine i Ernest Hemingvej i Henri Miler, književnici različitih vokacija i različite posvećenosti. I dok je Henri Miler u Rakovoj obratnici i nekoliko ranijih djela otkrivao tajne Erosa, dotle se Hemingvej u svojim knjigama bavio Tanatosom, obračunavajući se sa bikovima, fašizmom, Frankom i silama osovine, sabljarkama i nemirnim morem, pri čemu je ispisao neke od najljepših stranica svjetske literature.

Dva barda književnosti bili su veliki svjetski putnici. Ne samo da su doprinijeli slavi Pariza, nego su otkrivali i druge gradove i države, koje će, kasnije, postati pravi turistički biseri. Opisujući fijestu i koridu Hemingvej nas upoznaje sa ljepotama Španije, kojoj ta korida, prema tvrdnjama njenih pobornika, u novije vrijeme godišnje donosi milijardu evra zarade. U pauzi između dva rata, Papa se, uz mohito i dajkiri, zabavlja na Kubi, koja u zenitu Kastrove vladavine postaje velika turistička atrakcija. Opsjedaju je bezbrojni turisti kako bi posjetili bar u kojem je Hemingvej provodio svoje kubanske dane i kako bi osjetili miris i ukus kubanskih cigara, čuvenih koktela i skoro pa zaboravljene revolucije. Treba reći i to da se posle rušenja Batiste i dolaskom Fidela Kastra na vlast Hemingvej nije odrekao Kube, zbog čega je bio pod stalnom prismotrom FBI što je, između ostalog, kod njega izazvalo strah i tešku depresiju koja je završila samoubistvom. Hemingvej se žalio prijateljima da ga prisluškuju i da mu čitaju poštu, a da nije bila u pitanju piščeva uobrazilja i paranoja potvrđuje i njegov dosije u FBI, objelodanjen 80-tih godina, u kojem agenti FBI u izvještaju Edgaru Huveru čuvenog pisca opisuju kao „fizički i mentalno bolesnu osobu“. Koga sve taj Huver nije pratio i špijunirao?

Ni Miler se nije usrećio Amerikom. Bježeći iz Njujorka, u kojem se osjećao kao u zatvoru, „nasukao“ se, posle Pariza, na grčku obalu i ostao zadivljen grčkim pejzažima, antičkim spomenicima i nadasve grčkim čovjekom. Očarala ga je grčka protivurječnost, stravstvenost i pometenost. I to što se, po njegovom mišljenju, u Grka ne možeš pouzdati. Zadivile su ga i herojske crte koje je otkrivao kod običnih grčkih ljudi. Sve je to lijepo opisao u prekrasnom putopisu „Kolos iz Marusija“ u kojem govori o danima provedenim u Grčkoj u samo predvečerje Drugog svjetskog rata. Zlobnici bi rekli da se, dok je Evropom harala pošast čiste arijevske rase, putopisom o Grčkoj Miler „vadio“ zbog nekih svojih razmišljanja o Jevrejima, koji su ga, prema njegovim riječima, na Monparnasu zatrpavali kao snijeg. Pitao se, naime, „kako dolazi do toga da ja ne privlačim nikog drugog nego pošašavjele, poremećene, neurastenike, neurotike, psihopate-a naročito Jevreje.“ Zaključio je da ta privlačnost mora da potiče od toga što u zdravom arijevcu ima nešto što uzbuđuje jevrejski duh.

Daleko od toga da je Henri Miler bio antisemita, samo mu je smetala škrtost njegovog prijatelja Jevreja sa kojim je u Parizu dijelio krevet i stjenice i koji je skrivao novac u čarapi dok je Miler jeo suv hljeb i pio vodu umjesto vina. A uz to je i redovno „dolazio po svoj mali obrok uvreda“ zbog čega ga je osvetoljubivi Miler prezirao. Prezirao je Miler i nije podnosio i svoju porodicu, koja je prema pisanju njegovih biografa bila antisemitska, zbog čvrste discipline i malograđanštine. Svoje komšije Nijemce nazivao je beštijama. Svoj bijes prema Hitleru i njegovoj eliti ubica izlio je u pomenutom putopisu nazivajući ih „nibelunškim razbojnicima“ , muziku koju su slušali „vagnerijanskim otrovom“ i „vagnerijanskim podvalama“ da bi sve začinio sa „odlomcima bezumnog jodlovanja“. Čini se da su sva Milerova lutanja predstavljala bijeg od samog sebe, od njemačke strane svoje ličnosti.

Bilo kako bilo, Miler je iza sebe, uz druga djela, ostavio zadivljujući putopis o Grčkoj na čijem tragu je Nikos Kazancakis napisao roman po kojem je snimljen film „Grk Zorba“, čiji glavni lik, i pored toga što je uprošten i pojednostavljen zbog zakonitosti filma, neodoljivo podsjeća na Kacimbalisa, kolosa iz Marusija, koji luta sa Milerom po usamljenim i tajanstvenim grčkim ostrvima. Ostalo je istorija. Film u kojem Grk (Entoni Kvin) uči američkog pisca (Alana Bejtsa) da igra sirtaki dobija tri Oskara, a Grčka postaje jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija u koju, sem filmskih zvijezda, počinju dolaziti i američki skorojevići ne pitajući za cijenu, spremni da kupe cjelokupnu grčku istoriju sa sve Koloseumom i Olimpom. Kad se pročulo koliko se za jedan dolar dobija drahmi nagrnuli su i ostali. Grčku su preplavili američki turisti što je Miler smatrao velikom nesrećom, čemu je , doduše, i sam kumovao.

Sem američkih turista, u Grčku su krenuli i neizbježni Nijemci. Završetak Drugog svjetskog rata predstavljao je i kraj njemačke klasične ideologije širenja na istok, pa se okrenulo drugim formama prisustva. Došlo je do uspona njemačkog turizma. Posle obnove porušene u svjetskom ratu države, Nijemci su otišli na zaslužene odmore, raširili se po svijetu i umjesto u mračnim pivnicama, ispijali su pivo na Mediteranu. Do tada, s pravom omraženi i po zlu čuveni, preko noći postaju simpatične pivopije velikih stomaka više nalik dobrom vojniku Švejku, nego nekom jurišniku Vermahta. Turizam je učinio da postanu prihvatljivi. U međuvremenu Vili Brant se izvinio žrtvama nacizma pa je Nijemcima mračna prošlost i zvanično oproštena.

Oprostili su i Grci ravnodušnom svijetu koji je nijemo posmatrao krvoproliće u Smirni (Izmir) 1922. godine za vrijeme grčko-turskog rata. Tada su ih, samo nekoliko desetina metara od savezničke vojske, masakrirali turski vojnici pri čemu je pobijeno ili protjerano cjelokupno grčko stanovništvo u tom gradu, a vrhunac je bio odsjecanje glave patrijarha Smirne. O neslavnoj ulozi tadašnje međunarodne zajednice u tom pokolju pisao je Miler u svom putopisu, o grčko- turskom ratu pisao je i Hemingvej za Toronto star.

Godine su prošle, traume zaboravljene, grčki su pisci dobijali Nobelove nagrade za književnost, Grčka jeftine kredite, turizam je cvjetao dostižući 20 odsto učešća u grčkoj privredi sa, po jednoj procjeni, direktno ili indirektno zaposlenih oko 850 hiljada ljudi. Izgledalo je da oživljena, ozelenjela Grčka može promijeniti čitavu sudbinu Evrope, što je i sam Miler vjerovao. Ali poznato je da je Miler bio idealista. Njegova se predviđanja u pogledu Grčke nisu ostvarila. Grčka je, i kriva i dužna, umjesto zemlje vodilje, postala noćna mora te Evrope, koja se, u međuvremenu, ujedinila da bi ostvarila prosperitet. Grčki narod je postao prijetnja za kućni budžet evropskog građanina. Pravo je pitanje da li su oni oprostili Grčkoj i Grcima? Iako su za grčku krizu poprilično odgovorne i njihove banke i pogrešna ekonomska politika vođena iz centara evropske moći, izgleda da je preovladao sebičluk, pa se evropski turista odlučio na lagani bojkot Grčke i njenog turizma. U zadnjih nekoliko godina broj noćenja u području grčke prijestolnice Atine gotovo se prepolovio u odnosu na stara dobra vremena, a prihod od turizma smanjen je za nekoliko milijardi evra. Naravno da je na to uticala i aktuelna ekonomska kriza, ali i to što su turisti počeli da zaobilaze dežurnog krivca i „vinovnika“ stradanja njihovog novčanika, okrećući svoja jedra put Španije, koja je prošle turističke sezone doživjela turistički bum zbog situacije na Sjeveru Afrike. Grčka je izgubila na imidžu, koji je jako bitan za promociju turizma.

Za utjehu je Mileru to da Grčka nije postala funkcionalna, sređena i organizovana država i da nije ni nalik na apotekarski uređena francuska dvorišta koja su ga dovodila do ludila.

Dodatak

U proteklih nekoliko godina sve je manje turista. Glavni uzrok tome je loša privredna situacija u svijetu, a ne treba zanemariti ni pojavu ptičjeg i svinjskog gripa i terorizam. Naravno da turizmu ne pogoduje situacija u kojoj u Norveškoj, zemlji jezera, kvartovi lete u vazduh i „spasioci“ čovječanstva masovno ubijaju, a posjetioci Ajfelovog tornja se evakuišu zbog dojave o bombaškom napadu. Zbog takve klime u svijetu najmnogobrojniji turisti Nijemci godišnje odmore najradije i sve češće provode u svojoj domovini. U 2008. godini, čak 20 miliona Nijemaca ljetovalo je upravo u Njemačkoj. Zbog novih vrsta gripa Meksiko Siti imao je pad od 36 odsto u prihodima od turizma i usluga, dok je u Hongkongu taj pad iznosio čitavih 70 odsto.

Američki Stejt department redovno upozorava turiste na moguće napade Al Kaide i drugih terorističkih grupa. Zbog toga su mnoge turističke destinacije ostale kratkih rukava, a nije ni mala šteta koju je pretrpio i njujorški turizam posle terorističkog napada 11. septembra. Najteže je bila pogođena pozorišna umjetnost. Za samo mjesec dana brodvejske scene su pretrpjele gubitak od preko 3 miliona dolara. Nekoliko scena je zatvoreno, a čuveni mjuzikli koji se prikazuju godinama, sa velikim ansamblima, i koji se umnogome oslanjaju na turističku posjetu, jedva su se održali u životu. Da ne bi došlo do zatvaranja pozorišta, koja su najvažnija turistička grana Njujorka, tadašnji gradonačelnik Đulijani poslao je zajedno sa pozorišnim radnicima apel stanovnicima da posjećuju predstave čemu su se oni u velikom broju odazvali smatrajući taj čin moralnom i patriotskom dužnošću.

Da turizam postaje sve opasniji pokazuje niz primjera pljački, fizičkog nasilja i raznoraznih drugih neprijatnosti koje su svjetski putnici pretrpjeli u „turističkim rajevima“. Posljednjih godina nekoliko italijanskih turista ubijeno je u raznoraznim destinacijama, od Meksika preko Kariba do Zelenog rta, a motivi su bili banalne neuspjele krađe i silovanja što je završilo krvoprolićem i svirepim ubistvima. Slično vam se može desiti ako krenete na zimski odmor u Keniju, gdje bande naoružane mačetama pljačkaju turiste. U obližnjem Zanzibaru turisti su sigurni jedino u obezbjeđenim kompleksima, ako se kreću izvan njih rizikuju da budu opljačkani, a žene silovane, a to vas sleduje i ako kročite u brazilske favele. Na Karipskim ostrvima, šanse da doživite neugodnosti najveće su na Jamajci i to u Kingstonu, njenom glavnom gradu. Situacija nije bolja ni u Kostariki, gdje se ne savjetuje boravak u San Hozeu i sunčanje na izolovanim plažama. Isto važi i za Dominikansku Republiku. Već pomenuta Kuba jedina je, zasad, sigurna oaza za turiste na Karibiku.

Terorizam prijeti i na ostrvima u Indijskom i Tihom okeanu. Doskora su Maldivi i Sejšelska ostrva predstavljali oaze ljepote i sigurnosti. Danas, osim učestalih vijesti o krađama u hotelima, postoji opasnost i od terorističkih akcija islamskih fundamentalista. I perjanica tzv. seks turizma Tajland se nalazi na listi zemalja gdje postoji realna opasnost od terorističkih napada. Prije nekoliko godina muslimanski fundamentalisti su na Baliju u bombaškom napadu ubili veliki broj australijskih turista.

Najvjerovatnije da bi turizam prepun opasnosti privlačio Hemingveja, dok bi se Miler opredijelio za neko mirnije mjesto gdje nema fundamentalista, sjecikesa i siledžija i gdje nema rata ni u tragovima. Možda treba reći i to da nisu bili u dobrim odnosima sa svojim majkama, da su ih gotovo mrzili. Hemingvej je svoju dramu okončao samoubistvom, a Miler je u 86. godini u garaži igrao tenis sa dvadesetogodišnjom Azijatkinjom. Prosto je nevjerovatno da je poslednjih 40 godina proveo u Kaliforniji i pored čvrste želje iz grčkih dana da se u Ameriku nikada ne vrati.