Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Na koju je stranu pao Berlinski zid?
Savremeni svet

Na koju je stranu pao Berlinski zid?

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 08. novembar 2009.

(Iz Arhive NSPM-a, 21.11.2007)

Rat svetova

Kada se govori o Evropi iz vremena Hladnog rata, obično se ističe da je to bio potpuno polarizovan kontinent, razdeljen na nepomirljive ideološke (i klasne) neprijatelje koji su neprestano jedni drugima radili o glavi. Siromašniji, socijalistički istok, video je u svojim zapadnim susedima samo instrumente krupnog kapitala, koji neće prezati ni od čega da se domognu njihovih ekonomskih resursa, radne snage i tržišta, a budući da su ovi utemeljeni na „pravednim principima“ socijalističkog društvenog poretka – konkurentne, kapitalističke države viđene su kao direktni podrivači državnog poretka i društvenih institucija koje su ga štitile. Bogatiji, kapitalistički zapad, sa druge strane, video je u istočnim zemljama podjarmljene narodne mase pod kontrolom svemoćnih diktatora, vođenih „monstruoznom ideologijom“ osporavanja i uništavanja najvećih svetinja slobodnog društva – demokratije (vlasti smenjive na „slobodnim izborima“), privatne svojine i slobodnog tržišta (gde ekonomski procesi nisu pod strogim nadzorom države/partijske elite, već se odvijaju prema univerzalnim pravilima korporativnog bellum omnium contra omnes).

Razlika između ova dva sveta, simbolično razdvojena betonskim zidom i bodljikavnom žicom između dva dela posleratne Nemačke, bila je toliko velika, a međusobni animozitet njihovih vladajućih elita toliko izražen, da se sticao utisak da dva dela kontinenta predstavljaju potpuno različite civilizacije, zasnovane na vlastitim društvenim, političkim i filozofskim načelima i naseljene narodima potpuno različitog kulturno-civilizacijskog obrasca. To se pogotovo činilo imajući u vidu da dve strane svoje suparnike nisu videle kao političke takmace, već kao neprijatelje univerzalnih ljudskih vrednosti, kako su se one iz njihovog ideološkog sklopa same nametale.

Pad Berlinskog zida i „ujedinjenje Evrope“

A zatim se desilo da je Berlinski zid „pao“. I mada zvanična, pobednička, zapadna istoriografija tvrdi da su ga srušili građani zemalja Istoka svrgnuvši svoje onemoćale despote, iscrpljene „svetskom revolucijom“ i „borbom neprestanom“ protiv bolje mobilisane, agilnije i bogatije zapadne ekonomije – čini se ipak da je Zid nekako pao na svoju istočnu stranu. Reke Čeha, Poljaka, Rumuna, Ukrajinaca i Rusa, zavevši preko noći demokratski sitem, razorivši i raskopavši bunkere sa svoje strane granice, osetili su da barijera između Istoka i Zapada još uvek postoji, budući da svoje osiromašene i unesrećene zemlje nisu mogli da napuste, osim ako se ne pokažu potrebnim nekom tamo, sa druge strane. Ali, da je barijera pala, bilo je više nego očigledno, budući da su kroz nju na istok poput bujice provalile sve stihije liberalnog kapitalizma – nezaposlenost, propadanje i zatvaranje fabrika, krah monetarnog sistema, te nove elite kapitalističkih oligarha koje su ekspresnom brzinom za sebe osvajali zapadni standard u svojim zemljama, na račun sve većeg i strašnijeg siromašenja naroda.

Posle sloma Istočnog bloka, pobednici su proglasili svoj cilj na kontinentu – „ujedinjenje Evrope“, označeno „istorijskom pravdom“ i „prirodnim sledom događaja“, s obzirom na „zajednički evropski dom“ i „jedinstvenu evropsku kulturu“. Nije najjasnije, međutim, zašto su zapadni pobednici takav rasplet videli kao pravedan, budući da njima, shodno njihovoj retorici, ama baš ništa nije ni nedostajalo tokom svih tih godina Hladnog rata. Oni su već imali demokratiju, slobodu, bogatstvo i blagostanje, i dok je bilo razumljivo što su se branili od rušilačkog nagona istočnih neprijatelja, nije bilo najjasnije zašto bi oni žrtvovali svoju slobodu i svoje blagostanje zarad istočnih komšija, koji su, najzad, oslobođeni od stega totalitarizma, mogli sami za sebe da ih izgrade. Da ovo pitanje nije naivno svedoči i veliki otpor koji danas, osamnaest godina kasnije, širenju panevropske države-saveza pokazuje značajan broj građana Zapada, koji se oseća ugroženim pre svega prilivom nekonkurentne radne snage sa istoka, ali upravo i njihovom „neevropskom“ kulturom.

Za poražene, međutim, nema dileme – „ujedinjenje Evrope“ njima donosi sve ono što im je tokom godina podeljenosti nedostajalo, pre svega bogatstvo, bolji i bezbrižniji život, ali i državne institucije koje garantuju demokratiju, ljudska prava i slobode, te slobodno tržište. Prosvećenim istočnim vladajući elitama sve je jasno. Zapadna Evropa bila je u pravu sve one godine, Istočna Evropa bila je defektna i izopačena, u najmanju ruku. Da bi moglo doći do ujedinjenja, Istok mora sebe preoblikovati („preobrazovati“) tako da i sam postane Zapad. To, istina, ne znači da treba čekati da građani Istoka postignu životni standard građana Zapada, već prosto da zapadne institucije, organizacije i korporacije mogu raditi na istoku bez problema, „kao da su kod kuće“ (što se postiže „reformama“ državnih sistema oslobođenih zemalja), dok lokalno stanovništvo mora naučiti da protiv toga „ne gunđa“ (tj. naučiti se „toleranciji“ i jasnom razgraničenju šta jesu, a šta nisu njegova „ljudska prava“).

Široki put bez povratka

Ovaj proces upodobljavanja Istoka Zapadu naziva se od milošte „evropske integracije“, i zanimljivo je da je on transformisao ideološku sliku „postreakcionarne“ Istočne Evrope učinivši je, paradoksalno, sličnoj onoj „postrevolucionarnoj“. Retorika evropeizacije na Istoku neobično podseća na retoriku „sovjetizacije“ od pre pedesetak godina. Svi ključni elementi su tu – revolucionarni raskid sa prošlošću i ponovno prevrednovanje svih vrednosti, utemeljenje novog nacionalnog identiteta koji nastoji da sebe prevaziđe (ili čak, u određenim slučajevima „zemalja-parija“, poput Srbije i Rusije, da se poptuno ukine), jak mondijalizam i internacionalizam (sada u obliku globalizacije), te najzad, eshatologija utopijskog društva obilja i blagostanja u kome će se uživati kada se bolni prelazni procesi završe. A možda najveća sličnost sa nekadašnjim zemljama socijalizma i „realne demokratije“ jeste u tome što taj „prelazni period“ (od milošte „tranzicija“) teži da se otegne u beskonačnost, a bolji život koji je „odmah iza ćoška“ rasplinjuje se do apstraktnog ideala.

Ipak, iako je sam cilj dalek, nejasan i nedefinisan, nekoliko sledećih koraka ka njemu, koraka toliko bliskih, jednostavnih i samorazumljivih, uvek su tu. I mada obećano blagostanje i konačni kraj mučenja, strepnje i neizvesnosti sa godinama ne izgleda ništa bliže, očigledno je da kretanje postoji, da se događaju krupne i značajne promene, a stara realnost bledi, gubeći se u daljini. Stiče se, najzad, utisak da se nazad ne može, već se mora pristupiti izgradnji sveevropskog društva, metodama koje se već nameću kao očigledne, tj. razgrađivanjem institucija starog sistema koje sprečavaju bezbolnu transplantaciju u evropski organizam, odnosno izgradnjom novih institucija koje funkcionišu kao „adapteri“ koji će razočarani, onemoćali i bezvoljni društveno-politički sistem zemlje pretendenta „prikopčati“ na „evropsku struju“.

Atlantik kao evropsko mare mediterraneum

Najzanimljiviju takvu instituciju-katalizator svakako predstavlja Organizacija severnoatlantskog pakta (NATO), čije je regrutovanje novih članica iz nekadašnjeg arhineprijateljskog Varšavskog pakta često u samim tim zemljama viđeno kao najočigledniji i najpouzdaniji pokazatelj stvarnog prevazilaženja/pomeranja granice koja raspolućuje celi kontinent. Ona je zanimljiva pre svega zato što predstavlja jednu vojnu organizaciju, čija je uloga zaštite Zapadne Evrope od crvenih hordi sa istoka prestala onog trenutka kada je istočna stihija izgubila polet i priznala definitivan istorijski poraz, ali se ona uprkos tome i dalje (samo)nameće za izuzetno važan uslov potreban da se pristupi zajedničkom evropskom ognjištu.

Atlantski okean je tako, od zaleđa Zapadne Evrope i poslednje linije odbrane „slobode i demokratije“, postao jarak sa vodom ispred novog Berlinskog zida, koji istočne zemlje-iskušenici moraju ritualno da preskoče da bi se inicirale u novom evropskom i svetskom poretku. Ima u tome nešto više od pukih interesa SAD, koja u svome globalnom „ratu protiv terorizma“ traži nove saveznike, dovoljno zavisne od nje i dovoljno očajne da su spremni predstavljati „topovsko meso“, ili makar „halačlije“ po ratištima Trećeg sveta – skupo i potencijalno opasno članstvo u Natou predstavlja dokaz lojalnosti, demonstraciju „raskrštavanja sa prošlošću“, unekoliko i čin samoponižavanja u kome se nekadašnja suparnica zaklinje na vernost svom dojučerašnjem neprijatelju, lomeći samoj sebi duh i onemogućujući svaki povratak staroj ideologiji i vrednostima. Naravno, ovaj „evroatlantski mediteran“ moguće je ignorisati, i ujedinjavati kontinent ostavši sa druge strane zaštitnog jarka, ali tako se svojim novim saveznicima šalje jasna poruka da se u stvari na neodlučnu državu ne može ozbiljno računati, pa se stoga milionske investicije, potrebne za goli opstanak njene ekonomije, mogu zadržati „sa druge strane okeana“, ili upraviti ka nekoj poslušnijoj zemlji, koja, eto, već treći put pokušava preplivati jaz.

Od odbrambenog saveza do „aktivne uloge u oblikovanju mira“

A ako se zemlja kandidat za prisajedinjenje evropskom savezu ponese misleći da su njeni prirodni, privredni i ljudski resursi dovoljni da se na kontinentu pojavi kao „ravnopravan partner“, poželjan u raznoraznim komisijama, savetima i parlamentima, ona se tada mora suočiti sa starom, donekle zaboravljenom ulogom Severoatlantskog pakta – on je tu da „štiti bezbednost i demokratski poredak“ u svojim članicama. Od čega? Od čitave pregršti opasnosti – zavisi samo od čega država-kandidat najviše strahuje. To može biti Rusija, naizgled dobroćudni div, ali osvedočeni imperijalni zavojevač, tiranin i agresor. Baltičke republike, Poljska i Gruzija bolje bi bilo da se drže Natoa, ako ne žele (a oni su više nego sigurni da ne žele) da ponovo padnu u senku kremaljskih zidina.

Međutim, šta ako stare saveznike iz Zapadne Evrope Rusija više ne plaši? Šta ako su građani Nemačke, Britanije, Francuske i Španije skloniji da vide Ruse kao partnere i saradnike, i ne interesuje ih previše novostečeni integritet i suverenitet bivših perjanica Varšavskog pakta? Nema veze, za njih su tu uvek sumanuti neprijatelji civilizacije kao takve, terorističke vođe sa vojskama bombaša-samoubica, ili diktatori sa novcem i željom da se domognu nuklearnog potencijala. A ako neku zemlju ne dotiče ni ova fantomska pretnja, kao sišla sa bioskopskog platna? To je na primer slučaj sa Srbijom, Hrvatskom i Makedonijom na Balkanu, odnosno Belorusijom i Ukrajinom na istoku. Njih tada treba zaštititi jedne od drugih (Hrvate od Srba, Makedonce od Albanaca), ili, još pravilnije, same od sebe, bilo od društvenih previranja koja mogu odvesti u građanski rat i cepanje zemlje, bilo od uzdizanja novih diktatora koji bi uništili krhku, novouspostavljenu demokratiju, ljudska prava i slobode, osnovne stožere punopravnog puta u Evropu. Najzad, kada je Srbija u pitanju, njoj je potrebna zaštita od Natoa samog, budući da se „od njega evidentno ne može braniti“, te da on „ionako već upravlja njenom sudbinom“.

Imperijalno reketiranje

Jednostavno, Nato je vojni savez, a zna se (pardon, van Srbije se zna) čemu vojska služi. Vojska je instrument sile, i ona miruje kada joj nešto pruža otpor. Kada otpora nema , ona radi ono što joj je svrha – osvaja, podčinjava i održava vlast u novim provincijama­/kolonijama. Od antičkog vremena ništa se nije promenilo, i današnji Nato se slabo razlikuje od vojski kralja Persije, Delskog saveza ili Senata i naroda rimskog. I ove su predstavljale samo zaštitu poštenih poreskih obveznika od spoljašnje (varvarske) agresije, i one su širile ruke novim „kandidatima za članstvo“, obično nemoćnim i/ili zaduženim državicama ne periferiji Carstva, koje neko drugo susedno i neprijateljsko Carstvo nije „pridobilo“ za sebe. Pretendentima na članstvo nametani su „standardi“ koje je trebalo „implementirati“, u vidu „civilizovanih“ i „naprednih“ zakona (koji su nekako uvek društveni sistem upodobljavali imperijalnom centru i integrisali ga u njegov ekonomsko-državni poredak), kao što su svoju „lojalnost“ morali da plate ne samo ritualnim i ponižavajućim poklonima novom caru/suverenu, već i stvarnim angažovanjem u daljim vojnim pohodima one iste sile koja je njima donela poredak i stabilnost. U tom smislu prefiksi raznoraznih forces (Ifor, Sfor, Eufor) koje su se smenjivale na zadatku „garantovanja mira i bezbednosti“ u posleratnoj BiH u stvari samo ukazuju na faze po kojim je još Rimska imperija podčinjavala periferne provincije svojoj vlasti – implementacija, stabilizacija, integracija.

Princip se svodi na klasičan mafijaški „reket“. Prvo grupa bitangi postane jača od svih ostalih bitangi u kraju. Zatim ona počne da obilazi lokalne preduzetnike i „naplaćuje“ svoju mučno stečenu nadmoć, štiteći ove od onih drugih, poraženih, ili bilo kojih drugih koji bi eventualno mogli da se pojave. A ako se neko ne oseti ugroženim od takve hipotetičke pretnje, ovi mu razvale lokal, pokazujući da su u krajnjoj instanci oni ti od kojih je potrebna zaštita. Ili kako drugačije protumačiti činjenicu da SAD svake godine „prodaju“ jednom Singapuru, za čiju se bezbednost staraju, milione dolara oružja, koje nikada neće napustiti „Lokidova“ skladišta, budući da u Singapuru za toliko oružja uopšte nema mesta? I ko je danas, pored SAD, sposoban da ugrozi bezbednost Singapura? Niko. Američki oružari zato ne moraju ni da proizvode oružje – singapurski „harač“ može se prosto protumačiti kao „pretplata na fizičku zaštitu“, ili prozaičnije, kao obični reket. Slična je situacija i u Srbiji, u kojoj je zvanično Nato „garant mira, stabilnosti i bezbednosti“, iako je sav vojno relevantni „nemir, nestabilnost i nebezbednost“ u stvari posledica direktnog vojnog angažovanja ovog saveza u ovoj zemlji i, zašto da ne, okupacije jednog dela njene teritorije. Ne, naravno da to ne može biti okupacija, kada su u pitanju naši osvedočeni „prijatelji“, najzad i organizacija ka čijem članstvu zdušno stremimo. Ali da li bi ih mi smatrali prijateljima da nas nisu prvo onako temeljno izbombardovali, što vojno, što politički uništivši našu vojsku koja bi trebalo da obavlja posao za koji su se nametnuli? I da li bismo toliko stremili njihovom okrilju, da oni nisu već posadili svoje vojne baze u naše okrilje?

Sitno kolo do kola, čulo se do Brisela

Šta nam na kraju ova priča o Natou govori o padu Berlinskog zida i „ujedinjenju Evrope“? Jedan od najveličanstvenijih poteza u zapadnoj hladnoratovskoj strategiji bilo je to što su obe strane u konfliktu uspeli da ubede da je Zid tu da spreči građane Istoka da izađu i pohrle civilizovanim, zapadnim vrednostima u naručje. Ovakvo tumačenje konsekventno je sledilo iz viđenja Istoka kao mesta temeljnog nedostatka slobode i ljudskih prava, svojevrsnog interkontinentalnog Gulaga. I mada se ovakvo viđenje pokazalo izvanredno ubedljivim, istorija će po svoj prilici potvrditi da se i ovaj, kao i većina velikih zidova (poput onog u Kini, ili planiranih u Novom Meksiku i Izraelu) gradi da ljudi ne bi mogli da uđu, a ne da izađu. Srbi, najzad, znaju, da ogradu dižu ne zato da njihova deca ne bi pravila štetu u komšijskoj bašti, već da komšijska deca ne naprave štetu u njihovoj. Ako je gvozdena zavesa nekome bila potrebna, onda je ona bila potrebna Zapadu, čije je bogatstvo, standard i prosperitet bilo ugroženo od „crvenih đavola“ sa Istoka. Kada je pao Berlinski zid, zastarelu gvozdenu zemenila je zavesa od pleksiglasa – krajnje „transparentna“, ako se tako može reći, ali ništa manje nepropusna.

Sa druge strane, Nato, koji je čučao 40 godina u podnožju Zida, ostvario je znatno veći napredak od naroda sa druge strane (ma koliko napredak nekih od njih danas bio impresivan). Skoro celi bivši Varšavski pakt (sa tričavim izuzetkom Rusije, koja ionako, sa svojim zastarelim, propalim i prevaziđenim naoružanjem, ne bi ni mogla da pristupi, ne ispunjavajući zahtevne Nato-standarde) jeste pod kontrolom gospodara Natoa; spremaju se oni da grade baze gde zapadnjačka čizma nije kročila otkako su prošli put snage „Ujedinjene Evrope“ pod Harkovom i Kurskom načinile poslednji pokušaj da se odupru nadiranju crvenog neprijatelja. Natou je čak pošlo za rukom ono o čemu je Hitler uzaludno sanjao, da prodre do kavkaskih naftonosnih polja – još samo da smisli kako da crno zlato stečeno svojim hrabrim vazdušnim desantom transportuje do nekog mesta gde bi mu moglo biti od koristi...

Sila Boga ne moli, ili novi melski dijalozi

Kako, je najzad, pao Berlinski zid, i kako se „ujedinila Evropa“? Isto kao i svaki prethodni put! Zidove ruše vojske (čak i kada ih lokalno stanovništvo „dragovoljno obara“ – onako kako su Persijanci na to „privoleli“ Jevreje u Jerusalimu, Spartanci Atinjane na Atici, a Turci Austrijance u Beogradu. A zemlje, čast izuzecima, ujedinjuju carevi sa velikim ambicijama, upravo tako što ruše zidove koji su ih branili. Pri tome, naročito prepredeni carevi ne moraju ni da se trude – njihovi neprijatelji obično obavljaju posao za njih, bilo da ruše zidove, rastavljaju tenkove i puštaju avione da propadaju, bilo da dobrovoljno stupaju u njihovu službu, zanoseći se da su odjednom postali imperija. Tako i Nato „implementira, stabilizuje i integriše“ nove kolonije u globalni svetski poredak kome predano služi, i stvar je njegove dobre volje (ili nedostatka volje da se oko posla malo više potrudi) što dopušta svojim novostečenim podanicima, te njihovim predsednicima i ministrima vojnim da se zanose kako su oni tu nekakvi slobodni akteri. Oni su taman toliko slobodni koliko su bili srpski kvislinzi dok su upravljali svakodnevnim poslovima okupirane Srbije, buduće Eugenije (ironično, upravo „dobro odgojene“), čije granice danas toliko primamljivo izgledaju kreatorima unutrašnjih demarkacionih linija slobodne i ujedinjene Evrope. A ovo ujedinjenje se sprovodi suštinski na isti način kao pre šezdeset godina, sreća samo pa je ideologija njegovog sprovođenja nešto manje krvožedna (ili su sprovodioci nešto manje odlučni).

Sve ovo ne znači da je Berlinski zid trebalo da ostane na mestu, a Evropa beznadežno podeljena na nepomirljive blokove. Šta je tu bilo „ispravljanje istorijske nepravde“, a šta obična dnevnopolitička propaganda, pokazaće istorija, čim je prestanu pisati hladnoratovski pobednici hladnoratovskom binarnom retorikom. Ali, ako je možda sve pošlo „najboljim mogućim putem“, to ništa ne umanjuje činjenicu da je, kao i svi dosadašnji, i Hladni rat imao svoje pobednike i svoje gubitnike, i da su pobednici gubitnicima, kao i obično, „oteli polja, opljačkali zemlju i odveli žene i decu u roblje“, a da se neprijatelj ne bi uzjogunio, uveli su mu namesničku vlast i naterali ga da ratuje za njihov groš, dok su mu oskrnavili nacionalne simbole i porušili odbrambene zidove, ne bi li mu tako slomili duh. Jedino su, možda baš zbog toga što je u pitanju bio jedan „hladan“ rat, poraženi u ovom slučaju pokazali znatno više „konstruktivnosti i kooperativnosti“ nego što je uobičajeno.

Naravno, da je druga strana pobedila u ratu, ni ona sigurno ne bi propustila priliku da „ujedini Evropu“, a našao bi se svakako i poneki zid da se razmontira. Kao što rekoše Atinjani Meljanima: „za bogove verujemo, a za ljude znamo da prema nužnom zakonu prirode vladaju kad god to mogu. Niti smo mi prvi doneli ovaj zakon, niti smo ga prvi primenili nakon što je donet. Zatekli smo ga pre nas, kao što ćemo ga ostaviti da postoji i posle nas; mi ga samo primenjujemo, znajući da bi vi, ili bilo ko drugi, kada bi imao silu koju mi imamo, postupio isto kao i mi.“ Da, sa istorijskom nužnošću se ne raspravlja, kao ni sa slepom silom – a zakon koji su Atinjani „zatekli pre sebe“ i danas je aktivan kao u ono vreme. Samo, Atinjani su bili svesni da će univerzalni princip bahate sile nadživeti njihovu sopstvenu bahatu silu, dok danas Nato i njegovi gospodari kao da tu mogućnost ne uzimaju u obzir i čini se kao da su upravo poverovali da se rukovode prema nekakvom zakonu koji su sami doneli, i koji, ne daj Bože, predstavlja nekakvu univerzalnu „pravdu“... To nikako ne može biti dobro po njih. Ali nisu oni krivi što se njihovi Meljani uopšte ne žale na nepravdu. Ili jesu?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner