Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nuklearni potencijal Rusije - instrument pretnje ili odvraćanja?!
Savremeni svet

Nuklearni potencijal Rusije - instrument pretnje ili odvraćanja?!

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Životić   
nedelja, 15. maj 2022.

Moćan nuklearni potencijal predstavlja glavni oružani garant teritorijalne celovitosti i sveukupne nacionalne bezbednosti Rusije. U godinama teških unutrašnjih političkih lomova, socijalnih tenzija i društvenih previranja, ruski nuklearni potencijal je održao na površini međunarodnu poziciju i status Rusije kao velike sile. Danas, u uslovima brzih geopolitičkih promena i krupnih bezbednosnih izazova, eventualna mogućnost upotrebe makar ijedne nuklearne bojeve glave, kao i nesagledive demografske, materijalne, biološke i ekološke posledice koje bi njenom upotrebom bile izazvane presudno oblikuju savremene geostrategijske projekcije velikih sila na istoku Evrope, ali i nivo ruskih pretnji zapadnom svetu.

Kraj Drugog svetskog rata je, nagovestivši skori početak Hladnog rata, obeležila upotreba nuklearnog oružja, dok je kraj hladnoratovskih suprotstavljenosti doveo do prekomponovanja postojećih nuklearnih struktura moći u savremenom svetu.

Nekadašnji sovjetski nuklearni potencijal je u savremenoj Rusiji kao jedinoj naslednici sovjetskih vojnih nuklearnih snaga dobio sasvim nov strategijski značaj, oblik i obeležja

Nekadašnji sovjetski nuklearni potencijal je u savremenoj Rusiji kao jedinoj naslednici sovjetskih vojnih nuklearnih snaga dobio sasvim nov strategijski značaj, oblik i obeležja. Strategijske nuklearne snage Ruske Federacije danas u skladu s bazičnim doktrinarnim dokumentima obuhvataju sve vojne grupacije koje kao svoje osnovno naoružanje imaju strategijsko i taktično nuklearno raketno oružje.

Saglasno poslednjim izmenama ruske vojne doktrine, Ruska Federacija je za sebe zadržala pravo da upotrebi nuklearno naoružanje kao odgovor na primenu protiv nje ili njenih saveznika nuklearnog oružja ili drugih vidova oružja za masovno uništenje, kao i u slučaju izvršenja agresije na Rusiju konvencionalnim naoružanjem ukoliko se proceni da je učinjenim napadom doveden u pitanje opstanak same države.

Shodno tome, Strategijske nuklearne snage Ruske Federacije obuhvataju mornaričke snage – podmornice opremljene balističkim raketama, vazduhoplovne snage – strategijske bombardere i Raketnu vojsku strategijske namene.

Udarnu snagu mornaričkog nuklearnog ešelona čini 12 podmornica raketonosaca – šest klase "delfin", pet klase "borej" i jedna klase "kalmar". Strategijska avijacija raspolaže avionima raketonoscima – 60 tipa TU-95 i 17 tipa TU-160 i 61 bombarder tipa TU-22M3.

Jedinice Raketne vojske specijalne namene – najznačajniji deo ruskih nuklearnih snaga

Najznačajniji deo ruskih strategijskih nuklearnih snaga predstavljaju jedinice Raketne vojske specijalne namene. Njihove tradicije su duboko vezane za sovjetsko nasleđe i iskustva stečena tokom dugih godina hladnoratovskih tenzija između Varšavskog ugovora i NATO-a.

Prva sovjetska nuklearna bomba

Najznačajniji deo ruskih strategijskih nuklearnih snaga predstavljaju jedinice Raketne vojske specijalne namene. Njihove tradicije su duboko vezane za sovjetsko nasleđe i iskustva stečena tokom dugih godina hladnoratovskih tenzija između Varšavskog ugovora i NATO

Sam nastanak strategijskih raketnih jedinica je vezan za početke sovjetskih ispitivanja zarobljenih nemačkih balističkih raketa po završetku Drugog svetskog rata. Prvu etapu njihovog razvoja do 1959. je karakterisalo ispitivanje zarobljenih nemačkih sredstava, izgradnja neophodne infrastrukture, obimna istraživanja u oblasti raketne tehnike i konstruisanje i uvođenje u naoružanje sovjetske armije prvih modela novokonstruisanih domaćih raketa strategijske namene.

Narednu etapu je obeležilo konstituisanje raketnih jednica strategijske namene kao posebnog vida oružanih snaga. U to vreme su uvedene prve interkontinentalne balističke rakete i rakete srednjeg dometa koje su mogle da dejstvuju po udaljenim geografskim objektima, kao i na bilo kom potencijalnom teatru borbenih dejstava.

U narednim decenijama, sve do predvečerja raspada Sovjetskog Saveza i kraja Hladnog rata, usledilo je jačanje sovjetskog nuklearnog raketnog potencijala uvođenjem u operativnu upotrebu raketa novih generacija i razvoj raketnih sistema mobilnog i stacionarnog karaktera. Sporazumom postignutim između SAD i SSSR 1987. likvidirane su nuklearne rakete srednjeg i malog dometa, što je znatno umanjilo sovjetski nuklearni potencijal.

Kako je raspad Sovjetskog Saveza uticao na nuklearni potencijal

Raspad Sovjetskog Saveza se odrazio na sudbinu njegovog vojnog nuklearnog potencijala. Posle početnih lutanja u pogledu određivanja budućeg modela organizacije nukleranih raketnih jedinice i neuspelog pokušaja stvaranja zajedničkih oružanih snaga Zajednice nezavisnih država, ruske Raketne snage specijalne namene su obrazovane na bazi postojećih nuklearnih raketnih snaga koje su se nalazile na teritorije četiri zemlje naslednice Sovjetskog Saveza – Rusije, Ukrajine, Belorusije i Kazahstana.

Zajednički diplomatski napori Rusije i SAD su doveli do toga da su se do 1995. Ukrajina, Belorusija i Kazahstan odrekli statusa nuklearnih sila saglasivši se s predajom Rusiji celokupnog vojnog nukleranog potencijala koji se nalazio na njihovim državnim teritorijama

Zajednički diplomatski napori Rusije i SAD su doveli do toga da su se do 1995. Ukrajina, Belorusija i Kazahstan odrekli statusa nuklearnih sila saglasivši se s predajom Rusiji celokupnog vojnog nukleranog potencijala koji se nalazio na njihovim državnim teritorijama.

Rusiji su predate samo nuklerane bojeve glave dok su same interkontinentalne rakete uništene na teritoriji država u kojima su se zatekle u momentu postizanja sporazuma.

Ubrzo po izvršenoj konsolidaciji, usledilo je preoružanje novim raketnim kompleksima s unifikovanim raketama stacionarnog baziranja petog pokolenja tipa "Topolj M". Nastavak procesa modernizacije je karakterisalo povećanje učešća mobilnih raketnih sistema tipa "Topolj M2 i "Jars" sposobnih za proboj postojećih, ali i perspektivnih sistema protivraketne odbrane.

Sistem "Jars"

Trenutno se u sastavu raketnih snaga nalazi šest tipova raketnih kompleksa stacionarnog i mobilnog načina baziranja i dejstvovanja. Raketni kompleksi stacionarnog tipa se dele na "teške" (RS-20V "Vojvoda") i "lake" (RS-18 "Stilet", RS 12M2 "Topolj M").

Kad su u pitanju raketni kompleksi mobilnog karaktera, prisutni su raketni kompleksi "Topolj" s raketama RS-12M, "Topolj M" s raketama RS-12M2 i "Jars" s raketama RS-12M2R.

Kratkotrajno (1997–2001) su se u sastavu strategijskih raketnih snaga nalazile i Vojnokosmičke snage koje su ranije bile u sastavu protivvazdušne odbrane. Usled nove reorganizacije one su 2001. postale samostalni rod vojske. Istovremeno su i raketne nuklearne snage dobile status samostalnog roda vojske potčinjenog direktno Generalštabu.

Kako su sada organizovane ruske strategijske nuklerane raketne snage 

Trenutno, ruske strategijske nuklearne raketne snage čine komanda, koja se nalazi u podmoskovskom mestu Vlasiha, tri raketne armije s ukupno 12 raketnih divizija, centralni intervidovski poligon Kapustin Jar, opitni poligon Sari Šagan na teritoriji Kazahstana, 4. centralni naučnoistraživački institut i Vojna akademija "Petar Veliki" u Balašihi u čijem sastavu se nalazi i Serpuhovski vojni institut raketne vojske. Pod direktnom komandom štaba raketnih snaga nalaze se i tri samostalna raketna arsenala.

Prema dostupnim podacima, početkom 2020. u sastavu raketne vojske specijalne namene je bilo 320 nosača s ukupno 1.181 nuklearnom bojevom glavom, pri čemu je bilo 188 novih i 112 starijih nosača raketa. U isto vreme je započelo i preoružanje dve raketne divizije sistemima "Topolj" i "Jars". Planira se potpuno preoružanje svih raketnih divizija sistemima "Avangard", "Jars" i "Sarmat" i "Rubež".

Sistem "Topolj"

Najjaču grupaciju raketnih snaga strategijske namene predstavlja 27. gardijska araketna armija s komandom u Vladimiru. U njenom sastavu se nalazi pet raketnih divizija: 7. s komandom u Ozernom, 14. u Joškar Oli, 28. u Kozeljsku, 54. u Tejkovu i 60. u Tatišćevu. Komandno mesto u Rostošiju u blizini Orenburga ima nešto slabija 31. raketna armija u čijem sastavu se nalaze tri raketne divizije: 8. u Pervomajskom, 13. u Dombarovskom i 42. u Svobodnom. Na prostoru Sibira glavninom bazira 33. raketna armija s komandnim mestom u Omsku. U njenom sastavu se nalaze 29. divizija s komandom u Irkutsku, 35. divizija u Sibirsku, 39. divizija u Novosibirsku i 62. divizija u Užuru.

Načelno, udarnu snagu svake raketne divizije čine tri do četiri raketna puka mobilnog ili stacionarnog karaktera u zavisnosti od sistema kojim su opremljeni. Radi obezbeđenja komandovanja i logističke podrške udarnih snaga u sastav svake raketne divizije ulaze i samostalni bataljon za zaštitu i izviđanje, bataljon za borbeno obezbeđenje, bataljon za materijalno-tehničko obezbeđenje, tehnička raketna baza, remontna tehnička baza, samostalni transportni bataljon, samostalni sanitetski bataljon, eksplotaciona tehnička komandantura, vojna pošta kao i jedinice zadužene za obezbeđenje tehničke kontrole i procesa nastave i obuke.

Na drugoj strani, moćan nuklearni potencijal predstavlja glavni oružani garant teritorijalne celovitosti i sveukupne nacionalne bezbednosti Rusije. U godinama teških unutrašnjih političkih lomova, socijalnih tenzija i društvenih previranja, ruski nuklearni potencijal je održao na površini međunarodnu poziciju i status Rusije kao velike sile

Posebni samostalni bataljoni za zaštitu i izviđanje su nastali od ranijih jedinica namenjenih za vođenje protivdiverzantske borbe. Namenjeni su za zaštitu i odbranu objekata koji pripadaju matičnoj diviziji, obavljanje vojnopolicijskih zadataka, obezbeđenje vojnih kolona sa specijalnim teretom, borbu s izviđačko-diverzantskim jedinicama protivnika i izviđanje rejona razmeštaja raketnih jedinica divizije.

U sastav svakog bataljona namenjenog zaštiti i izviđanju ulaze četa za zaštitu i izviđanje i četa za protivdiverzantsku borbu i izviđanje. Opremljeni su savremenim lakim oklopnim automobilima tipa "Kamaz 43269" poznatijim pod popularnim nazivom "Hitac".

Posebne inžinjerijske jedinice strategijskih raketnih snaga su zadužene za inžinjerijsko uređenje raketnih položaja, maskiranje vatrenih položaja, komandnih mesta i centara veze, brzu izgradnju putnih komunikacija u cilju obezbeđenja manevra u prostoru i mobilnosti raketnih jedinica i distanciono razminiranje.

Do 2011. u sastav Raketnih jedinica specijalne namene su ulazile i posebne vazduhoplovne snage koje su koristile 7 aerodroma i 8 heliodroma. U svom sastavu su do momenta prelaska u nadležnost Komande vazduhoplovstva imale oko 80 letilica, odnosno helikoptere tipa Mi-8 različitih modifikacija, putničke avione tipa AN-24, kao i transportne avione tipa AN-12, AN-26 i AN-72.

Helikoperi Mi-8 ruske armije

Savremene ruske raketne jedinice strategijske namene su opremljene i osposobljene za nanošenje brzih i iznenadnih udara na distancama interkontinentalnog karaktera. Njihova brojnost i razorna moć garantuju efikasnost potencijalnog udara.

Na drugoj strani, moćan nuklearni potencijal predstavlja glavni oružani garant teritorijalne celovitosti i sveukupne nacionalne bezbednosti Rusije. U godinama teških unutrašnjih političkih lomova, socijalnih tenzija i društvenih previranja, ruski nuklearni potencijal je održao na površini međunarodnu poziciju i status Rusije kao velike sile.

Danas, u uslovima brzih geopolitičkih promena i krupnih bezbednosnih izazova, eventualna mogućnost upotrebe makar i jedne nuklearne bojeve glave, kao i nesagledive demografske, materijalne, biološke i ekološke posledice koje bi njenom upotrebom bile izazvane presudno oblikuju savremene geostrategijske projekcije velikih sila na istoku Evrope, ali i nivo ruskih pretnji zapadnom svetu.

(RTS)