Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > O geopolitičkom faktoru turskih provokacija
Savremeni svet

O geopolitičkom faktoru turskih provokacija

PDF Štampa El. pošta
Aleksej Bogačev, Maksim Lagutin   
nedelja, 27. decembar 2015.

Spoljnopolitičke akcije Rusije na Bliskom istoku veoma su uznemirile Sjedinjene Države. Radi se, između ostalog, o realizaciji sveobuhvatne operacije vojno-kosmičkih snaga Ruske Federacije zarad uništenja armije terorista koju su stvorili Amerikanci, i u koju spadaju Islamska država, DŽabhat al Nusra i mnoge druge organizacije.

Već sama po sebi, baza Hmejnim, odakle uzleće ruska avijacija, jeste moćan faktor uticaja na Bliskom istoku.

Za sadašnja dejstva ruskih oružanih snaga sprovodila se dosta brižljiva priprema.

Kada je 2009. godine Irak započeo prodaju svojih nalazišta nafte, Amerikancima, Englezima i Turcima nije uspelo da iračku proizvodnju nafte stave pod punu kontrolu, dok su Rusija, Iran i Kina, uspeli da zauzmu značajan udeo tržišta proizvodnje, transporta i prodaje iračke ugljovodonične sirovine.

Rusija je 2012. godine obezbedila podršku Irana, Kazahstana i Azerbejdžana i nije dozvolila Sjedinjenim Državama da na Kaspijskom jezeru rasporede veliki vojni kontingent. Sa pojavom na Kaspijskom jezeru cele borbene flotile Ruske Federacije, koju čine raketni brodovi naoružani ,,Kalibrima” kao što su „Dagestan“ „Uslič“, „Svijažsk“, i ,,Veliki Ustjug“, naglo su pojačane mogućnosti alijanse „Moskva – Teheran“ koju podupire potencijal ODKB, što je sa svoje strane, dovelo do približavanja Iraka Rusiji i Iranu, i stvorilo mogućnost da se uspostavi osovina „Moskva – Teheran – Bagdad – Damask“.

Štaviše, ovi napori doveli su do obnavljanja logističkog lanca isporuke oružja iz vremena Drugog svetskog rata (Rusija – Kaspijsko jezero – Iran – Irak – Sirija – baza Tartus – Sredozemno more). Upravo tim putem u Siriju su dopremljeni kompleksi S-400.

Ako ovome dodamo činjenicu da je sa vraćanjem Krima u Rusiju Crno more faktički postalo unutrašnje more Ruske Federacije, koja aktivno koristi savezničke odnose sa Abhazijom, i takođe uzmemo u obzir stalno prisustvo u Sredozemnom moru flote koju čini od deset do petnaest brodova na čelu sa raketnom krstaricom, onda se može konstatovati da je Moskva postavila Vašingtonu realnu prepreku realizaciji za Rusiju smrtonosnih planova pretvaranja Bliskog istoka, uključujući inkubator svetskog terorizma.

Crnomorska flota, Kaspijska flota i grupacija ruskih brodova kod obale Sirije, zajedno sa armijama Irana i Sirije, a takođe i odredima Hezbolaha, uspeli su umnogome da neutrališu akcije proameričke alijanse „Turska – Saudijska Arabija – Katar“.

Upravo je zbog toga Turska, na čelu sa avanturistom Erdoganom i preduzela provokaciju – napad na ruski bombarder – kao što je pokušala i da uvede vojsku na teritoriju Iraka da se tamo utvrdi.

Na istom nivou je i stvaranje „Islamske antiterorističke koalicije“ sa učešćem Turske, i vođstvom kuće el Saud.

Iza te koalicije otvoreno stoji Vašington.

Amerika planira da rukama Turaka raspiri čitavu seriju konflikata na granici sa Rusijom.

Jedan od takvih konflikata može da postane obnovljeni rat za na Nagorno Karabah, za šta od decembra 2015. godine najviše političko rukovodstvo Turske podbada Baku. Koristeći podršku u ovoj situaciji sa Karabahom kao „mamac“, Vašington, Ankara, Rijad i Doha pokušavaju da sruše dobre odnose između Rusije i Azerbejdžana, i da reanimiraju projekat saveza turkijskih država (Turska – Azerbejdžan – Kazahstan).

Paralelno sa tim akcijama, specijalne službe Turske i Saudijske Arabije aktivno rade na širenju uticaja Islamske države u Avganistanu, ciljajući na početak velikog rata u Srednjoj Aziji. Prema podacima medija, sada se u Avganistanu nalazi više od osam hiljada boraca Islamske države, koji su već uspeli da zauzmu prostrane teritorije u rejonu DŽalalabada.

Očigledna je provokacija i poseta Redžepa Erdogana Ukrajini, gde je predsednik Turske vodio pregovore sa Petrom Porošenkom.

Verovatno da oficijelni deo sadašnjih odnosa Ankare i Kijeva prate tajna dejstva Turske, usmerena ka destabilizaciji na Krimu i oko Krima, preko ekstremističkih organizacija krimskih Tatara.

U ovom kontekstu zgodno je prisetiti se da su upravo na Krimu u vreme ukrajinske okupacije praktično zvanično delovale međunarodne terorističke strukture vahabita, koje su podržavali Turska i rusofobska vlast.

I tako, treba konstatovati da Sjedinjene Države koriste rukovodeći tim Redžepa Erdogana za raspirivanje cele serije haotičnih konflikata na teritorijama koje se graniče sa Rusijom, a takođe i u samoj Rusiji.

S obzirom na karakteristike Erdoganove ličnosti, političku situaciju u Turskoj, raspored interesa na Bliskom istoku, i ono glavno – na poziciju SAD, neophodno je da se zaključi sledeće: ni Amerika, ni Turska ne odustaju od realizacije plana rasparčavanja Sirije, a potom i Rusije, pošto je za njih geopolitički krah ne samo dalje jačanje ili samo postojanje rusko – kinesko – iranske alijanse, već čak i očuvanje proruske Sirije i neutralne Ukrajine.

Pitanje je dakle, ko će preteći – globalna američka imperija sa krvavim haosom naokolo ili Rusija kao celovita država i unikatna civilizacija?

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor:

http://www.zavtra.ru/content/view/-o-geopoliticheskom-

faktore-turetskih-provokatsij-v-soavtorstve-s-m-lagutinyim-/