Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Rat u Ukrajini kao novi test za Evropu - Da li je EU zaista "zajednica vrednosti"
Savremeni svet

Rat u Ukrajini kao novi test za Evropu - Da li je EU zaista "zajednica vrednosti"

PDF Štampa El. pošta
Mirjana Radojičić   
nedelja, 10. april 2022.

U pokušaju da definiše sebe kao asocijaciju država, da se samopredstavi vanevropskom ostatku sveta, Evropska unija najčešće poseže za odrednicom "zajednica vrednosti" kojima su, kaže se, države njene članice privržene, a one koje pretenduju na taj status bi takve morale postati. Brzinu napredovanja u tom, vrednosnom "sazrevanju", briselska birokratija, retorički uzev, tretira kao ključni kriterijum podobnosti država aspiranata za ulazak u taj klub "izuzetnih". A njega, prema samorazumevanju, u tom, vrednosnom smislu, definišu demokratija, ljudska prava, multikulturalizam i, iznad svega, beskompromisna antifašistička i antinacistička nastrojenost. Fašizam i nacizam, precizira se, kao ideološki i politički pokreti jesu vojno poraženi pedesetih godina minulog veka, ali su njihove modifikovane forme pretrajale sve do naših dana, te se stoga, dodaje se, nipošto ne bi smelo dozvoliti da senzibilitet i intolerancija Evropljana prema njima utrnu.

Pozivajući se na rečene vrednosti, zemlje Unije su se, uglavnom kao članice NATO pakta, u proteklih četvrt veka vojno, ali i na mnogo drugih načina, angažovale na više tačaka u Evropi i svetu (Irak, Avganistan, Libija, Sirija), a stanovnici Srbije, iz razumljivih razloga, ponajbolje pamte njihov tromesečni bombarderski angažman na zaštiti "ugroženih" ljudskih prava kosmetskih Albanaca i sprečavanju "humanitarne katastrofe" koja im je, kako se tvrdilo, s proleća te 1999. godine zapretila.

Rat u Ukrajini kao novi test za Evropu

Tekući rusko-ukrajinski rat ponudio je novi test privrženosti Evrope proklamovanim vrednostima, u prvom redu onoj najprominentnijoj među njima – vrednosti antifašizma i antinacizma. Naime, ključni motiv za pokretanje opsežne vojne akcije u Ukrajini, prema rečima prvog čoveka Ruske Federacije, bio je njena demilitarizacija i denacifikacija, oslobađanje od pronacističkih i profašističkih političkih i vojnih struktura koje su, posebno nakon 2014. i "Evromajdana", krenule u brutalne obračune s ruskim i ruskojezičnim stanovništvom iz južnih i istočnih delova zemlje.

Odgovor Evropljana na Putinovo urbi et orbi bio je gotovo unison: reč je o njegovom neveštom pokušaju da u svetskim javnom mnenju obezbedi alibi za ničim izazvanu agresiju Rusije na Ukrajinu i njenu planiranu okupaciju, ili, precizirali su  ukrajinski istomišljenici Evrope, a dugi niz godina i njeni politički štićenici, rusifikaciju susedne joj države. Njegove optužbe za pronacističke sentimente i nacizmom inspirisanu političku praksu u Ukrajini posebno apsurdnim, tvrdilo se, čini fakat da se na njenom čelu od 2019. nalazi jedan etnički Jevrejin.

Čak i pod ne sasvim neverovatnom pretpostavkom da u svrhe moralne legitimizacije započetog rata rusko političko rukovodstvo u izvesnoj meri prenaglašava težinu neonacističkog balasta na političkom biću savremene Ukrajine, ne bi li zajednica koja antifašizam i antinacizam afirmiše kao ključne vrednosne konstituense svoga kolektivnog identiteta morala iskazivati znatno manje tolerancije i prema njegovim stvarnim razmerama u političkom životu ruskog suseda o kojima su čvrsti dokazi pohranjeni u mnoštvu dostupnih joj pisanih izvora? Ukoliko ih ne smatra dovoljno kredibilnim, nisu li takvi, recimo, video materijali nastali po vojnim bazama zloglasnog neonacističkog puka Azov, od 2014. regularnog dela Nacionalne garde Ukrajine, bazama prepunim nacističkih relikvija, knjiga pronacističkog i profašističkog sadržaja, letaka i brošura koje propagiraju proskribovane ideologije? Ako EU ne veruje ni njima, ne bi li je u snažnu impregniranost političkog života Ukrajine tim pogubnim svetonazorima morali uveriti šokantni prizori leševa ruskih civila po istočnoukrajinskim ratištima, sa urezanim nacističkim simbolima na njihovim, prethodno unakaženim telima?

Ako EU ne veruje ni njima, ne bi li je u snažnu impregniranost političkog života Ukrajine tim pogubnim svetonazorima morali uveriti šokantni prizori leševa ruskih civila po istočnoukrajinskim ratištima, sa urezanim nacističkim simbolima na njihovim, prethodno unakaženim telima?

Ukoliko ni ti prizori nisu dovoljno uverljivi "skeptičnim" evropskim očima, govori li im išta značajno podatak da se ukrajinski vojnici stradali u tekućem ratu sahranjuju u uniformama koje su četrdesetih godina prošlog veka bile deo vizualnog identiteta zločinačke Hitlerove soldateske? Da li je iz sećanja Evropljana sasvim iščilela činjenica da je upravo u borbi protiv te po zlu čuvene aarmade pre samo sedamdesetak godina po evropskim frontovima svoje živote ostavilo više od dvadeset sedam miliona stanovnika Rusije? Da li ona može da pretpostavi na kakav odjek u Rusiji kao takvoj nailaze ovih dana izgovorene reči jednog evropskog zvaničnika da prepoznatljiva simbolika i ikonografija ukrajinskog tzv. Desnog sektora, stranke Sloboda i niza dobrovoljačkih odreda sabranih u već pomenutom puku Azov nisu ništa više od "poigravanja s nacističkom estetikom"?

General-pukovnik Mihail Mizincev: U podrumima zgrada Marijupolja otkrivena su tela civila - žrtava ukrajinskih nacista, sa tragovima zverskih mučenja i urezanim kukastim krstom na koži

Da li je Evropa doista bila neobaveštena?

Sva prethodna pitanja su, razume se, retorskog karaktera, ona, dakle, na koja se, razjašnjava nauka o govorništvu, odgovori nadaju sami od sebe. Više nego dobro je, drugim rečima, Evropska unija bila informisana o dubini kojom je u društveno i političko tkivo Ukrajine zasekao neonacizam, dovoljno svesna koliki je njegov stvarni, a ne samo retorički udeo u razlozima zbog kojih je prvi čovek Rusije pokrenuo masivnu vojnu operaciju protiv najbližeg joj suseda.

No, ono što su za iz ruske perspektive bili moralno nesporni motivi za napad na Ukrajinu, za Evropu su, ispostavilo se, činjenice od malog značaja spram značaja interesa čijoj realizaciji je upravo ukrajinski neonacizam trebalo umnogome da doprinese – potpunoj "ukrajinizaciji" Ukrajine, odnosno njenom oslobađanju od nelojalnog joj i antizapadnog, ruskog elementa, teritorijalno rasprostranjenog ponajvećma u jugoistočnim delovima zemlje. Od 2014. i svrgavanja s vlasti proruski orijentisanog Viktora Janukoviča pa naovamo na tim prostorima Ukrajine, naime, "caruju" teror nad civilima i njihovo raseljavanje, masovne pljačke njihove imovine, silovanja i mučenja političkih zavorenika iz regiona ruskog i ruskojezičnog Donbasa. Bežeći od pogroma kojim su im pretile razularene neonacističke, "banderovštinom" zadojene bande, u proteklih desetak godina iz tih delova Ukrajine u Rusku Federaciju su prebegle stotine hiljada njenih stanovnika.

Ono davnašnje Ruzveltovo "da, kučkini sinovi, ali naši kučkini sinovi", u minuloj deceniji je u političkom životu Ukrajine, reklo bi se, na čudovišan način reaktualizovano

Ono davnašnje Ruzveltovo "da, kučkini sinovi, ali naši kučkini sinovi", u minuloj deceniji je u političkom životu Ukrajine, reklo bi se, na čudovišan način reaktualizovano.

Sve to vreme se odvija konstantna i intenzivna, upravo od strane zemalja Unije i SAD potpomagana militarizacija uveliko nacifikovanog ruskog suseda, koja je u završnici trebalo da mu omogući sticanje statusa nuklearne sile. Nije na ovom mestu moguće ne pomenuti i iz više izvora potvrđena saznanja o instaliranju u tom periodu na teritoriji Ukrajine nekoliko desetina laboratorija za proizvodnju biološkog oružja, njihovo opremanje najsavremenijom i najskupljom tehnološkom opremom, te stalan nadzor nad njihovim radom.

Takvim, malignim uplivisanjem u političke prilike u Ukrajini, trebalo je permanentno iritirati i provocirati Rusiju, antagonizovati je protiv problematične susedne države, a ovu drugu, neprestano zastrašivanu "narastajućim" ruskim "baukom", snažno motivisati i podsticati na članstvo u NATO paktu. Takve njene ambicije u "paketu" s nerešenim statusom Krima i dve samoproglašene republike ruskog naroda na teritoriji Donbasa, te upornim odbijanjem evroatlantskog Zapada da prvi put nakon rušenja Berlinskog zida otpočne pregovore s Rusijom o konačnoj i trajnoj bezbednosnoj "arhitekturi" sveta, postavljale su ruski "voz" na kolosek rata sa Ukrajinom ka kojem se ne krenuti, bez obzira na cenu, više, naprosto, nije moglo.  

Prevaga  interesa  nad vrednostima

 Sa isporukama oružja Ukrajini koje uglavnom završava u rukama neonacističkih formacija u njenim oružanim snagama, zemlje Unije na čelu sa prekookeanskim "velikim bratom" nastavljaju, pa ih i dramatično intenziviraju tokom aktualnog rata. Tako u danu u kojem nastaje ovaj tekst nemački kancelar Olaf Šolc najavljuje nove pošiljke "najefikasnijeg i najbrže dostupnog nemačkog oružja" na ukrajinska ratišta, iako je, kako se tvrdi, Evropska unija pre svega "mirovni projekat", a Nemačka njegov noseći "stub". Šef diplomatije EU Žozep Borelj, pak, izjavljuje da Unija nema ni u primisli obustavu oružane pomoći Ukrajini, jer joj cilj nije što skorije okončanje sukoba, već što ubedljiviji i što žešći poraz Rusije u njemu! Jedino tako se, precizira ministarka spoljnih poslova Velike Britanije Liz Tras, rat u Ukrajini može privesti kraju.

Imajući u vidu tako definisane ciljeve EU u rusko-ukrajinskom sukobu, nije teško razumeti zašto se, umesto ni u mirnodopskim uslovima nikad inicirane denacifikacije istinski nacifikovane Ukrajine, ovih dana poseže za nacifikacijom imia ruske strane u tom sukobu (slučaj "Buča"). To se čini na već rutinizovani način na koji se, recimo, medijski upravljalo predstavom o Srbima u eks-jugoslovenskim ratovima (slučajevi "Markale", "Srebrenica","Račak"), u dijabolizujućem tonu medijatizovala ličnost Sadama Huseina uoči invazije na Irak ("slučaj navodnog oružja za masovno uništavanje"), medijski satanizovao Moamer el Gadafi uoči napada na Libiju, itd.  

Birajući, dakle, između proklamovanih vrednosti, odnosno one vrhovne među njima – antinacizma i antifašizma, na jednoj strani, i interesa na drugoj, Evropska unija, to jest države njene najistaknutije članice su se u ukrajinskom slučaju, kako su to kroz istoriju najčešće i činile, opredelile za interese.

Vrednosti, kažu aksiologija i etika, postoje kao vrednosti, one važe samo zato i samo dotle dok nam je, kao pojedincima ili zajednicama, do njih stalo. Za Evropsku uniju očigledno antifašizam i antinacizam više ne postoje kao vrednosti, one više ne važe jer joj do njih – ukrajinski slučaj o tome nedvosmisleno svedoči – više nije stalo. Pitanje nad pitanjima, i moguća tema za jedan novi rad je: da li je ikada istinski i bilo? 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner