Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ukrajinska postizborna vrteška
Savremeni svet

Ukrajinska postizborna vrteška

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 27. februar 2010.

Evropski mediji, barem oni čije „objektivne i nepristrasne informacije“ dolaze do nas u Srbiji, verovatno mogu da se podiče svetskim liderstvom u – autizmu. Stručnjaci da se zatvore u svoj mali, ušuškani svet, gde se sve upravlja prema njihovim pravilima, sve odvija u skladu sa njihovim „vrednostima“, i sve teče po njihovom planu, ove informacijske kuće podigle su izvrtanje istine (tzv. „spinovanje“) na sasvim novi kvalitativni nivo. Stvarnošću se ne manipuliše, stvarnost se konstitutiše. U takvim uslovima, poraz je nemoguć i svaki razvoj događaja na svakoj tački planete predstavlja veliku pobedu „evropskog puta“ i „zapadnih vrednosti“.

Kada je postalo jasno da je nepobitni pobednik predsedničkih izbora u Ukrajini (opet) Viktor Janukovič, predstavnik ruskojezične istočne Ukrajine, čovek koji se poslednjih godina isticao otvorenošću prema ruskim interesima i najoštrijim kritikama evroatlantskih „reformi“ u ovoj drugoj po površini i petoj po broju stanovnika evropskoj državi, čovek čiji je (sumnjivi) poraz na prethodnim predsedničkim izborima označio revolucionarni zaokret od „ruskog jarma“ i „iskorak ka svetloj evropskoj budućnosti“, odjednom je to postao bezmalo predmet slavlja u Briselu. Kao de je svih ovih godina ova napaćena zemlja samo čekala da se ispravi revolucionarna manipulacija i polu-puč koji je sada već davne 2005. godine na vlast doveo Viktora Juščenka i Juliju Timošenko, a koji su u oba kruga doživeli ubedljiv poraz.

Šta je Evropa mogla da zna (i čemu je mogla da se nada)

U povratak Juščenka na zapadu niko nije verovao, pa mu je opet, preko oprobanih poljskih, pribaltičkih i gruzijskih kanala, ukazivana više nego neukusna podrška, s obzirom da iza njega stoji jedva 5% stanovništva, i to mahom ekstremista koji zastupaju političke ideologije za koje su u zemljama EU, bar nominalno, ide u zatvor. Kada je prvi krug izbora ovo stanje ozvaničio, uveliko je bilo jasno da se Ukrajina nedvosmisleno odrekla onog i onakvog puta kakav su joj namenili tehnolozi narandžaste revolucije. Nominalno, dva kandidata koja su ušla u drugi krug predstavljali su ideološke blokove koji ovih godina biju megdan po ukrajinskim stepama – Janukovič Rusiju, Timošenko Zapad. Da ne bude zabune, Rusiju podrška osvetoljubivog, dezorijentisanog i ideološki konfuznog Janukoviča nije baš previše radovala, kao što Brisel i Vašington sigurno nisu bili presrećni što treba da rade na dovlačenju na vlast jednog novog Silivija Berluskonija, beskrupuloznog i bezobzirnog pragmatika, koji politiku posmatra kao privatni posed i sredstvo zaštite isključivo ličnih interesa.

Ali da je narod Ukrajine izbor shvatio kao izbor između „Istoka i Zapada“ pokazuje upečatljiv dijagram rezultata glasanja na lokalnom nivou, u kome je teritorija ove zemlje hirurški precizno podeljena po liniji Dnjestra na zapadni i istočni deo, na „zapadnjake“ i „Ruse“, „bjutovce“ i „regionale“. Pri tome, očigledno je da je proruski deo zemlje ostao veran svojim ubeđenjima, dok se upravo prozapadni pokolebao, jer su neubedljive pobede „Ledi Ju“ na zapadu omogućile Janukoviču da sačuva prednost iz prvog kruga.

Evropski mediji, međutim, ležerno su ignorisali ove činjenice. Čim je postalo jasno da će se Timošenko morati „pustiti niz vodu“ (jer građani nisu spremni da osporavaju legitimne rezultate izbora i blokiraju institucije države da bi dobili još pet godina istoga), na sav glas krenula je salva aplauza, prvo „poštenim i fer izborima“ sprovedenim „po evropskom standardu“, zatim je Nikola Sarkozi bezmalo pretekao Medvedeva u čestitanju Janukoviču, da bi se pred inauguraciju novog predsednika pripremila takva fama i oduševljenje, kao da je Janukovič nekakav ukrajinski Obama, a ne „recidiv prošlosti“, „mračna sila“ i pripadnik l'Ancien Régime. Nižu se naslovi o „nastavljanju reformi“, o „Ukrajini na prvom mestu“, o „odlasku u Brisel pre nego u Moskvu“ i sl.

Dakako, Evropa je velika, slatkorečiva manipulantkinja, čijem se zavodljivom zagrljaju teško odupreti. Pred njom su poklekle i takve veličine kakve su Toma Nikolić i Ivica Dačić – šta tek možemo očekivati od sirotog Janukoviča, pogotovo imajući na umu da su ga poslednjih godina Rusi i te kako držali „na ledu“, pružajući povremeno mnogima neshvatljivu podršku premijerki Timošenko. Sa druge strane, niko kao Evropa nije toliko sklon „kloparanju na prazno“ i „pustim snovima“. Sličnim laskanjem pokušali su oni da „preobrate“ i Lukašenka, i Medvedeva, pa se sećamo kako su se ove, ponekad zaista smešne medijske kampanje završile. Neki ljudi su, jednostavno, čitali basnu o Lisici i Gavranu.

Propast jedne paradigme

Nema sumnje da je Evropa svih ovih godina „ulagala“ u Janukoviča, koji je daleko od zaslepljenog ekstremiste Juščenka, baš kao što je Rusija „ulagala“ u opasnu i nepredvidljivu Juliju Timošenko. Takođe nema spora da Janukovič neće rešavati problem nagomilanih napetosti u svojoj zemlji „preko kolena“, jer bi upravo to moglo dovesti Ukrajinu na rub otvorenih građanskih sukoba, što pre svega Rusiji nikako ne odgovara. Ali sve ove činjenice sakrivaju ono najvažnije. U Ukrajini nisu poraženi Viktor Juščenko i Julija Timošenko, poražen je jedan koncept uređenja Istočne Evrope. Ukrajinski narod digao je ruke od evropske šećerleme na kraju tunela, shvativši brže od drugih subjekata „obojenih revolucija“ da „Evropska porodica ravnopravnih naroda“ nema ništa da ponudi, osim lepih reči, uzvišenih ideja i bezobzirne zaštite vlastitih političkih i ekonomskih interesa. Dok Ukrajina za Rusiju predstavlja vitalni problem koji mora da rešava, za Evropu ona predstavlja samo vitalni problem koji Rusija mora da rešava, dakle samo običnu monetu za potkusurivanje sa jedinom pravom konkurencijom na kontinentu.

Istovremeno, Ukrajina je globalni dokaz da Evropa nema rešenja za probleme istočnih zemalja. Sve što ona može da ponudi jesu tople i umiljate reči o „evropskoj porodici“, „civilizacijskom opredeljenju“ i „rastu standarda“. U praksi, sve se svodi na bahatu pljačku resursa, produbljivanje partijske birokratije i korupcije, materijalno i ideološko otuđenje pseudoelita od naroda koji zastupaju, dok se sama zemlja survava u kriminal, bedu i očajanje. Dok na papiru nominalno raste BDP (nekoliko puta sporije od rasta spoljašnjeg duga), ekonomija države se topi i nestaje pred očima, sve dok se zemlja ne nađe u bezizlaznom položaju. EU se pokazala jednako nesposobnom da obrazuje funkcionalne i održive političke sisteme u zemljama koje su joj se predale na milost i nemilost, koliko se NATO pokazao nesposobnim da štiti mir i čuva bezbednost u Avganistanu i Iraku. Ovo se može sakriti od svetske javnosti na planu Makedonije, Kosova, BiH ili Crne Gore, gde je evropsko mešanje u unutrašnju politiku (i njeno neposredno vođenje u protektoratima) vodilo nasilju, razaranjima, potpunom uništenju ekonomije i ne „padanje zemlje ispod evropskog standarda“, nego njeno svođenje na nivo ostrvskih zemalja iz trećeg sveta, sa obesnom elitom bogatih kriminalaca i narodom toliko bednim da se ne primećuje. Ali ova ista politika u Ukrajini proizvela je rezultate koje niko nije mogao ignorisati. Ukrajina je postala nešto poput evropske lupe za nesposobnost institucija „novog svetskog poretka“, koje na Starom kontinentu zastupa EU, da svojim poverenicima pruže išta od onoga što su obećali.

Kada dernek utihne

Pri tome, Ukrajina je uradila sve što se od nje tražilo, vodeći tokom poslednjih pet godina politiku ritualnog samoubistva na oltaru Evrope. Samo se setimo, pozivala je NATO na manevre na Krim, ukidala pravo ruskojezičnom stanovništvu da se koriste sopstvenim jezikom, naoružavala Gruziju za rat sa Rusijom, blokirala protok ruskog gasa čineći nenadoknadivu štetu svojim građanima i praveći ogromne gubitke Gaspromu, najzad, proglasila je i ruski genocid nad ukrajinskim stanovništvom. Šteta koju je Ukrajina pretrpila zbog ovih iracionalnih i nepotrebnih udaraca Rusiji, od koje dan-danas zavisi njena ekonomija, ne može se ni opisati. Istovremeno, koristi na drugoj strani nije bilo – na nivou Kontitnenta, Ukrajina je simbol nereda, anarhije i bede, koja (verovanto nepravedno) izaziva sažaljenje čak i kod građana jedne Srbije.

To su rezultati neslavno propale „Narandžaste revolucije“, čiji je neuspeh proteklih godina predstavljao takav vatromet, da su ga u Evropi mogli propustiti samo oni koji su zatvorili oči, zapušili uši i na sav glas pevali „Odu radosti“. A prirodna posledica ove propasti jeste povratak na krupnu scenu Viktora Janukoviča. Nema sumnje, problemi Ukrajine su ogromni i malo je verovatno da stari/novi pobednik na predsedničkim izborima može da načini bilo kakve spektakularne rezultate. Međutim, on svakako može da ispravi katastrofalne greške (ako su to uopšte bile greške) koje je prethodni predsednik načinio u odnosima sa Rusijom. I svakako, ma koliko vremena proveo u Briselu, za Janukoviča će to biti prva tačka dnevnog reda. On će svakako pričati o evropskim reformama i članstvu u EU, ali Ukrajinu neće odvesti u NATO, niti će rusku flotu izvesti iz Sevastopolja. A to je upravo ono što Rusija očekuje od Ukrajine. Ako je to ono čemu se ovih dana raduje evropska štampa, onda se Evropi zaista smeše bolja vremena istinske saradnje sa Rusijom i obostranog uvažavanja interesa. Pre će biti, međutim, da se neko tu preračunao.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner