Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Zašto desnici tako dobro ide u Evropi?
Savremeni svet

Zašto desnici tako dobro ide u Evropi?

PDF Štampa El. pošta
En Eplbaum   
utorak, 09. jun 2009.

Čekali smo i čekali, ali toliko najavljivani evropski otpor – kapitalizmu, slobodnom tržištu i desnici – nije se desio. Nema zahteva za marksističkom revolucijom, poziva za nacionalizacijom industrije, čak ni evropske kampanje za onim što Obamina administracija naziva „stimulacionim paketom“ – politikom koja je na svakodnevnom jeziku poznata kao „ogromno vladino trošenje“.

Suprotno tome, na evropskim parlamentarnim izborima održanim prošlog vikenda, kapitalizam je trijumfovao, bar u svom mekom evropskom obliku. Naravno, ovi evropski izbori su izbori posebne vrste. Daleko manje ljudi na njima glasa nego što glasa na državnim izborima, a oni koji to čine, imaju daleko slabiju predstavu o tome šta evropski delegati zaista rade jednom kada ih izaberu u evropsku vlast. Stalno rastuća moć Evropskog parlamenta očigledno nema nikakvog efekta na njegov imidž u javnosti – imidž institucije koja ne radi ništa i koja je sastavljena od dotrajalih političara koji troše državne pare na avionske karte. Kao rezultat toga, marginalne stranke, uključujući i takozvanu ekstremnu desnicu, uvek privuku revoltirane glasače i prođu neobično dobro.

Ipak, izbori za evropski parlament pružaju takođe dobar uvid u i trenutnu političku atmosferu čitavog kontinenta. Iako se državni izbori odvijaju u različita vremena i po različitim državnim zakonima, ovi najskoriji, najveći do sada evropski izbori održali su se u rasponu od četiri dana, prema istim pravilima, u 27 zemalja. Ovog puta, uz neke izuzetke, oni su ispričali jednu neobično konzistentnu priču.

U Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Poljskoj – četiri najveće evropske države – vlade desnog centra dobile su začuđujuće entuzijastičnu podršku. U druge dve velike države, Britaniji i Španiji, vladajuće partije levice pretrpele su težak udarac, kao i socijalisti u Mađarskoj, Austriji, Estoniji i drugde. Negde su rezultati bili surovo jasni: ovog vikenda u Londonu bilo mi je nemoguće da prođem ulicom, a da me ne zaskoče ljutiti, upadljivi novinski naslovi koji proglašavaju laburističku vladu premijera Gordona Brauna slabom, korumpiranom, zamorenom, arogantnom i da, vrlo nepopularnom. U nekim izbornim jedinicama, vladajuća laburistička partija završila je iza marginalnih stranaka na koje niko inače ne obraća ni pažnju. Britanski ministri se tolikom brzinom povlače iz vlade da je to teško ispratiti (četiri prošle nedelje – valjda).

Ali, kako je moguće da evropskoj desnici ide tako dobro – i toliko bolje nego njihovim kolegama u SAD – i to u periodu koji se naširoko smatra krizom globalnog kapitalizma? Makar jednim delom, Evropljani pobeđuju zbog toga što njihovi lideri imaju hrabrosti da istraju u svojim ekonomskim ubeđenjima. Istina je da su evropske države blagostanja ubacile u petu brzinu tokom poslednjih šest meseci, ali malo je onih koje mogu da se mere bilo sa deficitima DŽordža V. Buša, bilo sa troškovima Baraka Obame. A tamo gde ga je i bilo – na primer u Britaniji – obimno trošenje teško da je donelo i popularnost. Teorijska verzija ovog evro-američkog jaza u politikama jeste skorašnja javna čarka između istoričara ekonomije Nila Fergusona i ekonomiste Pola Krugmana, obojice jednako poznate po svojim novinskim polemikama koliko i po svojim naučnim radovima. Grubo rečeno, Ferguson i nemačka vlada smatraju da će ogromni deficiti i vladino zaduživanje dovesti do inflacije i na kraju do propasti valute. Krugman i američka administracija, isto tako grubo rečeno, misle da on nije u pravu.

Treba reći da je Ferguson, barem poreklom, britanski torijevac. Treba reći i da nema nijednog američkog republikanca koji toliko javno iznosi iste argumente. Uz par izuzetaka, najjači glasovi američkog desnog centra tokom većeg dela poslednje decenije bili su skoro isključivo usredsređeni na pitanja nacionalne bezbednosti. Pričalo se o „manjem vladinom aparatu“ i „smanjivanju troškova“, dok su republikanski kongresi, ruku pod ruku sa republikanskim Belim kućama, redom povećavali vladu i trošili kao ludi. Kako onda sad da kritikuju Obamin potencijalno poguban budžetski deficit kada su i njihovi, tako skoro, bili isto tako veliki?

To ne znači da bi ikome od evropskih konzervativaca išlo toliko dobro i u Sjedinjenim Državama (zamislite Silvija Berluskonija, paparace, i navodnu ljubavnicu tinejdžerku, kako vode kampanju u Misisipiju). Tačno je i da ni oni sami nemaju međusobno toliko zajedničkog: kako se priča, nemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsednik Nikola Sarkozi jedva da mogu zajedno da borave u istoj prostoriji. Ali, ako ništa drugo, uspeh evropskog desnog centra u vreme trenutne krize dokazuje da ima nečeg u njihovoj političkoj formuli. Oni su fiskalno konzervativni. Ako nisu socijano liberalni, oni su bar usmereni ka centru. Nisu dali da ih ponese moda velikog trošenja. Trude se da održe makar privid razumnog budžeta. I, makar trenutno, dobijaju izbore.

(Tekst preuzet iz magazina „Slejt“ http://www.slate.com/id/2220010/?from=rss)

Prevela Jovana Papan