Zašto Rusija mora da odgovori

Danas mediji, analitičari i politički predstavnici sa Zapada uporno i konstantno provlače ideju koja pokušava da ostatku svijeta, a prvenstveno Rusiji objasni misao da poslednje rušenje ruskog aviona treba da se riješi diplomatskim sredstvima između Turske i Ruske Federacije. U svemu tome objašnjavaju da se ekonomski i politički samoj Ruskoj Federaciji ne isplati zaoštravanje odnosa sa Zapadom.

Ono što prećutkuju jeste kako to da se samom Zapadu isplati da zaoštrava odnose sa Rusijom u ovom momentu i zašto Zapad misli da će, ako snažno stane uz Tursku u nekom eventualnom ratnom sukobu, njihove zemlje i stanovništvo biti pošteđeni strahota tog rata. Prije dvadeset godina ovakav incident bi ozbiljno zabrinuo javnost SAD, a prvenstveno Evrope.

Verovatno bi od građana bilo snažnih pritisaka na sopstvene vlade da se smanje tenzije i da se ne ide na dalje zaoštravanje sukoba sa Ruskom Federacijom i njeno uporno ponižavanje do svjesnog izazivanja. Gotovo da plaši ta anesteziranost javnosti na Zapadu, iako mislim da stanovništvo o poslednjim dešavanjima ne dijeli bezbrižnost njihovih lidera.

Vratićemo se malo unazad, i to na pretpostavku kako bi na ovakvu situaciju reagovala nekadašnja Rusija (SSSR). Uz neku dozu sigurnosti, mogli bismo reći da bi istog dana kada je oboren "suhoj" u Siriji, ruske dalekometne rakete gađale aerodrom sa koga je poleteo turski avion. Poslije toga bi vjerovatno ruski predstavnik pri UN lupao cipelom po stolu sa pitanjem da li to Zapad želi rat i, ako želi, treba da zna da je Rusija spremna. Na sreću, ali možda i nažalost, to vrijeme je prošlo, ali opasnost od sukoba u kom bi cijeli svijet bio zbrisan nije nestala. Teško da sva ova dešavanja poslijednjih godina ne podižu frustracije desnici u Rusiji i samom vojnom vrhu, koji teško da nije svestan toga kakvim vojnim arsenalom Rusija i danas raspolaže.

Putin se danas nalazi u procjepu. On iskreno priželjkuje saradnju sa Zapadom kako na bezbjednosnom, tako i na ekonomskom nivou, a u isto vrijeme pokušava da zaštiti strateške interese Rusije u svijetu. Postoji i danas taj momenat neodlučnosti u ruskoj politici, tako da se ona često može posmatrati pre kao reakcija i defanziva izazvani djelovanjem Zapada, nego kao aktivno, odlučno strateško i političko djelovanje.

U Gruziji, Ukrajini, kao i prilikom pripajanja Krima uvek se radilo o defanzivnim i iznuđenim akcijama ruske vlasti. Zapad pripremi pozornicu na kojoj se Rusija dovede pred svršen čin agresivnog i odlučnog djelovanja. U svim tim akcijama, koje su bile precizno izvedene i sa jasnim ciljevima, nije bilo odmazde na kojoj Zapad gradi moć poslednjih godina. Srbija je primjer zemlje nad kojom Zapad godinama sprovodi brutalnu politiku sile bez priznavanja ikakvih civilizacijskih, moralnih ili pravnih ograničenja za svoje akcije.

Zapad u svakom momentu i svugdje želi da stavi do znanja da svako ko se suprotstavi može očekivati krvavu odmazdu. Pored Srbije, to se videlo na primeru Gadafija u Libiji i Sadama Huseina u Iraku. Svi oni su u jednom momentu kažnjeni za suprotstavljanje dominaciji Zapada. Asad u Siriji je bio slijedeći, ali se zbog loše procjene Zapada i želje sirijskog naroda da sruši režim u ime i za račun Zapada morala uključiti ID, koja je finansirana i obučavana izvan Sirije. Ta organizacija se pokazala kao jedina sposobna da vodi rat protiv vlade u Damasku, uz veliku pomoć zemalja u okruženju kako u ljudstvu i naoružanju, tako i ekonomiji i političkoj zaštiti.

Neuspjeh „Arapskog proljeća“ u Siriji je uslovio stvaranje ID, a kasnije je i Rusija bila prinuđena da uđe u ovaj sukob. Kada bi opstanak vlade Bašar el Asada bio jedini razlog uključenja Rusije u sirijiski rat, onda bi smislenije bilo da mu pomoć daju na samom početku „Arapskog proljeća“, kada bi uz rusku pomoć i sam otpor unutar Sirije bio brzo i lako slomljen.

Iz svega ovoga se može vidjeti da Rusija uporno vodi odbrambenu politiku, duboko vjerujući u najgoru obmanu modernog ratovanja da se može svojim akcijama djelovati na javnost zapadnih država. Ako pogledamo i taj aspekt, vidjećemo da se na Zapadu vješto i uspješno učvršćuje stav da su najveća opasnost danas Putin i njegova politika, pored još jedne opasne indoktrinacije građana na Zapadu - da Rusija nije više vojna sila kakva je nekada bila. Verujem u ideju koja polazi od toga da su svi svjetski ratovi počinjali onda kada ih iskreno niko nije želeo, a samim tim nije ni bio spreman za njih.

Napad na Srbiju u Prvom svjetskom ratu je potpuno nemoćnu Rusiju prisilio na rat, iz kog je kasnije sama izašla, a Drugi svjetski rat i čin Engleske objave rata Njemačkoj su samog Hitlera doveli u potpunu nevjericu. I Englezi koji su objavili rat nisu imali ideju kako da ga vode, niti su za njega bili spremni. Neka buduća provokativna akcija sa Zapada, ako ovo rušenje "suhoja" prođe nekažnjeno od Rusije, ipak može izazvati nesrazmjeran i brutalan odgovor, preko koga Zapad sa druge strane neće moći da pređe.

Hana Arent je u svojoj političkoj teoriji uporno pozivala na opasnost koju nosi vjerovanje u matematičku kontrolisanost sukoba i akcija. Svijet, duboko uspavan, može biti doveden pred provaliju nuklearnog rata. 

S druge strane, kako psiholozi kažu da čovjek na druge ljude projektuje sopstvene strahove, moglo bi se reći da Zapad i njegova javnost danas razumeju samo jezik sile. Setimo se Srbije, Iraka, Libije, Sirije, a danas i Rusije.