„Zlatna zora“ ili osvit evropskog neofašizma

Evropska plima fašizma i problem stranih emigranata

Povod za pisanje ovog teksta je fenomen povratka otvorenog fašizma u parlamente zemalja Evropske unije i poruka koju nam taj fenomen šalje,  kao i pojava latentnog fašizma, koji nema ništa od otvorenog ideološkog deklarisanja, ali ima gotovo sve od fašističke metodologije. Takođe, nije ni najmanja slučajnost što je baš ove godine u Generalnoj skupštini UN izglasana rezolucija protiv glorifikacije nacizma (O nedopustivosti određenih vrsta prakse koje doprinose eskalaciji savremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i netrpeljivosti u vezi sa njima).[1] Međutim, krenimo od primjera grčke profašističke stranke, „Zlatna zora“ (Χρυσή Αυγή, ΧΑ), koja je na izborima u maju postala prvi put u ovoj zemlji i parlamentarna stranka.

Nastajanje fašističke organizacije Zlatna zora, romantičnog imena, ali mračne političke pozadine, umnogome je intrigantno, imajući u vidu tradicionalno vrlo jaku antifašističku opredjeljenost grčkog naroda, koja se nije dovela u pitanje niti u najtežim istorijskim trenucima za ovu zemlju. Postavlja se pitanje šta je to naročito za ovo vrijeme duboke političke i ekonomske krize što je pokrenulo cijeli jedan mehanizam nasilja protiv svega različitog, stranog i ideološki suprotnog u zemlji u kojoj je rođena demokratija. 

Svakako veliki problem i decenijski društveno-ekonomski izazov za Grčku je veliki talas emigranata iz zemalja koje je zahvatilo Arapsko proljeće, ali i Iraka, Irana, Afganistana, Pakistana i Afrike. Emigranti po pravilu mjesecima i godinama ostaju zarobljeni u praznom prostoru između nemogućnosti da se domognu zemalja Zapadne Evrope, jer nemaju uredne papire,  i apelacije u matične zemlje. Ovaj problem je svojevrsni pokazatelj evropske nesolidarnosti sa Grčkom, ako imamo u vidu da su njene istočne i jugoistočne granice – granice same Evropske unije. Problem postaje i ostaje u okvirima Grčke, dok njena ekonomija sa stopom nezaposlenosti od 25% nije u mogućnosti da upije nove talase emigranata koji svake godine broje više od 150.000. Ona je danas evropska zemlja sa najvećim brojem stranaca na 1000 stanovnika, što u procentima znači da su stranci 10% ukupnog stanovništva.[2]

Koreni i uspon „Zlatne zore“

Međutim, „Zlatna zora“ svoj nastanak ne duguje emigracionom talasu sa istoka i juga, već grupi simpatizera fašizma i zakletih neprijatelja grčke ljevice, koji se još sedamdesetih godina organizuju u svojoj privrženosti i evociranju Hitlerovih ideja, pa se ne libe da preduzmu radikalnije akcije takozvane „borbe“ organizujući bombaške napade i likvidacije grčkih komunista. Samo ime danas parlamentarne stranke vodi porijeklo od istoimene organizacije posvećene misticizmu, čiji je lider bio Hitler.[3] Otud i sklonost grčke „Zlatne zore“ ka svim vrstama misticizma, satanizma, paganizma, te nipodaštavanju hrišćanskih vrijednosti i tekovina koje u cijelosti kulturno određuju modernu grčku državu.

Ipak, stranka je imala minoran broj pristalica sve do početka 2012. godine, kada njena medijska promocija neobjašnjivo raste. Ona postaje alter ego druge krajnje desničarske stranke „Laos“, koja je prethodno upotrijebljena u svrhu stvaranja kvoruma u parlamentu za potpisivanja sa Međunarodnim monetarnim fondom prvog memoranduma o ekonomskoj pomoći, što je i svojevrstan početak kraja grčke ekonomske nezavisnosti. Odmah nakon toga stranka je izgubila povjerenje građana i na izborima kažnjena veoma malim brojem glasova. Od tada mediji potenciraju „Zlatnu zoru“ kao novu „desničarsku stranku“, iako je sve do tada bila predmet ismijavanja, upravo zbog krajnje nedemokratskih i isključivih rezona, agresivnih metoda i vrlo suženog kruga djelovanja. Međutim, njihova medijska slika se drastično mijenja, putem, što negativne, što pozitivne kampanje, koja stvara sliku o drskim i beskompromisnim momcima koji imaju namjeru povratiti Grčkoj političku moć i njenu antičku slavu, iako nikada ne otkrivaju svoj stranački plan i strategiju.

Ovakav oblik demagogije nije bio dovoljno uvjerljiv za politički zrelog glasača, te je stranka neko vrijeme provela na margini, nastavljajući sa agresivnim ispadima, ali uvijek nekim čudom izmičući zakonu i sankcijama. Tek kada je pribjegla novom medijskom triku i plasirala svoj politički program koji je kao prepisan strateški plan radikalno-ljevičarske stranke „Siriza“, koja se zalaže za društvenu i ekonomsku jednakost i pravdu i odbacivanje nepravednih ekonomskih mjera štednje koje najviše potražuju od onih sa najmanjim primanjima. Ta svojevrsna politička prevara je bila dovoljna da „Zlatna zora“ postane parlamentarna stranka, iako je njena ideološka opredjeljenost za neoliberalizam u ekonomiji potpuno nekompatibilna retorici o socijalnoj jednakosti. Ali kao da ove nelogičnosti više nikoga ne dotiču, jer postoje „ozbiljnija pitanja“ koja u vrijeme opšte političke i društvene smutnje imaju prioritet, pa se tako i „Zlatna zora“ na mala vrata ušunjala na političku scenu Grčke, koristeći sve prednosti koje donosi vrijeme krize i poremećenog sistema vrijednosti.

Imidž i stvarnost „Zlatne zore“  

Dvoličnost ove stranke se zapravo ogleda u načinu kako ona vrbuje i pridobija svoje simpatizere i podršci koju u tome dobija od strane centara moći koji proklamuju demokratske vrijednosti. Nemajući ni osnovnu ideološku doslijednost, predsjednik ove stranke je sklon proslavljati judeo-hrišćansku duhovnu tradiciju, veličati doprinos vizantijskog naslijeđa vascjeloj evropskoj civilizaciji i gotovo istodobno propagirati antisemitizam, paganizam i nasilje kao jedini vid istinskog patriotizma. U više navrata se marketinškim trikovima pokušala  pridobiti naklonost i povjerenje grčke pravoslavne crkve, a ta taktika je podrazumjevala pomoć siromašnim i nezbrinutim, uz uslov – obavezno posjedovanje lične karte i grčkog državljanstva, što je automatski isključivalo pomoć strancima i emigrantima. Zvanični stav Grčke pravoslavne crkve je kategorično protivljenje samozvanom patriotizmu ove stranke i njenih nazočnosti koje su u svemu suprotne hrišćanstvu. Ovakva reakcija djeluje zbunjujuće na deklarisane nastavljače fašističke doktrine, koji su vjerovatno računali na podršku hrišćanske pravoslavne crkve, kao što su onomad u Italiji i Njemačkoj njihovi istomišljenici i začetnici ove ideologije od katoličke crkve dobili indulgenciju i podršku za ispovjedanje fašizma.  

Možda je ova neugodna novina, suštinski strana grčkoj državotvornosti i istoriji, prvobitno djelovala kao jedna neumjesna politička šala, koja je kod auditorijuma izazivala negodovanje, ali i zbunjenost pred nepoznatim. Ipak, konačni efekat je postignut i pružena je (više nego namjerna) prilika da „Zlatna zora“ predstavi javnosti, ne svoje stvarne i prave stavove, već mitove i laži o stranci koja će „narodu biti vjerni sluga i branilac otadžbine“[4] (makar je na kraju branila i od same sebe).

Prije izbora održanih u maju 2012. godine, agresivnost i represija su bile jedine karakteristike ove političke grupacije. Taj profil se ubrzo zamjenjuje slikom dobrih Samarjana koji pomažu sredovječnim građanima, profilom branitelja protiv nasilnika, boraca za ljudska prava, a tendenciozno se prećutkuju ekscesi, napadi članova stranke na političke neistomišljenike i emigrante, uništavanje i otimanje njihove imovine.[5] Oni na ovaj način stiču političke poene pred javnim mnjenjem koje već traži načine kako da na tim poslijednjim izborima u maju kazni stranke odgovorne za ekonomsku krizu u Grčkoj. U predizbornom konfuziju ovi samouvjereni i samoproklamovani domoljubi im djeluju kao jedno novo političko rješenje. Građani umorni od obećanja i političkih skandala, traže nekog ko će im obećati budućnost i sigurnost, ne obazirući se mnogo na prošlost i ideološke korijene ove stranke koja na izborima direktno iz sjenke odlazi u parlament.[6]

Nameće se snažan utisak da je ovu stranku na pozornicu grčke političke scene doveo sam sistem, kako bi se „neprijatelj“ našao negdje drugdje, a pažnja skrenula sa stvarnih vinovnika grčke političke, ekonomske i društvene krize, koji ovako ostaju nekažnjeni. Pojava ovakve ideologije nije proizvod krize kao takve, jer kriza je konkretno u Grčkoj bilo i ranije u istoriji, niti je ona pak neki nusprodukt koji istorijska matica neminovno izbacuje pred njene sudionike. Fašistička stranka u Grčkoj, a čini se i drugim zemljama Evropske unije, postaje instrumentalizovana doktrina kojom se centri moći i njihov neoliberalizam oslobađaju svojih ideoloških oponenata u stilu, „ako nećete milom, postoji sila“. Pruža se medijska i logistička pomoć stranci ili političkoj grupaciji podložnoj manipulaciji i indoktrinaciji koja je zatim spremna da sprovede sve što se od nje zatraži. Ova indirektna prijetnja pred nadolazećom silom postaje moć u rukama određene političke i ekonomske oligarhije, a po riječima Voltera: „Moć se sastoji u tome da natjeramo druge da djelaju onako kako mi hoćemo.”

Relativizacija antifašističke borbe i istorijski revizionizam

Potrebno je izvući pouku iz primjera duboko slobodarskog grčkog društva, koje je uvijek bilo vrlo osjetljivo na svaki vid totalitarizma i ugnjetavanja, a grčki narod u Drugom svjetskom ratu odlučno je ustao protiv fašizma i italijanskog i njemačkog zavojevača. Kada se takvom jednom narodu nameće fašizam kao rješenje i  „izbor najmanjeg zla“, to samo dodatno potvrđuje da je ovakav fašizam jedan tehnički proizveden politički virus i sredstvo, a ne cilj i spontana tvorevina tog društva. Isto se može reći i za niz drugih zemalja Evropske unije, kod kojih se primjenjuje sličan efekat šoka i kod kojih se sve više sužava politička vizura ekonomskim i političkim mjerama, do tačke kada ostaje da izaberu između nekolicine stranaka koje su ideološki u krajnosti.

Sa druge strane, nipodaštava se antifašistička borba, a njene se tekovine uporno izjednačuju sa tekovinama fašizma. Žrtve se zaboravljaju, a fašizmu se daje pijetet „neshvaćenog branioca od komunizma“, koga je „istorija surovo kaznila“. Međutim, zaboravlja se da je stvarna priroda „ljevičarskog“ antifašizma upravo u njegovoj beskompromisnoj borbi za oslobađanje Evrope od fašizma, i vrlo je pogrešno što mu se pripisuje isključivo ideološka pozadina. U tom kontekstu i danas antifašizam ne sme biti „ljevičarskom“ ili „desničarskom“ („patriotskom“) ideologijom, već jasan i nepokolebljiv stav svakog slobodnog društva kao takvog.

Međutim, da je danas relativizacija antifašizma već jedan raširen svjetonazor ukazuje i odlična analiza N. Tanasića u njegovom tekstu Evropski identitet između Talina i Srebrenice, gdje on precizno definiše: „Za razliku od Rusije, Evropa nikada neće moći biti samo žrtvom fašizma, već uvek i njegovom kolevkom i savremeni događaji to više nego živopisno ilustruju. Stoga se konstitutivni značaj antifašizima za Evropu znatno modifikuje. Njegovim simbolom postaju šest miliona mrtvih Jevreja, ali nikada dvadeset i sedam miliona građana SSSR. Štaviše, „novopečeni“ Evropljani poput Poljaka i baltičkih naroda, pozivajući se na „boljševičku neman“, ističu da su, ideološki i moralno, fašisti i komunisti bili na istoj ravni i njihove žrtve nikako ne mogu biti nevine, niti se mogu kvalitativno i kvantitativno porediti sa žrtvama „stvarnih antifašista”.”[7] To se jednako može primjeniti i na Jugoslaviju i različitu motivisanost federativnih članica za njeno stvaranje, ali i opstanak. Naime, srpski narod je u to državotvorstvo uložio ogromne žrtve i teško je stradao zbog svog antifašističkog opredjeljenja. Osim toga, uložio je i jedno naročito dobročinstvo oproštaja za svoja stradanja u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, bez koga ne bi moglo biti Jugoslavije, pa je upravo zbog toga bio i najviše vezan za ideju ove državne tvorevine i najviše zainteresovan za njeno održanje. Rekli bismo da je upravo različitost u opredjeljenosti njenih članica prema ovom djelu istorije najviše učinila da Jugoslavija nestane i da se podjeli upravo po šavu fašizma/antifašizma iz prošlosti. Gledajući u širem spektru, fašizam se u tvorevinama kao što su Jugoslavija, SSSR, ili danas „ujedinjena Evropa“ ne tretira na isti način, nti mu se prilazi mu sa istom netrpeljivošću, jer su i same ove tvorevine amalgam međusobno isključivih političkih snaga, onih koje su se borile protiv fašizma i onih koje su mu nedvojbeno pružile podršku.  

No, čini se da je Aristotel u Nikomahovoj Etici dao odgovor o genezi ovog možda i ne tako kompleksanog odnosa (1167b15-17 i 1167b33-1168a) govoreći o dobročinstvu gdje je „dobročinitelj onaj koji više voli onog prema kome je učinjeno dobro djelo“, dok je onaj drugi skloniji da na to dobročinstvo i zaboravi i ponese se nehatno. Ovaj svojevrsni paradoks pokazuje da onaj ko ulaže veće žrtve i stradanje u jedno djelo, u ovom smislu djelo slobode, biva svjesniji vrijednosti tog djela i prema njemu se odnosi odgovornije i ozbiljnije od onog kome je ta sloboda poklonjena, a nije zaslužena.

Obesmišljavanje pojma fašizma i neonacistička apologetika

U kontekstu pomenutog relativizovanja antifašizma, jedan način da se pravedna borba za pravo i slobode građana anulira i banalizuje jeste da se u isti kontekst i jednaku ravan postave slobode i prava, i ugnjetenih, i ugnjetača, koji ovim putem stiču legitimno pravo na tlačenje. Takođe, tu je i proklamovanje mržnje prema drugima i jezičko poigravanje sa pojmovima kao što su „nasilje“, „anarhija“, „sloboda govora“, „fašizam“, „nacizam“, koji se listom olako i neodgovorno koriste, uslijed čega se stvarna borba za prava i istinski antifašizam dovode do banalnosti i izvrgavaju ruglu.

Fašizam postaje samo jedna riječ i ništa više i gubi na svojoj težini i strahoti koju je odredilo istorijsko, nažalost empirijsko iskustvo. Tu se kontekst sasvim izvrće, pa tako postajemo svjedoci da danas fašizam naizgled najviše protestuje protiv samoga sebe, a njegovi svjesni ili nesvjesni ideološki simpatizeri javno podržavaju politike deportacije, etničkog čišćenja i svakog drugog nasilja nad drugima, kao „opravdanu reakciju“ na svaku različitost koja im stoji na putu. Nakon ovog svojevrsnog izopačenja pojmovnog smisla zaista djeluje da je nasilje, kao riješenje međuetničkih problema na neki način opravdano, jer nema alternativu, s obzirom na to da su svi „demokratski putevi za rješenje problema iscrpljeni“ i da su dželat i žrtva jednako krivi i odgovorni. Time fašizam postaje legitimno oruđe u rukama onih koji će svim raspoloživim sredstvima braniti fiktivne interese države ili nacije od opet fiktivnog neprijatelja koga su sami izabrali i koji će biti otjelotvorenje svih njihovih egzistencijalnih bojazni, problema i nevolja. Ovaj zastrašujući pseudopatriotizam, kome ništa osim sopstvenog interesa nije sveto i koji ne bira sredstva, obično biva katastrofalan i za same države koje mu se podrede.

Kako drugačije tumačiti nego kao mračni makijavelijski pseudopatriotizam, euforiju velikog dijela hrvatskog građanstva na vijest o presudama koje oslobađaju vinovnike operacije etničkog čišćenja, a čime se ne pokušava samo skinuti odgovornost sa onih koji su tu operaciju sproveli, već naći potvrda o moralnosti etničkog čišćenja kao čina krajnjeg domoljublja. To u najmanju ruku zabrinjava, posmatrano u širem istorijskom kontekstu strahota kroz koje je srpski narod prošao u Drugom svjetskom ratu. Pokušava li se, dakle, anahrono dati kredibilitet i moralno pravo cijeloj jednoj politici, u kojoj se patriotizam izjednačuje, ne sa napretkom sopstvene države, već sa uništenjem jednog djela njenog građanstva?

Sa druge strane, primjetna je tendencija da se pojam fašizma olako upotrebljava, uglavnom u svrhu paušalnog deklasiranja političkih protivnika, te da se ovaj vrlo ozbiljan epitet vrlo neodgovorno pripisuje, čak i osvjedočenim protivnicima fašizma.[8][9] Nerijetko se svaki kontekst zdravog patriotizma naziva fašističkim i time se i onaj minimum solidarnosti, bez koje jedna država ne može ići naprijed, dovodi u pitanje. Ovakvo banalizovanje suštine i značenja fašizma briše granice između njega i njegovog antipoda, stvarajući zabunu i (nerijetko namjerni) efekat istorijske anarhičnosti, gdje je „sve relativno“ i „ništa nije onako kako nas je istorija učila“. Upravo ovakav „anarhizam“ stvara pogodnu osnovu za rušenje svih antifašističkih tekovina, koje su, ponavljam, slobodarske, a ne ideološke, niti ljevičarske niti desničarske. Fašizam iz mraka duboke ilegale, u koju ga je s pravom otjerala istorija, počinje da izlazi na vidjelo dana i da nas nanovo navikava na svoju pojavu. O opasnosti tog procesa ne moramo govoriti, ali svakako je potrebno ukazati na genezu njegovog povratka koji ovaj put nije tako očigledan niti samodeklarativan.

Fašizam kao sredstvo za postizanje ciljeva na širem geopolitičkom planu nosi ogromnu opasnost i stoga što nikada nije mogućno predvidjeti krajnji ishod, jer po riječima Hane Arent, nasilje u sebi uvijek krije jedan dodatni element proizvoljnosti.

„Kako se cilj ljudskog delanja nikada ne može sa sigurnošću predvideti, sredstva koja se koriste da bi se dostigli politički ciljevi često imaju veći značaj za budući svet negoli nameravani ciljevi.”[10]

Ovakve fenomene je svakako uputno sprečavati na vrijeme nego liječiti naknadno, kada je za to već sasvim kasno.