Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Izbori u Podgorici - promena vlasti u Crnoj Gori?
Srbija i Crna Gora

Izbori u Podgorici - promena vlasti u Crnoj Gori?

PDF Štampa El. pošta
Pavle Vuletić   
sreda, 16. april 2014.

Krajem maja 2014. biće održani lokalni izbori u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore. Ovaj grad je i industrijski i populacioni centar Crne Gore. Prema procenama gradske vlasti iz 2014, Podgorica je imala je skoro 200.000 stanovnika, što čini oko 30% ukupnog stanovništva Crne Gore.[1] Geografski, Podgorica obuhvata 10,4% teritorije Crne Gore. Takođe, u gradu se nalazi sedište većine banaka i univerziteta, kao i najveće crnogorsko preduzeće "Kombinat aluminijuma Podgorica" (KAP ).

Lokalnu vlast u Podgorici već desetak godina predvodi Đukanovićeva Demokratska partija socijalista. Ona ima većinu u gradskom parlamentu zajedno sa Liberalnim savezom i Bošnjačkom strankom, kao i jednim ''nezavisnim'' i odbornikom marginalne prosrpske Narodne stranke (ukupno imaju 28 odbornika).

Međutim, takva koalicija je formirana tek 2011. godine posle raspada prethodne, u kojoj je učestvovala Socijaldemokratska partija (takođe vladajuća partija u republici, koju predvodi predsednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić). Do 2011. godine predsednik Skupštine Podgorice bio je aktuelni ministar unutrašnjih poslova i visoki funkcioner SDP Crne Gore Raško Konjević. Prilikom raskida kolicije 2011, iz SDP su žestoko optuživali tadašnjeg gradonačelnika Milomira Mugošu da je potkupio pojedine odbornike iz prosrpskih partija i da nema demokratski legitimitet (tokom sednice na kojoj je formirana nova koalicija došlo je i do fizičkog obračuna između ''Mugošinih Srba'' i njihovih bivših kolega iz prosrpskih partija). Mugoša je te 2011. godine ipak uspeo da obezbedi većinu i na taj način je nastavio svoju decenijsku vladavinu u Podgorici (od jula 2000. godine on je bio gradonačelnik Podgorice).

Međutim, u aprilu 2013. godine na predsedničkim izborima vladajuća partija i njen kandidat Filip Vujanović su doživeli težak poraz. Miodrag Lekić, zajednički opozicioni kandidat, dobio je preko 5.000 glasova više od kandidata DPS u Podgorici. Ovakva pobeda Lekića u Podgorici nije bila samo posledica njegove nesumnjive lične popularnosti u glavnom gradu (i većini crnogorskih opština u kojima je pobedio Vujanovića), već i činjenice da je vladajućoj partiji bilo mnogo teže da vrši izborne manipulacije i krađu glasova u gradskom jezgru Podgorice nego što je to bio slučaj u manjim sredinama (poput Ulcinja ili Berana). Lekićevoj pobedi u Podgorici je doprinelo i ujedinjavanje opozicije na predsedničkim izborima (iako je on lično dobio više glasova nego sve opozicione stranke zajedno na parlamentarnim), ali i bojkot SDP i činjenica da su Srbi (preko Nove srpske demokratije i SNP-a) većinski glasali za njega.

U tom kontekstu, opozicija sprema taktiku za nove lokalne izbore u Podgorici. Prvi na listi Demokratskog fronta biće Miodrag Lekić. Takođe, na njegovoj listi biće i veći broj nestranačkih ličnosti. (Lekić je prilikom prihvatanja kandidature istakao poseban značaj izbora u Podgorici kao ''uvoda u vanredne parlamentarne izbore''.)[2]

Posebno je interesantno što će zajedno na izborima u Podgorici nastupiti vladajuća SDP i opoziciona Pozitivna Crna Gora. Oni su dogovor o zajedničkom nastupu zaključili još krajem januara 2014. godine (u zajedničkom saopštenju od 25. januara 2014. ističe se: “SDP i Pozitivna postigle su dogovor u vezi sa predizbornim sporazumom, odnosno formiranjem državotvornog bloka, na osnovu kojega će na predstojećim lokalnim izborima u Podgorici nastupiti u koaliciji”).

Miodrag Lekić

Na izborima će učestvovati i opoziciona Socijalistička narodna partija. Međutim, nosilac njene liste neće biti predsedik te partije, već portparol Aleksandar Bečić.

Ovakvu neobičnu situaciju (partije iz vlasti i opozicije u koaliciji) do usijanja je dovela i činjenica da je SDP 17. februara 2014. glasala zajedno sa opozicijom za Zakon o finansiranju političkih partija i kampanja kojim je predviđena stroža kontrola budžetskih sredstava i onemogućavanje izbornih krađa vlasti. Situaciju za vladajuću partiju dodatno komplikuje i pobeda opozicije u Ulcinju i Beranama u januaru i martu 2014.

Milo Đukanović je veoma nervozno reagovao na usvajanje ovakvog zakona i izborne poraze. Đukanović je nazvao postupak SDP ''Političkom patologijom'', dodavši: ''Imate partiju koja pripada izvršnoj vlasti, ali istovremeno sa opozicijom u parlamentu glasa protiv vlade''. Na kraju je zapretio da će DPS ''izaći iz ove situacije''.[3] Đukanović se nije zadovoljio samo verbalnim napadima na koalicionog partnera. SDP već duže vreme ima ozbiljne problem unutar partije, jer deo rukovodstva je verniji (finansijski) Đukanoviću nego Krivokapiću.

Takođe, Đukanović je pretio javno i lokalnim partijama u Ulcinju koja su odbile koaliciju u tom gradu sa njegovim DPS-om. Javno im je poručio (poput nekakvog srednjovekovnog nasilnika) da će osetiti ''moć i snagu'' DPS. Međutim, posle poraza u Beranama u martu 2014. Đukanović je razumeo da od pretnji i ispoljavanja nervoze nema velike koristi. Shvatio je da mora da napravi promene u svojoj partiji i politici prema Srbima i manjinama.

Vaselj Siništaj

U tom kontekstu, posle serije javnih skandala, poput mobinga nad hendikepiranim gradskim činovnicima i fizičkih obračuna sa novinarima (zajedno sa sinom Mugoša fizički je na ulici napao urednika Vijesti 2009. godine kome je od udaraca pukla bubna opna), kao i nadmeno/primitivnih uvreda upućenih Lekiću za vreme predsedničkih izbora, Đukanović je shvatio da njegov pulen ''nestašni'' Mugoša u gradskom jezgru Podgorice ima manje glasova od opozicije. Zato se okrenuo albanskim biračima u gradskoj opštini Tuzi.

U februaru 2014. godine okončani su pregovori posle kojih je omogućio albanskim vlastima da dobiju veće nadležnosti, sopstvene takse i sopstveni budžet. Vaselj Siništaj, jedan od vođa albanskih partija, taj ustupak Mugoše nazvao je ''istinskom decentralizacijom''.[4] Međutim, i albanski glasovi (Tuzi su gradska opština od oko 5.000 stanovnika) ne garantuju pobedu nad Lekićem i opozicijom na izborima.

Zatim je Đukanović pokušavao da se predstavi i kao prijatelj Srba (oko 30 % u Podgorici prema poslednjem popisu). Tačnije, njegovo javno podržavanje otvaranja Hrama Hristovog vaskrsenja u Podorici u oktobru 2013. godine trebalo je da potisne iz sećanja seriju njegovih antisrspkih ispada, počevši od sramnog proglašavanja za počasnog građanina Podgorice Stjepana Mesića 2007. godine do davanja bez naknade građevinskog zemljišta u maju 2013. godine (oko 13.000 kvadratnih metara) nepriznatoj sekti ili takozvanoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, kao i decenijskog sudskog spora sa SPC u Podgorici. Ipak, ni to mu nije pomoglo, što su pokazali izbori u prosrpski nastrojenim Beranama početkom marta 2014.

Konačno, u drugoj polovini marta Đukanović je shvatio da bez SDP neći moći da pobedi Lekića u Podgorici. Zato je za novog kandidata DPS za gradonačelnika Podgorice umesto konfliktnog i kompromitovanog Mugoše postavio ministra prosvete Slavoljuba Stijepovića. Međutim, to novo rešenje Mila Đukanovića može biti ''mač sa dve oštrice''.

Stijepović je eventualno prihvatljiviji SDP-u (pitanje da li i Pozitivnoj, koja je u koaliciji sa SDP) od Mugoše za postizbornu koaliciju. Ipak, Stijepović nema rejting u glasačkom telu Podgorice kao bivši gradonačelnik i veliko je pitanje da li uopšte može da dostigne Mugošine prethodne izborne rezultate.

U svakom slučaju, ako Đukanović izgubi Podgoricu, teško da će moći da zadrži vlast u Crnoj Gori. Tačnije, ako opozicija zajedno sa SDP pobedi u Podgorici, verovatno će doći do pada i republičke vlade. Tačnije, Lekić će sa formalnog mesta gradonačelnika Podgorice (ili faktičkog vođe tog grada) upravljati resursima koje crnogorska opozicija nikada nije imala.

Zato će rezultati izbora u Podgorici opredeliti ne samo ko će vladati u trećini Crne Gore, već i datum novih parlamentarnih izbora u toj državi. U drugoj varijanti, ako pobedi Đukanović i njegov pulen, on će bez većih problema dočekati redovne parlamentarne izbore (a SDP, koji je trenutno raspolućen između Lekića i Đukanovića,biće pod potpunom kontrolom Đukanovića).

U svakom slučaju, za Srbe u Crnoj Gori bi eventualni odlazak Đukanovića značio više prava, posebno u sferi zapošljavanja i kulture (u kojima je najprisutnija diskriminacija)

Za građane ove države u celini to bi značilo prestanak daljeg pada životnog standarda i skandaloznog bogaćenja na njihov račun mafijaško-porodično kumovskih krugova oko Đukanovića.

U širem smislu, ubrzano pristupanje NATO po cenu sankcija Rusiji – koje skoro panično forsira u poslednjem periodu Đukanović (inače Lekić ironično iznosi da Đukanović ''u kontekstu krize u Ukrajini želi da se nekako smanje kriterijumi za ulazak u NATO '' uz istovremeno ''zaboravljanje'' njegovog kriminala i korupcije) moralo bi da bude provereno na referendumu.

U tom slučaju, pristalice NATO bi bile u manjini, što priznaje i Đukanović.[5] Naravno, eventualni pad Đukanovića ne bi bio dobro primljen u Beogradu, u kojem su na vlasti njegovi najverniji saveznici u regionu.


[2] http://www.portalanalitika.me/politika/vijesti/135059-dn-

leki-nosilac-liste-df-a-u-podgorici i

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Politika&clanak=428013&datum=2014-04-03&naslov=Ruku%20saradnje%20pru%BEamo%20svoj%20opoziciji

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner