Početna strana > Debate > Srbija i NATO > O žrtvama „Milosrdnog anđela“
Srbija i NATO

O žrtvama „Milosrdnog anđela“

PDF Štampa El. pošta
Slavko Živanov   
ponedeljak, 23. mart 2009.

Navršila se decenija otkako su Amerikanci bombardovavali Srbiju. Ostavili su porušenu i zatrovanu zemlju, razorenu i dotučenu ekonomiju, pobijene i osakaćene ljude i njihove, u crno zavijene, porodice... Istovremeno, države koje su nam sve to činile i dalje to čine. Oni se ni izbliza nisu odrekli svojih metoda (o kajanju da i ne govorimo), ali kada nam se obraćaju, i u kontaktima uopšte, opšte sa nama kao da se prethodno ništa nije dogodilo.

To što se tu gotovo ništa nije promenilo, to što se oni trude da zaborave da su sa nekoliko kilometara istovarali tone eksploziva, otrova i radijacije – ne čudi, ali to što se srpska vlast (i bivša i sadašnja) ponašaju kao da im je intendantura – to bi trebalo da zabrine.

Elem, o toj agresiji i razaranju jedne zemlje svedoče tek poneki pojedinci, dotaknuti kolektivnom i ličnom nesrećom, onako kako najbolje znaju i umeju, bez sredstava, bez sistematičnih podataka, bez ozbiljne pomoći i opšte solidarnosti. Uglavnom se to svelo na neku vrstu lične inicijative. Preostalo im je samo da pišu knjige, saberu i objave nekolike činjenice i ponovo, ali na tren, skrenu pažnju Srba, ne bi li ih naterali da razumeju da nije sramotno to što smo preživeli ubijanja, bombardovanja, teror i nesreću.

Knjiga Mirjane Anđelković-Lukić „Darovi Milosrdnog anđela“ (Beograd, 2008), nastala je kao krajputaš ljudima koji su hteli da egzaktno utvrde stepen ubijanja i kontaminacije naše zemlje i prirode u kojoj živimo. Obilazili su mesta na kojima je završavala radioaktivna municija, merili zračenje i utvrđivali koliko nam je tona osiromašenog uranijuma dospelo sa visina, iz aviona, a od Amerikanaca. Među tim ljudima bili su i njen suprug, pukovnik Vojske Mirko Lukić, pukovnik Dragan Vasiljević i civilno lice u VJ Miloš Vujačić. Svi su umrli od raka, ili „čudnih“ bolesti. Jasno je da su sve te bolesti posledice njihovog rada, odnosno posledice ozračivanja, ili unošenja radioaktivnih čestica u organizam. To, osim lične tragedije za porodice tih revnosnih profesionalaca i časnih rodoljuba, govori o mnogo čemu još. Od onoga da se spiskovi ubijenih i osakaćenih u ovoj zemlji još uvek ne privode kraju, do onoga da smo nad svim tim patološki nemi.

Iako je država činila neke napore i akcije ne bi li dekontaminirala teren koji sadrži osiromašeni uranijum, izvesno je da je tom poslu prišla nepojamno rezignirano, kao da je reč o elementarnoj nepogodi ili kakvoj višoj sili koja će proći kao i nevreme. Nama se čini da nikakvog razloga ne bi trebalo da bude u tome da se taj zločin sa osiromašenim uranijumom ne oglasi na sva zvona i zvaničnim i nezvaničnim kanalima i preko medija i svakako drukčije, ne bi li se ne samo upozorili svi koji možda kontaminiranim prostorima prolaze ili u njihovoj blizini borave, nego pre svega zbog činjenice da će taj deo ostati vekovima kontaminiran, a kontaminacija će se prirodnim tokovima širiti u koncentričnim krugovima od samog centra kontaminacije. Radionuklidi će dospeti u podzemne tokove, ući će u biljke, životinje će jesti takve biljke, ili piti takvu vodu, a onda će te životinje jesti druge životinje, ili će se njima hraniti ljudi, pa će, ipak, svi ti kontaminantni završiti u onima koji su na vrhu lanca ishrane, dakle u ljudima. A pošto ovde živimo mi, onda to znači u nama...

Važno je ovde istaći da se Koštuničina vlada ovim problemom bavila kao i svim stvarima kojim su se on, ili njegovi bavili – dakle traljavo, površno, i neuspešno, ali vrlo, vrlo štetno. Iako finansijska sredstva za dekontaminaciju nisu mogla da budu pronađena iz inostranstva, izdvojena su nedovoljna sredstva iz domaćih izvora, i nešto je na tom polju urađeno. Dakle, tu se završava ona tvrdnja o traljavom, površnom i neuspešnom bavljenju tim problemom. Međutim, ta ista vlada odlučila je da o tome ćuti „jer Srbija ima šansu da postane strateški izvoznik hrane“. I ovde je zapravo, i na ovom primeru, pokazana sva karikaturalnost politike koju je sprovodio Koštunica i sva njena gigantnost kada je reč o štetočinstvu i licemerju.

Veoma sličnu knjigu napisao je Branimir B. Stanojević i zove se „Milosrdni anđeo ili knjiga mrtvih“. U toj knjizi autor je sabrao, prikupio sva imena poginulih, nestalih, stradalih, streljanih građana Srbije i Crne Gore koji nisu preživeli agresiju, bombe i kuršume. Knjiga je zapravo spomenik u kojem su upisana imena i prezimena sa osnovnim podacima o svakoj žrtvi (datum, mesto rođenja i stradanja... katkad i koje slovo više). Knjiga je nastala kao posledica ličnog osećanja odgovornosti autora prema budućnosti, smatrajući da se žrtve ne smeju zaboraviti. Do svih podataka autor je došao neumorno „kopajući“ po novinama, raznoraznim publikacijama, dolazeći samo do delića, a zatim je od svih tih delića postepeno gradio spomenik-knjigu, mozaik sa imenima ili podacima o 3799 ubijenih ljudi od strane Amerikanaca, Engleza i njihovih satelita okupljenih u NATO. Iako je ovaj posao trebalo da uradi država još 1999. godine, potpun, objedinjen, celovit spisak stradalih, srpske državne institucije nikada nisu objavile. No, istina se pomalja polako, a da li će Srbi hteti da je vide, to ne zavisi ni od kakvog pisca, ili hroničara.

Obe knjige ugledale su svetlo dana, jer su autori osećali potrebu da o tome pišu, odnosno, imali su ili podršku nekih ljudi dobre volje kad je reč o finansijama, ili su sami finansirali štampanje knjiga, što je u današnjici takođe podvig. Međutim, niti je štampanje knjige samo po sebi dovoljno, niti pojedinci mogu da urade posao umesto institucija. A zašto su institucije zatajile pravo je pitanje. Na to, međutim, nećemo dati odgovor, o tome će istorija. Važno je da se zna i da ovakvi napori ovo dvoje autora nisu bili usamljeni.

Valjalo bi da javnost dobije odgovor, na primer, zašto studija o posledicama bombardovanja nikada nije ugledala svetlo dana. Tu studiju uradio je Vojni institut, uglavnom je završena u rukopisu i za njeno publikovanje valjalo je izdvojiti tek oko pet hiljada evra. Zašto nismo uradili publikacije ministarstva infrastrukture, ekonomije... zašto nije kvantitativno utvrđeno od strane relevantnih institucija koliko kilometara pruga i drumova, koliko mostova, koliko iznosi šteta u efektivnoj valuti, kolika je objektivna šteta, a koliko će nas to sve koštati u budućnosti. Ne trabaju nam samo procene, već studije zasnovane na empiriji iza kojih će, sopstvenim profesionalnim autoritetom i referencom, stati društvene institucije poput Akademije nauka, instituta i dr. Zašto, na kraju krajeva, nikada nije napravljen spomenik žrtvama bombardovanja na kojem bi bila napisana sva imena žrtava. Zašto je ugašena ona večna vatra na Ušću koju je upalila Mira Marković? Da li je to što je ta žena otkrila dovoljno da bi se ohrabrila neka ruka da sakrije pomen žrtvama. U čemu je problem sa Srbima koji razumeju da je veći problem to što je M. Marković upalila plamen od toga da se uništi spomenik? Na kraju krajeva, možda nekima i može da bude sporno to što je M. Marković imala potrebu da napravi spomenik, možda bi im se gašenje te vatre i moglo i oprostiti da su izgradili lepši i veći spomenik, ali šta bi drugo značio potez uništavanja spomenika bez njegove obnove ili izgradnje, do doprinosa da se ubrza zaborav. Umesto da se u istoriju uklešu razmere tragedije i imena stradalih, preko toga navlači se bledilo.

Naravno, oni koji su na vlasti bili svih tih godina pokoljenju i istoriji duguju odgovor na ta pitanja. A bili su svi. Iako je većina tih stvari bila u nadležnosti Vojske, ta institucija ustrojena je po principu subordinacije. Da su bilo ko od ministara ili „vrhovnih komandanata“, ili dovoljno važne političke figure, izdali takav nalog, mnogo štošta ugledalo bi svetlo dana, a dovoljno bi bilo samo da su odobrili ono što im je bilo dato na odobrenje, a što su oni, zbog malignog oportuniteta i angloameričkog poltronizma odbili, a posle se u javnosti licemerno kleli u sopstveni patriotizam, ili krivicu i odgovornost prebacivali drugom.

Na kraju treba istaći i da je izdavač obe knjige Ljiljana Tanić (IKP „Nikola Pašić“ iz Beograda) smogla snage da ih štampa i da ih uporno drži u svojoj knjižari. Druge knjižare u Beogradu ne žele takve knjige u svojim izlozima zbog političke korektnosti, valjda. Valjalo bi nadati se da nekolicina ovih ljudi neće ostati usamljeni, a da će država napokon uraditi studiju o tome šta su nam zaista pre deset godina učinili „naši partneri“. Takođe, trebalo bi verovati da će se naše društvo, zajedno sa državom, konačno otrezniti u važnom poslu čuvanja sećanja na taj tragičan i mračan dan naše i američke prošlosti. Mada, imajući u vidu da nam isti partneri-bombarderi i dalje „čine“ i „pomažu“, da oni tu ne vide šta bi moglo u odnosu prema nama da se promeni, a da naša vlast ne bi da ih ljuti... teško da će državne institucije učiniti više od onoga što su već učinile.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner