Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Pamtim, dakle postojim
Srbija i NATO

Pamtim, dakle postojim

PDF Štampa El. pošta
Sergej Belous   
četvrtak, 03. april 2014.

Srbima se sve češće nameće mišljenje da je NATO agresija prošlost o kojoj ne bi trebalo raspravljati, već se valja okrenuti svetloj evropskoj budućnosti i porodici ”civilizovanih” zemalja, onih istih koje su brutalno bombardovale Srbiju pre 15 godina. Posebno je lukav prilaz ovoj tragediji koji se svodi na njeno prećutkivanje, zasnovano na navodnoj „istrošenosti“ teme – kao da je o njoj već rečeno sve što je moguće reći. Ali, čak i kada bi to bilo tačno (mada nije), zar se zaboravlja stara latinska mudrost: Repetitio mater studiorum est (Ponavljanje je majka mudrosti)?

Pored toga, onaj ko zaboravlja prošlost ne samo da nema budućnost nego je i osuđen da ponavlja prošlost. S obzirom na to, obeležavanje 15-godišnjice NATO agresije protiv Savezne Republike Jugoslavije u formatu velike međunarodne konferencije bio je događaj neprocenjivog značaja, prilika ne samo za buđenje suštinski bitnog „istorijskog pamćenja“, nego i za podsećanje ostatka sveta na iskustvo srpskog naroda, na njegov junački otpor globalnom intervencionizmu NATO-a i dominaciji SAD (u tom trenutku jedine super sile). Pošto je bolje učiti na tuđim nego na svojim greškama, verovatno svetu to iskustvo može znatno da koristi.

O tužnim lekcijama NATO agresije raspravljalo se na Međunarodnoj konferenciji „Globalni mir vs. globalni intervencionizam i imperijalizam” 22. i 23. marta u Centru ”Sava”, koja je okupila oko 100 uglednih naučnika, intelektualaca i javnih ličnosti iz 30 zemalja. Iako bez ikakve reklame i podrške domaćih medija, skup je izazvao veliko interesovanje srpske publike – sala sa više od 500 mesta bila je puna. Uspešna organizacija tako velikog skupa rezultat je napornog truda neprofitne i nestranačke organizacije „Beogradski forum za svet ravnopravnih“ i prijateljske podrške Društva srpskih domaćina, Kluba generala i admirala Srbije i SUBNOR-a Srbije.

Čak i sažeto nabrajanje govornika ostavlja snažan utisak: general-potpukovnik Leonid Ivašov (direktor Instituta geopolitičkih problema, Rusija), dr akademik Žan Brikmont (Belgija), dr Armand Klese (direktor Instituta za evropske i međunarodne studije, Luksemburg), publicista Dajana DŽonston (SAD), dr akademik Jelena Guskova (rukovodilac Centra za proučavanje savremene balkanske krize, Rusija), Klaus Hartman (Udruženje slobodnih mislilaca, Nemačka), profesor DŽon Piter Maher (SAD), Sokoro Gomes (predsednik Svetskog saveta za mir), admiral Elmir Šmeling (bivši šef kontrobaveštajne službe Nemačke), dr Vladimir Kozin (glavni savetnik direktora Ruskog instituta za strateška istraživanja, Rusija), Sergej Levčenko (narodni poslanik u Ruskoj Dumi, potpredsednik Komiteta za energetiku), Jan Oberg (direktor Transnacionalne fondacije za mir i istraživanje budućnosti, Švedska) i mnogi drugi.

Važno je istaći da je u okviru konferencije radio i omladinski forum, gde su, između ostalih, govorili poznati režiser Boris Malagurski i ambasador mladih za mir Liljija Romadan (Rusija).

Debata se razvila u konstruktivan i tolerantan dijalog o najbitnijim pitanjima međunarodnog mira i bezbednosti. Učesnici diskusije prvenstveno su se usredsredili na to kako očuvati svetski mir i pronaći načine zaustavljanja globalnog intervencionizma, destabilizacije pojedinih zemalja i izazivanja kriza širom sveta, što podriva međunarodni pravni i politički svetski poredak i gura svet na ivicu velikog sukoba.

Začuđuje da je ovaj događaj, s pažnjom propraćen u nekim stranim glasilima, skoro potpuno prećutan u domaćim. Na primer, briljantan članak britanskog novinara Nila Klarka pojavio se na sajtu ”Russia Today”, jedne od najmoćnih svetskih televizija – u njemu autor detaljno opisuje konferenciju i navodi: ”Od samog početka, ispred sale pune publike, spikeri foruma su odlučno naglasili da rat protiv Jugoslavije nije izolovani konflikt, već samo prvi u nizu agresivnih imperijalističkih ratova predvođenih SAD u njenoj potrazi za ekonomskom i vojnom dominacijom nad celim svetom posle raspada Sovjetskog Saveza”. Srpski dopisnik radija Glas Rusije podvukao je da je “na kraju dvodnevne međunarodne konferencije, koja je ocenjena kao veoma uspešna, aklamacijom usvojen završni dokument, u kome se između ostalog navodi da je NATO agresija bila agresija protiv suverene države i kršenje pravnih normi u kome su učestvovale vodeće zapadne zemlje.”

Možda bi bilo poželjno ukazati na ključne tačke završnog dokumenta ove međunarodne konferencije, jer je to suština njenog dragocenog rada. U završnom dokumentu upozoreno je na zločinačku ulogu NATO-a na kraju 20. veka:

”Agresija NATO protiv Srbije i Crne Gore (SR Jugoslavije), marta 1999. godine, bio je rat nametnut jednoj nezavisnoj, suverenoj evropskoj državi, grubim kršenjem osnovnih principa međunarodnog prava, a pre svega Povelje UN i Završnog dokumenta iz Helsinkija. To je bila agresija izvedena bez saglasnosti i suprotno mandatu SB UN. Zato ona predstavlja zločin protiv mira i čovečnosti, tačka preokreta ka globalnom intervencionizmu, grubom kršenju međunarodnog pravnog poretka i negiranja uloge UN. Time je uspostavljen model intervencionizma koji je kasnije korišćen u svim agresijama od Avganistana, Iraka i Libije, do Malija.

Zemlje članice NATO nose svaku odgovornost za tu agresiju, uključujući odgovornost za naknadu štete, u iznosu od preko 100 milijardi dolara, kao i odgovornost za korišćenje oružja sa osiromašenim uranijumom i drugih nedozvoljenih sredstava za masovno uništavanje”.

”Učesnici konferencije su istakli da Srbija ima sva prava da pred odgovarajućim međunarodnim institutcijama pokrene postupak protiv NATO i svih država članica koje su učestvovale u agresiji, u cilju ostvarivanja prava na nadoknadu ratne štete”.

”Agresijom NATO protiv Jugoslavije ubrzana je trka u naoružavanju, militarizacija evropskog kontinenta i sprovođenje SAD/NATO/EU strategije „širenja na Istok“.”

”NATO je postao agresivna vojna alijansa za širenje i nametanje imperijalnih i neokolonijalnih ciljeva najmoćnijih zemalja Zapada. Celokupno dosadašnje iskustvo pokazuje da NATO strategija globalnog intervencionizma proizvodi haos u međunarodnim odnosima, ogromne ljudske žrtve, podele i dugoročnu bedu i patnje u svim zemljama i regionima koji su neposredne žrtve takve politike. NATO je odgovoran za razaranje međunarodnog pravnog porteka, za degradaciju UN, za izazivanje nove trke u naoružavanju, za militarizaciju Evrope, za destabilizaciju i izazivanje kriza u svetu. U takvoj organizaciji nema mesta za miroljubive zemlje, koje interese vezuju za poštovanje međunarodnog prava i sistema UN. Zato su se učesnici Konferencije izjasnili za ukidanje NATO-a, kao relikta Hladnog rata, za prekid politike intervencionizma i za poštovanje slobode, nezavisnosti i ravnopravnosti svih zemalja i naroda”.

Konferencija je zaključila i da su SAD/NATO/EU izazvale krizu u Ukrajini, koja je najveća pretnja miru od okončanja Hladnog rata. ”Umesto da se Ukrajina sagledava kao najprirodnija veza Rusije i Evrope, Zapad je mešanjem učinio da ona veštački bude izmeštena iz svog prirodnog kulturno-civilizacijskog i geopolitičkog ambijenta radi potpunog prevlačenja na Zapad, ne vodeći računa o tome da to može izazvati unutrašnje sukobe u Ukrajini i ugrožavanje vitalnih interesa Rusije. Učesnici konferencije su se založili za mirno političko rešenje bez mešanja i pritisaka sa strane, za rešenje koje će garantovati neutralnost Ukrajine i uvažavati njenu ulogu mosta između Istoka i Zapada”, a takođe ”izrazili podršku narodu Krima koji je iskoristio svoje pravo na samoopredeljenje i ponovno ujedinjenje sa Rusijom”.

Učesnici konferencije su izrazili podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Srbije, ”uz rešavanje statusa Kosova i Metohije u skladu sa Rezolucijom SB UN 1244. Podržan je slobodan, bezbedan i dostojanstven povratak 250.000 prognanih Srba i drugih nealbanaca na Kosovo i Metohiju, zatim restitucija uzurpirane privatne, crkvene, državne i društvene imovine, obnova 150 porušenih crkava i manastira SPC, stotina porušenih i preoranih srpskih grobalja i hiljada spaljenih domova, sprovođenje efikasnih istraga o trgovini ljudskim organima, rasvetljavanje sudbine svih otetih i nestalih Srba i svih drugih zločina protiv srpskog naroda, za koje do sada niko nije odgovarao”.

Takođe je izražena zabrinutost zbog sistematske ”revizije istorije Evrope 20. veka, posebno Prvog i Drugog svetskog rata”. Ocenjeno je da to ”može da koristi imperijalističkim ciljevima za prekrajanje međunarodnih granica”.

Naglašeno je da ”jedino multipolarno uređeni svet, oslobođen dominacije imperijalizma i militarizma, ima šansu da izbegne ratnu kataklizmu” i da je ”apsolutno neprihvatljivo i protivno međunarodnom pravu da se regionalni centri moći, kao što su NATO i Evropska unija, nametnu kao zamena Savetu bezbednosti i Ujedinjenim nacijama”. Pri tome međunarodno pravo mora da ima ”univerzalni karakter i da jednako obavezuje velike i male zemlje, razvijene i nerazvijene”.

”Takav svet bio bi po meri čoveka i u tu veliku utopiju treba verovati i za nju se istrajno boriti”, poručili su učesnici Konferencije.

Ovim, mada skraćenim, primedbama i ciljevima, teško je nešto dodati. A da li ima potrebe? Danas nije više vreme samo za priču, već za akciju – koja, naravno, treba da bude utemeljena na mudroj analizi, koju baš pruža ova konferencija. Ono najvažnije što treba je – da se ne zaboravi!

Autor je bio izvršni sekretar Konferencije