Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Referendum pre “Svršenog čina”
Srbija i NATO

Referendum pre “Svršenog čina”

PDF Štampa El. pošta
Mile Savić   
ponedeljak, 12. oktobar 2009.

(Fond „Slobodan Jovanović“, 06.10.2009)

U zaključcima sa Samita NATO-a iz aprila 2009. godine podržava se opredeljenje srpske Vlade da Srbija postane članica NATO-a, a posle posete američkog potpredsednika DŽozefa Bajdena, deo aktuelne vlasti u medijima sve više podstiče kampanju za uključenje Srbije u NATO. Kako tumačite takvo opredeljenje dela Vlade?

Mile Savić: Podrška „evroatlanskom” opredeljenju sadašnje vlade mogla se čuti i pre i posle tog samita od više zvaničnika iz zemalja koje čine tu vojnu organizaciju, kao i od samih zvaničnika NATO-a. Ona svedoči da sadašnja vlast u Srbiji izvan očiju javnosti vodi pregovore o uključenju u NATO. Kako bi inače mogla da se daje podrška nečemu za što niko nije iskazao volju! Pored toga, ona potvrđuje da sadašnja vlast ne stoji ni iza rezolucije Narodne skupštine o vojnoj neutralnosti Srbije, za koju se i sama izjasnila. To najbolje pokazuju izjave najviših zvaničnika aktuelne vlasti, posebno ministra vojske, da je Srbiji mesto u NATO-u.

Za ozbiljnu i stvarno demokratsku vlast bilo bi nezamislivo da najviši zvaničnici, uključujući i ministre, omalovažavaju akte skupštine. Proizlazi da oni imaju manje odgovornost prema sopstvenoj skupštini i volji naroda nego prema zvaničnicima NATO-a. Po postupcima sadašnje Vlade vidi se da je ona rezoluciju o vojnoj neutralnosti prihvatila pod unutrašnjim političkim pritiskom, i to samo privremeno i neiskreno. Sada, kada nema tog direktnog pritiska od koalicionih partnera, spremnost da se priključi NATO-u Vlada pokazuje otovoreno.

NATO-va podrška tom opredeljenju predstavlja, takođe, dodatni spoljašnji pritisak, koji se ne odnose samo na postojeću vlast nego i na celokupnu javnost. To vrlo upečatljivo potvrđuju i kolumne nekih ambasadora NATO zemalja u vodećim nacionalnim novinama, što bi za svaku zemlju koja drži do elementarnog dostojanstva bilo neshvatljivo. Sve to daje osnova za pretpostavku da se sadašnja Vlada bez obaveštavanja domaće javnosti obavezala na korake koji vode ukuljučenju u NATO, na osnovu čega se, logično, može sumnjati u to da ona vodi samostalnu državnu i nacionalnu politiku.

Zaboravlja se da opredeljenje aktuelne Vlade ipak nije i opredeljenje države i naroda. Međutim, u zavisnosti od toga do koje mere se postojeća Vlada obavezala prema NATO-u zavisiće i jačina pritisaka koji će se tek vršiti na našu javnost da bi se u jednom trenutku opredeljenje javnosti približilo Vladinom opredeljenju za NATO.

Imajući u vidu skoriju istoriju odnosa NATO-a i Srbije, kao i činjenicu da je Narodna skupština Srbije usvojila rezoluciju kojom proglašava vojnu neutralnost zemlje, ko bi po Vašem mišljenju trebalo da odlučuje o procesu priključivanja Srbije NATO-u: Vlada Srbije, Skupština Srbije ili građani Srbije na referendumu, i da li može biti legitimna odluka koju ne bi doneo narod na referendumu?

Savić: S obzirom na rezuluciju Narodne skupštine o neutralnosti, jasno je da bi odluka o pristupanju NATO-u bez referenduma bila i nelegitimna i nelegalna. Međutim, kada se ima na umu odnos NATO-a prema Srbiji trebalo bi da pitanje samog referenduma bude suvišno. Naime, rat NATO-a protiv SRJ, odnosno Srbije, predstavlja agresiju, nepravedan i osvajački rat. S obzirom na to da nas je NATO napao protivno međunarodnom pravu, bez odluke SB UN i, čak, bez odluke bilo kog sopstvenog zvaničnog tela, on je po međunarodnom pravu izvršio ratni zločin. Imajući u vidu da su članice NATO-a direktno učestovale u razbijanju Jugoslavije, može se govoriti i o zločinu protiv mira. NATO bi za to trebalo da odgovara pred međunarodnim sudom. Zbog neprijateljskog odnosa prema Srbiji, do konačne odluke takvog suda, Srbija kao ozbiljna država ne bi trebalo ni da postavlja pitanje približavanja NATO-u.

Pored ljudskih, posebno civilnih žrtava, materijalne, kulturne i civilizacijske štete, neprijateljski odnos NATO-a pokazuje se i u rušenju državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje zauzimanjem Kosova i Metohije. Danas se deo Srbije nalazi pod okupacijom NATO-a, a ta okupacija pokušava se prikriti priznanjem nezavisnosti tzv. države Kosovo. U takvim okolnostim, nijedna ozbiljna država niti narod koji imaju imalo samopoštovanja ne bi postavili na dnevni red priključenje agresorskoj vojnoj alijansi.

Odnosi između NATO-a i Srbije trebalo bi da se razvijaju u skladu sa time kako se rešavaju pitanja vezana za agresiju, uspostavljanje državnog suvereniteta na celoj teritoriji i ratnu odšetu. Zahtev da se Srbija uključi u NATO ne znači ništo drugo nego poziv da NATO zauzme celu Srbiju. Time bi Srbija, konačno, sama opravdala agresiju, priznala otcepljenje Kosova i Metohije i prihvatila kriminilizaciju sopstvene odbrane. S obzirom na to da postoji realna opasnost da se zemlja veže za NATO bez uvida javnosti, potpisivanjem pojedinačnih sporazuma i stavljanjem naroda pred svršen čin, neopohodan je što pre odgovor javnosti na referendumu kako bi se izbeglo da se volja postojeće vlasti nametne kao volja države i naroda.

Zagovornici priključivanja Srbije NATO-u u prilog svog opredeljenja navode da bi članstvo u NATO-u imalo i ogromnu ekonomsku korist po Srbiju. S druge strane, po NATO-standardima izdvajanja za vojsku iz nacionalnog budžeta bi morala značajno da se uvećaju. Kako Vi tumačite ekonomske efekte mogućeg uključivanja Srbije u NATO?

Savić: Osim što navodnu ekonomsku korist od učlanjenja u NATO upotrebljavaju kao propagandnu parolu ni sami zagovornici uključenja u NATO još uvek nisu ponudili nikavu argumentaciju za to, jer i sami znaju da je to neistina. Da nije tako, već bi izašli sa argumentima. No, čak, i kada bi postojale naznake za takvu korist Srbija ne bi trebalo da uđe u NATO, jer su šteta koju je NATO naneo Srbiji kao državi i buduće dugoročne štete od učešća u NATO intervencijama neuporedivo veće.

NATO je vojna organizacija koja vodi ratove po svetu, a ratovi su rušilački i koštaju. Doduše, velike sile vode i osvajačne ratove da bi za sebe obezbedile energentske i sirovinske resurse i tržišta. Možda pristalice NATO-a misle da ćemo učlanjenjem i mi učestovati u deobi ratnog plena i na taj način ostvariti ekonomsku korist. Malo ko zdrave pameti može poverovati da će Srbiji to pripasti. Kada bi nekim čudom bilo i to mogućno, bio bi to krajnje nemoralan argument, jer podrazumeva da se pod primamljivom frazom «ekonomske koristi» krije sasvim vulgaran motiv - učešće u deobi ratnog plena u zauzetim zemaljama. Pri tome, pristalice NATO-a ne računaju da će baš oni učestovati u NATO-vim ratnim operacijama, izvršioci treba budu drugi a oni očekuju samo «benefite».

Priključenje NATO-u stvorilo bi obavezu Srbiji da se dodatno vojno angažuje u kriznim regionima širom sveta. Uzevši u obzir obaveze koje bi stvorilo pristupanje NATO-u i bezbednosne pretnje sa kojima se Srbija suočava, da li bi članstvo Srbije u NATO-u povećalo bezbednost Srbije?

Savić: Zanimljivo je kako sami saveznici NATO-a u zemlji opravdavaju ulazak u NATO. Najjači argument jeste da Srbija ne sme biti ostrvo u NATO-u. Time se, međutim, kaže i više nego što bi se htelo. Naime, takav sud počiva na pretpostavci da je opasno biti okružen NATO-om. Zašto bi bilo opasno ako je NATO zaista humanitarna organizacija?! Čak bi bilo dobro, jer bi Srbija imala siguran bezbednosni prsten. Međutim, i oni sami sumnjaju u humanitarnu misiju NATO-a, tako da se taj argument svodi, u stvari, na sledeće: treba se uključiti u NATO da bi se priklonili i pokorili sili. To nije ništa drugo nego izraz podaničkog mentaliteta koji se prikriva pomodnim političkim rečnikom.

NATO zaista počiva na sili i demonstraciji sile. No kada je tako, onda se mora prihvatiti i sledeći korak - sila teži da se neograničeno širi, tj. da pokorava druge. To važi i za NATO. Ratovi koje on vodi, u najmanju ruku, nisu ništa manje brutalni od bilo kojih drugih ratova, niti su samo pravedni i „humanitarni”. Naprotiv. To smo osetili i na sopstvenoj koži. Takva globalna sila, koja teži da se postavi čak iznad samog SB UN, izaziva i globalni otpor. Globalni, nepravedni i osvajački ratovi ne povećavaju ničiju bezbednost već je ugrožavaju svačiju. Učešćem u ratovima koje NATO vodi višestruko bi se povećale i pretnje po bezbednost Srbije, jer će postati moguća meta svih protivnika agresivne politike NATO-a. Ulaskom u NATO Srbija neće steći više prijatelja, nego će izgubiti i one koje sada ima, jer bi se svrstala u protivnike svojih prijatelja.

Zagovornici uključivanja Srbije u NATO često navode da bi članstvo u NATO-u povećalo sveukupne pa i demokratske potencijale Srbije. Kako tumačite ovakvo povezivanje članstva u jednoj vojnoj organizaciji sa razvojem demokratskih potencijala društva i koje bi po Vašem mišljenju bile druge štete ili koristi od članstva, odnosno odbijanja članstva u NATO-u?

Savić: Ulaskom u NATO Srbija neće niti učvrstiti deokratiju niti povećati slobodu svojih građana, nego će se potčiniti nedemokratskom diktatu američkih globalnih interesa, i u spoljno-političkom i u unutrašnje-političkom pogledu. Da je NATO-u stalo do demokratije, ne bi se protivio referendumu u zemljama na koje želi da se proširi. Ne može se nazvati demokratijom instalisanje marionetskih vlasti i podsticanje podaničkog mentaliteta u zemljama koje su zauzete. Demokratski potencijali neguju se samopoštovanjem i odrbranom dostojanstva države i naroda, a NATO je protiv Srbije vodio nepravedan rat i neposredno učestvovao u otcepljenju dela njene teritoriju, protivno međunarodnom pravu priznao nezavisnost tog dela i još uvek ga drži pod svojom kontrolom.

Srbija od ulaska u NATO neće imati nikakve koristi, ali će imati mnogo štete, jer se NATO ne širi zbog dobrobiti Srbije, nego zbog svojih geostrateških interesa. Posledica uključenja u najveću vojnu organizaciju na svetu ne može biti pacifikacija nego militarizacija društva. Da je NATO-u stalo do napretka Srbije ne bi je bezobzirno bombardovao i uništavao. Dolaskom NATO-a, Srbija neće biti bogatija, nego siromašnija, jer će morati da plaća svoje članstvo u NATO-u - i ekomski i ljudskim životima. NATO ne dolazi da usreći Srbiju, nego da raspolaže njenom teritorijom i životima naših vojnika.

U kampanji za priključenje Srbije NATO-u navodi se i to da je Srbija, odnosno SFRJ, tajnim sporazumom Josipa Broza već bila vezana za ovu vojnu organizaciju i da pristupanje NATO-u, navodno, predstavlja kontinuitet u vojno-bezbednosnoj politici Srbije. Kako gledate na ovo pozivanje na «logiku tajnih sporazuma» i da li ono predstavlja opasnost po demokratski poredak u Srbiji?

Savić: Taj «titoistički duh kontinuiteta» vidljiv je i u drugim sferama društva pa ne iznenađuje što se pojavljuje i u ovoj. Nije, dakle, reč o nekoj slučajnoj i izdvojenoj pojavi, nego o pitanju šireg mentalnog sklopa i političkog ponašanja. Kada je reč o vojno-bezbednosnoj politici, ni sami zvaničnici Srbije koje se zalažu za učlanjenje u NATO ne kriju da se vode tajni razgovori. Realna je opasnost da se skriveno od očiju javnosti potpisuju i da će se potpisivati pojedinačni sporazumi koji će stvarati obaveze Srbije prema NATO-u. Tako bi se Srbija u prvom koraku faktički vezala za NATO, da bi se u drugom ta vezanost i formalizovala.

Neskriveno opredeljenje sadašnje vlasti za NATO daje dovoljno osnova da se pretpostavi kako bi ona u nekom trenutku mogla potpisati čvršći i opštiji sporazum sa tom vojnom alijansom, koji bi zatim mogao da se tumači kao da ima status međunarodnog ugovora. S obzirom da naš Ustav ne pruža mogućnost da se građani na referendumu izjašnjavaju o međunarodnim ugovorima, Srbija bi, ne po svojoj demokratskoj volji nego po želji sadašnje vlasti, mogla da se nađe u NATO-u. Tako bi i vuk bio sit i ovce na broju. Zbog te opasnosti potrebno je što pre raspisati referendum da bi se sprečila logika «svršenog čina».

Da li u vojno-bezbednosnoj oblasti za Srbiju postoji realna i izvodljiva alternativa NATO-u i kako u tom svetlu gledate na vojnu neutralnost Srbije?

Savić: Alternativa uvek postoji. Insistiranje na tome da NATO nema alternativu nije ništa drugo do još jedan oblik pritiska da se u našoj javnosti proizvede osećaj beznađa kako bi se lakše potčinila diktatu NATO-vih interesa i njegovih pristalica u zemlji. Onaj ko ne vidi alternative ne bi ni trebalo da se bavi tako ozbiljnom delatnošću kao što je politika. Mnoge zemlje nisu članice NATO-a niti će ikada biti pa ipak opstaju i napreduju brže i od samih članica te alijanse. Ako alternativa postoji, čak, i za zemlje iz evroatlanskog kruga, zašto ne bi postojala i za Srbiju! Ako u društvu nema političkih alternativa, posledica je diktatura, i još gore - totalitarizam.

Međutim, u odnosu na NATO Srbija ima alternativu, i to bolju od članstva u njemu. To je aktivna vojna neutralnost, koja ne isključuje saradnju sa svim značajnim bezbedonosnim činiocima u svetu u skladu sa svojim državnim i nacionalnim interesima. Pošto zaštita državnih i nacionalnih interesa podrazumeva zaštitu od agresije, bezbednosna politika zemlje ne može da se svede na kolaboraciju sa agresorom. To bi je potpuno obesmislilo. Pošto saradnja nije kolaboracija, ideja aktivne vojne neutralnosti isključuje i kolaboraciju u odnosu na NATO.

Aktivnu vojnu neutralnost treba razviti kao strateško opredeljenje zemlje. Međutim, već sada aktuelna vlast relativizuje značaj rezolucije o vojnoj neutralnosti koji je usvojila Narodna skupština ističući da je ta rezolucija usvojena pre donošenja nove bezbednosne strategije. Nije isključeno da će upravo poništavanje rezolucije o vojnoj neutralnosti biti jedan od elemenata strategije koji priprema sadašnja Vlada sa ciljem da se stvore pretpostavke za strateški zaokret prema uključenju u NATO. To je još jedan važan razlog da se što pre raspiše referendum o ulasku u NATO.

Autor je filozof i profesor Učiteljskog fakulteta u Beogradu