Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Svi severnoatlantski "trojanski konji" među srpskim strankama
Srbija i NATO

Svi severnoatlantski "trojanski konji" među srpskim strankama

PDF Štampa El. pošta
Slavko Živanov   
utorak, 05. jul 2011.

Junska "Strategijska vojna konferencija za partnere“ održana u Beogradu otvorila je niz kontroverzi, nanela so na hronične političke rane, zgodno se postavila za političko poentiranje i protivnika i zagovarača NATO, i ionako složene političke i društvene teme, začinila još jednim nerešivim stranačkim sporom. Međutim, bio je to samo jedan dobar povod za teatralno koškanje i tradicionalno kočoperenje stranačkih bulumenti u Srbiji. Za ono drugo, nedostajeće a suštinsko opredeljivanje i delovanje prema tom vojnom savezu, još uvek nema snage. Ako ćemo pravo, za ozbiljno suočavanje sa ovim pitanjem, ni htenja pa ni volje nikada i nije bilo.

Beogradski skup poslužio je da se istaknu stranačke platforme protiv ulaska u NATO, kao i da se ovaj svojevrsan NATO samit kamuflira u udruženje ljubitelja leptirova. Treći, baštinici trulog humora, videli su u tome šansu da naša država i privrednici zarade devizne sume. Bilo koje od tih obrazloženja neozbiljna je i predstavlja skup "lepih" ili manje lepih želja, mamac za skretanje pažnje birača ili skrivanje tragova. Srbija, naime, i dan-danas nema utvrđene mere, akcioni plan i modus operandi za bilo koje državno pitanje, pa tako i ovo.

Vlast koja je sve to organizovala, sramežljivo ukazuje na, navodno, dobre strane svega. Opozicija, sama reč kaže, žestoko je protiv, jer su oni protiv ovih na vlasti - anženeral i svega što vlast čini. Na koncu to je velika tema i oko nje se osobito kalkuliše zbog podrške birača koji mahom špekulativni flert s NATO ne podržavaju.

Pre tačno pet godina, 2006. godine, bilo je drastičnijeg povoda za protest. Amerikanci su iz NATO baze u italijanskom Avijanu sleteli na Batajnicu i sa njima i major Endru Vajls koji je tom prilikom otvoreno govorio o svom učešću u bombardovanju Jugoslavije

To što se vlast nije pretrgla da građanima bliže objasni povoljnosti u pristupanju NATO, u ovoj situaciji je razumljivo jer je ovaj samit tek prva u nizu akcija završne faze inače davno otpočele višegodišnje kampanje. Šta tek reći o opoziciji koja je spalila jednu zastavu, organizovala protest na kojem se domaćin nije pojavio, ili pak, nije zucnula ič o svemu ovome?! Zbog toga će nam možda hronološki presek biti nekakav putokaz:

Pre tačno pet godina, 2006. godine, bilo je drastičnijeg povoda za protest. Amerikanci su iz NATO baze u italijanskom Avijanu sleteli na Batajnicu i sa njima i major Endru Vajls koji je tom prilikom otvoreno govorio o svom učešću u bombardovanju Jugoslavije[1]. Izvoleo je kasti da se on i njegove kolege nadaju da je rat ipak prošlost. „Kada ste u vojsci, lakše vam je da razdvojite posao i emocije. Operacija koju smo vodili 1999. je daleka prošlost", reče tad američki istovarivač bombi, urana, raketa i svakovrsnih ubojnih sredstava. Em su tada rane bile svežije, em je na vlasti bila patriotska vlast, pa od protesta ipak ništa. A kako i da protestuju kad su ih zvali?! Koliko znam, od prestavnika vlasti, sadašnjih protivnika NATO, ogradila se, lično, jedino Sanda Rašković-Ivić koja se Radojki Radosavljević, majci majora-pilota Zorana Radosavljevića, srpskog heroja koji je poginuo u NATO agresiji na Srbiju, izvinila zbog tog postupka vlasti. To je, čini mi se, jedina svetla tačka, u crnilu tadašnje srpske vlasti, glede NATO. Pilote je na Batajnici ugostio tadašnji ministar vojni, a sadašnji ministar zdravstveni - Zoran Stanković.

Još godinu dana ranije, u julu 2005. godine tadašnji ministar spoljnih poslova, Vuk Drašković, potpisao je s Jap de Hop Šeferom "famozni" sporazum sa NATO[2]. U tom sporazumu dozvoljeno je da NATO radi šta mu se ćefne po Srbijici, da se vozi, vežba, skladišti opremu itd. Tadašnji "izdajnički" deo kohabitacijske vlasti je to pozdravio, ali onaj drugi deo kohabitacijske vlasti - "patriotski", morao je hitno tetki da dâ lek. Što će reći, opet ništa od protesta, ili efikasnih protivmera. Ali je rečeno da Drašković na svoju ruku radi, da se on (Drašković) nije ni sa kim konsultovao, i tome slično, što su smatrali dovoljnim za zatvaranje priče. Međutim, famozne, inkriminisane članove tog sporazuma, takoreći istovetno formulisane, potpisale su i prethodne srpske vlasti. Prvi put u Dejtonskom sporazumu (Vojni Aneks, čl. 2 i 3) 1995. godine. Zatim, to je bilo predviđeno u Sporazumu iz Rambujea (Aneks A, tačka 8 i tačka 11) februara 1999, odnosno deo je Vojno-tehničkog sporazuma iz Kumanova i Rezolucije 1244 SBUN iz 1999. godine. Na kraju, NATO je to samo još jednom ponovio u Sporazumu Drašković-Šefer 2005. godine.[3]

Pitanje našeg članstva u vojnom savezu jeste u vezi sa Kosmetom, ali to je suštinski odvojeno pitanje i država treba tako da ga razmatra.

Ovoj hrpi dokumenata treba obavezno dodati i pravu poslasticu. U dugo skrivanom, ali nesporno važnom i važećem sporazumu potpisanom između (Koštuničine patriotske) Vlade Srbije i Vlade SAD „o zaštiti statusa i pristupu i korišćenju vojne infrastrukture u Republici Srbiji“, poznatijem kao „SOFA-sporazumu“, od 2006. godine, predviđeno je mnoštvo aktivnosti strane vojske na teritoriji Srbije:

Omogućen je pristup objektima, bazama, magacinima - bez naknade; pripadnici oružanih snaga SAD i civilno osoblje Ministarstva odbrane SAD mogu da ulaze i izlaze iz Srbije samo s ličnim dokumetima; imaju status dipplomata; dozvoljeno im je da nose svoje uniforme i oružje; oslobođeni su plaćanja poreza, taksi i carine; sprovode obuku i pružaju usluge; njihova prevozna sredstva ne plaćaju drumske, lučke, aerodromske i slične takse. Zatim, Oružane snage SAD i kompanije i firme koje nisu registrovane u Srbiji, a imaju ugovor sa američkim Ministarstvom odbrane partneri su i izuzeti su od plaćanja poreza i dažbina; zahtev za naplatu štete uključujući i smrtno stradanje praktično je nesprovodiv; koriste komunalne usluge po istim uslovima kao i Vojska Srbije; odobreno im je besplatno korišćenje radio-frekvencijskog spektra, i dr. Ovaj Sporazum potpisan je 7. septembra 2006, u Vašingtonu, a potpisali su ga Boris Tadić, u ime Vlade Srbije (latiničan potpis), i Kondoliza Rajs. Iako znamo da je u to vreme Vlada Srbije bila u kohabiticiji s predsednikom Srbije i da je na čelu Vlade bio − znate-već-ko, vrlo je zanimljivo da je, u toj prilici, tu kohabitacijsku Vladu, predstavljao predsednik Srbije − lično. Sapienti sat.

Ako se manje-više iste formulacije provlače, i garantovane su kroz različite dokumente u poslednjih petnaestak godina, onda to znači da se veoma teško mogu osporiti. S druge strane, na taj način su oko iste stvari upletene sve političke i ideološke opcije, vlastodršci iz različitih perioda vladavine Srbijom i hteli-ne hteli, posredno je faktički tome obezbeđena široka politička podrška. Šta će srpski akteri u različitim političkim situacijama o svemu tome kasnije pričati, kako će se prema toj tematici odnositi sa vlasti ili opozicije, sve to samo je dekor ili finta, koja ne menja suštinu. Faktički, stvari stoje drukčije.

Paralelno s tim, u jednoj od Rezolucija Narodne skupštine, donesena je odluka o vojnoj neutralnosti[4]. U toj rezoluciji, koju je formalno potpisao Oliver Dulić tadašnji predsednik Skupštine, samo se njena šesta, pretposlednja, tačka tiče vojne neutralnosti. Ostale tačke u vezi su sa Kosovom i Metohijom, teritorijalnim suverenitetom, integritetom i Ahtisarijevim planom. Dakle, tačka 6. Rezolucije Narodne skupštine Republike Srbije o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije kaže: "Zbog ukupne uloge NATO pakta, od protivpravnog bombardovanja Srbije 1999. godine bez odluke Saveta bezbednosti do Aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO `konačan organ` vlasti u `nezavisnom Kosovu`, Narodna skupština Republike Srbije donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka o tom pitanju". To je sve što u članu rezolucije piše, čime je otvoreno nekoliko veoma važnih pitanja. Zašto je o jednom toliko važnom pitanju raspravljano i odlučivano u okviru drugih pitanja, pa bilo to i u vezi sa Kosmetom i očuvanjem suvereniteta? Pitanje našeg članstva u vojnom savezu jeste u vezi sa Kosmetom, ali to je suštinski odvojeno pitanje i država treba tako da ga razmatra. Ne bi trebalo da bude važno samo zbog otvorenih teritorijalnih problema ili pretnji nad suverenitetom i državnim integritetom. (Ovo nikako ne znači da pitanje Kosmeta ne treba imati u vidu, ali ga ne treba pakovati u jedan paket sa bilo čim.) Zašto nije usvojena posebna rezolucija koja bi obuhvatila samo problem neutralnosti, ali i predvidela mere za operacionalizaciju te odluke, ovlastila organe koji te mere sprovode. Ovako, stiče se utisak da je i ondašnja vlast, kao i ova, neke "škakljive" stvari proturala u oblandama, ne želeći da se istinski suoči sa posledicama sopstvenih odluka. Ili još gore, izgleda da se sa ulaskom u NATO špekuliše ne bi li se dobili ustupci upravo u vezi sa Kosovom. Još je važnije to što i takva kakva jeste proglašena, Rezolucija govori samo o neutralnosti, a nije protiv. A to je jalova neutralnost. Koštunica i njegova ekipa nisu imali hrabrosti da kažu da su protiv NATO, kako danas sve to tumače, nego su voleli da se prikažu neutralnim, ambivalentnim, kako narod kaže: "nit` da smrde, nit` da mirišu".

Nevolja sa ovim, kao i sa svakim ozbiljnim problemom u Srbiji jeste to što ni njegovi zagovarači, a ni oponenti nemaju jasnu ideju o tome kako je sprovesti, niti su pak uporni i dosledni u njenom zastupanju.

I na kraju, a što je i najvažnije u toj rezoluciji, za razliku od drugih stvari koje su njome tretirane, ne postoji ni jedna jednina mera, nalog, instrukcija ili uputstvo koje bi obavezalo Vladu ili resorno ministarstvo da primeni određene mere kako bi se takav zaključak rezolucije primenio. Ovako, od svega toga izvesno je da postoji samo deklarativna forma jedne namere naše države za koju ne postoji obavezujući instrumetarijum mera i nadležnosti. Ta forma upakovana je u nekoj rezoluciji, na koju se mogu pozivati oni kojima to politički odgovara, i kad im odgovara, ali je takođe mogu ignorisati svi oni kojima njeno poštovanje politički ne odgovara, i zbog toga je ta neutralnost jalova. Srbija, ukoliko je zaista ikada i bila protiv NATO, a govorimo o političkim partijskim establišmentima[5], a ne o glasačima (da ne bude zabune), ništa konkretno nije učinila da svoju poziciju protiv NATO definiše, utvrdi, obrazloži, a kamoli što tek nećemo imati odgovor na pitanje: "Ako neće tamo, kuda i kako hoće?!"

Nevolja sa ovim, kao i sa svakim ozbiljnim problemom u Srbiji jeste to što ni njegovi zagovarači, a ni oponenti nemaju jasnu ideju o tome kako je sprovesti, niti su pak uporni i dosledni u njenom zastupanju. Uglavnom, "dosledno" je zastupaju dok ne ugrožava opstanak ili dolazak na vlast, a ako to učini onda od ideje ostaje malo ili nimalo. Drugi veliki problem je to što se nijedna vlast, od petog oktobra, nije ozbiljno pozabavila bilo kojim ključnim državnim pitanjima, već su se šefovi partija na kojekakvim kanabeima dogovarali, a onda preko svojih ljudi smandrljavali dogovore htevši da vukovi budu siti, sve ovce na broju i pride njima 10 odsto od svega. Vukovi su u ovom slučaju zapadna alijansa, Amerikanci u prvom redu, ali i Rusija. A ovce su, kao i obično, građani Srbije i glasači koji bi trebalo da budu zadovoljni načinom kojim je problem, navodno, rešen. I ovako, i onako, a najpre u interesu opstajanja same vlasti. Međutim, od takvog "rešenja", naravno, ne može biti ništa. Jer uvek se protagonista takve politike olupa o svaku stranu, izgubi sve, a na kraju i vlast. Izgube uvek slabiji. Vukovi uvek budu siti, oni svoju glad namire.

I da zaključimo: Već 15 godina NATO intenzivno u vladajućim srpskim strankama instrumentalizuje sopstvene "trojanske konje". Na granicama Srbije NATO je poput imperijalističke vojske koja opseda zidine jednog malog, dobro utvrđenog grada-ostrva. Imperijalisti su moćni i potpuno su opkolili grad, ali se on ne dâ. Za pobedu im treba "trojanski konj". A takvi su im bili svi na vlasti. Neki su to radili ponosno i svesno, drugi tu ulogu nisu uvek razaznavali, ali su je igrali. Prvi su katapult iz kojih se ispaljuje drvlje i kamenje, drugi su ovnovi kojim se razbijaju glavne kapije, a ima i trećih kojima je pripala uloga onih koji noću, saboterski, u tišini otvaraju kapije utvrde i omogućavaju imperijalistima da je pokore. Međutim, pošto se raji koja u gradu živi ne dopada da je osvajači pokore, okuju i kao s robljem čine šta ih je volja, "trojanci" bi da operu odgovornost sa svojih ruku i da se na izborima pojave zagovarajući oportune stavove većinske volje glasača. Ulagujući se, lažući, licemerno i cinično krijući se iza frazerstva, referenduma, odluka ili slatkorečivih obmana. Pominjaće junaštvo ili pragmatizam, rodoljublje ili patriotizam, otadžbinu ili Evropsku uniju, ali kad u četiri oka budu sa NATO, onda će kao i do sada - šeniti.

Političari u Srbiji ipak ne bi trebalo da svim i svačim trguju. Špekulacije sa NATO i sličnim državnim pitanjima će nam se obiti o glavu. NATO će to da naplati jako skupo. Već naplaćuje od Srbije i njenih građana, čiju vlast neprestano i dosledno ponižava jer joj testira lojalnost. A vlast, svaka do sada, bila je dostojna takvog tretmana.


[5] Izuzimajući SRS koja je imala rezervisan stav prema NATO, mada se mora imati u vidu dokazana sposobnost radikala da vešto trguju sa vlastima u optimalnom trenutku, imajući u vidu sopstvene stranačke interese.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner