Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Zašto Srbija treba da uđe u NATO
Srbija i NATO

Zašto Srbija treba da uđe u NATO

PDF Štampa El. pošta
Zoran Dragišić   
četvrtak, 06. avgust 2009.
(Danas, 05.08.2009)

Praksa pokazuje da je NATO pre svega savez suverenih država i, ne manje važno, da je to savez demokratskih država. Dakle, postoje standardi koje svaka država koja želi da postane članica NATO-a mora da ispuni u pogledu svog unutrašnjeg političkog uređenja, tako da nije moguće da mi uđemo u NATO, a onda da u NATO-u izdaju neka naređenja koja mi moramo da izvršavamo i da naša deca, to je vrlo često korišćen izraz, da naša deca ginu negde po nekakvim granicama, ko zna gde.

Prosto, vi kada uđete u NATO nemate obaveze i to je razlog zbog čega se često, najviše iz Sjedinjenih Američkih Država, čuju primedbe na račun NATO. Da, vi lepo uđete u NATO, uživate sve benefite koje vam NATO omogućuje, a vi onda nemate nikakve obaveze s obzirom na to da svaka obaveza zavisi od vaše suverene odluke.

NATO ima samo zajednički sistem AVAKS i postoji vrlo mali staf koji služi za zajedničke poslove, sve ostalo pripada državama članicama. To je takođe u vezi sa pitanjem koliko NATO košta. Sve više se postavlja pitanje čemu danas, nakon raspada Varšavskog ugovora, NATO služi. NATO se sve više bavi pitanjima kao što je borba protiv globalnog terorizma, zatim tu je pitanje borbe protiv prirodnih i tehničkih katastrofa, dakle razvijanje onoga što mi ovde nazivamo civilna zaštita. Imali smo skoro primer šumskih požara. Srbija, zajedno sa svim okolnim zemljama, teško da može da kupi jedan od dva kanadera, ne samo da ih kupi, nego da ih i održava, a takvi avioni su nam neophodni za gašenje požara. NATO je okvir gde mi možemo zajedničkim snagama i kroz zajedničke kontribucije kako bi svima bilo jeftinije, obezbediti ono što nam je neophodno da bismo bili bezbedniji. Zatim, imamo globalnu pandemiju novog gripa koji se približava. NATO takođe ima i razvija mehanizme kako se suprotstaviti takvim globalnim pandemijama. Imamo primer gusarenja u Somaliji, gde je takođe NATO čije su snage jedine mogle da pošalju brodove i zaštite trgovačku flotu itd. Dakle, NATO je organizacija sa perspektivom. Kod nas se priča kako će se raspasti za godinu dve dana, a imamo primer Francuske koja je bila skoro 40 godina članica isključivo političkog dela NATO-a, da bi se sad skoro vratila u vojnu sturkturu i preuzela punu odgovornost za vojno delovanje tog istog NATO-a, koji samo što se nije raspao na prethodnom samitu. Gde je tu šansa Srbije? Šansa Srbije je da bude među ajkulama, da bude u najmoćnijem savezu koji postoji. Kroz konsultacije o kojima sam govorio, od vas se traži da prihvatite nekakvu odluku, a vi za uzvrat možete takođe nešto tražiti i promovisati vlastite političke interese.

Mnogi kod nas kažu: mi sad ulazimo u nekakve političke trgovine. Da, onaj ko ne zna da je svet nepravedan i onaj ko ne zna da se svet zasniva na međusobnim odnosima interesa, trebalo bi to pod hitno reći, jer mi imamo ovde neke političare koji se u svojoj šezdesetoj godini zgroze kad čuju da je svet nepravedan i da je sila iznad prava. Sila jeste iznad prava.

Svet je nepravedan, svet je nebezbedan i ako hoćete da promovišete svoje interese, vi to možete uraditi samo ako ste u prilici da to uradite.

Kada je u pitanju Kosovo i Metohija, svakako naš najbolniji problem, ja uvek postavim pitanje šta bi bilo da je Srbija ’94. godine, odnosno tadašnja SR Jugoslavija, ušla u program Partnerstvo za mir, da li bismo ‘99. godine bili bombardovani? Ali, sada ja počinjem priču koju najviše mrzim, a to je vraćanje u prošlost. Gledajmo u budućnost. U najmanju ruku, ako uđemo u NATO imaćemo tu korist da nas NATO neće bombardovati. Najmanje toliko. Mi bismo morali doneti odluku da budemo bombardovani, tek onda bi nas NATO bombardovao.

Dakle, imaćemo mogućnost da budemo sa najjačima, imaćemo mogućnost da promovišemo svoje političke i ekonomske interese. NATO nije samo vojni savez i on je u ovom trenutku ponajmanje vojni savez, pošto on u sebe uključuje čitav niz aktivnosti koje se odnose na poboljšanje bezbednosti.

Šta je alternativa NATO-u? Alternativa koja se nama nudi je vojna neutralnost.

Šta je to vojna neutralnost? Vojna neutralnost je pre svega institut koji pripada klasičnom međunarodnom pravu i u XX veku vojno neutralna je postala samo Austrija nakon završetka Drugog svetskog rata, odnosno tamo posle ’55. godine tako što su tadašnje velike sile donele odluku da Austrija postane vojno neutralna, jer nisu znali šta će uraditi sa njom kao sa delom bivšeg Nemačkog rajha. Današnja Nemačka je bila podeljena na dva dela, a Austrija je ostala kao treći deo, za koji je označeno da treba da bude vojno neutralan.

Vojna neutralnost je i pravni, ali i politički pojam. Meni se čini da u trenutku kada politika više nije znala šta će sa sobom, da je onda izbačena ta nesrećna deklaracija o vojnoj neutralnosti, koja sama po sebi ne znači ništa. Često se čuje da je Srbija vojno neutralna zemlja, a to je prevara. Srbija nije vojno neutralna zemlja. Nije dovoljno da vi izjavite da ste vojno neutralni i da budete vojno neutralni, neophodno je da ta vojna neutralnost bude priznata međunarodnim ugovorima.

Vojna neutralnost je legitimna opcija, ako je to ono što mi želimo. Međutim, ne kaže se bez razloga „sve što ti je na slobodu nije ti i na korist“. Dakle, mi možemo tražiti da budemo vojno neutralni, ali to znači da mi moramo ponuditi ugovore svima zainteresovanima. Ti ugovori podrazumevaju da se pred nas mogu staviti jako teški zahtevi, recimo pitanje naše vojne industrije. Naša vojna industrija je ostvarila fantastične izvozne rezultate još za vreme velike Jugoslavije. Ona se sada oporavlja, prošle godine preko 400 miliona dolara je naša vojna industrija izvezla i ja lično mislim da je to naša velika privredna šansa. Vojna neutralnost u klasičnom smislu podrazumeva da ste vi neutralni u odnosu na svaki oružani sukob, a permanentna neutralnost da ste neutralni u odnosu na vojne sukobe koji se mogu dogoditi i u budućnosti.

Šta to drugim rečima znači? To znači da vi ne smete da podržavate bilo čije vojne napore, a u odnosu na našu vojnu industriju to znači da bi se moglo dogoditi da neko kaže, recimo baš naša braća Rusi: vaš „kalašnjikov“ je jeftiniji i kvalitetniji od našeg, ako želite da vam priznamo vojnu neutralnost, vi te „kalašnjikove“ možete da proizvodite isključivo za potrebe vaših oružanih snaga. Sjedinjene Američke Države mogu ispostaviti nekakav drugi uslov, koji se takođe može odnositi recimo, na izvoz naoružanja ili se može odnositi na lečenje, na to koga mi sve možemo lečiti na našoj Vojnomedicinskoj akademiji, na razvoj naših naučnoistraživačkih projekata. Vi u ugovoru nudite da vam priznaju i garantuju vojnu neutralnost i to nikada nije bezuslovno.

Mi se možemo naći u situaciji da nam se postave tako teški uslovi. Na svu sreću, ovi koji su izglasali tu deklaraciju, njima ne pada na pamet da to traže, ali moramo znati kakva je alternativa neutralnost. Neki kažu da ćemo biti bezbedni ako smo vojno neutralni. Vojna neutralnost nam to ne garantuje. Jedina garancija je da nas niko neće braniti ako nas neko napadne.

(Autor je direktor programa Međunarodnog instituta za bezbednost)