Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Belgijski model i paralele sa BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Belgijski model i paralele sa BiH

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
utorak, 26. mart 2013.

(Press RS)

U četvrtak 21. marta, u Banjaluci se, napokon, pojavio Jan Peumans, predsednik parlamenta Flandrije. Zašto "napokon"? Pa zato što smo čekali dvadesetak godina da dođe jedan visoki zvaničnik iz neke države EU i da javno posvedoči da postojanje Republike Srpske nije u suprotnosti sa evropskim standardima. Odnosno, da decentralizovani politički sistem, sa najvišim stepenom autonomije delova, sam po sebi, nije kočnica ni razvoja zemlje niti prepreka na putu ka EU.

Zvaničnik Belgije, koja je živi primer da je takav poredak ne samo funkcionalan, nego i efikasan i produktivan, potvrdio je na svečanoj sednici Narodne skupštine RS ono isto što zvaničnici Srpske tvrde već sedam godina. I trpe "međunarodne" prigovore zbog "zapaljive retorike", "rušenja BiH", "secesije" i sl.

BiH i Belgija

Jan Peumans, hvala bogu, nije govorio o tradicionalnom bosanskom multi-kulti komšiluku, o ratnim zločinima i žrtvama, etničkim čišćenjima i povratnicima, o slovu i duhu Dejtonskog sporazuma, o Sejdiću i Finciju, popisu stanovništva i o novom ultimativnom roku koji su nam zadale briselske evrokrate. Jednostavno je ispričao kako su Flandrijci i Valonci svoju zajedničku, svojevremeno unitarnu Belgiju preoblikovali u federalnu državu čije stanovništvo uživa najviši životni standard u Evropi. "Radili smo to dugo, strpljivo i uporno, mirnim pregovorima, uz uzajamno poštovanje kolektivnih osećanja i interesa. Nije bilo jednostavno i tražilo je velike napore i političara i građana", istakao je Peumans. A njegov domaćin Igor Radojičić je, takođe za govornicom, izveo brojne paralele sa situacijom u BiH i u belgijskom modelu prepoznao argument protiv ne samo sarajevske teze da se "isključivo centralizacijom odnosno razvlašćivanjem entiteta, može stvoriti ekonomski i politički funkcionalna država".

Valja podsetiti da, tokom 1991. i početkom 1992. godine, na belgijski model nisu bile gadljive ni naše komšije. Naprotiv, Izetbegović i Kljujić su tada sa Karadžićem razmenjivali literaturu o belgijskoj i švajcarskoj konsocijaciji te kao lideri nacionalnih partija (pokreta), vodili intenzivne pregovore o unutrašnjoj teritorijalnoj podeli na etničkom principu. A takav pristup je podržavao i Kutiljero ispred Brisela. Zbog toga je predratno traganje za političkom formulom za BiH i bilo izmešteno iz sedmočlanog Predsedništva Republike i povereno tročlanim delegacijama SDA, SDS-a i HDZ-a. Među pregovaračima su tako bili Karadžić (bez državne funkcije) i Krajišnik (predsednik Skupštine), a ne Plavšićeva (član Predsedništva), Muhamed Čengić (vicepremijer) i Mahmutčehajić (vicepremijer), a ne Abdić (član Predsedništva), itd. Na ideju da sve vrati u Predsedništvo BiH i sebe proglasi predsednikom svih Bosanaca i Hercegovaca, Izetbegović je došao tek onda kada je srpsko rukovodstvo oterao na Pale, a hrvatsko u Grude. Od tada datira njegova unitaristička fikcija o "građanskoj BiH", koju je lansirala nacionalno-verska SDA i prihvatile je sve ostale muslimansko-bošnjačke stranke te je zajedno slede do dan-danas. Paradoksalno, to im nije smetalo da nastave pregovore sa vođama SDS-a i HDZ-a povodom međunarodnih mirovnih inicijativa koje su, od lisabonske do dejtonske, sve odreda bile zasnovane na unutrašnjoj teritorijalno-etničkoj podeli BiH, a ne na unitarnoj i centralizovanoj državi.

Peumansov tuš

No, kada je izgledalo da su se potpisom Dejtonskog sporazuma, sve sa entitetima i kantonima, vratili u političku realnost, upravo su kreatori i sponzori tog sporazuma, pričama o "duhu Dejtona", "dogradnji Dejtona", "Dejtonu plus" i sl, ponovo raspalili stare fantazije novih nacionalnih lidera, počevši od Harisa Silajdžića, pa nadalje. Peumansov tuš u Narodnoj skupštini RS, sam po sebi, sigurno ih neće otrezniti, ukoliko belgijski zvaničnik nije došao u Banjaluku kao glasnik EU i ako Igor Radojičić njegovu posetu nije aranžirao prilikom nedavnog boravka u SAD. No, u politici čak i promena terminologije nešto govori. Dugo nam se pretilo ustavnim reformama i funkcionalnijim sistemom, iza čega nije bilo teško prepoznati kontinuitet prenošenja nadležnosti sa entitetskih vlada na Savet ministara u Sarajevu, odnosno centralizaciju i unitarizaciju BiH.

Sada se odjednom uvodi novi fleksibilniji termin "koordinacija" i to ne samo u zajedničkim organima, nego i među entitetima - direktno. To daje izvesnu nadu da su u Vašingtonu i Briselu procenili da je "belgijski model" jedino rešenje za održivu BiH i da je izlaganje flandrijskog političara u Banjaluci vraćanje u igru ideja o radikalnoj decentralizaciji, visokim autonomijama i (kon)federalizaciji. Belgija je, istina, prošle godine prošla kroz višemesečnu unutrašnju krizu na ivici raspada države, ali je političkom voljom Flandrijaca i Valonaca i prevladana.

Poslednja diktatura

Ako te "političke volje", koju je Peumans posebno istakao, ne bude kod sva tri naroda u BiH, alternative su - diktatura ili raspad. Zapadni politikolozi su odavno ukazali da je "Bosna poslednja diktatura u Evropi". To će i ostati sve dok ima visokog predstavnika koji sa bonskim ovlaštenjima stoji iznad slobodno izabranih narodnih predstavnika i demokratski donesenih zakona, bez obzira na to što je Valentin Incko u poslednje vreme zaista spustio gard.

A onog momenta kada faktički već nezavisno Kosovo zaokruži i svoje severne granice, teško da će neko pronaći bilo koji argument, osim argumenta sile, da Srbima u BiH ospori pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Naravno, Sarajevo ne mora priznati nezavisnu Srpsku, baš kao što ni Beograd neće nezavisno Kosovo. Ali, bože moj...

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner