Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > BiH usred omorine pred tešku kišu
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

BiH usred omorine pred tešku kišu

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
petak, 14. avgust 2009.
Kako je ekonomska kriza «udarila» i na BiH, uprkos početničkim političkim tvrdnjama da će je što zaobići, što «tek» okrznuti, tako i dugogodišnja omorina u BiH postaje teža i za strance i za domaće političare, a o stanovništvu da i ne govorimo. Kao što se iza nagomilanog ustajalog vazduha čeka kiša, tako, izgleda, i u BiH jedni druge nadživljavaju u nadi da će posle kiše biti sve i malo lakše i malo bistrije. I još pride veruju – akoli bude i snažnog nevremena – da će baš njihov komad krova nad glavom plus okućnica ostati što manje oštećeni posle nepogode.

Ekonomija na aparatima kao put u «resetovanje» unutrašnjih odnosa

Proglašavajući se za domaću protivgradnu preventivu, stranci su se potrudili da uvere građane sve tri vere i nacije plus ostale da će im predstojeći kredit MMF-a od nešto više od 1,2 milijarde evra u naredne tri godine produbiti/probuditi veru u lični i kolektivni opstanak, a domaće «sluge naroda» su se, prosto, utrkivale da još više uvere svoje «narodne gospodare» da će ih sa novim državnim kreditom sačekati društvo u kome će imati više šansi za opstanak nego što su onomad imali. No, za sada mogu biti zadovoljni samo pomenute «sluge» i strani «gospodari»: ovi prvi odbiće sebi desetak procenata od plate, dok će nešto osetnije kresanje reprezentacije nekako preživeti; ovi drugi ostaće debelo preplaćeni, na (ne)sreću od stranih para, što dobrim delom i objašnjava činjenicu da njihov (ne)rad za posledicu često ima treniranje ionako istanjenih živaca lokalnog stanovništva oglašavanjem veštačkih uzbuna i izazivanjem političkih zabuna.

Elem, ekonomski sunovrat BiH je postao toliko očigledan, da ga ni nekoliko stend baj aranžmana MMF-a zajedno sa «beskamatnim» kreditima islamskih banaka  ne bi mogli sakriti. Uprkos statističkoj činjenici da spada u zemlje s malim spoljnim dugom, ogroman unutrašnji dug koji će rasti više nego što se smanjuju svi budžeti u oba entiteta i na nivou BiH, u velikoj meri ogoliće tmurnu stvarnost. Ta slika će, dakako, biti surovija u Federaciji BiH, nego u Republici Srpskoj: veći paket socijalnih davanja u malo većem entitetu biće dosta siromašniji, a već sada se predviđa da će malo i kasniti i da će novac biti deljen manjem broju korisnika negoli do sada. Čak ni ogromna administracija raspoređena pretežno po partijsko-rođačkim vezama u deset kantona, svikla na relativno ugodan život, teško da će moći da se održi sem uz pomoć političkih trikova, što domaćih, što stranih. Samo je, zapravo, pitanje do kada će strani «gospodari» smatrati da je produžavanje ove agonije u FBiH bezopasniji projekat od svođenja tamošnje administracije u stanje koje se može održati i izdržati.

Reč je, dakle, o dvostrukom ili, čak, trostrukom smanjenju broja kantona, odnosno administrativno-teritorijalnom preuređenju FBiH, o čemu se već nekoliko godina govori u diplomatskim krugovima, ali ne tako otvoreno kako se ni bi iritirali bošnjački političari koji u svemu vide samo i jedino «legalizaciju etničkih podela». S druge strane, stranci već godinama tolerišu Bošnjacima neustavnu «legalizaciju» tih istih podela, sadržanu u njihovom odbijanju da usklade kantonalne ustave  i federalne zakone sa odredbom Ustava BiH o konstitutivnosti svih naroda na celoj teritoriji BiH, pa Srbi u nekoliko kantona i formalno-pravno ostaju građani drugog reda.

No, efekti tekuće svetske ekonomske krize, koji se u BiH već sada ispoljavaju na poražavajući način za najšire slojeve stanovništva (samo je do sada oko 50 000 ljudi ostalo bez posla), uz skromne mogućnosti da budu amortizovani sa bilo koje strane spolja - predstavljaće dodatni vetar u leđa inicijativi za «sređivanje» stanja u FBiH. Naravno, tinjajuće nezadovoljstvo bosanskih Hrvata, koji su pre neki dan po ko zna koji put javno proglasili FBiH za «nemoguću misiju», već odavno je uračunato u  zamišljeni projekat preuređenja ne samo tog entiteta, već i cele BiH. Ipak, ostaje da najpre dočekamo onog koji će, nakon ekonomske nepogode koja se nadvila nad Federacijom BiH, proglasiti konačan bankrot tog entiteta i, što bi se reklo, «resetovati» bošnjačko-hrvatske odnose.

Srbi u Republici Srpskoj ovde bi očekivali tačku, a sami bi je i stavili na ovom mestu da mogu, ali to, prosto, nije moguće. To što RS bankrot neće dočekati, barem ne u dogledno vreme, ne bi trebalo da bude snažna uteha ni za političko vođstvo, a za stanovništvo još i manje. Elem, administracija u ovom entitetu je brojčano znatno manja nego u susedstvu, ali je ustrojena manje-više na istim partijsko-rođačkim «principima» kao i u FBiH, a razlika se, je li, svodi na boju stranačkih dresova. No, sva je neprilika da će se socijalne razlike i u RS uvećavati i da od osetnijeg raslojavanja nikako neće moći da bude pošteđeno ni srpsko stanovništvo. A izgleda da će najviše od veštine vladajuće strukture zavisiti u kom obimu će se osetiti nadolazeće socijalne tenzije. Naredna, izborna 2010. godina predstavljaće test tog (ne)uspeha vlasti u Banjaluci, odnosno opozicione ponude: ukoliko vlada Milorada Dodika ne bude pravila političke prekršaje prema svojim sugrađanima – a jedan od najozbiljnijih predstavlja dodela milionskih kredita Investiciono-razvojne banke RS premijerovom bratu i sinu – raslojenoj srpskoj opoziciji trebaće mnogo više od kritike Dodikove vlasti, ukoliko namerava da ubedi svoje sunarodnike da predstavlja ozbiljnu alternativu toj vlasti.

I jednima i drugima trebaće, takođe, mnogo više takta prema ojađenim sunarodnicima kako im, u tekućoj omorini, ne bi načisto ogadili srpsku političku scenu pošto strani «gospodari» BiH ozbiljno krenu u «resetovanje» ne samo bošnjačko-hrvatskih, nego celokupnih odnosa u zemlji. Čini se da su se, ipak, vodeće političke partije Srba u RS u poslednje vreme prećutno saglasile o minimumu nacionalnih interesa u predstojećim političkim procesima, što i nije tako loše, imajući u vidu da su ranije znali da na velika zvona potpisuju zajedničke javne izjave, da bi ih različito tumačili čim bi se razišli. U prilog tome govori jedinstveno držanje svih partija koje okupljaju srpsko biračko telo u RS u pogledu zaključaka Narodne skupštine RS koje je poništio visoki predstavnik Valentin Incko. Takođe, gotovo da su istovetni stavovi srpskih političara na vlasti i u opoziciji u vezi Inckove odluke da OHR izvrši tehnički popis imovine u BiH koja će kasnije biti predmet podele. Srpski političari jednodušno izražavaju zdrav stepen sumnje prema Inckovim namerama, koje, same po sebi, u ovoj stvari ne moraju biti loše. No, da se kasnije ne bi, uz pomoć raznih viđenih i neviđenih trikova, te namere ne bi pretopile u loše postupke, srpski političari već sada tvrde da neće pristati na podelu onog dela imovine na koji pravo polažu entiteti, pozivajući se na Dejtonski sporazum i podsećajući da je to najveći deo imovine u BiH.

Žamor na plutajućoj evroatlantidi

Pitanje raspodele imovine između države i entiteta samo je jedno u nizu velikih nerešenih pitanja u ovoj zemlji: tu su još i neispunjeni uslovi za sticanje bezviznog režima sa EU, pa čuveni magloviti uslov «stabilizacija situacije» za transformaciju OHR-a u EUSR, pa ustavne promene koje nisu uslov za pomenutu transformaciju, ali jesu za «brže intergacije» u EU... Elem, kao niko i nikad pre tako oštro, baš je odlazeći evropski komesar za proširenje Oli Ren, tokom nedavnog boravka u Sarajevu, poručio da bez ustavnih promena BiH neće moći računati ni na status kandidata za članstvo u EU. Na četiri gusto kucane stranice teksta koje nije uspeo da sam pročita poslanicima Parlamentarne skupštine BiH jer mu je pozlilo, Ren je poručio ovdašnjim «slugama naroda» i ono što oni manje-više znaju, ali neki ne žele tako često da čuju: da je BiH kvaziprotektorat i da kao takav nikako neće moći da se približi Uniji.

Ali, ni Ren, ni pre njega glasoviti Havijer Solana ni do sada nisu previše želeli da se upuštaju u meritum, a za to još manje volje imaju ostali briselski činovnici i diplomate. Jedina poruka je da se Srbi, Bošnjaci i Hrvati među sobom moraju dogovoriti o tome u kakvoj državi mogu da žive, s tim da, je li, nikako ne dovode u pitanje njene spoljne granice. Jasno je, međutim, svakome iole poštenom posmatraču lokalnih prilika da te granice ni Srbi, ni Hrvati odavno već ne dovode u pitanje, kako to počesto – posebno u pogledu Srba - vole da spočitavaju bošnjački političari. Zato je sva sadašnja politička diskusija vođena – i zato će se sva buduća diskusija voditi – oko modaliteta uređenja unutrašnjih odnosa među tri naroda. Srpski političari, zapravo, nastavljaju da vode politiku grčevite odbrane preostalih prava stečenih Dejtonskim sporazumom, a Hrvati nastavljaju da se bore da steknu snažnije garancije od postojećih za odbranu od političke dominacije Bošnjaka. S treće strane, bošnjački političari, ukopani u trouglu Sarajevo-Zenica-Tuzla s pogledom prema Cazinu i Mostaru, sve što je van tog delo/vidokruga i dalje pretežno smatraju odmetničkim delom njihove sopstvene države.

U takvoj situaciji «evropski standardi» se poimaju, na sve tri strane, najpre kao instrumentarij za ostvarenje sopstvenih ciljeva. Da li je to nužna posledica dosadašnjeg delovanja evropskih diplomata i činovnika ? Činjenica je da oni ne daju gotove recepte i da još kažu da takav recept od njih niko u BiH ne treba ni da očekuje. Šta više, teško je poverovati da oni uopšte imaju taj čudnovati eliksir mladosti za BiH.

No, takva retorička očekivanja nestrpljivo ispoljavaju bošnjački političari, uzdajući se da će se, sprovođenjem «evropskih standarda», nekako domoći što više centralizovane države. Izvesne razlike u tom stremljenju među bošnjačkim političarima moguće je pronaći, što u poslednje vreme strani «gospodari» pokušavaju da istaknu: čak je i sam američki potpredsednik DŽozef Bajden tokom svoje posete Sarajevu, baš uoči poslednjeg Kongresa SDA, javno pohvalio vođu te partije Sulejmana Tihića kao lidera na kojeg, po navodnoj spremnosti na kompromis, treba da se ugledaju i svi ostali. No, pitanje je koliko će i to i celokupno naknadno, istina manje uočljivo favorizovanje Tihića spram svog nešto tvrđeg stranačkog kolege Bakira Izetbegovića, a posebno u odnosu na Harisa Silajdžića – moći učvrstiti Tihićevu poziciju u bošnjačkom biračkom telu uoči opštih izbora 2010. godine.

Moglo bi se reći da je Tihić zaključio (zajedno sa svojim političkim mentorima?) da je sada vreme da zauzme tvrđi politički kurs ne bi li osnažio svoj i oslabio uticaj Silajdžića, Izetbegovića i ostalih. To se jasno manifestovalo inicijativom SDA da blokira rad Veća naroda RS, te da se posluži povremenim blokadama u institucijama BiH. Činjenica da su na te poteze/političke poruke SDA stranci u BiH reagovali mlako upućuje na izvestan stepen njihovog razumevanja za ovu vrstu političkog ekstremizma, uprkos tome što su, s druge strane, svaku malo oštriju izjavu srpskih političara svrstavali u «negativnu retoriku». Čini se da takvim aršinima strani «gospodari» pokušavaju da reše i svoj i unutarbošnjački problem:  ne bi li se iz međubošnjačkog sukoba, pored jasnog srpskog i hrvatskog stava, iznedrio i jedan snažan realističan bošnjački politički pristup «evroatlantskim integracijama» BiH.

Ovde se, pak, neminovno nameće pitanje mogućnosti uspeha te «misije», tim pre što je zamišljena na kratke staze – kao i mnogo šta drugo što su do sada stranci smišljali u i za BiH – i što može doneti rezultat drugačiji od očekivanog. Uostalom, upravo su strane diplomate pre skoro tri godine zaključile da im se svojevremena politička investicija u Milorada Dodika baš i nije vratila na način na koji su zamislili. To je samo jedan upečatljiv primer koji ukazuje da će i stranci, ali i srpski i hrvatski političari, morati da računaju i na nešto drugačije efekte od očekivanih u toj svojevrsnoj «pacifikaciji» bosanskim muslimana; koji bi se, recimo, mogli ispoljiti snažnijim zvukom Tihićeve «korak po korak» politike ili, pak, nenenadnim jačanjem Silajdžićevog uticaja ili možda porastom uticaja nekog drugog političara sa sklonostima ka brzim, intervencionističkim rešenjima u pravcu snažne centralizacije BiH.

U kontekstu pomenute «misije» donekle se može razumeti otvorena ponuda Milorada Dodika o pristanku RS na brzo učlanjenje u NATO; i možda zato ta ponuda, koju je opozicija osudila kao nepristojnu, nije predstavljala Dodikov politički salto mortale. Ali, ni Dodikova računica nije previše složena: svojom ponudom on se, izgleda, potrudio da pošalje poruku da može sam da odluči čak i u ime ogromne većine svojih sunarodnika koji se protive ulasku u NATO, ukoliko bi zauzvrat dobio garanciju da NATO neće biti ništa više od sredstva odbrane spoljnih granica BiH, s tim da ni on sam više ne bi politički «napadao» te granice iz pravca Banjaluke. Vodeći srpski političar time, zapravo, pokušava da u jednom zamahu prekine čitav niz optužbi za navodni secesionizam, koje ne dolaze samo iz Sarajeva, već malo-malo pa pristignu i sa inostranih adresa. Uostalom, predstojeća septembarska NATO vežba u okolini Banjaluke trebalo bi, izgleda, da posluži najpre toj svrsi: da srpske vlasti pokažu da su pouzdan partner, odnosno da su u stanju da garantuju  bezbedno okruženje za održavanje pokazne vežbe vojne alijanse, koju lokalno stanovništvo, u najmanju ruku, neće dočekati ni sa približnom dozom oduševljenja koja bi vežbače sačekala s one strane međuentitetske linije.

No, čak i kad bi BiH i RS u njoj već sutra bile primljene u NATO savez – a ispunjavaju daleko veći broj uslova od uslova za prijem u EU – problem stabilizacije političkih prilika u BiH neće biti mnogo manji. Osigurana stranim vojnicima, sa visokim stepenom međunacionalnog nepoverenja i većom etničkom distancom među mladima nego među starijim ljudima, BiH će ostati duboko podeljena zemlja. Srbe u RS neće previše zanimati šta o njima misle u Sarajevu sve dok budu na miru sami mogli da odlučuju o svojoj sudbini i o unutrašnjem razvoju RS, pritom se nužno koristeći i polugama vlasti u tom istom Sarajevu. I to pod uslovom da Bošnjaci, bez mnogo gunđanja, prihvate koncept kojem je pre neki dan britanski «Indipendent» dao ime i smisao u jednoj zgodnoj rečenici: «balkanska Belgija – aranžman bez ljubavi, rođen iz geopolitičke nužnosti». Gotovo da je i simbolika potpuna: baš kao i zemlja evropske prestonice, tako je i BiH zemlja sa dva entiteta i tri naroda. Još samo da prođe koja stotina godina od poslednjeg rata među narodima u «balkanskoj Belgiji», pa da i ona, onda, u sopstvenom miru dočeka da uđe u «veliku evropsku porodicu». Ukoliko se ova, u međuvremenu, sa sobom ne raziđe ili, pak, ne uspostavi nešto drugačije porodične odnose. Do tada, BiH će više ličiti na plutajuću evroatlantidu, zemlju koja može iščeznuti čim dođe do prve veće rasprave u «velikoj porodici».

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner