Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Bilt-Stajnbergov «plan» za BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Bilt-Stajnbergov «plan» za BiH

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 13. oktobar 2009.

Od kraja rata naovamoniko se u samoj BiH nije tako snažno angažovao na pokušaju da utiče na promenu «statusa kvo» kao što su to sada zajedno počeli da čine zamenik američkog državnog sekretara DŽejms Stajnberg, švedski šef diplomatije Karl Bilt i evropski komesar za proširenje Oli Ren, uz pomoć bivšeg visokog predstavnika u BiH, sadašnjeg šefa slovačke diplomatije Miroslava Lajčaka, kojeg ubrajaju u dobrog poznavaoca političkih procesa u BiH. Aktuelni visoki predstavnik Valentin Incko i ostalo strano osoblje na službi u Sarajevu poslužiće, izgleda, tek kao tehnička pomoć novostvorenom timu visokorangiranih stranih pregalaca na izgradnji «funkcionalne BiH» koji je početak svog rada ozvaničio sastankom sa delegacijama sedam političkih partija Srba, Bošnjaka i Hrvata 9.oktobra u bazi NATO-a u Butmiru.

Uvertira za Stajnberga i Bilta

Novi angažman SAD i EU, kako se predstavlja Bilt-Stajnbergova ideja o «ubrzanju reformi» u BiH, ne treba previše da čudi. To je, zapravo, finale dva procesa koji su bili veoma vidljivi poslednjih meseci; s jedne strane, to je vašingtonska zabrinutost zbog navodnog pogoršanja situacije u BiH, koja se u američkim medijima i pojedinim institutima bliskim delu establišmenta (poput USIP-a) s vremena na vreme predstavlja čak i kao strah od oružanih međunacionalnih sukoba; s druge strane, to je briselska nestrpljivost što srpski, hrvatski i bošnjački političari ne ispunjavaju brže zadate uslove i ciljeve za transformaciju Kancelarije visokog predstavnika(OHR) u Kancelariju specijalnog predstavnika EU(EUSR).

Naravno, ni u Briselu, ni u Vašingtonu nisu sasvim u pravu. Očekivanja da političke vođe tri naroda u BiH mogu brže da realizuju formulu «5+2» , nego što su do sada to činili, ipak su preterana. U celoj postdejtonskoj BiH nikada nije moglo doći brzo do bilo kakvih dogovora, a kamoli o ispunjavanju zadatih ciljeva i uslova, ali bi, ipak, do kakvog-takvog kompromisa dolazilo, čak i ako ne računamo vreme Pedija Ešdauna, poznatog po krajnje nedemokratskim/diktatorskim metodama obračuna sa svim akterima koji su pokušali da se suprotsave njegovoj volji. Šta više, izgleda da je ratni sindrom «izneverenih očekivanja» - umesto da bude pažljivo lečen -  pojačan upravo zahvaljujući Ešdaunu, iako je i tada svakom razumnom posmatraču bilo jasno da je reč o priučenom diplomatskom «lekaru» koji je svoju bosansku ordinaciju pretvorio u svojevrsni «politički Gvantanamo». Ali i tada su mnogi u Vašingtonu i u Briselu, a u Sarajevu pogotovo, Ešdaunovu metodiku prihvatili kao najbolji, najefikasniji, pa čak i kao nazdraviji način za prevazilaženje nesporazuma među političkim predstavnicima tri naroda.

Otuda potiču silne žalopojke i razočaranja što su nakon Ešdauna «usporeni» reformski procesi u BiH, a Ešdaunovi naslednici Kristijan Švarc Šiling i Miroslav Lajčak doživljeni su iz pomenutih sarajevsko-briselsko-vašingtonskih krugova kao puki nesposobnjakovići na zavođenju reda i mira u BiH. Pokazalo se da su, ipak, stvari malo drugačije: Srbi, Bošnjaci i Hrvati, istina često po principu «povuci-potegni», mogli su se dogovoriti i uz medijaciju stranaca, a bez ešdaunovskih zavrtanja ruku i simulacija davljenja. Na kraju krajeva, nakon niza kompromisa, ostalo je svega još nekoliko stepenica do ispunjavanja uslova za uspostavljanje bezviznog režima BiH i EU, a u međuvremenu je napravljen i najkrupniji kompromis - posebno težak za Srbe i Bošnjake - oko Brčko distrikta.

Istina, ostala su teška, ali, ipak, rešiva pitanja iz formule «5+2», poput pitanja vojne i ostale imovine, ali i jedan čisto politički uslov koji je, izgleda, i zadat tako da ga briselski i vašingtonski «učitelji» mogu oceniti pozitivnim samo ako i kada oni sami procene - dakako u skladu sa svojim interesima - da je rešen tačno: to je ona čuvena «stabilizacija političke situacije u BiH». Tako su, usled «procene» vašingtonskih «klintonovaca» da je BiH potencijalno «bure baruta» i zbog nezadovoljstva briselske osovine Solana-Ren dinamikom rešavanja pitanja imovine - u Butmir 9. oktobra stigli DŽejms Stajnberg i Karl Bilt.

Šta (ni)su čuli Bilt i Stajnberg ?

Lokalni mediji su izvestili da Stajnberg i Bilt, zapravo, i nisu stigli sa jednim planom, već je svako sa sobom nosio svoje ideje koje su, prethodno, usaglašene u načelu. Zato je, navodno, izbegnuto da se bilo šta napismeno predloži političkim vođama Srba, Hrvata i Bošnjaka. Po drugoj verziji, Bilt i Stajnberg nisu ni nameravali svojim sagovornicima da predoče bilo šta drugo sem načela za pregovore, hoteći prvenstveno da ih saslušaju, e ne bi li videli, oči u oči, s kim imaju posla. Naposletku, dogodilo se da je najviše vremena «butmirskog sastanka» potrošeno na bilateralne sastanke sa delegacijama političkih partija. Ko je s kim o čemu razgovarao nije sasvim najjasnije, ali, ako je verovati sudionicima sastanka može se zaključiti šta se pričalo, a da će tek biti zanimljivo ono o čemu će se pričati.

Navodno je Stajnberg najviše «saslušavao» bošnjačke vođe Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića i Zlatka Lagumdžiju, dok je Bilt bio «zadužen» za premijera RS i predsednika SNSD-a Milorada Dodika i njegovog mladog zamenika Igora Radojičića, predsednika Narodne skupštine RS, kao i za predstavnike Partije demokratskog progresa, mlađanog potpredsednika Branislava Borenovića i univerzitetskog profesora Slobodana Nagradića. Predstavnici dva HDZ-a - Božo Ljubić, koji vodi ubedljivo slabiju, ali Zagrebu dosta bližu stranku, te Dragan Čović, vođa izvornog HDZ-a, ubedljivo najjače partije Hrvata u BiH - razgovarali su sa svakim pomalo i, kažu, nisu otišli nezadovoljni. Oni od ovakvih sastanaka, zapravo, nemaju šta ni da izgube; šta više, mogu samo poboljšati položaj svojih, u političkom smislu, sve obespravljenijih sunarodnika.

Silajdžić je sa sastanka izašao «nezadovoljan jer se nije razgovaralo o entitetskom glasanju(...) koje predstavlja mehanizam blokade državnih institucja», napominjući «da se puno razgovaralo o pitanju imovine», te da je on pritom primetio intenciju «da se imovina da entitetima, a državi samo ono što je potrebno», što je, je li, za njega «neprihvatljivo, jer je protivno Dejtonskom sporazumu».  Lagumdžija je otišao ohrabren porukama Stajnberga i Bilta da «institucije BiH treba učiniti funkcionalnijim nego što su sada», dok je Tihić podvukao «da bi moguće rešenje moglo biti 'aprilski paket plus' «, s tim da nije rekao šta se krije ispod znaka «plus», ali je napomenuo «da je moguće osnivanje Vrhovnog suda BiH, koji bi bio nadležan nad sudstvom u celoj državi, pošto BiH ima zakonodavnu i izvršnu, ali nema sudsku vlast na teritoriji cele države».

Da su Bilt i Stajnberg zainteresovani za političke zahvate koji vode ka promenama Ustava BiH pomenuo je i premijer RS. «Mi smo rekli da nismo zainteresovani za ustavne promene i nemamo nikakav predlog ustavnih promena», rekao je Dodik. Dodao je da mu predstavnici EU «nisu rekli da je promena Ustava uslov za zatvaranje OHR-a, ali jesu pomenuli nešto novo - da su minimalne ustavne korekcije uslov za prihvatanje kandidatskog statusa BiH». Nakon sastanka i predstavnici PDP-a su saopštili da nisu zainteresovani ni za ustavne promene ni za prenos nadležnosti RS. Skoro da bi se, posle svih ovih reči, moglo kazati da su svi lepo ispričali šta im leži na duši, da je sastanak bio i prošao i - gotovo. Ipak, za Bilta i Stajnberga još ništa nije gotovo, dok bošnjački političari ponovo snažno veruju da je počelo mnogo toga što bi se moglo završiti njima u korist. Novi sastanak je zakazan za 20. oktobar, a, kako se još moglo čuti, biće organizovan barem još jedan sastanak u decembru, a možda i još neki pre toga. U međuvremenu, Bilt i Stajnberg su u BiH ostavili svoje izaslanike da «tehnički razrađuju» predloge koje su iznosili njihovi sagovornici, kako bi, je li, svi došli spremni na novi čas evroatlantskih integracija.

Dvojica visokih zvaničnika do sada nisu iznosili detalje svojih ideja da «ubrzaju evropske i evroatlantske integracije BiH», no nisu skrivali da su im cilj «funkcionalne institucije koje mogu da odgovore na izazove integracija». Ili, što bi rekao Oli Ren, očekuje se da u komunikaciji sa Briselom « u BiH govore jednim jezikom». Ren je i ranije pominjao da će BiH na putu ka EU morati izvršiti ustavne promene, tako da je, u stvari, jedina novost što je to sada podvučeno. E, sad, da li su to zaista, kako Dodik tvrdi, «minimalne korekcije ustava», ili, pak, nešto više - teško je znati. I šta, uopšte, znače «minimalne korekcije», o kojima RS, kako opet kaže Dodik, može prihvatiti razgovor ?

Jedini konkretan odgovor na to pitanje do sada je ponudio Bjern Lirval, generalni direktor za politička pitanja pri ministarstvu spoljnih poslova Švedske. «Ustavne promene se moraju izvršiti u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima kako bi se okončala postojeća diskriminacija između konstitutivnih i nekonstitutiv- nih građana BiH», izjavio je Lirval nedavno tokom debate pred Helsinškom komisijom američkog Kongresa. To, takođe, nije ništa novo, kao ni činjenica da tu promenu prihvataju gotovo svi srpski, bošnjački i hrvatski političari, a odnosi se na omogućavanje kandidovanja građana iz kategorije tzv. ostalih na najviše funkcije u zemlji, te na mogućnost da se za člana Predsedništva BiH u RS mogu birati i nesrbi, a da za članove Predsedništva BiH u Federaciji BiH mogu biti birani i Srbi, pored Hrvata i Bošnjaka.

Međutim, ove odredbe za Bošnjake predstavljaju samo puke «kozmetičke promene» Ustava BiH. Oni očekuju znatno širi spektar ustavnih promena, a jedino su podeljeni oko toga da li ukidanje/redukovanje entitetskog glasanja već sada treba ispostaviti kao zahtev - kao što to čini Silajdžić, a s tim se slaže i Hrvat Ljubić - ili se, pak, za sada treba zaustaviti  na 'aprilskom paketu plus', kao što sugeriše Tihić. Zbog ovog unutarbošnjačkog spora, ko se toga seća još, pre tri i po godine je i propao tzv. aprilski paket: kako u njemu nije bio upakovana redukcija entitetskog glasanja, Silajdžić je odbacio ceo paket, dok su taj «komplet» tada podržale sve važnije partije Srba iz RS: tim promenama bilo je predviđeno povećanje broja ministarstava u Savetu ministara BiH za dva(poljoprivreda i nauka i tehnologija), kao i jačanje ingerencija najvišeg organa izvršne vlasti u BiH nauštrb ingerencija Predsedništva BiH, koje je, umesto predsedavajućeg, trebalo da dobije predsednika, zatim jačanje kapaciteta Parlamentarne skupštine BiH, udvostručavanje broja poslanika itd.

Ako je suditi po izjavama srpskih političara, njihovi sunarodnici ne moraju se ponovo uzdati u Silajdžićevu «pomoć», pošto srpske političke vođe tvrde da danas nisu spremni da ponovo učine isto. No, vredi podsetiti da i danas u vrhovima vodećih partija uglavnom sede ljudi iz onog vremena. Dodik je, kao tadašnji vođa opozicije, bez ostatka podržao vladajuću garnituru u izradi «aprilskog paketa». U srpsko-bošnjačko-hrvatskim stranačkim pregovorima tokom izrade tog «paketa» ispred SDS-a je učestvovao današnji vođa te partije Mladen Bosić, koji je u stranci zamenjivao Dragana Čavića, tadašnjeg predsednika RS, a danas vođu male opozicione Demokratske partije, nastale otcepljenjem od SDS-a. Naposletku, u stranačkim pregovorima o izradi «aprilskog paketa» ispred PDP-a učestvovao je Slobodan Nagradić, sada stranački izaslanik u Butmiru. Kao i sada, i tada su sponzori pomenutog kompleta ustavnih amandmana bili predstavnici SAD i EU. Međutim, sadašnji inicijatori ustavnih promena na mnogo višem nivou predstavljaju Vašington i Brisel, nego ondašnji.

S druge strane, ondašnje i sadašnje srpske političke vođe i visoki stranački funkcioneri tvrde da su sada protiv svih ustavnih promena koje osporavaju nadležnosti RS: predstavnike SDS-a niko nije zvao Butmir, Bosić odbija ponovo i da razgovara o «aprilskom paketu», a to ne želi ni Dodik, baš kao ni PDP. Koliko će u ovakvim stavovima ostati istrajni političari koji su pre tri i po godine, istina pod nešto drugačijim okolnostima i pod izvesnim stranim pritiscima, sa malo rezervi prihvatili ono što sada navodno ne bi ni po koju cenu - pokazaće vreme pred nama. Sadašnje okolnosti idu na ruku srpskim političarima: strani pritisci nisu više tako veliki, pretnje smenama gotovo da ne postoje, a najsnažniji zahtev koji im se ispostavlja je izbacivanje iz upotrebe «negativne retorike». To će, opet, biti malo teže u predstojećoj izbornoj godini, s obzirom da tada srpski političari pokazuju poseban interes za retoričko busanje u sopstvene grudi patriotske, ko više, ko manje.

Šta nude i traže Bilt i Stajnberg ?

Ono što je ispala srećna okolnost za RS u propasti «aprilskog paketa» ustavnih promena sadržano je u goloj činjenici da se RS ni tada nije nudilo nešto što bi moglo zameniti deo uticaja koji bi bio prenesen na institicije BiH u Sarajevu. Zapravo, tada je samo ponuđena jedna vrlo maglovita priča o svetloj evropskoj budućnosti i ništa više. A, kako će se kasnije ispostaviti, BiH će uspeti - i bez aprilskog paketa i bez snažnijeg mešanja stranaca, već uz težak, unutrašnji kompromis -  da odmakne još koji korak dalje u evroatlantskim integracijama.

Političkim vođama Srba, Hrvata i Bošnjaka sada je servirana navodno bolja «evropska» ponuda, opet uz uslove koji nisu jasno postavljeni. Dakle, Bilt i Stajnberg, uz asistenciju Rena, ponudili su domaćinima aplikaciju BiH za status kandidata za članstvo u EU, kao i brže kretanje ka članstvu u NATO-u, uz uslov da domaći lideri brže realizuju formulu «5+2», s tim da se obavežu da će početi da rade i na ustavnim promenama. Naime, u zajedničkom pismu Bilta i Stajnberga, koje je javnosti poslato iz američke ambasade u Sarajevu, dvojica zvaničnika naveli su «tri osnovna principa» na kojima će bazirati svoju inicijativu: «suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH koji su svetinja, Dejtonskom sporazumu koji je osnova reformi, te potrebi za funkcionalnijim vlastima na državnom nivou koje su u stanju da donose odluke dovoljno efikasno da bi ispunile svoje postojeće obaveze». «Ovi principi treba da budu prioritet u prvoj fazi ustavnih reformi, što je samo deo onoga što će biti potrebno, pošto će proces evropskih integracija neizbežno pred državu, entitete i druge nivoe vlasti postavljati nove obaveze i time zahtevati dodatne i dublje reforme», ističu u pismu Bilt i Stajnberg.

Bilt-Stajnbergova inicijativa postavljena je, dakle, tako da izgleda da svi domaći akteri mogu da se nadaju da će uglavnom ostvariti svoje dugoročne ciljeve: Srbi da sačuvaju RS uz minimalne gubitke, Bošnjaci da dobiju što više centralizovanu državu, Hrvati da osiguraju snažniju institucionalnu zaštitu, a možda i svoj region. No, kako i sami inicijatori znaju da nije moguće da sve tri strane budu zadovoljene na ovaj način, Stajnberg je predočio Srbima i Bošnjacima da će njihove težnje smatrati maksimalističkim, što upućuje da će tražiti da se «nađu» negde na sredini. Nevolja je, međutim, u tome što je «maksimalistička» pozicija Srba ustavom definisana, dok je maksimalizam bošnjačkih političara rasut među zahtevima da se takva pozicija redefiniše: od Silajdžićevih radikalnih do Tihićevih «korak po korak» inicijativa. Drugim rečima, ispada da će Biltu i Stajnbergu biti potrebna nadljudska moć ne bi li ubedili srpske političare da će kroz «dodatne i dublje reforme» - a teško je poverovati da se pod tim ne podrazumeva prenos dobrog dela nadležnosti RS na nivo BiH - jednog lepog dana biti zaslužni za ulazak BiH u EU. To se, sasvim sigurno, neće dogoditi u narednih godinu dana, jer je 2010-ta izborna godina, a nijedan srpski političar koji drži do sebe ne bi rizikovao u toj godini da za takav pristanak izgubi većinu birača. Pitanje je, u stvari, da li će u izbornoj godini, ne samo srpski, već i bošnjački političari, pristati i na manje ustupke, dočim posle izbora možda ništa nije nemoguće.

To je samo jedan od razloga zbog čega je teško poverovati da Bilt i Stajnberg baš sada računaju da će postići dugoročne ciljeve koje su potcrtali. Njihova računica je, ipak, nešto jednostavnija: oni očekuju da za neizbežnu transformaciju OHR-a u EUSR izdejstvuju još poneki ustupak Srba, Hrvata i Bošnjaka, trudeći se da svim stranama uliju nadu da im ciljevi neće biti neostvareni. Na taj način se formula «5+2» , praktično, pretvorila u «5+2 +1», pri čemu se iza ove poslednje cifre krije zahtev za ustavnim promenama, mada još ostaje nepoznato šta se, zapravo, očekuje: da li su to, zaista, «minimalne korekcije» kako ih naziva Milorad Dodik, a o kojima je govorio Bjern Lirval, ili se, pak, pod «prvom fazom»  podrazumeva nekakav «paket» čiji sadržaj još nije u celosti poznat.

Inicijatori, izgleda, računaju da bi tim «paketom» mogli postići kratkoračan cilj u vidu transformacije OHR-a u EUSR, a da, istovremeno, odagnaju sopstvenu bojazan da bi nakon transformacije moglo doći do destabilizacije prilika u BiH. Zato u onom svom pismu Bilt i Stajnberg kažu i to da «zatvaranje OHR-a mora ići u pravcu integracija, a ne zaoštravanja». «Zatvaranje OHR-a ne sme biti povod za ometanje efikasnog funkcionisanja institucija vlasti i sprovođenja reformi potrebnih za članstvo u EU i NATO», navode inicijatori.

Njihova bojazan je donekle opravdana, ali malo šta čine da je odagnaju i kod sebe, a i u Sarajevu i u Banjaluci: još nema nikakve opipljive ozbiljne nagrade iz Brisela koja bi mogla zadovoljiti Srbe i Bošnjake, jer ovi prvi za sada ne nameravaju da odstupe od svoje formule «snažna RS - snažna BiH», a ni ovi drugi od svog, sasvim drugačijeg gesla «slabi entiteti - jaka BiH». Briselska poruka koju je poslednji formulisao Miroslav Lajčak «jedinstvena, ali decentralizovana BiH» izaziva nesporazume na relaciji RS - FBiH: u Banjaluci se u toj poruci RS vidi kao snažna federalna jedinica, dok u Sarajevu misle da u Lajčakovu formulu može da «stane» samo BiH sa nekoliko regiona, a bez sadašnjih entiteta. Prosto, Srbi, Bošnjaci i Hrvati u BiH i dalje više vole da pitaju šta će imati u BiH kad uđu u EU, ako i kad na njih jednom dođe red, pre negoli prihvate da krenu na put bez povratka. Briselski zvaničnici i činovnici još uvek nemaju ozbiljan odgovor na njihovo, suštinsko pitanje.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner