Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Blizanci službene istine ili - zašto „Inckov zakon“ mora biti opozvan!
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Blizanci službene istine ili - zašto „Inckov zakon“ mora biti opozvan!

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Grbić   
petak, 30. jul 2021.

Rasprava o slobodi mišljenja i izražavanja, o njenoj pojedinačnoj važnosti – za potpuni razvoj ličnosti, i komunitarnoj – za demokratski politički sistem, može izgledati danas deplasirana i smiješna. Izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Incko, otvorile su, međutim, i tu temu.

Kako je onda moguće da ambasade Velike Britanije i Sjedinjenih Država, zemalja domovina Berka i Babita, zemalja koje uz to najviše štite slobodu govora i upravo zato nemaju zakone protiv negiranja Holokausta i genocida – kako je moguće, dakle, da ambasade tih zemalja prve pozdrave nametnute izmjene Krivičnog zakona u BiH?

Među onima koji slave nametnute izmjene ima i takvih koji se predstavljaju građanskim liberalima, i kojima to nimalo ne smeta da egzaltirano prizivaju Sen-Žista: nema slobode za neprijatelje slobode! Ne znam kako ovi neobični liberali definišu neprijatelje slobode, ali znam da su za Sen-Žista to bili ne samo "izdajnici revolucije”, nego i "nedovoljno entuzijastični”. Ovo izgleda upotrebljiva formulacija.

Kako je kratak put od moralnog fanatizma do službene istine, i od službene istine do opresije i nasilja – kako je kratak put od Rusoove opšte volje do Sen-Žistove giljotine – o tome su napisane biblioteke od Edmunda Berka do Irvinga Babita.

Kako je onda moguće da ambasade Velike Britanije i Sjedinjenih Država, zemalja domovina Berka i Babita, zemalja koje uz to najviše štite slobodu govora i upravo zato nemaju zakone protiv negiranja Holokausta i genocida – kako je moguće, dakle, da ambasade tih zemalja prve pozdrave nametnute izmjene Krivičnog zakona u Bosni i Hercegovini? Neka ovo pitanje ostane retoričko. Jer, takva nedosljednost se može objasniti samo praktično-političkim razlozima, a ja sam pravnik, i neću da se miješam u kompetencije puknizoro-nacionalista.

Nametnute izmjene zakona, međutim, otvaraju i cijelu grupu teorijsko-političkih, komparativnih i ustavno-pravnih pitanja. O tome je ovaj tekst, i fokusiraću raspravu samo na glavne dileme. Ali prije toga jedna digresija, i još jedno pitanje.

Kako je moguće da se nametanje izmjena jednog zakona u Evropi danas smatra legitimnim? I to ne nametanje bilo kakvih izmjena, nego uvođenjem duboko kontroverznog krivičnog djela, za šta ne postoji međunarodnopravna obaveza Bosne i Hercegovine?

Kako je moguće da se uvođenje jednog takvog krivičnog djela smatra legitimnim ako set izmjena nije prošao javnu raspravu i utvrđenu parlamentarnu proceduru, jer se ne radi ni o običnom preglasavanju, nego je zakonodavac ad hoc službenik diplomatske misije?

Kako je moguće da se uvođenje jednog takvog krivičnog djela smatra legitimnim ako set izmjena nije prošao javnu raspravu i utvrđenu parlamentarnu proceduru, jer se ne radi ni o običnom preglasavanju, nego je zakonodavac ad hoc službenik diplomatske misije?

Takav zakonodavac po definiciji nema nikakav izborni legitimitet, a njegov međunarodni legitimitet se prirodno smanjuje vremenom, jer je ad hoc, osim ako Bosna i Hercegovina nije zamišljena kao trajni protektorat. Ove godine se navršilo dvadeset šest godina od kraja rata.

Na osnovu reakcija zagovornika nametnutog krivičnog djela, ključ legitimiteta je u "zaštiti demokratije” i "odbrani civilizacije”. Kako se zaštita demokratije ostvaruje negiranjem slobode govora, to još nisam pročitao, možda i zato što Bosna i Hercegovina nema ustavno utemeljenje za tzv. borbenu demokratiju.

Ovo je vrlo važna pravna činjenica zbog koje bi pod redovnim okolnostima Ustavni sud Bosne i Hercegovine morao proglasiti samo negiranje, koje ne proizvodi neposrednu opasnost i ne podstiče na nasilje protiv grupe ili članova grupe – neustavnim, kao što je to učinio Ustavni sud Španije.

„Civilizacijski čin

Preostaje objašnjenje nametnutih izmjena kao "civilizacijskog čina”, kako je ovu odluku nazvao i Bakir Izetbegović. "Civilizacijski čin” je šifra preko koje se na širokom frontu podupire legitimitet ove zakonodavne intervencije visokog predstavnika.

O Bosni i Hercegovini se i povodom ovih izmjena krivičnog zakona govori u nekoj gotovo manihejskoj dihotomiji varvarstva i civilizacije. Na temelju izrazite emocionalne aure koja okružuje zločin genocida, konstruiše se moralna ucjena: svako ko je protiv zakona o negiranju genocida odobrava genocid, i pripada varvarstvu. Za takvo varvarstvo nema mjesta u Evropi i Bosni i Hercegovini. Zato je zabrana negiranja genocida "civilizacijski čin".

Ovo je sažeti argument zagovornika nametnutih izmjena, i u njemu su fiksirana glavna pitanja na koja treba odgovoriti.

Najprije, izjednačenje zalaganja za slobodu govora sa podržavanjem genocida je karakterističan antiliberalni non sequitur kojim se drugačije mišljenje moralno diskvalifikuje i eliminiše iz racionalnog diskursa, kao što je Sen-Žist "nedovoljno entuzijastične” eliminisao iz republike. Ovaj vid neformalnog ostrakizma je danas globalni fenomen, poznat pod imenom cancel culture, i ostaće upamćen kao tamno vrijeme u istoriji slobode govora.

Drugo, "civilizacijski čin” govori vrlo malo. Civilizacija je jedan od onih neodređenih i prekomjerno korištenih pojmova, koji su na taj način ostali gotovo sasvim bez supstance. U 18. vijeku to se desilo pojmu čovječnosti, koji je Ruso uveo u pravni i politički diskurs, i koji je, po njegovim vlastitim riječima, zbog prekomjerne upotrebe devalvirao do "smiješne i bljutave riječi” i "mrtvog slova na papiru”.

U 19. vijeku slično je prijetilo pojmu dostojanstva koji su, po Šopenhauerovom izvještaju, od Kanta preuzeli "šupljoglavi moralisti”, pa od "prazne hiperbole” napravili naduvenu frazu iza koje su sakrili svoju nesposobnost da misle. I civilizacija je jedan takav protejski pojam čija je upotreba više nego subjektivna. Prema jednom od prvih autoriteta u istoriji kulture, Jakobu Burkhartu, upotreba riječi civilizacija je već do 19. vijeka je bila tako neodređena i subjektivna da je postala čisto – stvar temperamenta. Za njega je varvarstvo, kaže Burkhart, držanje ptica u kavezu.

U 20. vijeku je pojam civilizacije korišten još više, i, uprkos neodređenosti, prelio se zbog svog moralnog magnetizma preko granica istoriografije u politiku. Postmoderna sudbina mnogih velikih riječi je bila to da su transformisane u ideološka sredstva koja treba da razoružaju suparnika u racionalnom diskursu. U naše vrijeme civilizacija, i pridjev civilizovan, dobijaju u progresivnim krugovima na Zapadu sve više i negativnu, skoro rusoističku konotaciju, kroz preispitivanje vlastitog evrocentričnog i kolonijalnog naslijeđa. (Ta vijest izgleda nije stigla još samo do Izetbegovića, Dritana Abazovića i bošnjačkih Sen-Žist-liberala.)

Rasprava o civilizaciji ili civilizovanosti nije sasvim sholastička pedanterija o pojmovima koja nastoji da pomjeri fokus rasprave. Jer, te se riječi koriste i u pravnoj argumentaciji povodom teških slučajeva i kontroverznih zakona. Protivnici smrtne kazne i zabrane abortusa proglašavaju ih anticivilizacijskim; protivnici burke i pokrivanja lica žene u javnosti zahtijevaju u ime civilizacije zabranu tih praksi itd.

Lično mislim da pojmovi kao civilizacija i civilizovanost u svim ovim slučajevima samo uvećavaju konfuziju, i u pravnoj argumentaciji izazivaju više štete nego koristi. Tako je i u slučaju nametnutnih izmjena krivičnog zakona u BiH. Civilizacija uopšte ne objašnjava koje se konkretne pravne vrijednosti štite nametnutim krivičnim djelom, i je li ta zaštita srazmjerna.

Sudska presuda i istorija

Ako prihvatimo da je civilizacija oznaka za katalog najboljih pravnih i političkih tradicija Zapada, kao što izgleda da ovaj pojam koriste zagovornici nametnutih izmjena, kako to onda moramo primjeniti u ovom slučaju? Da li sloboda govora ne ulazi u katalog najboljih pravnih i političkih tradicija Zapada? Ako ulazi, gdje je njena granica, i kako se odnosi sloboda govora prema javnom negiranju genocida?

Zločin genocida je zločin nad zločinima, i oko toga vjerujem da postoji konsenzus među racionalnim ljudima. Masakr u Srebrenici je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kvalifikovao kao genocid. Da li iz ovoga slijedi da je svako ko dovede u pitanje određeni genocid, uključujući i genocid u Srebrenici, iracionalan i/ili ima zle namjere?

Da li je nemoguće u racionalnom diskursu raspravljati i čak dovesti u pitanje genocid u Srebrenici, jer o tome postoji presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju? Konačno, da li je zato opravdano nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida, jer se time jednostavno eliminišu iracionalnost i/ili revizionizam sa lošim namjerama? Tako misle zagovornici nametnutih izmjena. Ja mislim drugačije.

Prije svega, pitanje genocida nije čisto pravno pitanje, a još manje je čisto pitanje sudske presude. Ono jeste i to, ali nije samo to. Pitanje genocida u javnom diskursu je interdisciplinarno pitanje na koje u dugim raspravama odgovaraju istorija, pravna nauka, sudovi, društvene nauke i specijalističke studije o genocidu

Prije svega, pitanje genocida nije čisto pravno pitanje, a još manje je čisto pitanje sudske presude. Ono jeste i to, ali nije samo to. Pitanje genocida u javnom diskursu je interdisciplinarno pitanje na koje u dugim raspravama odgovaraju istorija, pravna nauka, sudovi, društvene nauke i specijalističke studije o genocidu. Odgovaraju, dakle, i sudovi, ali ne samo sudovi.

Obaveza ćutanja ili bezuslovne saglasnosti sa sudskim presudama nije nikakva "civilizovanost”, nego smiješna fikcija koju uporno ponavljaju zagovornici nametnutih izmjena zakona. Sudske presude se moraju poštovati i izvršavati, ali nisu nikakav tabu o kome nema nikakve naknadne rasprave. Sudovi nemaju monopol nad istorijskom istinom, i neće se upuštati u rješavanje istorijskih kontroverzi. Ovo nije moj proizvoljni stav, nego stav Evropskog suda za ljudska prava (ESLjP) ponovljen nekoliko puta, u slučajevima Leide i Izorni protiv Francuske (24662/94), Šovi i drugi protiv Francuske (64915/01), i Mona protiv Švajcarske (73604/01). Maršal Peten je npr. za ESLjP kontroverzan istorijski slučaj, kao i za Francusku.

Samo zahvaljujući javnoj raspravi i pritisku javnosti propao je Makronov pokušaj tihe rehabilitacije maršala Petena. Na osnovu javne rasprave, a ne zahvaljujući zakonskoj zabrani da se o tome uopšte govori pod prijetnjom krivične sankcije, zbog čega bi građaninu Makronu pripao zatvor jer je veličao ratnog zločinca.

Da li o masakru u Srebrenici, koji je MKSJ kvalifikovao kao genocid, postoji relativno usaglašeno mišljenje među istoričarima, pravnicima i ekspertima za genocid i Holokaust? Ne, ne, i ne. Postoji uglavnom konsenzus oko činjenice da se u Srebrenici dogodio masakr nad nekoliko hiljada muškaraca, i tu se konsenzus završava. Poslije toga, o pravnoj kvalifikaciji masakra, o broju žrtava, o tome da li su žrtve i u kojem procentu civili ili ratni zarobljenici, nema konsenzusa. Neki od velikih autoriteta u studijama genocida kao Vilijam Šabas, Jehuda Bauer ili Gideon Grajf – koji je skoro predstavio izvještaj međunarodne komisije o ovom zločinu – smatraju da masakru u Srebrenici ne odgovara kvalifikacija genocida. To samo po sebi ne znači ni da masakr u Srebrenici nije genocid, nego da je pitanje kvalifikacije u međunarodnoj javnosti i naučnim krugovima otvoreno i "istorijski kontroverzno”.

O svakom istorijski kontroverznom pitanju se može raspravljati, pod uslovom da se grubo ne vrijeđa dostojanstvo žrtava i njihovih potomaka. Jer je dostojanstvo žrtava i njihovih potomaka – uz njihovu sigurnost, koja je već zaštićena krivičnim djelom raspirivanja rasne, vjerske i nacionalne mržnje, i oko čega nema nikakve polemike – jedina pravna vrijednost koja može biti štićena u javnom diskursu o genocidu. To važi i za masakr u Srebrenici koji je MKSJ kvalifikovao kao genocid.

Samo dostojanstvo žrtava može biti zaštićena vrijednost, a ne istorijska istina koju je utvrdio sud. Istorijske istine i istorija teško uspostavlja, uvijek im se iznova vraća, i često ih dopunjava i revidira. Istorijska istina i kolektivno sjećanje su važna dobra u svakoj zemlji, ali ona ne mogu da se štite krivičnim zakonom. Sud za to nema nikakve kompetencije, pa ma koji sud to bio.

Sen-žist protiv prvog amandmana

Manihejske političke vizije i netrpeljivost koja iz njih proizlazi potpuno onemogućavaju racionalni javni diskurs. Zagovornici nametnutnih promjena konstruišu Bosnu i Hercegovinu u nekakve Termopile, u kojima su oni stali u falangu da odbrane sebe, ali istovremeno i evropsku civilizaciju, od protivnika zakona o negiranju genocida. Sav civilizovani svijet je jednoglasno za jedan takav zakon, samo je Kserksova armija negatora protiv njega. Da li je baš tako? Riječju – ne.

Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, rekosmo, uopšte nemaju zakon protiv negiranja genocida i Holokausta. Nepotrebno je ovdje raspravljati američki prvi amandman i bogatu sudsku praksu koja je iz njega proizašla. Sloboda govora je u Sjedinjenim Državama gotovo apsolutno zaštićena, slično vrijednosti ljudskog dostojanstva u njemačkom pravu.

Neki od najpoznatijih savremenih primjera negiranja Holokausta dolaze upravo iz Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, i niko zbog njih tamo nije išao u zatvor. U postupku po kleveti koji je pokrenuo negator Holokausta Dejvid Irving protiv Debore Lipštat, sudovima Ujedinjenog Kraljevstva služi na čast što su sproveli dokazivanje bez obzira na to kakav je prezira dostojan čovjek Irving. Sudovi su sproveli dokazni postupak umjesto da su ekspresno odlučili na osnovu ozakonjene, službene istine, jer sudovi Ujedinjenog Kraljevstva znaju, kao što je znao i američki sudija Skalia, da se demokratija, sloboda i pravo na pravično suđenje ne smiju žrtvovati ekspeditivnosti.

Poznato je, međutim, i to da veći broj zemalja kontinentalne Evrope ima sličan zakon o zabrani negiranja genocida i/ili Holokausta, sa dosta različitim formulacijama. Mnoge se ograničavaju samo na negiranje Holokausta i nacističkih zločina, dok druge prihvataju i genocid uopšte.

U domovini Valentina Incka, koliko je meni poznato, zabranjeno je samo negiranje Holokausta. Pomenuti Irving je proveo godinu dana u zatvoru u – Austriji. Da li je ova odluka ispravna? Po mom sudu, samo ako podstiče na nasilje i ugrožava članove zaštićene grupe, i ako grubo vrijeđa dostojanstvo žrtava i njihovih potomaka.

Crtice iz Nemačke i Francuske

Da li je u zemljama koje su inkriminisale negiranje Holokausta ili genocida jedinstven stav stručne javnosti o tome, ili se o tome raspravlja i takav zakon osporava? Pogledajmo samo dva istorijski i aktuelno najuticajnija pravna sistema u Evropi, njemački i francuski.

U Saveznoj Republici Njemačkoj, koja je za razliku od BiH ustavno utemeljila tzv. borbenu demokratiju, i inkriminiše zabranu negiranja Holokausta, i koja zbog svoje prošlosti to shvata izrazito ozbiljno, postoje i suprotna mišljenja koja osporavaju ovo krivično djelo.

Sad nije riječ o izolovanim mišljenjima opskurnih desničara, nego o mišljenjima korifeja njemačkog ustavnog prava, i bivših sudija Saveznog ustavnog suda, Vinfrida Hasemera i Volfganga Hofman-Rima. Argumentacija je elementarno liberalna, i vezana za afirmaciju slobode govora i relativnu nepreciznost odredbi koja narušava pravnu sigurnost. Čak i Savezna Republika Njemačka, dakle, koja je ustavno utemeljila borbenu demokratiju mora da vodi računa o granicama te odbrane.

Parenteza za Sen-Žist-liberale: Hasemer i Hofman-Rim svojim stavom ne daju negatorima Holokausta za pravo, nego su samo protiv toga da se pogrešno mišljenje goni "najoštrijim mačem države" – krivičnim pravom. Ljudi zbog pogrešnog, ili čak glupog mišljenja, ne bi smjeli zbog toga ići u zatvor.

Na pogrešna mišljenja treba reagovati kroz društveni diskurs, i prije svega slobodnom raspravom i razlozima. Hofman-Rim smatra da o granici slobode govora u njemačkom pravu još nije definitvno riješeno, i da Savezni ustavni sud tek treba da donese fundamentalnu odluku u ovom pitanju.

Istoričar Eberhard Jekel, jedan od prvih njemačkih autoriteta za istoriju nacional-socijalizma i pisac najboljih studija o Adolfu Hitleru, bio je takođe izričito protiv inkriminacije negiranja Holokausta. Jekel je istinu o Holokaustu gradio knjigama, javnim raspravama, i uz Leu Ros, inicijativom za izgradnju memorijalnog centra žrtvama holokausta u Berlinu, koji je po toj inicijativi i izgrađen.

Po njegovom mišljenju, sud nema nikakve kompetencije nad istorijskom istinom, a zaštićeni istorijski narativi nemaju mjesta u slobodnom društvu. Nauka i slobodna javna rasprava se ne smiju podrediti krivičnom zakonu, a čovjek mora imati, kako je isticao Eugen Kogon, i zaštićeno pravo na političku grešku. Jekel dodaje, i pravo na – glupost.

U Francuskoj su službeno prepoznata dva genocida, Holokaust i genocid nad Jermenima. Kažnjava se, međutim samo negiranje Holokausta. Pokušaj parlamenta da povodom predloženog zakona o genocidu nad Jermenima inkriminiše svako javno negiranje genocida je propao, i Ustavni savjet ga je 2012. proglasio neustavnim.

Povodom kontroverzi o takozvanim "memorijalnim zakonima” grupa uglednih francuskih istoričara je potpisala apel "Sloboda za istoriju”, iza koga je osnovano i istoimeno udruženje koje se bori za zaštitu slobodnog istorijskog istraživanja. Apel proglašava da istorija nije ni religija, ni moral, ni dnevna politika, ni kolektivno pamćenje. Ona nema takvih obzira, nego ima metodičan i nedogmatski pristup istini, i radi u vječnom preispitivanju svojih rezultata. Njen rad i njeni rezultati mogu nekad i da šokiraju, i da uznemire. Ali u demokratskoj državi, parlament i sudovi nemaju nikakve kompetencije nad istorijskom istinom.

Protiv famoznog zakona Geso, koji zabranjuje negiranje Holokausta i nacističkih zločina, francuski profesor prava, advokat i odlični liberal, Žan-Filip Feldman, je istakao da takav zakon ne štiti pojedinca od tiranije većine, tretira građane kao nedoraslu djecu i utvrđuje službenu istinu, a negatore nepotrebno pretvara u martire slobodne riječi. Zakon koji ograničava slobodu da se kaže ono što druge, makar i opravdano, šokira, otvara Pandorinu kutiju zabrana kojima onda nema kraja.

Konačno, Feldman citira Benžamena Konstana – da samo misao može da se suprostavi misli, a ne moć koja zabranjuje određeno mišljenje – i kategorički zaključuje da zakon Geso treba opozvati.

Žerom de Emptine se u polemici oko "memorijalnih zakona” takođe izjasnio za slobodu rasprave i istorijskog istraživanja. Prema Emptineu moguće je bona fide istraživati određeni masakr, i dovesti u pitanje njegovu kvalifikaciju, i ovo treba jasno razlikovati od zlonamjernog podsticanja rasne i druge mržnje pod izgovorom naučnog istraživanja. Zakoni koji zabranjuju ispitivanje zločina protiv čovječnosti i genocida su Damoklov mač nad glavom istraživača.

Napominjem da je Emptine dugogodišnji ekspert angažovan u međunarodnim krivičnim sudovima, uključujući i MKSJ gdje je bio šef kabineta predsjednika tribunala. Naravno, u Francuskoj je bilo i ima i drugih mišljenja, kao u Bernara Anrija Levija, za koga je u istoriji sve jasno i rečeno, i zakon treba da zaštiti tu jasnu istoriju od negiranja. Negiranje razara istorijsko istraživanje, a ne zakon koji štiti određenu istorijsku istinu, jer istorija je potpuno istražena i poznata.

Levi to kao pisac pouzdano zna bolje nego istoričari potpisnici apela "Sloboda za istoriju”. Ipak ni Levi, koji je izgleda ubijeđen da je njegova moralna konsternacija legitimna granica tuđe slobode govora, i čije je mišljenje o ratu u Bosni i Hercegovini dovoljno poznato i dokumentovano, ne pominje masakr u Srebrenici kao genocid, nego Holokaustu i genocidu nad Jermenima, koji su tema rasprave, pridružujue još Kambodžu, Ruandu i Darfur. To takođe ništa ne dokazuje, jer je Levijev tekst ne samo diletantski sa stanovišta prava i istorije, nego u cjelini vrlo neinteligentan. Ali svakako, i kao takav, zaštićen slobodom govora.

Španski Ustavni sud i Perinček protiv Švajcarske

Ustavni sud Španije je 2007. odlučivao ustavnosti negiranja genocida iz člana 607. Krivičnog zakona Španije, u slučaju Pedra Varele Gajsa (235/2007, od 7. novembra). Varela Gajs je španski građanin neo-nacističkih uvjerenja, i vlasnik knjižare, optužen da je širio materijale koji su negirali, umanjivali i trivijalizovali Holokaust.

Proglašen je krivim, i apelacioni sud je po žalbi tražio izjašnjenje od Ustavnog suda u dijelu presude koji se tiče samog negiranja genocida kad nema podsticanja na nasilje i neposredne opasnosti za članove zaštićene grupe.

Sud se pozvao na stav ESLjP da je traganje za istorijskom istinom elementarno pravo zaštićeno slobodom govora, i da sud nije kompetentan da rješava istorijske kontroverze. Sloboda govora je fundamentalno individualno pravo i osnova demokratskog pluralizma

Sud se pozvao na stav ESLjP da je traganje za istorijskom istinom elementarno pravo zaštićeno slobodom govora, i da sud nije kompetentan da rješava istorijske kontroverze. Sloboda govora je fundamentalno individualno pravo i osnova demokratskog pluralizma. S obzirom da Španija nema ustavno utemeljenje za tzv. borbenu demokratiju, njoj je mogućnost djelovanja protiv slobode govora još više sužena.

Sud ne može da zabrani nijedan javni govor koji direktno ne vrijeđa žrtve ili predstavlja neposrednu opasnost za javni mir. Ovim je naglašena suštinska razlika između akta običnog negiranja koje je zaštićeno slobodom govora, i podsticanja na nasilje i ponižavanja žrtava koji su kažnjivi. Krivično djelo jednostavnog negiranja genocida, predviđeno članom 607. st. 2. Krivičnog zakona, proglašeno je neustavnim, i brisano iz zakona.

U slučaju Perinček protiv Švajcarske (27510/08) iz 2015, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio povredu prava na slobodu govora turskog državljanina Dogua Perinčeka koji je na konferenciji u Švajcarskoj negirao genocid nad Jermenima. Perinček nije negirao faktičku osnovu događaja, ali jeste kvalifikaciju genocida, i odgovornost pripisao imperijalnim silama.

Sud je utvrdio da Perinček negirajući nije vrijeđao jermenske žrtve, i da nije bitno povrijedio identitet Jermena koji je izgrađen oko ovog stradanja. Konačno, s obzirom da Švajcarska nije uspjela kao strana u postupku dokazati da je Perinčekovo negiranje podstaklo nasilje ili mržnju, analizom proporcionalnosti je utvrđeno da kazna izrečena u ovom slučaju nije bila nužna u demokratskom društvu, i zato se radi o kršenju prava na slobodu govora.

Svi ovi slučajevi su kompleksni, i postoje mnoge sličnosti i razlike sa situacijom u Bosni i Hercegovini. Slučaj Perinček protiv Švajcarske je naveden kao kardinalni zaokret u odnosu prema slobodi govora i negiranju genocida u skorijoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, kako je i primljen u evropskoj pravnoj javnosti. On je i dalje vrlo iznijansiran, i uopšte i kao referentna tačka za Bosnu i Hercegovinu. Ali je ovom presudom tema memorijalnih zakona i zakona o zabrani negiranja genocida postala još kontroverznija.

Incko protiv Savinjija

Karl Fridrih fon Savinji je tvrdio da nametnuti zakon nije zakon. On se tako suprostavio svemoći legislative koja bi nametala zakone za koje društvo još nije spremno. Prema Savinjiju, pravna nauka treba da dugim i postupnim radom da racionalnu formu materiji narodnog duha (Volksgeist).

Ovo je vrlo duboka i dalekosežna ideja, čiji je osnovni cilj da stabilizuje društvo. Ubrzanjem zakonodavnog postupka i proliferacijom pravnih propisa u dvadesetom vijeku, čestim izmjenama zakona, a naročito tzv. zakonima po hitnom postupku, dekretima i uredbama sa zakonskom snagom, evropska društva su temeljno destabilizovana. Pravnoj nauci nije ostavljeno vrijeme da sistematski radi na zakonodavnim projektima, i potisnuta je u korist partijskih interesa i politika kojima se uvijek žuri, koji često imaju vrlo uske interese i još češće uopšte nemaju pojma o pravu.

I zakonodavna tijela sa predstavničkim legitimitetomu u Bosni i Hercegovini, koja donose zakone u propisanoj parlamentarnoj proceduri, su pogođena ovim opštim savremenim kretanjem. A vanparlamentarno nametanje jednog zakona za koji nije spremno gotovo pola stanovništva, fundamentalno destabilizuje društvo u Bosni i Hercegovini, čak i kad prema njemu ne bi bilo moguće istaknuti sve prethodno nabrojane prigovore. Ideja da se jedan narod može "civilizovati” dekretom je duboko pogrešna.

Ona je pogrešna čak i kad bi zakon bio u skladu sa ustavom, kao što ovaj nije. U Ustavu Bosne i Hercegovine nema borbene demokratije, i nikakvog uporišta za inkriminaciju jednostavnog negiranja genocida, kao što nije bilo uporišta za inkriminaciju u Španiji.

Valentin Incko je kazao da je zakon donio radi "pomirenja”. Ja to ne razumijem. Samo je racionalni javni diskurs, a ne propisivanje službene istine, šansa za mir i pomirenje. Taj racionalni javni diskurs podrazumijeva više od puke tolerancije različitog mišljenja; podrazumijeva, kako je isticao Gadamer – permanentnu spremnost kod svih na to da je druga strana možda u pravu.

Kad se ova spremnost ugasi, razara se komunikacija i raspada se odnos. Razilaze se prijatelji i ljubavni partneri, kao što se razilaze države i započinju ratovi. Bosna i Hercegovina je zemlja koja ima tešku prošlost. Sa ovim zakonom ona ima i tešku budućnost.

Inckov zakon mora biti opozvan

Mi smo protiv ovog zakona. Mi smo podjednako protiv zakona koji je u međuvremenu najavljen u Republici Srpskoj, i koji bi propisao zatvorsku kaznu za izjavu da su srpski narod ili Republika Srpska genocidni. To su po sadržaju podjednako izopačeni blizanci. Nijednom od ova dva zakona u slobodnom društvu nema mjesta.

Mi se zalažemo za slobodu govora. Pogrešna, i čak uvredljiva mišljenja se ne smiju kažnjavati zatvorom. Svaki govor, ukoliko ne podstiče na nasilje i grubo ne vrijeđa dostojanstvo žrtava i njihovih potomaka, mora biti slobodan.

Ova odluka je duboko pogrešna. Inckov zakon mora biti opozvan!

(frontal.rs)