Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Dvadeset tri teze o istorijskom utemeljenju Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Dvadeset tri teze o istorijskom utemeljenju Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Nagradić   
sreda, 01. jul 2009.

S obzirom na činjenicu da tema koju sam odabrao da elaborišem i izložim u ovom manuskriptu podrazumijeva, prvo, golemi vremenski raspon od, najmanje, dva vijeka burne istorije srpskog naroda i državâ koje je on na prostorima Hercegovine i Bosne, a i šire, stvarao, a drugi mu ih rušili ili, pak, nametali, odnosno istorije prostora na kojem je sve (bio) nastanjen u tom razdoblju, koju valja misaono „sabiti“ i sintetički eksplicirati i, drugo, sasvim akribičnu i minucioznu analizu kompleksnog problema supsumiranog pod „nevinom“ sintagmom sadržanom u naslovu „....istorijsko utemeljenje Republike Srpske iz sociološko-politikološke perspektive“, jasno je da se ta materija ne može valjano, sa svim relevantnim argumentima i naučnom aparaturom, cjelovito, nepristrasno i konsekventno izložiti u zadatim gabaritima obima teksta. Suočen sa tom insuficijencijom i limitom, odlučio sam se za opciju prezentacije svojih promišljanja zadate teme i uvida do kojih sam došao, u jednom literarnom žanru, u formi teza, odnosno kratkih medaljona, satkanih od zaista apodiktičkih tvrdnji i krupnih ocjena, bolje reći: ocjena o krupnim problemima, složenim i dugotrajnim procesima i ireverzibilnim odnosima osnovnih činioca u njima, koje uvijek ne podupire dovoljno dokaza, da o njihovoj valjanosti ovom prilikom ne zborim. Svaka od teza ili medaljona mogla bi, čini mi se, biti poseban esej ili rasprava, ali za to, osim intelektualnih predispozicija i naučnih kapaciteta, treba i vremena i prostora kako bi se nešto suvislo, nekompilatorski reklo o tako zahtjevnoj, istorijski i politički zamršenoj temi, za čije raspetljavanje je potrebna naučna sposobnost, ali i odgovornost. Otuda i zbog toga sam na kraju ovog pokušaja artikulisanja svojih „neočešljanih misli“ u naslov priloga dodao i ono „23 teze“. Svaki drug(ačij)i pristup i pokušaj analitičko-sintetičkog sublimisanja fenomenologije istorijskog kretanja i deskripcije njegovih učinaka u tom, vremenski dugom, dvovjekovnom trajanju koje je rezultovalo, krunisano političko-državnim oposebljavanjem srpskog naroda u BiH u liku Republike Srpske, bio bi, u skiciranim uslovima, pretenciozan.

1.

Republika Srpska je jedan od dva ravnopravna, državotvorna entiteta iz kojih se sastoji Bosna i Hercegovina. Tako piše u Ustavu Bosne i Hercegovine koji je pripremljen i donesen u američkom gradu Dejtonu, u vojnoj bazi Rajt-Peterson, prilikom pregovora zaraćenih strana u građanskom ratu u BiH o miru – uz međunarodnu medijaciju na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama i aktivno učestvovanje susjednih država: Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske – i predstavlja sastavni dio Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH, odnosno, kolokvijalno kazano, Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dakle, dejtonska Bosne i Hercegovina se sastoji iz dva entiteta koji se zovu Federacija Bosne i Hercegovina (prethodno, u proljeće 1994. godine ugovorena/osnovana i legitimisana Vašingtonskim sporazumom između predstavnika Hrvata iz BiH i Muslimana/Bošnjaka, a uz posredovanje Hrvatske, sa vođstvom i supervizijom SAD) i Republika Srpska, a nije podijeljena, kako konstantno ističu pojedini autor(itet)i, političari, novinari i kvazinaučnici, iz bošnjačkog nacionalnog i političkog korpusa. Ovo pitanje nije samo retoričko, niti se odnosi na i rješava u sferi pravne kazuistike i ekvilibristike, nego je to i pravno-istorijski, ali i praktično-politički važno pitanje. Ono, naime, otvara temu o tzv. originernosti, primordijalnosti suvereniteta BiH kao države i njenih entiteta. Ako se nešto sastoji iz nečega, kao što se BiH sastoji od entiteta, onda je to iz/od čega se nešto sastoji, što ga konstituiše i održava, starije od onoga što je nastalo sastavljanjem iz dijelova koji ga čine. Konkretno, u slučaju Bosne i Hercegovine, to znači da su entiteti, kao državotvorni subjekti i politički realiteti postojali i prije nego što su u Dejtonu otpočeli razgovori o miru i novom ustavnom preuređenju države koja je, na kraju tog procesa, konstituisana kao zajednička država dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda. Prema tome, po slovu Ustava BiH, a i de facto, entiteti ne samo hronološki prethode ovoj sadašnjoj državi BiH, na novi način uređenoj u Dejtonu, nego su i ontološki i pravno stariji, značajniji od toga što su oni konst(ru)(itu)isali, sastavili u okviru pregovora o okončanju rata, uspostavljanju mira i održivosti državne zajednice, alias zajedničke države na koju prenose dijelove, pojedine dimenzije i regije svog suvereniteta i vlastitih nadležnosti. Iz ovih pravno-političkih premisa o ustavnom ustrojstvu BiH, slijedi jasna, takođe pravno-politička, konkluzija – ništa se u ovovremenoj Bosni i Hercegovini, nastaloj i „popečaćenoj“ u Dejtonu kao svojevrsni dar, kao rezultat oktroisanja ustava-pakta, ne može promijeniti bez političke volje i saglasnosti njenih entiteta, odnosno njenih konstitutivnih naroda.

2.

Republika Srpska, čija je pravno-politička egzistencija samo sankcionisana i definitivno legalizovana Ustavom BiH, do kojeg se došlo na prethodno opisani način, je rezultat i izraz istorijskih težnji i borbe srpskog naroda u Bosni i Hercegovini za samoodređenje, samoopredjeljenje, za ravnopravnost sa drugim narodima, za političku i drugu autonomiju i subjektivitet, za što čvršće, dublje, sadržajnije i efikasnije veze sa cjelinom srpskog naroda u državi-matici: Srbiji, za samostalnost u odlučivanju i odabiranju puta, obima i kvaliteta i odnosa sa drugim narodima, bilateralno ili unutar širih državnih, političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih integracija, u posljednja dva vijeka.

3.

Ona, dakle, nije posljedica etničkog čišćenja, agresije Srbije i Crne Gore, odnosno SR Jugoslavije, na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom u njoj za vrijeme građanskog rata u BiH 1992-1995. godine, kako to učestalo a bez argumenata ponavljaju bošnjački političari, intelektualci, čak i neki istoričari, politikolozi, pravnici, a posebno publicisti, novinari i drugi skribomani iz FBiH, ali i svijeta, koji najčešće i ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, a kamoli da razumije sve te kompleksne, zamršene i ispremrežene odnose, relacije, procese, zbivanja i meandre u njoj, u prošlosti i danas. Republika Srpska je, prema tome, „proizvod“ domaćih prilika, rada istorijskih silnica u dužem vremenskom periodu koje su posljedičile osvješćivanjem srpskog naroda, njegovim nacionalnim i konfesionalnim, kulturnim i duhovnim samoidentifikovanjem i nastojanjem da tu svoju samobitnost i političko-pravno konstituiše, verifikuje, etablira i učini nespornom, od drugih priznatom i garantovanom, a bez štete po druge narode u BiH i u okruženju. Sve to jeste, i treba da bude, Republika Srpska kao državotvorni entitet u BiH.

4.

Istoričari su detektovali i opisali da su Srbi iz Bosne i Hercegovine još u periodu Prvog srpskog ustanka započeli svoje vojno i političko organizovanje i aktivnosti u cilju afirmacije vlastitog narodnosnog i konfesionalnog identiteta, odnosno razumijevanja i autopercepcije sebe različitim od drugih, distanciranja od drugih i pružanja otpora posvemašnjoj asimilaciji i ništenju njihove svekolike istorijsko-duhovne posebnosti. Razumije se, u to vrijeme to su bili tek rudimentarni, embrionalni sadržaji i oblici samoorganizovanja srpskog naroda u ovoj graničnoj turskoj provinciji, u hercegovačkom i bosanskom pašaluku, koji su u startu silom onemogućavani i pravno sankcionisani. Ali, iskra svijesti i nade da se braća u Srbiji bore za vaskrs svoje, srpske države, da će u tom nastojanju uspjeti, te da ih u tome treba slijediti, oponašati, kako bi se i oni u Bosni i Hercegovini nacionalno osvijestili, osamostalili i održali (dobili svoju državu ili neki nivo i oblik državne samostalnosti), nakon što je jednom zapaljena, nije se više mogla ugasiti, uprkos nebrojenim iskušenjima kroz koja je prolazio srpski narod u BiH u posljednja dva vijeka svoje istorije i brutalnim mjerama kojima je bio izložen s ciljem denacionalizacije, odnarođivanja, unijaćenja i drugog konvertitstva i asimilacije. I to je jedan, makar i skromni, kamičak u mozaiku elemenata koji tvore i iz kojih se raščitava srpsko utemeljenje u BiH, ali i želja da se ono, tj. to istorijsko pravo Srba iz BiH garantuje i štiti sredstvima i mehanizmima i prava i državne prinude.

5.

U prvoj polovini i sredinom 19. vijeka Srbi u Bosni i Hercegovini su dizali nekolike bune i ustanke, pružali druge oblike otpora turskoj vlasti, imali inicijative i koncepcije o vlastitoj samoorganizovanosti u BiH, o zajedničarenju sa sanarodnicima iz Srbije, koja je u to vrijeme bila na samom domaku istorijskog cilja – stvaranja potpuno samostalne i politički nezavisne države – pravili i neke projekte ujedinjenja sa maticom-Srbijom, odlazili u dobrovoljačke vojne formacije radi borbe za te ideale i ciljeve, ginuli za njih itd., a sve zbog toga što su imali jasnu svijest da su, zapravo, dio jednog, istog naroda rasparčanog u dva, ili više, državnih okvira.

6.

Čežnje i težnje za političkim i državnim ujedinjenjem Srba iz Bosne i Hercegovine i Srba iz Srbije, a pokatkad i ponegdje i sa Srbima iz Crne Gore, najsnažnije su progovorile, pokrenule najviše strasti i energije u vrijeme Bosanskog i Hercegovačkog ustanka 1875. i 1876. godine i trajale sve dok veći i snažniji, iz svojih interesa i po mjeri svojih kriterijuma, za zelenim stolom, nisu odlučili da Srbiji konačno daju puni suverenitet i nezavisnost, a Bosnu i Hercegovinu predaju na upravljanje Austro-Ugarskoj, što se desilo na Berlinskom kongresu 1978. godine.

7.

Naravno, srpski narod u BiH, a posebno njegovi politički, vojni, vjerski, duhovni i intelektualni predstavnici i vođe, znali su, imali su punu samosvijest da žive u Bosni i Hercegovini, da pripadaju tom geo-političkom i zavičajnom entitetu čiju posebnost u tom smislu nisu dovodili u pitanje, ali im je sve drugo, a ne samo oči, bilo okrenuto istoku, prema Srbiji: i srce i razum, i nade i strepnje, i ciljevi političkog djelovanja. Jednostavno, Srbi iz BiH htjeli su da budu dio Srbije, da žive u zajedničkoj državi sa njom. To je bila neka vrsta uslovnog, odbrambenog refleksa i nagona, reakcija na nelagode koje proizlaze iz činjenice da se živi u državi ili državnom okviru koji se do kraja ne doživljava svojim, a uz to i sa drugim, različitim narodnim, konfesionalnim i kulturnim kolektivitetima i entitetima koji su vazda sumnjičili srpski narod za rezervisanost, tačnije za nedovoljno bosanskohercegovačkog patriotizma, a za preferisanje glorifikovanja Srbije, srpskog državnog, etničkog, jezičkog i kulturno-duhovnog prostora i vrijednosti, a ne posljedica činjenice da je tamo neki Garašanin napisao neko „Načertanije“ u kome je, kako to mnogi nedobronamjerni istraživači, ideolozi i skribomani spočitavaju i optužuju njegovog autora, zagovarao tzv. Veliku Srbiju, srpski velikodržavni hegemonizam i sl., što naravno nije istina, odnosno pozivao prekodrinske Srbe na neposlušnost vlastima država u kojima su živjeli i priključenje matičnoj državi. Naravno, priča o „Načertaniju“ je daleko kompleksnija, kao što je sofisticiraniji i istorijski kontekst u kojem je aktuelizovana, pa je potrebno daleko nijansiranije istraživanje i akribičniji pristup istoričara da dešifruju i ocijene kolika je bila centripetalna moć tog dokumenta za kojeg je znalo svega nekoliko „posvećenih“, a ne široke narodne mase, a posebno ne Srbi iz BiH.

8.

Za 40 godina vladavine Austro-Ugarske monarhije u BiH, Srbi su, zahvaljujući svojoj upornoj borbi vođenoj svim političkim sredstvima i na više frontova, definitivno postali politički narod, samosvojan i samosvjestan svoje posebnosti, različitosti od drugih naroda i narodnosnih grupa u BiH, a istosti sa srpskim narodom u Srbiji. Na kraju, to su mu na određeni način priznale i same vlasti „crno-žute monarhije“, iako su, naravno, sve činile da osujete njegove nacionalne, državne i političke aspiracije. Uprkos raznim pritiscima i smicalicama, Srbi u BiH nisu postali Bosanci ili Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti, nego su se samo učvrstili u samosvijesti o svom identitetu, nacionalnoj pripadnosti i želji za državnim jedinstvom sa Srbijom. Tom cilju bili su posvećeni nastanci i formiranja mnogih pokreta, organizacija i grupa u borbi za veću autonomiju u sferi obrazovanja, prosvjete, kulture, crkvenog organizovanja i vjerskog života, za nacionalna i politička prava i slobode. Tom cilju su bile podređene aktivnosti istih tih organizacija, grupa i pojedinaca unutar srpskog nacionalnog korpusa u BiH na početku sramnog i nesrećnog 20. vijeka.

9.

Na ovom mjestu u „igru“ treba uvesti i konfesionalni faktor. Srbi iz Bosne i Hercegovine su tokom cijelog svog istorijskog postojanja u ovoj zemlji u vjerskom pogledu, otkako su se hristijanizovali, uglavnom pripadali Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pravoslavlje je bilo dominirajuća vjeroispovijest na ovom geografskom području, bez obzira na državni okvir unutar kojeg se ono manifestovalo. Ako je to i bilo upitno u doba tzv. Crkve bosanske (12. i 13. vijek) čija egzistencija nije sporna, onda je stvar sa konfesionalnošću u BiH jasna i posljednjem „nevjernom Tomi“ nakon spoznaje činjenice da se i najznačajniji bosanski srednjovjekovni vladar, Tvrtko Kotromanić, za kralja krunisao ipak u jednom manastiru (Mileševi) Srpske pravoslavne crkve, a ne neke druge. Nakon gubljenja političke samostalnosti bosanske države padom pod Turke, mnogi srpski velikaši, pravoslavne vjeroispovijesti, su prešli na i primili islam, uglavnom iz razloga, kako kaže većina dosadašnjih istoriografskih istraživanja i refleksija o tom fenomenu, spoljašnje svrsishodnosti, kao što su očuvanje imanja i privilegovanih pozicija, a ne zbog neke ubjedljive prednosti samog islama kao vjere novih gospodara. Čak i oni koji su prihvatili drugu vjeru još zadugo su nastavili da svetkuju pravoslavne crkvene praznike čime su dodatno potvrđivali samospoznaju da vode porijeklo od srpsko-pravoslavnog etnosa, a ne, recimo, katoličkog puka. Većina pravoslavnog svijeta u Bosni nastavila je, uprkos iskušenjima, da upražnjava pravoslavnu vjeroispovijest i priznaje crkvenu organizaciju i nadležnost hijerarhije Srpske pravoslavne crkve, odnosno Pećke patrijaršije, kako je to bilo i prije dolaska Turaka. To je tako trajalo najmanje tri vijeka, sasvim dovoljno da se razvije i etablira svijest da se i u konfesionalnom smislu pripada cjelini srpskog naroda, da je ista vjera i kod Srba u Srbiji i među stanovništvom Bosne koje u to vrijeme možda i nije imalo jasnu, izdiferenciranu samosvijest o pripadnosti srpskom nacionu, ali su uvijek znali da nisu Turci, odnosno muslimani. Taj kontinuitet i čvrstinu pravoslavnog opredjeljenja nije uspjelo da naruši ni ukidanje Pećke patrijaršije i postavljanje crkvenih starješina Srbima u BiH u samom Carigradu. To nije pošlo za rukom ni Austro-Ugarskoj uprkos njenoj, manje ili više prikrivenoj, diskriminaciji pravoslavnih vjernika i srpskog naroda u BiH. Stoga je sasvim razumljivo da su pravoslavni vjernici iz BiH sa oduševljenjem prihvatili stvaranje zajedničke države 1918. g., a kasnije i proširenje nadležnosti Beogradske patrijaršije SPC na područje BiH i sve druge zemlje u kojima je živio sprski pravoslavni narod. Iako u ovoj sferi istorijskog postojanja Srba u BiH i šire, ima što-šta i sporno, odnosno u nauci neistraženo i neusaglašeno, kao što je npr. fenomen gubljenja nacionalne samosvijesti i identiteta zbog vjerske konverzije, odnosno odricanje prava na srpsku nacionalnu samoidentifikaciju svima onima koji su zbog bilo čega prevjerili, ipak je nesporno da je pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi bilo ono vezivno tkivo koje je (o)držalo srpski narod u zajedništvu, pothranjivalo svijest o drugosti u odnosu na narode i konfesije sa kojima se koegzistiralo na istom geografskom prostoru i jačalo nadu i spremnost na žrtvu zarad političko-državnog ujedinjavanja i jedinstva, što se nakon Prvog svjetskog rata i desilo.

10.

Ujedinjenje južnoslovenskih naroda 1918. godine, poslije pobjede srpskog oružja u Prvom svjetskom ratu, u jedinstvenu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Srbi iz BiH su dočekali i doživjeli kao ispunjenje svog nacionalnog, političkog i državotvornog sna i cilja. U novoj državnoj tvorevini su vidjeli svoju državu u kojoj se mogu slobodno izjašnjavati kao Srbi, kao narod koji ima određena prava čijem ostvarenju sada niko i ništa ne stoji na putu. I zbog toga su i voljeli tu državu i bili spremni ginuti za nju, makar ona i ne ispunila sva njihova socio-ekonomska očekivanja i potrebe. U toj i takvoj državi, srpskom narodu u Bosni i Hercegovini ona, BiH, nije smetala i nije smatrana tuđom, nego sastavnim dijelom zajedničke države koju valja, zajedno sa drugim narodima i konfesijama, izgrađivati, učvršćivati.

11.

Nažalost, ni Srbi iz BiH nisu prepoznali, uprkos svim negativnim iskustvima koja su stekli živeći politički obespravljeni u dvjema carevinama: turskoj i austrougarskoj, da mnogi građani iz drugih naroda, pripadnici nepravo-slavne vjeroispovijesti, ne vole i ne žele tu zajedničku državu; šta-više da ju žele srušiti, razbiti, izdvojiti se iz nje, po bilo koju cijenu, pri tome optužujući upravo srpski narod za loše odnose u njoj i njen neuspjeh. Između dva svjetska rata Srbi iz BiH su svoje političke interese i zahtjeve artikulisali kroz i putem političkih partija; najčešće je njihovu političku volju oblikovala i predstavljala Radikalna stranka, a potom Zemljoradnička, ali i druge, što je dobro i detaljno istraženo i opisano u srpskoj i jugoslovenskoj istoriografiji. Konstanta političkih težnji srpskog naroda iz BiH za vrijeme prve Jugoslavije jeste zalaganje za njen opstanak, po bilo koju cijenu, uključiv i teritorijalnu (re)organizaciju države protivno srpskim etničkim determinantama i trpljenje pojedinih mjera koje su za posljedicu imale svojevrsnu denacionalizaciju zarad preferiranja novih kvaliteta i vrijednosti, npr. jugoslovenstva itd.

12.

Nažalost, ni to nije bilo dovoljno. Kraljevina Jugoslavija se raspala na prvom ozbiljnijem iskušenju u Drugom svjetskom ratu na njenim prostorima, 1941. godine. Najveće žrtve razbijanja prve zajedničke države južnih Slovena, Jugoslavije i stvaranja nekoliko kvislinških kvazinezavisnih državnih tvorevina na njenim razvalinama, posebno Nezavisne Države Hrvatske, bili su upravo Srbi iz Bosne i Hercegovine. Ogroman procenat, ni do danas tačno ne utvrđen, srpskog naroda stradao je od ustaškog terora, naročito u koncentracionim logorima, jedan dio je protjeran ili je sam pobjegao u Nedićevu Srbiju, a jedan dio, da paradoks i tragedija budu veći, nastradao je u građanskom ratu snaga – partizana i četnika (Jugoslovenske vojske u otadžbini) - koje su se zalagale za obnovu Jugoslavije, u periodu 1941-1945. godina. Srbi iz BiH, ma u kojoj se vojnoj formaciji u tom periodu nalazili ili političkom pokretu pripadali, nisu prestajali misliti o Jugoslaviji, pored drugih opcija, kao najmanje lošem okviru za rješenje svog nacionalnog pitanja. Zbog toga su i predstavnici srpskog naroda, doduše na sporan način izabrani, jer su dolazili uglavnom iz partizanskog miljea i onih političkih faktora koji su ga podržavali ili učestvovali u njemu, dakle samo iz jednog ideološkog političkog korpusa, prihvatili odluke Prvog zasijedanja ZAVNOBiH, održanog u Mrkonjić-Gradu, 25. novembra 1943. godine, kojima se Bosna i Hercegovina konstituiše i samoodređuje kao federalna jedinica, možda i po ugledu, uzoru na dotadašnju praksu u Sovjetskom Savezu, u budućoj, postratnoj Jugoslaviji i kao republika i srpskog naroda, u svemu ravnopravnog sa drugim narodima. Bilo je to prvi put u njenoj modernoj istoriji da se ona definiše i kao država Srba, da su oni u njoj konstitutivni narod, ravnopravan sa ostalima koji u njoj žive, a BiH, pak, ravnopravna u novoj federativnoj državnoj zajednici, Jugoslaviji. Srbima je to bilo dovoljno i još masovnije su vojnički podržali tu političku opciju. Jasno, žrtve se podrazumijevaju. Njih je među Srbima uvijek bilo mnogo.

13.

Srbi iz BiH su, ne samo u BiH, nego širom tadašnje Jugoslavije, masovno da(va)li legitimitet novim vlastima i novom poretku stvari. Iskreno su prihvatili, i u njima aktivno učestvovali, sva ideološka opravdanja i racionalizacije mjera i politike novih vlasti, od kolonizacije u Vojvodinu, do osnivanja se(os)(ljač)kih radnih zadruga, a naročito politiku tzv. bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije koju je KPJ/SKJ propagirao, a ponekad, putem instrumenata vlasti i represije, i silom provodio. Zarad očuvanja te politike i vrijednosti koje je ona implicitno, potencijalno sadržavala u sebi, Srbi iz BiH su bili spremni odreći se i pojedinih dimenzija svog nacionalnog bića i identiteta, vjerske pripadnosti, jezičkih normi i prakse, pa i nekih prirodnih i ekonomskih resursa itd.

14.

To stanje stvari, to srpsko samozadovoljstvo položajem unutar zajedničke države i samoobmana da su konačno i definitivno riješili svoje nacionalno pitanje, potrajalo je do 70-tih godina 20. vijeka. Tad se u Jugoslaviji, između ostalog, postavlja pitanje ustavno-pravnog položaja republika, ali i status pojedinih narodnosnih grupa. Rezultat svega toga je, pojednostavljeno rečeno, novi Ustav SFRJ kojim se ona de facto, ali i de iure, konfederalizuje iako u svom imenu ništa ne mijenja – i dalje ostaje: federativna. Na BiH i srpski narod u njoj se to reperkutuje tako što dolazi konačno do priznavanja muslimanske populacije za naciju – prvi put na popisu stanovništva 1971. g. ljudi su se i u nacionalnom pogledu i smislu mogli izjasniti da pripadaju muslimanskom korpusu, Muslimanima, sa velikim „M“ – njenog uvođenja u ustavno-pravni i politički sistem i masovno kadrovsko popunjavanje državnih i paradržavnih institucija pripadnicima nove nacije. Ona ubrzo postaje brojčano vodeća, s tendencijom da to i politički kapitalizuje, što će se i dogoditi sa procesom slabljenja saveznih organa vlasti u SFRJ i dotadašnje njene legitimacione osnove: socijalizam, samoupravljanje, nesvrstana spoljna politika, bratstvo i jedinstvo itd., potkraj 80-tih godina. Bila je to za Srbe prva grmljavina groma „na Svetoga Savu, usred zime kad mu vrijeme nije“, ali srpski narod nije tad razumio tu „poruku“, nego je i dalje vjerovao u SFRJ, zajedništvo, ravnopravnost, saživot i sl. Samo su rijetki vidjeli šta se iza „brda valja“ i na vrijeme „emigrirali“ u Srbiju.

15.

Zbog svog geo-političkog položaja, istorijske prošlosti, „opsjednutosti“ Jugoslavijom, emotivne vezanosti za nju i uvjerenja da ih jedino ona može zaštititi od novih iskušenja i kidanja veza za braćom iz matice Srbije, Srbi iz BiH su bili najvatreniji branioci zajedničke države, „posljednji Mohikanci“ njene ideje i opstanka. U vrijeme građanskog rata na njenim teritorijama 1991-1995. godine, koji je vođen u cilju njene destrukcije i eksterminacije, Srbi u BiH su novembra 1991. g. organizovali referendum, kao izraz legitimnosti svog političkog subjektiviteta, za ostanak u državno-pravnom jedinstvu sa Jugoslavijom, vjerujući u njen opstanak, u njenu oružanu silu, JNA, njen međunarodno-pravni položaj itd. Sjećanje na događaje iz Drugog svjetskog rata budilo je strah kod srpskog naroda u BiH i zbog toga je on očekivao zaštitu svojih prava i egzistencije od aparata državne moći.

16.

Sfera kulture i duhovnosti, ma šta podrazumijevali pod tom sintagmom, a ona nesumnjivo potrebuje valjanu naučnu eksplikaciju, bitno je predodredila mjesto i položaj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Srbi se, osim po jeziku, ostalim elementima kulture, a naročito pismom (ćirilica), razlikuju od drugih kolektiviteta u BiH. U tom pogledu srpski narod s obije strane rijeke Drine imao je gotovo istu sudbinu. I jedan i drugi dio srpskog naciona etnički samosvjesnim su održavale npr. epske narodne pjesme, kosovski zavjet, legende o junaci-ma, guslarske večeri i sl. Vukova filološka revolucija značajnija je za kulturno-duhovno oblikovanje i ujednačavanje srpske nacije, nego mnogi politički programi i projekti i vojnički poduhvati. Opismenjavanje srpskog naroda u BiH se odvijalo i kao svojevrsna borba za nacionalno oslobođenje i kao želja da se i u tom pogledu bude isto sa braćom iz matične, kasnije i nezavisne države, Srbije, da se ne zaostaje za njima, da se bude bolji, napredniji od drugih sa kojima se voljno ili nevoljno živjelo u istoj državi. Na kraju istorijskog procesa o kojem je riječ u ovom manuskriptu, ulogu kulture su jednim dijelom preuzeli mediji informisanja, ali tek treba istražiti kakav je i koliki njihov doprinos samosvijesti Srba iz BiH, koliko su mu pomogli, a koliko, pak, odmogli u očuvanju onog što jeste ili postajanjem onog što želi biti.

17.

Rasturanje Jugoslavije, a ne njena „prirodna“ disolucija, na čemu insistiraju upravo pojedini njeni rasturači, bilo je bolno za Srbe iz BiH. Svaki Srbin iz BiH je smrt Jugoslvije doživio kao smrt nekog svog najrođenijeg. Međutim, prilike u BiH, a posebno početak krvavog i dugogodišnjeg – sa stanovišta mjere(nja) „gustine“ vremena u ovom, 21., vijeku - građanskog rata u njoj, nisu dozvolile srpskom narodu da čestito ni oplače smrt države u kojoj je do tada živio, koju je volio i za koju je dao tolike žrtve, jer je trebalo brzo reagovati i hitno naći alternativu nastanku samostalne države Bosne i Hercegovine – a ona legitimaciju za svoju nezavisnost duguje nelegalnom, antiustavnom referendumu o samostalnosti, koji je zakazan i održan (29. februara i 1. marta 1992. godine) mimo volje srpskog naroda - u kojoj bi položaj Srba bio krajnje nesiguran. Zbog nesaglasnosti političkih volja predstavnika tri konstitutivna naroda o ustavno-političkom ustrojstvu te nove, nezavisne BiH, došlo je, prvo do političkih napetosti, a potom i otvorenog oružanog sukoba, koji se, zbog uzroka koji su ga izazvali, samog njegovog toka, a još više aktera koji su u njemu učestvovali, ne može drugačije okvalifikovati nego kao građanski rat, u kojem su i pojedini pripadnici srpskog naroda, usljed djelovanja mehanizama retorzije i, frojdovski kazano, „narcizma malih razlika“, te nagona za resantimanom za sve nepravde i zločine koji su nad njim učinjeni u prethodnom periodu, prekomjerno a nepotrebno upotrebljavali silu.

18.

Srpski narod je unitarnoj BiH - u kojoj je odmah na startu njene nezavisnosti bio preglasan i antiustavno minorizovan – sa muslimanskom hegemonijom, alternativu našao u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, koja je preteča današnje Republike Srpske. Republika Srpska se u samom početku svoje pravno-političke egzistencije samoorganizovala kao država, ujedinjujući – ne bez otpora – dotadašnje srpske autonomne oblasti, odnosno autonomne regije, npr. AR Krajina, u jedinstveni političko-državni okvir i subjekt Ona je, uprkos mnogim iskušenjima, uspjela da sačuva srpski narod od genocida, da mu povrati i učvrsti politički subjektivitet, koji ima, dakle, najmanje stogodišnji kontinuitet, pravo na organizovanje u državnu tvorevinu koju su tvorci dejtonskog Ustava BiH nazvali entitetom, tj. onim što postoji. Srpska Republika BiH proglašena je na sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH (inače, formirane u oktobru 1991. godine) 9. januara 1992. g. i taj se datum danas slavi kao Dan Republike.

19.

Ni tada, te teške 1992. godine, do izbijanja prvih oružanih sukoba i prvih srpskih odsječenih glava, Srbi iz BiH nisu bili protiv Bosne i Hercegovine en bloc, protiv svake BiH, nego samo protiv BiH u kojoj i oni ne bi u svemu bili ravnopravni sa druga dva konstitutivna naroda u njoj, a posebno u pitanjima koja se tiču njihovog nacionalnog identiteta, kao što su jezik, pismo, kultura, tradicija, vjera, istorija, veze sa sabraćom u državi-matici, Srbiji, pravo na lokalno organizovanje i udruživanje, vlastito školstvo, sredstva informisanja, zaštitu spomenika kulture itd., kao što ni sada Republika Srpska nije generalno protiv BiH, ali jeste, i treba da bude, protiv ma kakve unitarne i građanski zasnovane zajedničke države, u kojoj neki, zna se i koji, žele cijelu Bosnu i Hercegovinu, žele je samo za sebe i po svome kalupu.

20.

Samo u BiH, u kojoj je dosljedno i do kraja provedeno načelo njene posvemašnje triangulacije (trougaonosti), i u kojoj je Republika Srpska samostalan entitet, ustavom zagarantovan, Srbi vide rješenje svog nacionalnog pitanja, te izvor i garanciju zaštite kolektivnih prava koja im pripadaju i po međunarodno-pravnim instrumentima. Republika Srpska, sa nadležnostima za koje se srpski narod izborio u građanskom ratu u kojem je poginulo više desetina hiljada Srba, a nekoliko stotina hiljada ih zauvijek napustilo svoja ognjišta, je minimum koji srpskom narodu u BiH pruža, makar psihičku garanciju, da im se u skoroj budućnosti neće ponoviti 1992. ili 1941. godina.

21.

Republika Srpska nije, naravno, država sa punim suverenitetom i kapacitetom, u međunarodno-pravnom smislu te riječi, ali jeste u svijesti svojih građana, „podanika“ i to je ono što daje nadu da će ona dugoročno opstati. Ona je entitet, a entitet je ono što jeste, što postoji, a Republika Srpska postoji punih 15 godina, od kojih 12 sa međunarodnim i ustavnim priznanjem. Ona, dakle, ima ono svoje sein, tj. biće, svoju srčiku, svoje sokove koje je „hrane“ i održavaju, tj. čine državom, naspram koje ova(kva) BiH jeste neka vrsta filosofskog da-sein, odnosno su-postojanja, tu-bića. Ona, Srpska, može da funkcioniše, da servisira potrebe svojih građana, da participuje u zajedničkim institucijama BiH i u ispunjavanju međunarodnih obaveza te države. Ona ima svoje autohtone institucije, stanovništvo koje ju prihvata, želi, hoće, i kojeg ima više nego u nekolikim evropskim i svjetskim nezavisnim državama; ima jasno omeđenu teritoriju, koja je veća od teritorija brojnih zemalja, a ne samo Crne Gore, na primjer; ima pravo na uspostavljanje i održavanje specijalnih, paralelnih veza sa drugim državama, prvenstveno sa matičnom državom, Srbijom. Za ovih 15. godina u Republici Srpskoj su održani nekoliki parlamentarni i predsjednički izbori, promijenjeno je nekoliko vlada; osnovane su institucije nauke, obrazovanja, kulture; formirani novi mediji informisanja; objavljene brojne knjige; izgrađeni kilometri asfaltnog puta; privatizovana mnoga državna preduzeća; otvoreni novi pogoni; stasale nove generacije mladih, bez sjećanja na predratnu BiH i Jugoslaviju i emotivnog odnosa spram njih; uspostavljene veze sa svijetom; izgrađene brojne nove crkve i manastiri; revitalizovani sportski klubovi i postignuti zapaženi svjetski rezultati u toj oblasti, pa sve do vlastitih kriminalaca i drugih socijalno aberatnih pojava karakterističnih za zemlje u tranziciji itd, što sve čini mozaik Republike Srpske na kojem je moguće dešifrovati insignije, snage i sokove njene političko-pravne održivosti i legitimnosti.

22.

Uz to što je politički održiva, Republika Srpska je i ekonomski održiva. Naravno, više niko ne živi pod staklenim zvonom i niko nije sam sebi dovoljan; nije i ne treba, sve i kad bi mogao, a ne može, biti autističan i autarhičan, pa tako ni RS. I ona je dio svijeta, dio, odnosno učesnik, subjekt/objekt aktuelnih integracionih procesa, prije svega onih u Evropi; ona se tome ne suprotstavlja, nego – naprotiv, ide u susret, mada treba imati na umu i alternative tome, makar one trenutno i bile nerealne, teško izvodljive, utopijske i sl. Republika Srpska ima ogroman hidroenergetski potencijal koji se još ne koristi u optimalnoj mjeri, ima zalihe uglja, ima dovoljno kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, šumskog bogatstva, ima resurse u obrazovanju i školovanim kadrovima itd., što joj garantuje opstanak i budućnost.

23.

Naravno, ostali narodi u BiH, tačnije: većina njihovih političkih i drugih predstavnika, nije srećna i zadovoljna što Republika Srpska uopšte postoji, a kamoli što je ona ustavna kategorija sa izgledima za dugoročnu pravno-političku i istorijsku egzistenciju. Zbog toga ti isti predstavnici političkih faktora iz drugog B-H entiteta, Federacije BiH, nastoje svim silama da delegitimišu i, narodski kazano, ukinu Republiku Srpsku, tražeći za to, i na žalost često dobijajući, podršku i kod međunarodnih činilaca. Ali, nije Republika Srpska nekakva njiva pšenice po kojoj neovlašćeno kljuca svaka ptica kojoj se svidi da sleti na nju, nikakvo listopadno drvo, nego čvrsta crnogorica koja je i zimi zelena, tj. mlada, svježa, jedra, živahna i otporna i na teža iskušenja, koja, izgleda, tek predstoje, jer ono najgore još nije ni došlo a kamoli prošlo – sve je moguće i svašta (nam) se još može desiti – ali ne smećući pri tome s uma ni onu šekspirovsku pitalicu-konstataciju, parafraziram je: nije sve propalo kad propalo sve je. Glavni preduslov opstanka Republike Srpske, njenog daljeg napretka i razvoja, jeste jedinstvo političkih faktora u njoj, jedinstvo naroda, harmonija naroda i vođstva, sloga i sabornost glavnih političkih stranaka i drugih subjekata političkog i duhovnog života, jeste spremnost „...bez golemih mrijeti jada...“, ali i potreba da se postupa mudro da se ne bi ginulo ludo. Identitet se stiče, gradi i učvršćuje u otporu. Narod, Srbi, čija se kuća, po Cvijeće-voj ocjeni, nalazi nasred druma, čija se istorijska kob najbolje zrcali u Višnjićevom stihu „...Mrtva glava po kaldrmi se valja, pa se jadna i goremu nada...“, odnosno u Novaković-Pašićevoj „dijagnozi“: „Spasa nam nema, propasti ne smijemo“, zaista ne smije zaboraviti da se identitet stiče, gradi i učvršćuje u otporu.

Zaključak

Republika Srpska nije slučajna i privremena politička zajednica, državna tvorevina, odnosno, eufemistički kazano, entitet. Ona je rezultat i izraz želje za legalizacijom posebnosti koju u sebi nose i za kojom još više teže Srbi iz Bosne i Hercegovine, s obzirom da ih niko i ništa u dosadašnjoj istoriji, uprkos silnim iskušenjima i pritiscima, nije denacionalizovao, obezdržavio, udaljio od sabraće iz prve matične države, Srbije, odvojio od hrišćanske vjere i pripadnosti Pravoslavnoj crkvi, uprkos povremenim, usljed egzistencijalnih usuda, turbulencija i izbora između života i smrti, izlazima u apostaziji i konvertitstvu. Ona nije posljedica etničkog čišćenja, a još manje genocida kojeg su, navodno, počinile vojska i policija srpskog naroda iz BiH u vrijeme građanskog rata u bivšoj, preddejtonskoj BiH 1992-1995. godine, bez obzira šta o tome kažu ovi ili oni sudovi ili bjelosvjetski skribomani, ideolozi i propagandisti, jer ne piše se istorija samo na osnovi sudskih presuda, nego dešifrovanjem nekih supstancijalnijih povijesnih sfingi i kodova. Taj rat je Srbima bio nametnut – oni su branili državu u kojoj su do tada živjeli, smatrali svojom i voljeli, Jugoslaviju, a nakon njenog razbijanja branili su svoje pravo na vlastitost, identitet, pravo na samoopredjeljenje koje je odavno dato i garantovano, međunarodno-pravnim instrumentima, svim narodima svijeta. Republika Srpska je samo priznanje, legalizacija faktičkog stanja u Bosni i Hercegovini od njenog nastanka kao države u srednjem vijeku, a to je njena binarna a potom i polivalentna struktura: prvo konfesionalna – crkva bosanska (ma šta ona bila i značila) i crkva pravoslavna, a zatim, za vrijeme turske okupacije: islam pravoslavlje, katolicizam, a onda i nacionalna – Srbi, Hrvati, Muslimani/Bošnjaci. Privid harmonije među ovim entitetima održavan je uvijek i jedino spolja, autoritetom sile, najčešće strane – Turska. Austro-Ugarska, nedemokratski režimi tzv. prve i druge Jugoslavije – dok je svaki zrak slobode dovodio do unutrašnjih napetosti, konflikata i, na kraju, ratova. Srpski narod u BiH je, stvaranjem Republike Srpske, poslao jasnu poruku, urbi et orbi, šta jeste i šta hoće, a šta, pak, nije i ne želi da bude. Republika Srpska nije samo njegova aksiologija, nego i ontologija. Ona ima svoje istorijsko utemeljenje, opravdanje i pokriće, ali i perspektivu. Ali, istovremeno, odveć puno je onih koji ju ne žele i zbog toga ono srpsko „nedremano oko“ vazda mora biti i ostati budno, na braniku političkog subjektiviteta, samosvojnosti, kulturno-duhovnog i svekolikog drugog identiteta, ne ugrožavajući, pri tome drugima ona prava koja za sebe traži. Eventualno nastojanje da se Republici Srpskoj silom oduzme status ravnopravnog državotvornog entiteta u BiH ne bi prošlo bez otpora svim sredstvima, a to bi značilo ponovo cijepanje bosanske krvave košulje i pretvaranje ovog dijela „zapadnog“ Balkana u neku novu Palestinu. Mirna Bosna je moguća i održiva samo sa stabilnom Republikom Srpskom u njoj.