Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Kafkijanski procesi u režiji OHR-a
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Kafkijanski procesi u režiji OHR-a

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 07. jul 2009.
Više od dve stotine osoba do sada su kažnjene zabranom obavljanja javnih funkcija i učešća u političkom životu u BiH odlukama visokih predstavnika, počev od prvog, Karlosa Vestendorpa, do ovog poslednjeg, Valentina Incka. Možda tu ne bi bilo mnogo šta neobično da je sankcionisanim osobama pre ili kasnije dokazana u sudskom postupku bilo kakva krivica, no stvari su sasvim suprotne: ne samo da nikome nije dokazana krivica, pogotovo ne za raznorazna dela okvalifikovana maglovitom konstrukcijom «antidejtonsko delovanje», nego je samo protiv retkih bila pokrenuta istraga, da bi i takva istraga bila završena fijaskom za tužioce. U najpoznatije slučajeve spadaju, svakako, istrage protiv Mirka Šarovića i Milovana Bjelice, koji su sumnjičeni da pružaju podršku optuženima za ratne zločine, ali istragom nikada nisu potvrđene sumnje Tužilaštva BiH i tadašnje strukture OHR-a predvođene Pedijem Ešdaunom. To, međutim, ni najmanje nije uticalo ni na Ešdauna, a ni na njegove (prestolo)naslednike da se bar malo zamisle nad svojim odlukama, te da ih zatim i preispitaju i vrate osnovna građanska i ljudska prava, ne samo Šaroviću i Bjelici, već i svima ostalima koji su odstranjeni sa javnih funkcija i iz političkog života, bez ikakvih dokaza o krivici, odnosno samovoljom ovih nekrunisanih careva BiH koji se nazivaju visokim predstavnicima.

Najnoviji kafkijanski proces

Štaviše, ovi moderni kafkijanski procesi nastavljeni su i danas. Pre samo mesec dana, odlukom Valentina Incka sa funkcije načelnika Službe za operativnu podršku u SIPA smenjen je Radislav Jovičić, još jedan u nizu srpskih kadrova, kakvih je više od devedeset odsto na dugoj listi smenjenih i sankcionisanih. Ni protiv Jovičića, naravno, nikakva istraga nije pokrenuta, ni prethodno, a ni naknadno, koliko je do sada poznato. No, umesto institucija koje se bave istražnim radnjama, to je, ako je verovati samom Jovičiću, činio lično Inckov zamenik Rafi Gregorijan. “Ja sam informaciju dobio od direktora SIPA Mirka Lujića, da ga je gospodin Gregorijan pozvao i rekao da je potpisana odluka za moju smjenu i da je to urađeno na njegovu inicijativu, jer sam, navodno, vršio upravo njegovo tajno praćenje i tajno prisluškivanje”, izjavio je Jovičić.

S druge strane, ovaj kažnjeni funkcioner odbacuje ove optužbe, potkrepljujući to činjenicama da su sistem prisluškivanja u SIPA integrisali strani stručnjaci i da je Centar za prisluškivanje uspostavljen 1. juna, dok je on otkaz, po nalogu OHR-a, dobio 8. juna. “Neka javnost proceni koliko sam ja to bio u mogućnosti da prisluškujem bilo koga i da imam pristup toj opremi. Na osnovu izjava da su upućene pretnje ljudima iz OHR-a i da je vršeno nezakonito snimanje, proističu najmanje dva krivična dela. Ja pozivam da istraga što pre bude otvorena i da budu utvrđene činjenice vezane za to. Ako sam ja to stvarno uradio i ako imaju dokaze, ja treba da budem procesuiran, a ne samo da budem smenjen i izbačen s posla", rekao je Jovičić.

Da li zbog profesionalnog opreza ili zbog nečeg drugog, ovaj mlađani obaveštajac je, ipak, izostavio da naglasi ključno pitanje: a zašto istraga nije prethodno sprovedena, kad su već “dokazi” OHR-a protiv njega bili tako “snažni”? Ipak, biće da je to zato što je odgovor na ovu temu već godinama poznat: OHR je sebi dao za pravo da bude i tužilac i sudija i žalbeno veće koje, uzgred rečeno, žalbe i ne uzima u ozbiljno razmatranje.

Lična volja kao vrhovna vlast

Školski primer ove naopake prakse mogao bi da predstavlja slučaj novinara Zorana Žuže, koji je 3.juna 2004. godine odlukom Pedija Ešdauna smenjen sa funkcije šefa kabineta tadašnjeg predsednika Narodne skupštine RS Dragana Kalinića, zajedno sa Kalinićem i još 57 srpskih funkcionera. U propratnom pismu koje je dobio Žuža, kao i sve ostale sankcionisane osobe, Ešdaun je doslovce naveo  da  "činjenica da ni profesionalno, ni politički niste dali doprinos da se prevaziđu kultura negiranja, prevara, kriminala i nekažnjivosti koja dominira RS već gotovo devet godina – i koja sprečava i onemogućava hapšenje optuženih za ratne zločine – znači da, po mojoj (Ešdaunovoj, prim.a.) oceni spadate među one ‘opstruktivne elemente’ koje je ove sedmice NATO naveo kao glavne krivce za neulazak BiH u program Partnesrtvo za mir" !?

Iz ovako sročenog obrazloženja više je nego jasno da su razlozi za sankcionisa- nje i Žuže i ostalih, zapravo, isključivo političke prirode, što, uostalom, ni sam Ešdaun ne krije, jer u poslednjem pasusu pisma izričito navodi da “mere koje je preduzeo imaju jedan cilj - da obezbede što skoriji ulazak BiH u evroatlantske strukture”. Možda nekome zvuči neverovatno, ali ispada da je Ešdaun procenio da  su osobe koje je potom sankcionisao u više navrata činile onaj čuveni tzv. verbalni delikt, jer, opet po Ešdaunovoj oceni, ne samo da se nisu u dovoljnoj meri zalagali i za približavanje NATO-u, nego su taj “proces” čak i osporavali. Spisak Ešdaunovih ludosti izveden je, međutim, na osnovu opet njegove lične procene da su Žuža i ostali “opstruisali hapšenje optuženih za ratne zločine”, a ima tu ponegde i Ešdaunovih ličnih sumnji da su neki i “pomagali u skrivanju” Radovana Karadžića, ali nikada i nigde, pre ili posle, te sumnje nisu potvrđene, niti je ko osuđen na osnovu Ešdaunovih sumnji.

Napokon, pokazalo se da za narednog visokog predstavnika nikako ne važe odluke njihovih prethodnika, odnosno da, zapravo, lična procena svakog ponaosob među njima predstavlja krajnju odluku vrhovne sudske, izvršne i zakonodavne vlasti u BiH. Nema, dakle, ni sistema političkog delovanja unutar institucije koja se naziva OHR, jer je osnovno pravilo sadržano jedino u - ličnoj proceni.

Tako je, na primer, Ešdaun u onom svom pismu naveo da njegova “zabrana i sve druge posledice njegove odluke prestaju da važe kada Radovan Karadžić bude predat Haškom tribunalu, a RS svojim delovanjem pokaže da u potpunosti poštuje svoje obaveze da sarađuje sa Haškim tribunalom”. U međuvremenu, Karadžić je uhapšen, pohapšeni su i gotovo svi ostali haški optuženici i zaslugama vlasti RS, a RS se već odavno ne pominje u izveštajima glavnog haškog tužioca kao mesto mogućeg skrivanja preostalih begunaca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića. No, sledi nova ludost: ako to već ne pominju u Hagu, time se kao glavnim razlogom rukovode u OHR-u, kad odbijaju da razmotre žalbe osoba koje je Ešdaun sankcionisao !?

Elem, kada je Zoran Žuža, nakon izručenja Karadžića Hagu, zatražio preispitivanje Ešdaunove odluke od tadašnjeg visokog predstavnika Miroslava Lajčaka, dobio je odgovor u nekoliko logički teško povezivih rečenica. “S obzirom da su na slobodi još dva lica protiv kojih je optužnicu podigao ICTY, neprekidno pratimo razvoj datih okolnosti. U svakom slučaju, jasno je da se još nisu stekli uslovi za ukidanje sankcija”, navodi se u odgovoru iz oktobra prošle godine koji je Žuži uputio Eduard Ost, činovnik Pravne službe OHR-a. Tako je, dakle, ispalo da će OHR razmotriti ukidanje sankcija tek pošto budu uhapšeni i Mladić i Hadžić, mada, usput budi rečeno, nema nikakve logičke veze između te dvojice i funkcionera smenjenih pre pet godina.

No, da u celoj ovoj stvari logika i pravo uopšte ne važe pokazao je i Lajčakov prethodnik, Kristijan Švarc Šiling. Elem, valja se podsetiti da je upravo Švarc Šiling, praktično, poništio jednu odluku Ustavnog suda BiH u koju su se pouzdali sankcionisane osobe. Naime, na osnovu apelacija Dragana Kalinića i Milorada Bilbije, Ustavni sud je 8. jula 2006. godine doneo odluku kojom se, u stvari, traži od Predsedništva BiH, Saveta ministar BiH i Parlamentarne skupštine BiH da u roku iznađu pravni mehanizam kako bi sankcionisane osobe bile u mogućnosti da se žale na odluke uperene protiv njih. Onda je Švarc Šiling 23. maja 2007. godine ovu odluku Ustavnog suda stavio van snage, s obrazloženjem da zalazi u zabran odluka koje donosi OHR i tako je, zapravo, cela stvar isterana na čistac. Švarc Šiling je i formalno potvrdio da je OHR neprikosnoveni vladar BiH na svim nivoima vlasti, a da ostali imaju izbor da se pobune tek koliko im visoki predstavnik to dopusti, naravno, po njegovoj ličnoj proceni. Tako su i oni nepopravljivi vernici izvikane pravne države u BiH morali da ustuknu pred činjenicom da je Švarc Šiling, kao niko pre njega, eksplicitno saopštio da je lična volja vladara u sarajevskoj “beloj kući” vrhovna vlast u ovoj zemlji. Iako su razni zlobnici, još od bezobzirne smene legalno izabranog predsednika RS Nikole Poplašena, pa do raznoraznih nametnutih odluka OHR-a - u to sumnjali.

Osuđeni bez suda

Poplašen već odavno izbegava da govori o svom slučaju, a na isti način reaguje ogromna većina osoba koje je sankcionisao OHR. Već pomenuti Zoran Žuža, koji nam je ustupio svoju prepisku sa OHR-om, pristao je da kaže još nekoliko rečenica, ceneći da će to, kako kaže, biti dovoljno dobronamernom posmatraču cele ove stvari. “Nakon pet godina ponižavanja, drastičnog kršenja ljudskih prava i svojevrsne golgote kroz koju su prošli svi ovi ljudi, pravni mrtvaci, i to skoro godinu dana nakon hapšenja Radovana Karadžića za čije su skrivanje bili optuživani – vreme je da OHR preispita te odluke i rehabilituje sve te ljude i vrati im ljudska i građanska prava. Ne postoji nigde na našoj planeti pravno uređena zemlja u kojoj žive ljudi sa ovakvim statusom. Napomenuo bih da BiH ne može ni pomisliti na status kandidata za EU, ukoliko njene institucije, zajedno sa OHR-om, ne reše status ovih ljudi, jer je u njihovom slučaju prekršen ne samo Ustav BiH, nego i sve do sada poznate konvencije o zaštiti ljudskih prava”, kaže Žuža za “NR”.

Pravni stručnjak dr Radomir V. Lukić, koji se takođe našao na udaru Ešdaunovih sankcija pre pet godina, nije optimista u pogledu pravičnog rešenja ovog problema.

“Treba samo kazati da se taj eksperiment in vivo, dakle na živo sa oko 300 ljudi, a u našem slučaju nas 59 – evo nastavlja. To je „lajv“ šou petogodišnji u kome nema nikakvog napretka u odnosu na ono stanje, a, tek podsećanja radi, visoki predstavnik nam je izrekao, praktično, krivične sankcije: on je nama oduzeo ceo niz takvih ustavnih sloboda i prava, a ceo niz drugih ograničio. Nama je oduzeto pravo na političko organizovanje, oduzeto nam je pasivno biračko pravo, pravo na slobodu misli, na slobodu izražavanja misli ili nam je ono barem ograničeno. Isto tako, ograničeno nam je pravo na rad, kao i jedno pravo koje garantuje univerzalni Pakt o građanskim i političkim pravima, koje se naziva pravom na učešće u javnoj vlasti pod jednakim uslovima”, nabraja dr Lukić u izjavi za “NR”.

Navodeći da je visoki predstavnik u međuvremenu ukinuo sankcije za nekih 7-8 sa spiska od 59 ljudi, naš sagovornik ističe da su “ ta ukidanja došla jednako arbitrarno i samovoljno, neznano zašto, kako i otkuda, kao što je došlo i kažnjavanje ljudi”.

“Nas 59 jesmo, zapravo, građani trećeg ili četvrtog reda u ovoj zemlji zbog toga što smo kažnjeni bez ikakvog sudskog postupka, jer visoki predstavnik nije sud, već je jedna institucija nastala međunarodnim ugovorom sa ograničenim mandatom. Mi nismo, je li tako, imali ni suđenje, jer su odluke donesene tajno; mi nismo imali pravo da se branimo, nismo imali pravo da čujemo dokaze koji su protiv nas navodno izvedeni. Zatim nismo imali prilike da pitamo svedoke, ne znam ni ja koga, verovatno dojavljivače o nečemu što smo mi eventualno negde rekli u nekom slobodnom razgovoru i tako dalje. Sve to podseća, je li, na vreme komunizma. Nismo imali pravo ni na efikasan pravni lek i to je pravi razlog zašto se ja ovde u RS i BiH i dan danas osećam građaninom ne drugog, već trećeg i četvrtog reda. Tako je mišljenje i mojih sapatnika, zbog toga što se nijedan organ BiH nije udostojio ne da nas zaštiti - jer nama ne treba nikakva zaštita zbog toga što naša krivica nikada nije ni dokazivana, ni dokazana, niti se mi na bilo koji način osećamo krivim – već zašto što nijedan taj organ nije uzeo u zaštitu bar ova elementarna prava radi časti BiH kao države, u najmanju ruku, ako ne nas kao beneficijara takvih prava. Isto tako, nekom postupku za našu zaštitu nije se pridružio, niti ga je započeo nijedan jedini organ RS, a to nije učinila nijedna jedina politička partija, uključujujući i SDS, čijih je pedesetak članova tom prilikom odstranjeno sa svih javnih funkcija. Dakle, to su sve razlozi zašto se moji sapatnici i ja zaista osećamo građanima trećeg ili četvrtog reda. U drugom smislu, osećamo se građanima prvog reda, zbog toga što smo potpuno hrabro i onako ćuteći podneli ono neverovatno šikaniranje, ovo neverovatno iživljavanje predstavnika međunarodne zajednice i iživljavanje ćutanja predstavnika BiH i RS. Treba isto tako kazati da, osim SDS, ni reči u zaštitu nas kao građana nije rekla ni ona politička partija koja danas vlada, a koja pred strahom da se njoj nešto ne desi, tek sada priseća da se nekada nešto desilo kada je i ona trebalo da kaže nešto u zaštitu principa. Ne više ni nas kao građana i ličnosti, već u zaštitu principa. Pa se tek sada setila da se bavim tim stvarima kad taj nesretni mač visokog predstavnika visi i nad njihovim glavama”, kaže dr Lukić.

Cela situacija, uveren je naš sagovornik, ne može da služi na čast ni međunarodnoj zajednici koja se sakriva iza svemoći Saveta bezbednosti UN koji je navodno poslodavac visokog predstavnika. To, kaže dr Lukić, ne služi na čast ni samo Savetu bezbednosti koji dopušta takvu vrstu zaklanjanja, pravdajući sve to navodnim očuvanjem mira u BiH. “Jer nas 59-orica smo navodno ugrozili svetski mir i bezbednost, i to nečinjenjem, što je, takođe, jedan paradoks, jer nas optužuju za propuštanje celog niza navodnih radnji, akcija i aktivnosti koje smo mi navodno trebali da preduzmemo da bismo promenili svest ljudi ovde i uklonili, kao rukom odneseno, sve traumatične posledice istinskih političkih, kulturnih, civilizacijiskih i ratnih sukoba na ovim područjima. Treba reći da je, i kada preduzima mere po Glavi 7. radi zaštite svetskog mira i bezbednosti, SB UN je i tada dužan da se pridržava onih elementarnih pravila koja su utvrđena u aktima koji su doneseni pod okriljem UN. Pre svega se misli na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i na dva osnovna pakta: pakt o građanskim i političkim pravima i pakt o ekonomskim i socijalnim pravima. Dakle, ne može to da služi na čast ne samo međunarodnoj zajednici, nego ni organima BiH”, zaključuje dr Lukić.

Na pitanje čemu se može nadati kroz narednih pet godina, odgovara da očekuje otprilike isto stanje. “Jer, mi smo optuženi da smo pomagali gospodinu Radovanu Karadžiću, a ja znam da nisam bio u prilici da pomažem, znam da i dobar deo drugih nije bio u prilici da pomaže, dok za jedan deo ne mogu ništa da kažem, jer nisam bio s njima u kontaktu, ali osnovano pretpostavljam da ni oni nisu bili u prilici da pomognu. Dakle, ako je uhapšen gospodin Karadžić, onda je bilo potpuno po logici stvari da se ovim ljudima ukinu nametnute sankcije. One, međutim, nisu ukinute i neće biti ukinute ni za pet godina i mi smo, praktično, taoci jednog koncepta BiH, taoci nemoći visokog predstavnika, taoci nemoći međunarodne zajednice da ovde uredi ili promeni svest ljudi, a to sve stoga što je ona sebi dala ovde prevelike i gotovo nemoguće zadatke», tvrdi dr Lukić.

S druge strane, nakon poslednjeg sastanka PIK-a, Valentin Incko je, istina stidljivo, najavio da će se narednih meseci baviti i problemom sankcionisanih osoba iz ranijeg perioda. No, teško je verovati da će Incko to učiniti na osnovama pravnih principa, tim pre što je upravo on doneo odluku sa početka ove priče, i to opet na osnovu slobodne sudijske procene, ovoga puta na sugestiju pomoćnog sudije Rafija Gregorijana. Tako je možda moguće da opet poneko bude rehabilitovan, opet po carevoj milosti, njegovoj ličnoj proceni ili po nečijoj sugestiji. Ali, time ova pravna divljina neće biti ništa više uređena, a visoki predstavnici samo će ponovo pokazati da su oni bogovi koji hodaju zemljom čije stanovnike smatraju neprosvećenim urođenicima.

(Tekst je objavljen u banjalučkom “Novom reporteru” 8.7.2009.)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner