Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Kraj laži i samoobmane za bošnjačku političku elitu - RS će se otcepiti
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Kraj laži i samoobmane za bošnjačku političku elitu - RS će se otcepiti

PDF Štampa El. pošta
Jirgen Bukbaum   
četvrtak, 16. april 2015.

Scenariji za budućnost BiH – RS se otcepljuje (I deo)

Dejtonski mirovni sporazum je propao. Bosna istrajava u podjeli i agoniji i njena sudbina je pod uticajem konflikta između Zapada i Rusije.

Budućnost BiH će principijelno biti drugačija nego ona koja je u Dejtonu 1995 ugovorena.

Sudbina ove zemlje će nanovo imati uticaj na dešavanja na Balkanu i u Evropi; biće pod uticajem hrvanja Zapada i Rusije i imaće retroaktivno dejstvo kako na odnos između navedenih sila tako i na odnos između muslimanskog i nemuslimanskog svijeta.

Prije smo mislili, nacionalitička mržnja i politička agonija Bosne i Hercegovine će biti prevaziđena kada se moć nacionalističkih političkih partija SDS, HDZ i SDA slomi gubitkom većine glasova Srba, Hrvata i Bošnjaka. To se već odavno dogodilo i sada znamo, koliko smo dubinu problema podcijenili. Danas je gore nego onda.

Udvaranje Bošnjaka kod nekadašnjih ratnih protivnika za suživot u jednoj multietničkoj državi je besmisleno i nedostojanstveno. Političke partije, koje Srbe i Hrvate zastupaju, opstruiraju i dalje svaki zajednički napredak, a BiH istrajava u političko-privredno-socijalnom smrznuću i – iako poneko to ne želi da prizna – ipak svako osjeća, da ovako kako jeste ne može ostati.

Niko ozbiljno ne sumnja, da bi jednom referendumu u RS-u o odvajanju od BiH velika većina srpskih glasova bila sigurna. Pitanje nije, da li će se jedna takva secesija desiti, nego samo kada.

Nebitno je, da li nam se ova činjenica i njena konzekvencija, naime preostajanje jednog ostatka bosanske drzave, sviđa ili ne. Za realiste se radi samo o tome, šta se pod tim okolnostima treba raditi. I to sad!

Razmotrimo prvo odvajanje RS-a sa jednog uzvišenog gledišta. Imaju li građani, recimo Kvebeka ili Katalonije ili Baskije ili Škotske ili Kosova principijelno pravo, sami da odrede, da li hoće da jednoj strano doživljenoj vladi podliježu ili jednu „sopstvenu“ vladu, jednu sopstvenu državu, preferiraju? Čak i kad se složimo, da, kada pitanje „sloboda“ zvuči, odgovor samo vrlo rijetko „nova država“ može biti - tim se građanima iz opštih demokratskih promišljanja sopstvena odluka neće moći uskratiti.

„Stoj!“, povikaće većina Bošnjaka, „slučaj Republike Srpske je potpuno drukčiji. Srbi su, za razliku od navedenih primjera, zemlju, sa kojom se od BiH žele da otcijepe, ubistvima, silovanjima i etničkim čišćenjem oteli. Zemlja, sela i gradovi, koje za sebe reklamiraju, su do prije 20 godina velikim dijelom bili nama samima nastanjeni i mi polažemo pravo na njih (insistiramo na našem pravu). Ako hoće da pripadaju Srbiji, mogu rado ići – ali bez zemlje koja im ne pripada.“

To je tačno, RS, kakav danas egzistira (49% teritorije BiH), je nepravdom i ratom nastao, nepravdom, koju je „internacionalna zajednica“ Dejtonskim sporazumom fakticno sankcionirala. Je li time pitanje referenduma o odvajanju RS-a riješeno?

U 19. stoljeću SAD su skoro polovinu meksičkog teritorija nasilno prisvojile (koji je prethodno od španskih osvajača starosjediocima otet). U istom stoljecu su Prusi i Austrija Danskoj današnji Schleswig-Holstein oduzeli. Regija Elsas i Lothringen je između Francuske i Njemačke više od jednog puta mijenjala „vlasnika“, uvijek ratom. Oko trećine Njemačke je 1945 Poljskoj i Sovjetskom Savezu dodijeljeno a njemačko stanovništvo protjerano (nakon sto je ovo područje od njemačkog reda (bratstva) slavenskom stanovništvo na grozan način otrgnuto). Izrael do danas vrši eksproprijaciju palestinske zemlje i protjeruje njene naseljenike. Nabrajanje se da proizvoljno nastaviti i na druga vremena i prostore proširiti.

Opravdava li to nepravdu, nasilje, bezimenu patnju toliko ljudi? Naravno ne! Ovdje nas treba jedna druga činjenica interesovati: Nekada, prije ili kasnije, oteta zemlja postade domovina drugih ljudi, domovina za potomke osvajača. Djeca i unučad bijaše rođena, uništeno nanovo izgrađeno, utočište, hrana, društvo opet stvoreno. Ko nekoć potpuno uništeni Gdanjsk danas posjeti, ne može osporiti, da su Poljaci svoju, a nekada njemačku zemlju, stekli.

Ko nove ratove i beskrajne ratove ne želi, mora – ma kako bolno za nasilno protjerane to bilo – da jednog dana kao činjenicu prepozna, da je iz prošle nepravde legitimna domovina za druge ljude postala. Inače bi se moralo akceptirati, kad ultra-ortodoksni kažu:“ Mi smo odabrani narod Boga, naši pretci su prije 2000 godina bili tu, sad smo mi opet tu, a vi Palestinci bježite bolje.

Nastanak legitimne domovine, koji korijeni u nepravdi, je proces, koji će i u RS-u teći, i koji je već u toku. Kao i svuda, jedan dio ljudi koji tamo žive su oni, koji su sami prethodno sve izgubili i u čijoj domovini drugi žive.

Samo sanjar bi mogao tvrditi, da je održavanje referenduma o nezavisnosti RS-a za sva vremena nelegitimno. Jedino dozvoljeno bi u vrh glave bilo pitanje, kada se bespravno osvojena zemlja preobražava u legitimnu domovinu kasnijih generacija. U prvoj generaciji nakon osvajača, drugoj, trećoj? Nakon 50 godina, nakon 100 ili 1000? Ovo pitanje ne odgovara nijedna sveta knjiga i nijedan internacionalni zakon. Ono se odgovara, ovisno o historijsko-političkom stanju, različito i često samo od sebe.

Milorad Dodik, predsjednik RS-a i bivši predsjedavajući internacionalne alijanse nezavisnih socijaldemokrata je na ovo pitanje zajedno sa svojim sljedbenicima, već kratko nakon rata, i od tada svako malo odgovarao. On u RS-u biva bez sumnje, ne uprkos, nego zbog njegove nacionalističke hajke protiv zajedničke države BiH izabran. On je odbacuje, opstruira, sabotira i blokira svaki napredak u zemlji, čak i onda, kada njegovi srpski zemljaci u RS-u hitno poboljšanje svog bijedničkog zivota trebaju, koje je bez funkcionirajućih demokratskih struktura iluzorno.

Sviđa se Dodiku Sarajevo namjerno „Teheran“ nazivati. On i vlada RS-a su iznova i iznova prekoračavali crvenu liniju i kršili pravila, koja su BiH od „internacionalne zajednice“ bila nametnuta. Prije je OHR u takvim slučajevima bio konzekventan, nametao sankcije, političare otpustao. To je očigledno prošlost, jer mu se to sada odobrava.

Nezavisni politički promatrači dolaze do ne baš čudnovatog i pogrešnog zaključka, da je RS neslužbene signale morao primiti, da odlučujuće strane sile jednom kursu, koji na kraj BiH u ovoj formi cilja, više ne stoje na putu.

Za ovu pretpostavku bi sa jedne strane moglo da govori to, što mnogi zapadni političari, koji se od 1992. na Balkanu angažiraju (sa svim greškama, za koje nose odgovornost), ne samo odnedavno gube nadu, da se sa političkom klasom i sa njom vođenim stanovništvom u BiH može supstancijalni progres ostvariti. Već preko 20 godina su ogromne svote direktno ili indirektno u zemlju upumpavane, privreda uprkos tome lezi na tlu, država ne funkcioniše, njene strukture egzistiraju samo rudimentarno, korupcija i hrđavo upravljanje haraju, nacionalistička samodefinicija kuje većinu Srba, Hrvata i Bošnjaka još uvijek više nego želja državljana za budućnošću, dobrim životom za sebe i svoju djecu.

EU, koja jedva uspijeva da sa samostvorenom krizom izađe na kraj, čija sredstva nisu dovoljna, da svojim mediteranskim zemljama članicama pomogne iz nevolje, koja je finansijski i politički sa problemima istočnih i južnih susjednih država preopterećena, djelovala je nevoljna, da dosadašnji angažman na Balkanu nastavi.

I konačno, ko se još interesuje za BiH? Sile, koje njenu sudbinu kroje, već odavno imaju važnija posla: Ratovi u Ukrajini i Palestini, Libiji, Siriji, Iraku i Avganistanu, raspadajuća atomska sila Pakistan, napetosti sa Rusijom, razgovori o nuklearnoj energiji sa Iranom, uspon BRIKS-država (skraćenica za Brazil, Rusija, Indija, Kina, Juzna Afrika) , pomicanje snaga u Aziji u sklopu sa novom samosviješću Kine, islamski terorizam u Africi, Bliskom Istoku i drugdje, financijske krize i globalno zagrijavanje klime... a ne može se ni isključiti da Zapad ustupke napravi kod srpskog pitanja Rusiji, čija je kooperacija u Ukrajini, Siriji ili negdje drugo neophodna. S druge strane, odnedavno pojačano hrvanje EU i SAD-a sa Rusijom zbog zona uticaja na Balkanu, bi moglo raspad BiH, kakva danas postoji, poticati.

Opadajući interes zapadnih političara za BiH djeluje, kao da, u svakom slučaju od početka oružanih sukoba u Ukrajini, jednom novom geostrateškom pogledu na Balkanu otvara vrata.

Kada je se na sjednici UN-Vijeća sigurnosti 11. novembra radilo o produžetku mandata, u BiH stacioniranog EUFOR-a, Rusija je po prvi put prijetila time da će glasati protiv produžetka mandata. Prema novinarskim izvještajima, ruski UN Ambasador Čurkin je izjavio, da je Rusija protiv bilo kakvih internacionalnih trupa u Bosni, jer one stimulišu integraciju zemlje u EU i NATO. Nakon prijetnji Velike Britanije da će, ukoliko Rusija glasa protiv produžetka mandata, trupe NATO-a biti postavljene, Rusija je se po prvi put suzdržala glasa. Rusija je i prije u odboru za implementaciju mira dala do znanja, da egzistenciju države u njenim sadašnjim granicama neće garantovati. Par godina ranije, Rusija je odobravala integraciju bivših jugoslovenskih država u EU.

Nije teško definirati, gdje aktualne zone uticaja na zapadnom Balkanu teku. Slovenija, Hrvatska, Kosovo zasigurno nisu cilj ruskih težnji ka usponu. Srbija naprotiv, krstari jasno. Privredni uticaj Rusije je velik, on kontroliše posebno srpski energetski sektor, i od 2013. postoji sporazum o strateškom partnerstvu sa Rusijom.

A BiH? S obzirom na jasno podijeljene simpatije političara i stanovnika oba entiteta u državi, biće teško moguće, kako Rusiji tako i Zapadu, čitavu zemlju kao cjelinu jednoj zoni uticaja dodjeliti.

Milorad Dodik, predsjednik RS-a, koji je je također protiv EUFOR-trupa u državi, tvrdi, da sa svojih čestih putovanja za Moskvu nosi jamstvo, da će Rusija u svim internacionalnim tijelima interese RS-a zastupati. Osim toga je informisao medije o ruskom kreditnom odobrenju u visini od 270 miliona Eura.

Sažeto: U siromaštvu, neprestanim napetostima i disfunkcionalnosti potonulo stanje BiH nemoguće može neograničeno trajati. Jedan demokratski uspon, a kamoli u multietničkoj kooperaciji, nije nigdje na vidiku. Strani interesi, povećavajuće napetosti u Evropi između Zapada i Rusije, pojačavaju interne centrifugalne snage u BiH i potpomažu im možda ka njihovom ubrzanom i odlučujućem usponu.

Odvajanje RS-a je prvi korak, koji će balkanski čvor razbiti.

To ne znači da će separacija RS-a glatko i bez sukoba proteći. Mnogim Bošnjacima će biti više nego teško da Srbima Srebrenicu i grobove svojih bližnjih, koje su Srbi pobili, prepuste. Geografski oblik RS-a je nepovoljan i vodiće k zahtjevima za razmjenu teritorija. Neodređena kostrukcija distrikta Brčko, koji RS dijeli na dva dijela je predestinirana za izazivanje novih nemira kada se budu nove zemljopisne karte crtale. Oko pitanja podjele državnih dugova i državnog vlasnistva će biti svađ, Ipak, problemi ove vrste separatiste nikada nisu zaustavljali.

Dva scenarija za vrijeme nakon otcjepljenja RS-a (II deo)

Nakon odvajanja RS-a ostaje najprije samo trup države, koji se sastoji od 51 % današnje BiH površine i naseljen je pretežno Bošnjacima u Bosni i Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. Stav većine političara, koji reprezentiraju Hrvate ne daje razlog za veći optimizam nego što je to u slučaju Dodika, kada se radi o ravnopravnom statusu svih građana i demokratske budućnosti BiH. Nakon odvajanja RS se smije računati sa time, da će i Hrvati isto pravo za sebe tražiti, da se odvoje od Bošnjaka, koji navodno nastoje da ih dominiraju. Iredentizam (politički pokret za nezavisnost i pripajanje matici) bosanskih Hrvata je dovoljno dokazan.

Nemali broj ljudi u Bosni sanja o rješenju dugotrajnih problema u jednom naletu i to kroz pristup Evropskoj uniji. To je već jednom bilo predloženo tokom bosanskog rata od njemačke stranke „Zeleni“. Kako tada nije postojala spremnost EU-članica da se nepredvidivi problemi i konflikti unesu u kuću.....(....)...tako su i danas nespremne da kao hitnu mjeru pacifikacije, zajedno prihvate preostale Eks-Ju države u svoje okrilje.

Ali da li je barem pojmljivo, da Zapad mogućnost jednog „malog riješenja“ razmatra, kako bi rizike novih napetosti u bošnjacko-hrvatskom ostatku države presreo stvaranjem jedne federacije ili konfederacije sa EU-članicom Hrvatskom.

Ovo rješenje bi imalo prednost, jer bi bosanski Hrvati konačno bili „doma“, ambicije nekih hrvatskih politicara bi bile zadovoljene, njihov ego bi se proporcionalno veličini drzavne teritorije povećao, a Bošnjacima bi se omogućilo da postanu clan EU a da ne mrdnu prstom i da u EU-subvencijama nađu rješenje svojih mizernih životnih uslova. Hrvatsko odvajanje od ostatka države BiH bi bilo suvišno, eventualna briga zapadnih političara zbog muslimanske države u Evropi bi bila otkačena, a to „malo rješenje“ bi pogodilo samo jednu preglednu oblast i mali broj ljudi.

Međutim, i ovo rješenje bi među Bošnjacima naišlo na otpor. Uprkos svim ratnim iskusvima Bošnjaci se osjećaju bliže mentalitetu Srba nego Hrvata. Zapravo, oni Hrvatima ne vjeruju, naročito onda ako bi u toj novostvorenoj državi bili građani druge klase. Iz hrvatske perspektive takvo jedno rješenje također ne bi bilo optimalno, jer bi sebi napravili više problema nego što mogu izvući prednosti. Napravili bi sebi probleme privredne, administrativne i političke prirode. Stvoriti jednu novu državnu tvorevinu sa privredno i infrastrukturalno nerazvijenim područjem, sa čijim je stanovništvom radi proteklog rata napet suživot za očekivati, bi koštalo puno novca, kojeg Hrvatska – i EU isto tako – nema.

Sve u svemu, prema datim okolnostima i realno sagledano, više govori protiv ovog scenarija nego za. Vjerovatnije je, da se nakon srpskog odvajanja, hrvatskom neće moći ili htjeti suprostaviti. Rezultat lančane reakcije je – a to je najvjerovatniji scenarij – nastanak jedne bošnjačke minidržave, koja će velikom većinom biti Bošnjacima nastanjena, a koji se ili u religioznom ili u kulturalnom smislu dozivljavaju muslimanima. I pošto se pokus multietničke države triju međusobno suzbijajućih nacija pokazao neuspješnim, ovaj rasplet je ne samo neumitan – nego uz to nije nužno ni loš. Postoje i druge male države bez direktnog pristupa moru – važno je šta napraviš od toga, preciznije: šta će Bošnjaci od toga napraviti.

Ovaj razvoj situacije, iako pod datim okolnostima najrealističniji i najvjerovatniji, zahtjeva ozbiljne i blagovremene pripreme i zalaganje, kako bošnjačkih političara i intelektualne elite tako i šire populacije. Ali nema se utisak da neko za ozbiljno prihvata ovaj izazov, Bošnjaci ispijaju kafe, njihove političke vođe sebi pune džepove i svi kolektivno potiskuju realnost i bulje kao zec u zmiju, uprkos cinjenici da se vrijeme samoobmane i laži neizbježno privodi kraju, privoditi mora.

Buduća država Bosna će stojati pred velikim internim izazovima. Da li će pri tome dolaziti pomoć s vana – i sa koje strane – zavisiće od toga, kako se Bošnjaci sami prema tim izazovima ophode.

Najočigledniji izazov je dezastrozno stanje privrede, sitna industrijska produkcija, visoka nezaposlenost, loša infrastruktura, prazne javne kase. Uzrok ovom stanju je velikim dijelom nekompetentna, korumpirana i samoljubiva politička klasa. Ovaj problem je odlučujući i stanovnišvo će se sa njime morati pozabaviti. Povrh toga je preokret u kulturi i mentalitetu neophodan, koji ima za cilj da se fokusira na samoinicijativu i organizaciju, a ne na buljenje u vođe, kojima se pasivno i fatalistički sve odluke predaju. Politički samoposlužitelji su dobro organizovani, kao kriminalne bande – mnogi pametni, proaktivni i dobrovoljni ljudi, koji jos nisu emigrirali, to nisu.

Socijalni nemiri na početku godine 2014., koji su interesantno bili prije svega na dijelove zemlje koncentrirani, na kojima postoji bošnjacka većina, davali su u tom kontekstu razlog za nadu. Prvi put nakon rata građani su ustali u velikom broju protiv političara, koji im nisu ništa imali za ponuditi osim nezaposlenosti, siromaštva i beznađa. Dok su se zvanicni sindikati ponašali pasivno i odsutno, frustracija građana se odrazila ne samo na gorećim vladinim zgradama nego i u građanskim plenumima, koji su diskutovali o alternativama današnjem političkom stanju. Ovi događaji pokazuju potencijal za promjene, iako nažalost ostaje utisak, da se nije razvio pokret koji bi ljude trajno mobilizovao i uključio.

Optimizam će i sa drugih aspekata biti neophodan. Muslimani u Bosni nisu jedna homogena grupa. Mnogi su prije u kulturalnom nego strogo religioznom smislu sunitski muslimani, koji se kulturalno i historijski osjećaju evropljanima. U svjetlu rata su se stranom podrškom stvorile zajednice radikalnih muslimana, koje se aktivno zalažu za politički Islam, ljudi, koji osjećaju pripadnost vehabizmu i salafizmu.

Njihovi političko-ideološki mentori iz Saudijske Arabije, Emirata itd. Imaju već dugo svoje stopalo u vratima, bilo to zbog mudrog predviđanja ili sretne okolnosti. Mnoge džamije, koje se skoro 20 godina u svakom selu, na svakom ćošku grade, oni finansiraju, isto kao i sa njima povezane škole i socijalna mjesta susreta. Impresivne građevine, koje njihove investicije posebno u tercijarnom sektoru krase, demonstriraju građanima na očit način, da su njihova finansijska sredstva bezgranična. Oni bi mogli biti spremni, kada nova država i njeni političari budu trebali novac – a trebaće - da više investiraju i kredite stavljaju na raspolaganje. Ali ko kapelu plaća taj određuje i muziku, koja se svira.

U bosanskim selima vlada često jedno siromaštvo, koje se ne razlikuje od razvojnog nivoa nekih drugih kontinenata. Tamo namirnice, odjeću i lijekove dijeliti, će zasigurno izazvati simpatije i podršku za donatore. Bošnjaci već danas pričaju o poznanicima i komšiluku siromašnih porodica, koje su od „religioznih“ primili finansijsku pomoć i zauzvrat žive novim „religioznim i prikladnim“ načinom zivota, koji se eksponira prije svega kroz novi stil oblačenja žena. U gradovima neće biti teško, uposlenike u preduzećima sa kapitalom iz strogo religioznih zemalja, na to potsjetiti, da je sigurnost njihovog radnog mjesta povezana sa promjenom načina življenja.

S druge strane je već tokom rata i nakon toga dolazilo do sukoba između Bošnjaka i tzv. mudžahedina, tada još stranih ratnih dobrovoljaca, koji su npr. ljubavne parove, koji su se u javnosti držali za ruke, ugrožavali, ili onda, kada su pokušavali bošnjačke imame protjerati iz džamija. Mora se od toga poći, da će gore opisani razvoj voditi ka teškim konfliktima između onih Bošnjaka koji će iz Arabije importovanoj interpretaciji Islama slijediti i onog širokog kruga Bošnjaka, koji njeguju evropski stil života i koji žele njima prikladan pravac vjere da prate. Ko će taj spor za sebe odlučiti, biće ovisno od više faktora: Privrednog i socijalnog stanja države – kako rekoh, sredstva arapskih sponzora su nepresušna - od političara, koji će upravljati zemljom, globalnom stanju u svijetu, koje će ponašanje stranih sila određivati i na kraju od pripreme samih Bošnjaka.

Bošnjaci će se prije svega konačno morati suočiti sa realnošću, da je konstantno propagiranje suživota sa Srbima i Hrvatima i državnom jedinstvu, za koje su često bili spremni ustupke unaprijed pružati, besmisleno. Oni se moraju od paralizirajućeg stanja iščekivanja oprostiti, čekanja, da se nešto desi, da neko nešto preduzme, da se neko o njihovom problemu pobrine. Bošnjaci će morati konačno realizirati da „onaj ko se politici ne posveti, politika mu se osveti“. Samoobmana mora imati kraj i napraviti jednom javnom diskursu mjesta, jednom diskursu, u kojem intelektualna elita i narod definiraju, ko su i kakve interese kao nacija imaju. Tek na ovoj bazi se može stupiti u postepenu interakciju sa drugim nacionalnostima. Takav jedan diskurs će neizbjezno k tome voditi da se pitanja odgovore poput: Kako hoćemo da živimo? Kako treba država da izgleda u kojoj želimo da živimo? Kakvi političari moraju biti, koji žele da nas predvode?

Bez sumnje, pitanje muslimanske kulture i muslimanske vjere, njen odnos prema drugim vjerama i nevjernicima itd. zauzima centralnu poziciju, ako Bošnjaci svoj identitet samostalno definišu. To bi bio veliki dobitak za Bošnjake, Evropu i za Islam, ako bi iz Bosne jedan teološki koncept oblika i karaktera jednog evropskog Islama izvirao. Takva jedna varijanta vjere je već u Srednjem vijeku imala sansu da se razvija, npr. preko mislioca kao sto su Ibn Ruschd/Averroes. Jedan decidno evropski tip vjere, Islamu, koji je historijski i aktuelno različite pravce u sebi razvio, naprotiv, ne bi oponirao, on bi predočavao njegov sopstveni historijski diverzitet.

Možda bi to bio Islam, koji bi u sebi nosio evropsku ideju odnosa između razuma i vjere, koji se zalaze za ravnopravnost između žene i muskarca, koji bi izazovima modernog svijeta i suživotu različitih kultura ponudio drugačije odgovore od kamenovanja i sječe ruku, jedan Islam, koji toleranciju umjesto nasilja propagira u suživotu sa drugim vjerama. Jedan takav oblik vjere i zivota, Bošnjacima kao Evropljanima ne bi bio stran. Da bi njih u jednu takvu teološku interpretaciju Kurana uokvirili, morali bi intelektualci i prije svega bošnjacki imami preuzeti inicijativu.

Jedan takav doprinos evropskoj kulturi bi bio ogroman dobitak za sve narode kontinenta, koji uprkos vjerskim razlikama žele da mirno žive jedni sa drugima. Pravovremeni diskurs oko toga, ko su Bošnjaci, kakvi žele da budu i kako žele da žive bi bio najbolja zaštita od stranih ideologija, koja im se nameće. Jedna buduća Bosna, koja integralni dio Evrope jeste i želi to da bude, imaće dobre šanse, tokom svog razvoja, da računa na podršku svojih miroljubivih komšija :D . Ali moja baka je rekla:“pomozi sebi sam, pomoće ti i Bog“. To važi i za pomoć među ljudima.