Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Mitološko i stvarno kroz evro prizmu
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Mitološko i stvarno kroz evro prizmu

PDF Štampa El. pošta
Srđan Rajčević   
ponedeljak, 17. maj 2010.

Povodom teksta Aleksandra Savanovića "Kosovo i Republika Srpska - mitološki jug i stvarni zapad"

Tekst „Mitološki jut i stvarni zapad“ gospodina Savanovića kojeg sam sa zadovoljstvom pročitao, što zbog dobre polazne osnove za kvalitetnu istorijsku i političku diskusiju, što zbog ličnog poznanstva sa autorom koji me je pomalo i iznenadio „čvrstim slovom“ u iznošenju svojih teza, svakako zaslužuje reagovanje. Reakcija dolazi od još jednog pripadnika mlađe generacije koji se i sam često bavio pitanjima prioriteta svesrpske politike (nečega što bi podrazumijevalo usaglašene stavove Banje Luke i Beograda), odnosno onoga što neki nazivaju zalogom za svjetliju evropsku ili evroatlansku budućnost naroda sa obe strane Drine.

Pitanje koje se svakako nameće je da li postoji potreba za zalogom, odnosno da li je obećano članstvo u evropskoj porodici strateški cilj i „domicilnih“ i priječanskih Srba? Po onome što smo mogli slušati iz mnogobrojnih medijskih istupa naših političara u proteklih nekoliko godina, otkada je i krenula evroforija, to je nešto što se podrazumijeva i što je sažeto u odveć poznatoj krilatici „Evropa nema alternativu“, a takvo mišljenje, uvjeravaju nas međunarodni gubernatori u BiH, dijeli i gotovo 90 odsto (!?) stanovništva u istoj. Činjenica je da je narodu kojem je od početka devedesetih pa naovamo nametnuta uloga balkanskih uzurpatora evropskih vrijednosti, baštinicima neokomunizma i istočnjačkog vandalizma, u nedostatku alternative kakvu je global-politika poznavala do pada berlinskog zida, preko potreban vojni i politički kišobran koji će mu, bar dok traju najveći pljuskovi, dati vremena da se iole konsoliduje i stane na noge. Trećeg puta nema, a sve najave u koji se prosječni srpski čovjek uzdao svih ovih godina iščekujući formiranje nekog evroazijskog trougla koji bi parirao prekookeanskim Rimljanima su ostale samo puste nade. Upravo su greške koje su u tim prelomnim vremenima kada se moglo birati i kada se imalo na šta osloniti, što autor korektno naglašava u svom tekstu, srpski narod skupo koštale. Da budemo precizni, cijena je gubitak Kosova i zapadnih opština RS, ali i najčistijeg i najčasnijeg i, vrijeme će pokazati i izuzetno naivnog i povodljivog dijela srpskog etnosa, Srpske Krajine. To je čini se istorijska lekcija koja je u mnogim udžbenicima moderne Srbije zaboravljena ili namjerno zaobiđena. Dakako, u cilju bolje „regionalne saradnje“ i „uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa“. Ono sa čime se svakako ne bih složio u kontekstu autorovog teksta je definicija Republike Srpske kao „jedine pozitivne tekovine iz političkih i vojnih neuspjeha i poraza Srbije iz devedesetih“. Srpska je tekovina borbe njenog naroda za, prije svega, biološki opstanak a potom i očuvanje nacionalnog, kulturnog i svakog drugog identiteta. To je upravo legalan i legitiman cilj za koji se sadašnja vlast u Srpskoj bori u situaciji kontinuiranih pritisaka od strane doskorašnjih ratnih suparnika i međunarodnih gubernatora uz kompletnu bolumentu drugosrbijanaca, ali i povremena neprijatna iznenađenja zvaničnog Beograda kakvo je Istambulska deklaracija i ine deklaracije. Pri tome se u ratnim prašnjavim arhivama pronađu i još pokoje, poput ratne blokade na Drini, ili za krajiške Srbe fatalno miniranje plana Z4. Stoga ne stoji ni tvrdnja da je sadašnja vlast u RS „nedorasla zahtjevu istorijskog trenutka“, jer u gore pomenutim uslovima ne postoji vlast koja ima mogućnost borbe na četiri fronta, pogotovo što je ovaj posljednji neočekivan i duševno najbolniji.

Dakle, situacija je jasna. Evropa zaista nema alternativu dok god u buduću evropsku jednačinu ulazi i srpski faktor sa dvije nepoznate. Pitanje je reciprociteta, odnosno srpske potrebe da postane dijelom Evrope i evropske potrebe da ovaj tradicionalno istočnjački nastrojen balkanski narod jednom zasvagda stavi pod svoje skute, pri tom se rukovodeći tezama iz nekih „srećnijih vremena“ poput one da je slaba Srbija jaka Jugoslavija, odnosno, u ovom slučaju neki novi oblik južnoslovenskog udruživanja, pa makar se on zvao i Evropska unija. Postavlja se pitanje koliko je to slaba Srbija pogodna za integraciju, i da li to podrazumijeva i ovaj neugodan izbor koji se postavlja pred Beograd, tj. Kosovo ili Republika Srpska.

Autor primjećuje da, za razliku od Kosova, Republika Srpska posjeduje sve elemente srpske državnosti unutar BiH (ukoliko zanemarimo one koje su od Dejtona do sada naprasno otete pravnim nasiljem od strane OHR-a). To podrazumijeva i gotovo monoetničku populaciju, stabilno ekonomsko stanje u uslovima tranzicije i postratnog perioda, visoko izraženu nacionalnu svijest i veliki uticaj crkve kojoj se ovdašnji narod nakon godina zanemarivanja u potpunosti povratio. Međutim, utisak je da je autor zanemario postojeće norme međunarodnog javnog prava, pogotovo postulate koji se tiču država i državnosti kao njegovih osnovnih subjekata. Laički interpretirano, izuzev slučaja Kosova kao posebnog, a po tumačenjima mnogih vrsnih pravnika prema kojima se isti smatra opasnim presedanom, granice suverenih država su neprikosnovene te je bilo kakva fuzija Srpske i Srbije u domenu teorije. Stoga nije jasno šta znači tvrdnja da „Srbija u RS ima sve...“ izuzev eventualnog jakog partnera u budućim evrointegracijama shodno uticaju predstavnika iz RS na vanjsku politiku BiH. Upravo jaka Republika Srpska u BiH garantuje još jedan glas za srpske interese u procesu odlučivanja unutar Evropske unije i eventualno NATO saveza, po modelu Grčke i Kipra. Zato ulazak u NATO i Evropsku uniju moraju biti jedan od prioriteta i Republike Srpske i Srbije jer je taj kišobran pred sklapanjem, pogotovo nakon destabilizacije evrozone i duboke finansijske krize koja je zadesila pojedine članice. Krajnje je vrijeme da u srpskim glavama pitanje savezništva ne izaziva romansijerske reakcije simpatija ili antipatije, niti da se posmatra kroz istorijski kontekst koji je svakako nepovoljan (u svakoj kombinaciji i sa gotovo svim subjektima u okruženju), nego da se tretira kao privremeni interes radi stabilne političke situacije i ekonomskog oporavka izmučene nacije. Baviti se dugoročnim prognozama opstanka ideje „ujedinjenih u različitosti“, odnosno jedinstvenog evropskog prostora je svakako van domašaja svakog pukog posmatrača te se o tom pitanju nećemo izjašnjavati.

Posebnu pažnju izaziva stav prema SPC-u i navodnom izbjegavanju blagosiljanja RS. Nedavna posjeta patrijarha Irineja Bijeljini demantuje ovakve tvrdnje, tim pre jer je ovo prva značajna poruka podrške duhovnog vodstva Srpskoj i njenom rukovodstvu poslije smrti blagoupokojenog Pavla. Dovoljno je primjetiti da je poruka patrijarha prošla izuzetno zapaženo imajući u vidu situaciju u kojoj se RS nalazi i konfuznost političkih odnosa unutar BiH ali i u regionu.

Iako je autor iznio neke nesporne činjenice u dosadašnjim odnosima Srpske i Srbije, aludirajući na maćehinski odnos Beograda prema Banjoj Luci, jedinstvenost srpskog korpusa je neophodna, gotovo nikad potrebnija, te ni u kom slučaju ne smije izazvati negativne konotacije čitalaca iz Srbije. Da li će se ti odnosi graditi kroz neku vrstu institucionalizacije (kao što autor predlaže) ili izakulisnih dogovora aktuelnih rukovodstava stvar je političke mudrosti i procjene globalnih političkih odnosa (radi izbjegavanja zamke „Velike Srbije“). Tek činjenica da je status Kosova mač sa dve oštrice za Republiku Srpsku ali i limitirana državotvornost Republike Srpske kamen spoticanja u međunarodnoj afirmaciji Srbije ne može i ne smije biti prepreka za etabliranje principa svesrpske politike. To podrazumijeva izbjegavanje podložnosti ucjenama i pritiscima istovremeno otklanjajući mogućnost višeglasja kada je reč o najvišim nacionalnim ciljevima. Ukoliko takvi postoje.