Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!

PDF Štampa El. pošta
Metju Periš   
petak, 01. oktobar 2010.

 (Žurnal, 29.9.2010)

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Metju Periš (Matthew Parish) uzburkao je strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove, drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.

Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore?

- Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – rekli su da on samo manevriše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik.

Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim.

SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.

Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske?

– Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjaluci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji.

Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti.

Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.

Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima?

- Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio, oni ne bi više razgovarali sa mnom!

Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost?

- Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi.

Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu.

Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka.

Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine.

Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države.

Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.

Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (DŽonatan Muriz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam?

- Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve.

Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga, stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine, ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni, ali to ne žele priznati.

Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.

U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina?

- Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka.

Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država.

Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Avganistanu nego u BiH.

U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti?

- Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmišljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio.

Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.

Proveli ste mnogo vremena u Brčkom i napisali ste knjigu o ulozi tog grada u poslijeratnim godinama. Možete li napraviti kratki pregled detaljnog opisa uloge Brčkog iz svoje knjige. Kakvu ulogu taj grad ima u Vašem scenariju sa pozicijom da fizički razdvaja RS na dva dijela?

- Jako volim Brčko jer sam tamo sreo svoju suprugu. Čak sam o Brčkom napisao knjigu Slobodni grad na Balkanu (možete vidjeti www.matthewparish.com za detalje). Zato sam jako uznemiren kada vidim kako se sav taj uspjeh vraća na početak. Na vrhuncu uključenosti američke vlade, Brčko je bilo jedino mjesto u BiH sa značajnim nivoom stvarne etničke reintegracije. Ali se američka vlast povukla prerano. Prestali su davati novac i povukli trupe 2004. godine: ta su sredstva bila potrebna za Irak. Od tada stvari idu niz brdo. Sada se lokalni političari tiho rasparčavaju u distriktu. Stvarno mješovito školstvo – jedino mjesto u poslijeratnoj BiH gdje je to zaista ostvareno – poništava se. Škole se ponovo segregiraju samovoljno jer roditelji ne žele da se njihova djeca obrazuju sa drugim etničkim grupama. To je tužno.

Bojim se da će Brčko ponovo postati tačka zapaljenja između Bošnjaka i Srba. Kako se autonomija RS-a bude povećavala, a teritorij bude kretao prema potpunoj de jure nezavisnosti, RS će morati da preuzme kontrolu barem nad dijelom Brčko distrikta kako bi obezbijedio “zemljani most”. Sadašnja strategija RS-a je pustiti da se multietnička vlast postepeno raspadne sama od sebe. U međuvremenu će SNSD povećati moć svojim novcem i utjecajem. Stranka već kontroliše gradonačelnika – što je nevjerovatno jer je SNSD tek četvrta stranka po popularnosti u Distriktu. Dodik je taj poklon od američke vlasti dobio na tanjiru. Nakon izbora 2008. godine, dva glavna kandidata za gradonačelnika Brčkog su bili iz SDP-a i SDS-a. Supervizor Brčkog (Rafi Gregorijan, op.a.) stavio je veto na njih zbog različitih ali jednako smišljenih razloga. Tako je dao Brčko Dodiku. Američka vlast je pokazala zbunjujuću stratešku nesposobnost u Brčkom.

Da li su, prema Vašem mišljenju, nedavni pokušaji Milorada Dodika da dobije više moći u Distriktu dio plana za odvajanje?

- RS je u diplomatskom napadu. Čini se da bosanski ministar vanjskih poslova ne predstavlja njegove interese; i to je uredu. RS ima jako loš međunarodni imidž, prije svega zbog asocijacija na Srebrenicu. Pokušava se popraviti ta slika i smanjiti strani otpor ultimativnom cilju odvajanja od ostatka BiH.

Teško je, međutim, reći da li to uspijevaju. U Vašingtonu (i drugdje) vodi se diplomatski rat dok bosanski predstavnici vode kontralobi i pokušavaju podsjetiti međunarodnu zajednicu na sive mogućnosti bosanskog rata. Srbi su tradicionalno loši u javnim odnosima i međunarodnoj diplomaticiji, ali sa zajedničkim naporima osoblja Vuka Jeremića i Milorada Dodika to se, čini se, mijenja.

U gotovo svakoj rečenici Vašeg teksta govorite da bi međunarodna reakcija mogla doći prekasno čak iako se dogodi za nekoliko mjeseci ili godine. Da li Vi ustvari smatrate da je sada vrijeme za snažnu američko-evropsku intervenciju u BiH prije nego postane prekasno za novi i nepredvidljivi sukob?

- Već je prekasno za to. Vrsta međunarodne intervencije kakvu bi većina ljudi u Sarajevu željela je sada nerealna. Ne postoji strana vlada u BiH koja bi se ponovo angažirala na mišićav način Volfganga Petriča ili Pedija Ešdauna. Ova vrsta intervencije zahtijeva trupe u državi. Američke trupe su 1997. godine prekinule emitiranje RTRS-a na zahtjev Karlosa Vestendorpa. Te se trupe neće vratiti.

Visoki predstavnik zna da je bez zuba. Zbog toga više ne koristi svoje “bonske ovlasti”. Ako bi to uradio, Dodik bi ga vjerovatno ignorisao i magija bi bila izgubljena. Autoritet visokog predstavnika je kula od karata.

Podsjetimo se da visoki predstavnik nije nikada trebalo da bude zakonodavni diktator. Dejtonski mirovni sporazum nije mu dao nikakav autoritet. Ured je dobio moć odlukom PIC-a u decembru 1997. godine jer je iz vlastitih unutrašnjopolitičkih razloga američki predsjednik Bil Klinton želio požuriti reforme i osigurati da građenje bosanske države bude uspješno. Ljudi su to i radili jer su im američke trupe i novac bili podsticaj. Sada su te trupe i novac otišli. Visoki predstavnik je potrošio moć i bosanski političari će morati preuzeti odgovornost za smjer u kojem njihova zemlja ide.

Napisali ste da je već nekoliko godina prekasno za promjenu kursa. Vi smatrate da je najbolje vrijeme za reforme bilo 1999. godine, ali je postojala još jedna velika šansa 2006. godine kada je Dodik prihvatio promjena, ali ih je Haris Silajdžić svjesno srušio. Da li je Silajdžić tada na neki način srušio i posljednju priliku za državno jedinstvo?

- Dodik je izmanipulisao Silajdžića. On je dobar govornik, ali ne može praviti kompromise. Dodik to zna. Zato je Dodik prihvatio ponude jer je znao da Silajdžić to neće prihvatiti. Na taj način je Dodik mogao povući svoju ponudu i zadržati nepopustljivu poziciju, kao i osigurati da je Silajdžić taj koji blokira političke reforme. Ovi manevri su uobičajni u bosanskoj politici.

Da li ste bili svjesni da će Vaš članak imati veliki utjecaj i da će biti u korist Dodika dok ste ga pisali?

- Ne vjerujem da bilo šta što ja kažem ima utjecaja na smjer bosanske politike. Ja nisam toliko važan. Ja sam advokat koji radi u privatnoj praksi i ne predstavljam vlast ili političare sa Balkana. Ja ne predstavljam ničije mišljenje osim svoje.

Shvatam da je moj članak izazvao snažne reakcije u BiH, ali su ljudi imali ove poglede još od završetka rata. Većina bosanskih Srba (u stvari i bosanskih Hrvata) ne žele imati ništa sa centralnom bosanskom državom, bez obzira na to što je većina Bošnjaka odlučna da očuva BiH kao jednu državu. Ove pozicije se ne podudaraju i ja sam samo rekao očito. Reakcije koje je moj članak isprovocirao su bile odraz dublje nelagode za koju znamo da prožima bosansku politiku.

Moj članak nije uopšte bio namijenjen Bosancima; bosanska politika će slijediti svoj neizbiježni smjer bez obzira na moja mišljenja. Moj članak je bio namijenjen da se probudi međunarodna zajednica. Politike EU i SAD su nerealne i naivne. Postoje političke snage u BiH koje strani zvaničnici odbijaju uzeti za ozbiljno. Situacija je u opasnosti da se opasno otme kontroli, a međunarodnoj zajednici opasno nedostaje utjecaja. Ljudi u Vašingtonu, Briselu, Londonu i drugdje treba da razumiju šta se dešava. Ako je moj članak pomogao da se probudi nekoliko ljudi onda je on postigao svoj cilj.

Trenutni visoki predstavnik Valentin Incko nazvao Vas je neodgovornim zbog Vaših izjava u Dnevnom avazu u novembru 2009. godine rekavši da je “neodgovorno govoriti tako u ovoj fazi”. Da li to znači da će biti period u kojem ovakva mišljenja neće biti “neodgovorna” kao sada i da li ste od tada imali kontakt sa gospodinom Inckom?

- Ako su moja viđenja bila luda, onda on ne bi osjećao potrebu da ih javno kritikuje. Nikada se nisam sreo sa gospodinom Inckom (napustio sam OHR prije nego je on stigao), ali ga žalim. Vjerujem da je on dobar čovjek sa nemogućim zadatkom. Gleda kako se bosanska država urušava svuda oko njega a ne može uraditi ništa da to spriječi. Nije mu se svidio moj članak jer je potvrdio ono što on već zna i jer je otkrio slabosti njegovog ureda.

Koji je ustvari vremenski okvir za Vaš scenario: otprilike, kada bi se završna scena proglašenja nezavisnosti mogla odigrati?

- Naredna bitka će se desiti neposredno nakon oktobarskih izbora. Dodik će ubjedljivo pobijediti u RS-u; bošnjački glasovi će biti podijeljeni, kao i obično, između tri političke stranke. Zato će biti potrebna Dodikova saglasnost da se stvori nova centralna vlast; a on će koristiti svaku mjeru da odbije dogovor koliko god bude mogao. U međuvremenu, državne institucije će propadati jer neće biti ministara i zakoni se neće usvajati.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će međunarodna zajednica reagovati na ovaj problem. Ako stvore veliki pritisak Dodik bi mogao pristati da stvori još jednu slabu državnu vlast poput sadašnje, sa jednim od njegovih ljudi kao predsjednikom Vijeća ministara. Ako međunarodna zajednica odgovori slabije, Dodik bi mogao otezati uspostavljanje vlasti do beskraja.

Plan za nezavisnost bi se u ovom scenariju mogao ubrzati. RS će ubjeđivati da državna vlast nije efikasna i zbog toga se mora odbaciti. Ako se nova vlast uspostavi Dodik će morati čekati novu krizu.

U svakom scenariju se bosanska politika kreće sporo. Velika kriza tek slije, ali će se stvarati postepeno. Rekao bih da će to trajati tri do pet godina.

Građani sa još uvijek svježim ratnim ranama sve tri većinske etničke grupe se još uvijek raspravljaju o prirodi bosanskog rata: da li je to bila agresija ili građanski rat. Zašto ste Vi odlučili nazvati ga građanskim a ne agresijom iako postoji nekoliko presuda iz Haga koje povezuju Srbiju sa bosanskim ratom?

- Ovo je semantička rasprava koju ja žalim. Rat riječi se koristi da bi se produžila bitka nakon što je oružje prestalo pucati. Jako sam svjestan argumenata o legitimnosti ili obratno bosanske dekleracije o nezavisnosti iz 1992. godine. Također sam potpuno svjestan horora kojeg su ljudi svih nacionalnosti pretrpjeli u bosanskom ratu. Ali moje analize se vežu za postratnu BiH.

Bez obzira na tragediju, stanovnici BiH moraju ostaviti historiju iza sebe. Njihovi političari im to ne olakšavaju, ali zemlja ne može napredovati dok se to ne desi. Kopanje po prošlosti ne pomaže stvaranju nove budućnosti.

Da li biste radije priznali da su Vaša predviđanja bila pogrešna za deceniju ili slično ili vidjeli kako oživljava najgori mogući scenario?

- Imam jednu nadu za ljude u BiH: da idu u smjeru u kojem će se zadržati mir, u kojem ekonomija može napredovati a ljudi uzdići iznad očajnog siromaštva koje još uvijek utječe na zemlju. Politička nestabilnost u posljednjih 15 godina je usporila ekonomski razvoj. Ne marim gdje su granice i da li je vlast u centralnom ili lokalnom dijelu. Ja sam više zainteresovan u poslove, plate, zdravstvenu njegu i obrazovanje. Za deset godina bih volio vidjeti napredak u tim oblastima. Ako se desi napredak, politička struktura države neće biti bitna.

(Razgovor vodio Semir Mujkić)