Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Novi kalifat

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
petak, 24. jun 2011.

(Pres za RS, 21. 6. 2011)

Sve donedavno smo spoljnopolitičku ofanzivu Turske na Srbiju i BiH prepoznavali kao neosmanizam. Eventualne nedoumice bio je već poodavno otklonio lično ministar Davutoglu kada je u Sarajevu objasnio da je “viševjekovna Osmanska okupacija Bosne bila jedna uspješna priča koju treba obnoviti”. Priča, doduše, nije oduševila ni Srbe ni Hrvate, a na izborima je katastrofalno poražen Haris Silajdžić – glavni turski promoter u Sarajevu, pa su se Erdoganovi misionari neko vrijeme bili povukli. Dalo se pretpostaviti da je to samo privremeno, jer iz nacionalne istorije znamo da su se i poslije neuspjeha u bici na Kosovu ponovo vratili. Iznenadilo je da su iz svoga kompleksnog ideološkog prtljaga (kemalizam, panturcizam, islamizam, neosmanizam itd.) izvukli novi argument.

Otkrilo se to netom nakon parlamentarnih izbora u Turskoj. Islamistička partija, istina, nije dobila dvije trećine poslanika u parlamentu, što je Erdoganu bilo potrebno da bi ukinuo neke sekularne odredbe ustava, koje predstavljaju proevropsko naslijeđe iz vremena Kemala Ataturka, nego čak manje nego na prošlim izborima. Ali pobjeda je pobjeda i to ubjedljiva, a za Srpsku bi to trebalo da bude unutrašnji problem Turske. Bilo bi tako da Erdogan već u prvim trenucima pobjedničkog ushićenja nije izričito rekao da od njego vog „uspjeha profitiraju i Bošnjaci, Libanci, Sirijsci i Palestinci ... Vjerujte mi Sarajevo je danas pobjedilo koliko i Istanbul, Bejrut, Damask, Ramala, Nablus ...

Turska teži tome da dobije pravo glasa na Zapadu kada je riječ o muslimanima“. Tako smo, eto, iz prve ruke dobili informaciju da se više ne radi samo o neoosminizmu nego prije svega o panislamizmu i muslimanskom fundamentalizmu. Ako je ona prva ideja o restauraciji Otomanskog carstva djelovala anahrono čak i za Bošnjake, tradicionalno osjetljivih na sve što dolazi iz Stambola, ova druga djeluje vrlo savremeno, jer se uklapa u koncept Alije Izetbegovića o islamizaciji Muslimana i reisa Mustafe Cerića o „novim muslimanima“.

I kao što je predsjedniku „građanske BiH“ bilo sasvim normalno da se bavi vjerskim pitanjima, a reisu da se angažuje u predizbornim političkim kampanjama, tako ni Tajipu Erdoganu ne izgleda ništa neobično da se kao premijer jedne bar nominalno sekularne države preporučuje za novog kalifa, odnosno lidera svih pripadnika islamske zajednice u svijetu koji će ih legitimno predstavljati u pregovorima sa hrišćanskim Zapadom. Ništa neobično jer su i Alija i Mustafa i Taib prije svega dobri muslimani, koji Kuran priznaju kao neprikosnovenog regulatora svjetovnog, pa i političkog života, a ovaj potonji, na krilima trećeg mandata i regionalnog ekonomskog i političkog uspona zemlje, sebe vidi kao kombinaciju predsjednika Obame i pape Benedikta. Neobično je jedino što SAD u svom koliko osionom, toliko i naivnom pragmatizmu nastoje tu i takvu Tursku da utrape u krilo EU. U konkurenciji sa Al Kaidom, Talibanima, Hamasom, Hezbolahom, vehabijama i sl., turska AKP im se, naravno, učinila kao najmanje zlo, koje će pacifikovati pobunjene arapske muslimane od Tunisa preko Libije i Egipta do Jemena i privesti ih nekoj kombinaciji šerijatskog prava i građanske demokratije, dok će oni sami nastaviti da izvlače profit u nafti, gasu i sl.

Dakle, SAD će kontrolisati EU, zapadnoevropski saveznici će kontrolisati Tursku, Turska će kontrolisati islamski svijet, a Amerikanci će se baviti Rusijom i Kinom. Tako se ni dan poslije Erdoganove megalomanske i nesmotreno iskrene panislamističko-fundamentalističke izjave, oglasio da zataška stvar penzionisani američki igrač Havijer Solana, autorskim člankom koji su prenijeli vodeći svjetski mediji.

 „U Bosni je neophodna saradnja EU i Turske za nalaženje trajnog ješenja ... Ako Evropa želi da postane aktivni globalni igrač, a ne muzej, potrebna joj je osvežena perspektiva i energija naroda Turske ... Ulazak Turske u EU je moj san i nastaviću da se borim da pootane java ...“ – napisao je Solana i ostao živ. No, pođimo odpozadi! Prvo, ako taj čovjek bilo šta sanja, onda su to prije kolateralne žrtve bombardovanja NATO, nego Turska u EU. Drugo, da bi postala globalni igrač, EU su neophodne vlastite oružane snage, nezavisne od NATO, odnosno SAD, a ne pridruživanje Turske.

Njemačka kao vodeća evropska sila odlučno je protiv širenja EU prema Maloj Aziji i generalno skeptična prema multikulturalizmu, možda baš zato što već odavno ima pozamašan broj turskih imigranata i što je već osjetila „osvježenu perspektivu i energiju naroda Turske“. Treće, evrointegracije jesu jedino zajedničko stremljenje 3 naroda i 2 entiteta u BiH i Brisel im je više puta potvrdio takvu perspektivu, pa nije jasno šta će tu neko treći. Ako je Bošnjacima potrebno posredovanje Turske, onda bi Hrvati za advokata angažovali Njemačku, a Srbi Rusiju, ali to bi značilo da EU nije sposobna da sama upravlja svojim širenjem.

Bez obzira na sve to, Turska nastavlja sa svojim panislamističkim mirovnim misijama na Balkanu. Onomad je delegacija njihovog MIP-a ponovo bila u Pazaru da pomiri reisa Zilkića i muftiju Zukorlića, a uspjeli su kao i sa Ljajićem i Ugljaninom. Kladio bih se da su ipak postigli dil da Davutoglu postane počasni član novoformirane BANU, kao biber po pilavu inače široke sandžačke naučne i umjetničke kadrovske baze. Malo li je?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner