Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Različit status srpskog naroda u Bosni i Hrvatskoj
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Različit status srpskog naroda u Bosni i Hrvatskoj

PDF Štampa El. pošta
Čedomir Antić   
subota, 22. avgust 2009.

(Politika, 20.08.2009)

Ishodi ratova iz prve polovine devedesetih za posledicu su imali izgon Srba iz Hrvatske, ali i novu afirmaciju političkog statusa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Srpski narod je pre raspada Socijalističke Federativne Jugoslavije uživao status konstitutivne nacije u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.

Srbi nisu imali autonomne pokrajine, baš kao što nisu bili okupljeni u nekakvoj sedmoj jugoslovenskoj republici, ali su, makar formalno, bili ravnopravni.

Proces uspostavljanja nezavisnosti doveo je tamošnje Srbe u nezavidan položaj. U Hrvatskoj je njihova konstitutivnost ukinuta i to upravo na Vidovdan 1990. godine.

U Bosni i Hercegovini jednopartijska skupština izmenila je zakone, tako da je srpski narod bilo moguće nadglasati i prilikom donošenja najvažnijih, sudbonosnih političkih odluka. Ishodi ratova iz prve polovine devedesetih za posledicu su imali izgon Srba iz Hrvatske, ali i novu afirmaciju političkog statusa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

U Hrvatsku se vratila, i to samo formalno, tek trećina naroda koji je tamo živeo. Oko 50.000 stanova, protivno svim obavezama koje je na sebe preuzela Hrvatska, još uvek nije vraćeno njihovim ranijim stanarima (Srbima).

Srbi iz Hrvatske i danas su najveća prognanička populacija u Evropi. Dan njihovog progona slavi se kao „dan pobjede i domovinske zahvalnosti”. Četvrtina svih pripadnika srpske vojske Krajine je i u naše vreme na javnim, ali i na tajnim optužnicama za ratne zločine.

Etnički incidenti se dešavaju, pa ih je bilo i tokom ovogodišnjih lokalnih izbora, kada je najjača srpska stranka SDSS bila uglavnom u koaliciji sa HDZ-om. Zvanična Srbija ne se bavi pitanjem statusa Srba u Hrvatskoj, ne vidi nacionalnu politiku kao državni prioritet, ne primenjuje reciprocitet čak ni kad je u pitanju privreda, a zapostavljena je i prosvetna i kulturna saradnja.

Tako Ministarstvo prosvete Srbije priznaje da tokom 2008. godine nije bilo aktivno među Srbima u Hrvatskoj, dok Ministarstvo kulture u Zagreb šalje književnike koji ne predstavljaju srpsku nacionalnu kulturu u meri u kojoj kritikuju srpsku naciju.

U Bosni i Hercegovini situacija je nešto drugačija. Srpski narod tamo uživa ravnopravnost. Ima svoj entitet, njegovi predstavnici u pojedinim slučajevima raspolažu pravom veta na političke odluke.

Ipak, Republika Srpska je već četrnaest godina pod neprekidnim pritiscima. Cilj je njeno ukidanje.

Isti oni koji su omogućili stvaranje nezavisnog Kosova tvrde da je nemoguće i nemoralno priznati Republiku Srpsku. Rat i genocid politički upotrebljavaju upravo oni kojima 1992. godine raniji genocid nad srpskim narodom nije smetao da vratolomno priznaju nezavisnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Tokom petnaest godina centralna vlada proširena je sa tri na 15 ministarstava. Od 68 nadležnosti Republike Srpske koliko je ukinuto od 1995. do danas, samo je za tri nadležnosti poštovana ustavna procedura.

Pri tom je Republici Srpskoj prilikom razgraničenja i uspostavljanja Distrikta Brčko oduzeto 511 kvadratnih kilometara (oko 1 odsto ukupne teritorije BiH). Evropska budućnost države poistovećena je sa njenom centralizacijom i unitarizacijom, baš kao što je ova budućnost Srbije identifikovana kao decentralizacija i federalizacija.

Svi koji zahtevaju zaštitu ravnopravnosti konstitutivnih naroda rizikuju javnu medijsku kampanju koja se u slučaju prvog čoveka Vlade Republike Srpske završila jednim problematičnim sudskim postupkom, sprovedenim tako što su zaobiđeni srpski kadrovi u bezbednosnim strukturama BiH.

Konačno, poslednjih meseci upravo bošnjački politički predstavnici koriste mogućnost da blokiraju ustanove Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, njima međutim niko iz Vašingtona ili Brisela ne zamera zato što tako ometaju napredak zajedničke države.

Čini se da za mnoge članice Kontakt grupe u Bosni i Hercegovini najveći problem ne predstavlja njena nefunkcionalnost i neodrživost (koju je tako „lako” bilo rešiti u slučaju SFRJ, SCG ili srpsko-albanskih odnosa).

Jedan od ambasadora nedavno je rekao da u Bosni treba da žive Bosanci. Predstavnik francuskog Senata izjavio je prilikom posete Banjaluci da je uspostavljanje jedinstvenog školstva i objedinjenog nastavnog programa ideal koji je ostvaren u Francuskoj, pa može biti postignut i u Bosni i Hercegovini.

Dakle, posle gašenja Republike Srpske, remetilački faktori će postati pojedini njeni narodi.