Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Republika Srpska ima saveznika

PDF Štampa El. pošta
Srđan Rajčević   
nedelja, 29. novembar 2009.
Posljednjih mjeseci svjedoci smo turbulentnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Pokušaj „reforme“ zarad ubrzavanja „evropskog puta BiH“, odnosno prelaska iz „dejtonske u briselsku“ fazu i skup svih ovih bezbroj puta ponavljanih fraza imao je više nego očigledan cilj – pretapanje ustavnih kapaciteta Republike Srpske u jednu od projektovanih administrativnih ljuštura crtanih po sarajevskom modelu. Ipak, postavljena butmirska pozornica i predstava po scenariju posljednjeg voza za Evropu, sa upotrebom ešdaunovskih metoda u nešto blažem obliku nisu stvorile „efikasnu državu“ kakvom bi je određeni međunarodni, a svakako i domaći krugovi voljeli vidjeti. Butmirski proces, pompezno najavljivan, i u određenim dijelovima BiH željno iščekivan, će u budućim diplomatskim udžbenicima ponijeti epitet možda posljednjeg recidiva međunarodne politike devedesetih godina. Ukratko, to je recept sa dva ključna sastojka – negativac i pozitivac (dželat i žrtva) destruktivni i kohezioni faktor. Ishod takvog pristupa je poznat, i uključuje sankcije za prve i nagradu za potonje. Savremenici smo bar nekoliko slučajeva praktične primjene takve politike na Balkanu, od disolucije SFRJ do očuvanja BiH.

Događaji sa kraja dvadesetog vijeka, pad berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke, te slom vladajućih oligarhija u zemaljama „narodne demokratije“ su za rezultat imali i reverzibilan proces u tri do tada međunarodno priznata subjekta – Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji. U prva dva slučaja radilo se o sporazumnom, odnosno prećutno sporazumnom razdruživanju. Podsjećanja radi, baltičke zemlje Sovjetskog Saveza su se pozvale na kontinuitet državnosti i narodnog suvereniteta poništivši rezultate nasilne aneksije 1940. godine, što je po aršinima međunarodnog prava protumačeno kao povratak u pređašnje stanje sa sasvim jasnim opravdanjem. Ostale članice dotadašnje federacije, između ostalih i Rusija, su potpisivanjem konfederalnog ugovora pod nazivom Zajednica nezavisnih država (ZND) definitivno zapečatile sudbinu socijalističke super sile. Ideja dvonacionalne Čehoslovačke je, poslije sedamdeset i pet godina egzistencije (izuzev perioda nacističke okupacije), doživjela svoju katarzu u vidu civilizovanog i džentlmenskog dogovora o razdruživanju. Sa druge strane, raspad SFRJ je protekao u krvoproliću širokih razmjera i od Drugog svjetskog rata najbrutalnijem građanskom ratu.

Ne ulazeći u političku pozadinu dobro poznatih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji tokom devedesetih, moramo se zapitati o motivima tadašnjih međunarodnih i evropskih faktora za priznavanjem njenih članica, prije svega Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Da li je prije procesa evroatlantskih integracija bilo potrebno razbijati buduće višenacionalne klijente? Da li je takav stav još uvijek validan imajući u vidu stanje u Bosni i Hercegovini danas?

Disolucija SFRJ je pored oružanog konflikta uzrokovala i sučeljavanja različitih pravnih tumačenja aktuelnih dešavanja. S obzirom na to da je tematika stvaranja novih država putem secesije i tada, kao i danas, bila relativno slabo obrađena u kontekstu međunarodnog prava, pojavila se potreba za ekspertskim učešćem u rješavanju krize.

Badinterova arbitražna komisija je, u svojstvu pravnog savjetnika tadašnje Evropske ekonomske zajednice po pitanju SFRJ, u nekoliko mišljenja upućenih Lordu Karingtonu tokom 1991. i 1992. godine izrazila, možemo slobodno reći, u najmanju ruku oprečna i dijametralno suprotna stajališta u vezi sa disolucijom SFRJ, ali i pravom na samoopredjeljenje njenih naroda te budućih granica novonastalih država. U Mišljenju br. 1 od 29. novembra 1991. godine se, po pitanju trenutnog statusa SFRJ kao subjekta međunarodnog javnog prava, tvrdi da je država „u procesu raspada“. Postavlja se pitanje ispravnosti takvog stava, s obzirom na to da su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina još uvijek imale svoje predstavnike u organima zajedničke države, između ostalih i u predsjedništvu, a imavši u vidu činjenicu da Evropska zajednica u tom momentu nije priznala nezavisnost niti jedne novonastale države. Prema tome, sva dešavanja unutar SFRJ su se mogla okarakterisati i kao unutrašnje pitanje međunarodno priznate države koja je raspolagala svim elementima koje joj po definiciji državnosti pripadaju (teritorija, stanovništvo i vlada).

Kontroverzan je i stav Komisije po pitanju prava srpskog naroda na samoopredjeljenje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji je izražen u Mišljenju br. 2 od 11. januara 1992. godine. Naime, Komisija je zauzela stav da „... srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ima sva prava koja mu kao nacionalnoj manjini i etničkoj grupi pripadaju, te da države moraju garantovati zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda svim nacionalnim manjinama i etničkim grupama...“. Začuđujuće je ne samo nepoznavanje elementarnih istorijskih činjenica nego i pravnih normi ugrađenih u tadašnji ustav SR BiH sa amandmanima iz 1991, po kojoj je BiH država konstitutivnih naroda Muslimana, Srba, Hrvata i ostalih građana, što srpskom narodu garantuje status državotvornog, nikako nacionalne manjine. Vrijedi napomenuti da je i ustav SR Hrvatske od 1946. do 1990. Srbe priznavao kao konstitutivan narod.

Mišljenje br. 3 upućeno istog dana tiče se pitanja budućih granica između Hrvatske, BiH i Srbije. Komisija se pozvala na princip „trenutnog posjeda“ (uti possidetis) ustvrdivši da granice između ovih država, i svih ostalih nezavisnih država ne smiju, osim sporazumno, biti mijenjane, te da sve bivše administrativne granice unutar SFRJ postaju državne granice priznate po međunarodnom pravu.

Iako su izvještaji Badinterove komisije po mnogim pravnim ekspertima predstavljali presedan u dotadašnjoj međunarodnopravnoj praksi, principi izraženi kroz rad Komisije, po mnogim mišljenjima, ostaju pravno valjani kao pravilo precedentne prakse. Primjena pravila i stavova baziranih na ovim izvještajima daje Republici Srpskoj oslonac u međunarodnom pravu u slučaju ugroženosti njenog opstanka.

Crpeći svoje ustavne mehanizme unutar BiH, Republika Srpska posjeduje tri bitna elementa državnosti koji joj garantuju pravo na samoopredjeljenje (teritorija, stanovništvo, trodiobna vlast), te administrativno razgraničenje u vidu entitetskih granica, a sigurno je i da se trenutno stanje u BiH, sa političkog aspekta, može okarakterisati kao izuzetno napeto. Ukoliko se pritisak na Republiku Srpsku nastavi, ukoliko ukidanje ili izmjena ustavnih mehanizama za zaštitu entitetskog i nacionalnog interesa postane izvjesno, vlasti u Republici Srpskoj argumente mogu potražiti i u mišljenjima izvjesnog broja eksperata iz oblasti međunarodnog javnog prava koji priznaju institut tzv. remedijalne secesije („secesija kao lijek“) koji su, između ostalog, primjenjeni i u slučaju Kosova. Naime, radi se o mogućnosti priznavanja prava na samoopredjeljenje određenoj etničkoj zajednici čija su prava u državi ugrožena, a koja je u određenom vremenskom periodu uživala zaštitu kroz razne vidove autonomije. Upravo ovaj argument je korišten od zagovarača kosovske secesije, ne samo prilikom priznavanja statusa nezavisne države, nego i tokom vojne operacije „Milosrdni anđeo“.

Na kraju ove kratke analize, napomenućemo još jedan bitan tehnički detalj koji je Badinterova komisija svojevremeno postavila kao uslov za priznavanje prava na samoopredjeljenje Bosni i Hercegovini 1992. godine. Riječ je o referendumu, kao bazičnom i direktnom procesu ostvarivanja demokratije po bitnim pitanjima. Rezultati referenduma iz 1992. godine, iako se sa aspekta pravičnosti ne mogu posmatrati u pozitivnom svjetlu zbog bojkota od strane jednog od konstitutivnih naroda su donijeli nezavisnost Bosni i Hercegovini. Da li je moguće uskratiti pravo upotrebe tog mehanizma i jednoj od strana potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma? Odgovor na ovo pitanje leži u poznavanju materije i pravila međunarodnog javnog prava – najsnažnijeg među malobrojnim saveznicima Republike Srpske.