Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Stjepan Kljujić brani Sarajevo
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Stjepan Kljujić brani Sarajevo

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
petak, 21. decembar 2012.

(Press RS)

Sarajevo uskoro bira novog gradonačelnika i, kako tamošnji mediji sa neskrivenim ponosom ističu, to neće biti Bošnjak.

Neupućeni čitalac će se začuditi zašto su kandidati bošnjačke većine unapred isključeni i zašto se Sarajlije još diče takvom nacionalnom diskriminacijom. Upućeniji će se samo ironično nasmejati jer će to biti prvi put nakon više od 20 godina da će na čelo "duhom multietničke" prestonice BiH doći neki Hrvat ili Srbin ili pripadnik neke od manjina. Od Muhameda Kreševljakovića, koji je pobedio na prvim slobodnim izborima još daleke 1990, do aktuelnog gradonačelnika Alije Behmena, svi odreda bili su, ako ne Bošnjaci, onda Muslimani: Tarik Kupusović, Rasim Gačanović, Muhamed Hamdžić, Semiha Borovac... A isto bi se ponovilo i na predstojećim izborima jer 90-procentni muslimanski grad bi ponovo nepogrešivo izabrao Bošnjaka za gradonačelnika. Baš briga birače po sarajevskim mahalama što politička elita u centru grada ima potrebu da međunarodnu javnost obmanjuje pričama o multietničkom, multikonfesionalnom i multikulturnom duhu Baščaršije. Zato se konačno neko u esdepeovskom vrhu dosetio da isforsira nekog Hrvata, Srbina ili nekog od ostalih, tako što bošnjačkih kandidata jednostavno neće ni biti na biračkim listićima. Uostalom, izborom nemuslimanskog gradonačelnika sa bazom od nekoliko procenata u čistom muslimanskom okruženju, Bošnjaci će se još jednom pred svetom lažno predstaviti kao nacionalno emancipovani građani, a ni Hrvati, ni Srbi, ni ostali neće postati ništa ravnopravniji. Utoliko više što taj nemusliman-nebošnjak može biti izabran samo bošnjačkim glasovima i od njih zavisan, te što će prethodnom selekcijom biti kandidovani pravi Hrvat, pravi Srbin ili "pravi ostali". Kao "pravi" već su selektovani Stjepan Kljujić - Hrvat, Bogić Bogićević - Srbin i Jakob Finci - Jevrejin. Ko su ta, za publiku u RS, nedovoljno poznata gospoda, od kojih je onaj prvi već markiran kao favorit?

Naivne ambicije

Kljujić, zvani Pepi, do početka 90-ih je bio profesionalni i anonimni sarajevski sportski novinar bez perspektive, jer je već bio zašao u 60-te, i bez ambicije, jer se više bavio pokerom nego poslom. Da bi sebi na minimum sveo radne obaveze i ostavio glavninu vremena za društvene igre, ovaj sarajevski predratni bonvivan, specijalizovao se za ping-pong iliti stoni tenis, za koji je, pored članaka o fudbalu, košarci i vaterpolu, na sportskim stranicama dnevnih listova ostajalo prostora od svega nekoliko redaka. Šta je, kako i koliko Pepi pisao, u Sarajevu se zapravo malo znalo jer je on većim delom karijere bio sportski dopisnik Vjesnikovih izdanja, ali se bar po tome prepoznovao kao Hrvat. Da je Kljujić ipak pravi Kroata, videlo se i po tome što je uvek nosio leptir kravatu, pušio lulu, nosio bradu i oblačio se u Zagrebu, te nije propuštao da se prikaže na koncertima klasične muzike i drugim kulturnim priredbama u gradu. Na čelo HDZ-a za BiH je iznenada došao kada je Tuđman otkrio da je osnivač i prvi predsednik ogranka njegove stranke Davor Perinović po ocu Srbin i isto tako ekspresno otišao kada je poglavnik uvideo da Pepi više vodi muslimansku nego hrvatsku politiku.

Ipak, u međuvremenu je izabran za člana Predsedništva BiH, gde Hrvatima nije smetao, pošto se njihova politika u BiH više nije vodila iz Sarajeva nego u dogovoru Zagreba i Širokog. Čim je u gradu zapucalo, Pepi je obukao maskirnu uniformu i "radi osobne sigurnosti" se nastanio u masivnoj zgradi Predsedništva, iz koje nije imao vremena da izlazi zbog proslava hrvatskih i katoličkih blagdana, te osobnih rođendana i imendana. Radni deo ratnih državničkih dana provodio je podupirući Izetbegovićeve stavove na sednicama državnog vrha, a sve u neskrivenoj nadi da će ga i zameniti po predviđenom turnusu. Ta naivna ambicija ga je koštala funkcije: Alija je izašao Tuđmanu u susret i Pepija izbacio iz Predsedništva, a HDZ se zauzvrat saglasio da on protivustavno nastavi da predsednikuje. U poratnim godinama, bez nacionalnog legitimiteta i bez ikakvih političkih kopči i sa Zagrebom i sa zapadnim Mostarom, Pepi se politički muvao po Sarajevu, iz koga već dve decenije nigde ne mrda u strahu od međunarodne poternice beogradske ispostave Interpola zbog "ratnog zločina u Dobrovoljačkoj ulici". I na bošnjačkoj strani još postoji nedoumica ko je iz Predsedništva BiH, preko niskorangiranog Backovića, naredio napad Zelenih beretki na kolonu JNA u kojoj se nalazio i Alija Izetbegović, koji je i sam mogao izgubiti glavu. Svakako neko od pretendenata za naslednika: Fikret Abdić, kome je ta funkcija i trebalo da pripadne prema izbornom rezultatu, Ejup Ganić, koji je odsutnog Aliju po ovlašćenju zamenjivao u Predsedništvu, ili Stjepan Kljujić, koji je po nacionalnom ključu trebalo da ga nasledi na čelu kolektivnog šefa BiH. Sa tom mahanom lakše će ga kontrolisati.

Ni Bogi ni Jakica

Bogić Bogićević, zvani Bogi, iako ima znatno ozbiljniju biografiju i veće zasluge i za muslimansko-bošnjačku stvar, nema i veće šanse da postane gradonačelnik. Dugogodišnji omladinski funkcioner ostao je zapamćen kao član poslednjeg Predsedništva SFRJ koji je dao presudan glas protiv predloga JNA da se uvođenjem vanrednog stanja sačuva zajednička država. Zbog toga je kasnije dobio najviša odlikovanja u Sloveniji i Hrvatskoj, a u srpskoj nacionalnoj istoriji obeležen kao političar koji je svoj narod podelio u tri države. Za one koji ga lično poznaju ocena o Bogijevoj povesnoj ulozi u raspadu Jugoslavije ipak deluje kao preterivanje jer ne veruju da je to uradio iz svoje glave. Naravno, čim je obavio nalog iz Sarajeva svog partijskog šefa Nijaza Durakovića, Bogi je, uz muslimanska tapšanja po ramenu, gurnut u politički zapećak iz koga verovatno ni sada neće izaći. Za Baščaršiju i okolne mahale bilo bi ipak previše da bilo koji Srbin postane gradonačelnik Sarajeva, tim više što Bogi nije rođeni Sarajlija.

U političkoj biografiji Jakoba Fincija, zvanog Jakica, teško će se naći neki značajan podatak vezan za predratni, ratni i poratni period. Na javnu scenu je izašao izborom za predsednika Jevrejske zajednice BiH, a presudnu referencu stekao kada mu se među prvima obratio Bil Klinton prilikom posete Sarajevu. Muslimani su od tada ukapirali da je vrlo korisno da Jakicu isture napred kada god dolazi neko od američkih dužnosnika. Ipak, to neće biti dovoljno da predstavnik manjine postane gradonačelnik, ali nije jasno zašto bar među kanidatima nije pomenut prvi član tandema "Sejdić-Finci". Možda zato što se Sejdić zove Dervo, pa se može pomisliti da je Bošnjak, a ne Rom. Ili zato što Zvezdinim fudbalerima protivnički navijači skandiraju: "Cigani! Cigani!", pa se može pomisliti da je Sejdić - Srbin.

Izborom favorizovanog Stjepana Kljujića za gradonačelnika Sarajeva, Bošnjaci će dobiti malu kompenzaciju za Željka Komšića, koji će novim izbornim zakonom otići sa političke scene BiH.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner