Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Supervizor bez adrese

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ribar   
četvrtak, 24. maj 2012.

Vijest da je Upravni odbor Savjeta za provođenje mira /PIK/ 23. maja ove godine donio odluku o zatvaranju Kancelarije za sprovođenje konačne odluke o Brčkom do 31. avgusta, ali ne i o ukidanju supervizije za ovu, samo po nazivu unikatnu, lokalnu zajednicu u BiH djelovala je u prvom slušanju unekoliko zbunjujuće. Pogotovo kada je supervizor za Brčko Roderik Mur posredstvom javnih glasila, TV prije svih, ne baš ubjedljivo saopštio da će suspendovati sve svoje funkcije u vezi sa supervizijom, ali će, kako je napomenuo, «nastaviti da postoji kao pravni subjekt». Ne mnogo manje ubjedljivo, diplomatski još uvijenije, sa konferencije za novinare u Sarajevu po završetku sjednice PIK-a Mur je poručio da će nadležnost za Brčko sada više nego ikada biti prebačena na lokalne vlasti i građane.

U «slobodnom prevodu», kazano jezikom svakodnevice, Brčko će i nadalje imati supervizora kao neprikosnovenog vladara, samo bez adrese njegovog stolovanja, te će odsad, logičan je zaključak, svoje dužnosti (izdavanje naloga i drugo što mu je na 43 mjesta propisao Statut distrikta) obavljati daljinskim upravljačem.

Minulih 12 godina pod supervizijom u Brčkom bile su „godine koje su pojeli skakavci“. Stvorena iluzija o boljem životu u ovom zamišljenom oglednom dobru tzv. međunarodne zajednice s vremenom se topila i razotkrila se surova realnost da Brčko nije ni po čemu bolji dio BiH.

Ovih 12 godina što ostaše iza nas nalikuju umnogome konzulskim vremenima koja je u „Travničkoj hronici“ opisao naš nobelovac Ivo Andrić. Kao što je onomad Travnik dočekao i ispratio više konzula, a ostao upamćen samo jedan – Davil, tako je i kroz distrikt Brčko prodefilovalo više supervizora, a narod se uglavnom sjeća, doduše ni po dobru ni po zlu, samo prvog – Faranda. Kada je svojevremeno iz grada podno Vlašića otišao i posljednji konzul, Travnik je ostao ono što je odvajkada i bio – obična kasaba.

Nisu ovo bila srećna vremena za tzv. običan narod u Brčkom. Kad sve uzmemo i saberemo, prije negoli se oduzmemo od miline koju nam okupatori podariše, dalo bi se zaključiti ne samo da supervizija nije bila neophodna Brčkom, nego i da je bila suvišna i sama diplomatsko-politička promocija Brčkog u specifičnu teritorijalno-adminstrativnu cjelinu kondomijumskog tipa. Uspostavljanje distrikta Brčko posljedica je politički i diplomatski trapavo završene Mirovne konferencije u Dejtonu, čiji je najveći, ako ne i jedino plodotvoran rezultat bio okončanje rata u BiH. Naravno, rat je, istom ili sličnom metodologijom mogao biti okončan i kudikamo ranije. Zapravo, postojali su politički, diplomatski, pravni i kakvi li već ne modusi da bude spriječen već u začetku. No, budući da je rat najveći biznis i da su velike sile otkad je svijeta i vijeka u blagostanju živjele od unosne proizvodnje ratova, ovaj u Bosni i Hercegovini je projektovan u zapadnim laboratorijama moći i daljinskim upaljačam zapaljen, a potom i ugašen, kada je to projektantima najviše odgovaralo.

Bile su bar dvije po očuvanje mira neuralgičnije i trusnije tačke u BiH od oblasti Brčkog gdje je sporna međuentiteska linija naknadno ispravljena, ali na štetu Republike Srpske, koje su dejtonski mirotvorci mogli da dovedu u red stvarajući od njih specifičnu lokalnu samoupravu, ako su ih već ignorisali u vazduhoplovnoj bazi Rajt Paterson 21. novembra 1995. godine. Sarajevu i Mostaru, kudikamo prije negoli Brčkom, trebalo je dodijeliti status distrikta i u njima uspostaviti superviziju. Iz Sarajeva je, uz prećutni blagoslov tzv. međunarodne zajednice, bespovratno protjerano oko 140 hiljada Srba i danas je to gotovo sasvim etnički čist grad – bošnjački. Mostar je podijeljen grad od početka rata i, kako vrijeme odmiče, to biva sve više.

Stanovnici distrikta Brčko već su se navikli na život u protektoratu i na neograničenu vlast supervizora. Čak toliko da se gotovo uopšte ne bi dvoumili, kada bi ih se pitalo, jesu li da za produženje mandata supervizije da je bio drugačiji njen odnos prema privatizaciji društvene imovine koja je otišla u bescijenje. Mogla je to kancelarija supervizora da onemogući silne marifetluke u toj navrat-nanos izvedenoj imovinskoj tranziciji. Mogla je takođe i da zavede više reda u kadrovsku politiku, umjesto što je tolerisala stranačka mešetarenja, pa danas Brčko ima najglomazniju i najskuplju admistraciju u BiH, možda i u regionu. Više je zaposlenih u lokalnoj upravi od mjesta za sjedenje u zgradi gdje je smještena.

Brčko, eto, ostade bez Kancelarije za sprovođenje konačne odluke o Brčkom, ali ne i bez supervizije. Strah od neizvjesnosti će da potraje. Sada, poslije svega što je učinjeno, a pogotovo onoga što nije a trebalo je, ostanak ili odlazak supervizije iz Brčkog tzv. običnim ljudima u ovoj sredini ne znači ama baš ništa. Čini se da su više ravnodušni, negoli da imaju neki stav. Brčko je odavno već pozornica apsurda. Ako bi kojim slučajem došli u priliku da se opredjeljuju, stanovnici jedinog distrikta u BiH radije bi podržali ostanak supervizije negoli njen odlazak. Ako ni zbog čega drugog, a ono da se ne bi osilili oni koji su do sada simulirali da drže vlast.

Bilo kako bilo i kako će da bude, građani u BiH, pa i u distriktu Brčko, odavno ne odlučuju o svojim sudbinama. Ukoliko se i dogodi, u šta je teško povjerovati, da ode supervizija sa svojim ovlašćenjima neograničenog upravljanja, ostaće njen duh. A nas duhovi prate otkad je svijeta i vijeka...