Početna strana > Debate > Crkva i politika > Crkveno ili državno - ili kako zagovornici teza o državnoj svojini ne razlikuju ograničenje prava, od nepostojanja prava svojine
Crkva i politika

Crkveno ili državno - ili kako zagovornici teza o državnoj svojini ne razlikuju ograničenje prava, od nepostojanja prava svojine

PDF Štampa El. pošta
Velibor DŽomić   
utorak, 09. jul 2019.

Ovih dana, dok traje priča o Predlogu zakona i pokušaji poništavanja zakonitih katastarskih upisa hramova, manastira, vjerskih objekata i sveukupne imovine Crkve i vjerskih zajednica, koja je nastala do 1918. godine, na državu Crnu Goru, Mitropoliji se neprestano javlja veliki broj ljudi koji donose brojna dokumenta. Ta dokumenta, kao i ona kojim Mitropolija, manastiri i crkvene opštine već odavno raspolažu, nepobitno potvrđuju vjekovnu istinu: Crkva je bila i jeste vlasnik crkvene imovine.

Nikada kao sad ne stižu razni testamenti, zavještanja, izjave o crkvenoj imovini. Ovih dana mi donesoše jedan zapisnik o diobi iz 1908. g. u Piperima, gdje se nesporno vide svojinska prava Crkve na određenim parcelama. Javljaju se čak i oni čiji su preci prije Drugog svjetskog rata obrađivali crkvenu imovinu kao zakupci, a onda su se, poslije rata, upisivali kao vlasnici te crkvene imovine. I sada hoće da je vrate i dostavljaju požutjele stranice davnih ugovora.

Vraćanje crkvenog zemljišta Ostrogu

Samo se za ovih nekoliko dana javilo više ljudi iz Gornje Morače, Bjelopavlića i Pipera tim povodom. To su potomci i naslednici negdašnjih zakupaca zemljišta Manastira Morače, Ćelije Piperske, Ždrebaonika i Manastira Ostroga. Da ne pominjem istu namjeru supruge jednog visokog funkcionera jedne grane državne vlasti. I ona hoće, radi blagoslova svojoj kući i napretka svojoj djeci, da vrati Ostrogu zemljište koje je u ono poratno vrijeme upisano na njenog oca.

Prije neku godinu, jedan čestit čovjek je kupio kuću sa zemljištem u dolini rijeke Zete. I, kada je ugovor sa prodavcem zaključen kod notara i realizovan, savjesni i bogobojažljivi kupac je od nekog saznao da je kuća sagrađena na imanju Manastira Ostroga koje je poslije rata uknjiženo na prodavčevog djeda. Taj čestiti, savjesni i bogobojažljivi čovjek se, ne časeći ni časa, zaputio u Manastir Ostrog i Svetom Vasiliju poklonio i zemljište i kuću. I vratio Svecu njegovo iako ga on nije oduzeo. Bez razmišljanja se odlučio za blagoslov Svetog Vasilija, slava mu i milost!

Crkveni dokument

Dobih ovih dana, od našeg oca Igora, jedan zanimljiv raspis okružnicu Konsistorije cetinjske (konsistorija je, zapravo, crkveni sud jedne mitropolije ili episkopije). Štampana je i zavedena u djelovodnom protokolu te crkvene institucije pod br. 1690, a datirana je na 8. jul 1904. godine. Nesporno, riječ je dokumentu koji je nastao prije 1918. godine. Iz njega se jasno vidi da je crkvena imovina bila crkvena, a ne državna.

Dokument je važan i može da pomogne onima kojima nije jasan status crkvene imovine u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori i koji, protivno svoj dostupnoj državnoj i crkvenoj dokumentaciji i argumentaciji, i dalje smatraju da je crkvena imovina u to vrijeme bila državna.

Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru

U okružnici je napisano: „Konsistoriji dostavljeno je da su u nekim mjestima sveštenici, a u nekim prokaraduri (crkveni tutori prim. V.DŽ.) prodavali pojedina nepokretna dobra nekih crkava. Ovo dalo je povoda da Konsistorija sumnja da se takvih prodaja nepokretnog imanja crkvenog od strane prokaradura ili sveštenika, činilo i na drugim mjestima koje Konsistoriji još uvijek ni je poznato. Dakle, pominju se „nepokretna dobra nekih crkava“ i „nepokretno imanje crkveno“. U svakom slučaju, crkveno, a ne državno u Knjaževini Crnoj Gori!

Dalje, navedeno je „da bi Konsistorija pravo stanje ovog pitanja doznala, ovijem naređuje se okružnom Protojereju, odnosno Nadziratelju, da u svome okrugu svakoga sveštenika ispita: je li se u njegovoj parohiji prodavalo kako nepokretno imanje koje Crkve; ako je: kakvo je bilo to imanje, koje crkve ono po imenu bilo; na kakvu je svrhu prodato, za koju je cijenu prodato i ko ga je po imenu prodao i kome?“ Vrlo interesantno za današnje vrijeme i ovaj trenutak, jer se nigdje ne pominje državna nego crkvena imovina. Kao što se vidi, pominje se „nepokretno imanje koje crkve“, a zatim i pitanje „koje je crkve /a ne države (prim. V.DŽ.) ono po imenu bilo“.

Crkva Svetog Đorđa u Njegušima

U okružnici su data sledeća uputstva: „Ovakva prodaja, koja je učinjena otragu tri godine, neće imati zakonite važnosti, ako je naknadno ne bi odobrila Konsistorija; a tako i u buduće ovakve prodaje strogo su zabranjene bez prethodnog odobrenja Konsistorije“. Dakle, o crkvenoj imovini se 1904. godine i prodaji crkvene imovine, kako se vidi iz dokumenta, nije pitao niko drugi do jedino crkveni organ Konsistorija. Ni knjaz, a ni Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela! Za punovažnost takvog dvostranog posla je, kako se vidi, jedino bilo potrebno i dovoljno odobrenje Konsistorije, a ne bilo kog državnog organa u Knjaževini Crnoj Gori.

Na kraju dokumenta je navedeno da „ovu naredbu treba do znanja staviti svakome svešteniku, a preko njega i dotičnim crkvenim prokaradurima“. Akt je zaključen pozivom da se „za više navedeno što prije očekuje odgovor“.

Crkveno po Baltazaru Bogišiću

Ovaj akt je u saglasnosti sa odredbama Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine. Nadam se da nije potrebno da pominjem da je riječ o zakoniku koji je donio knjaz Nikola. U čl. 14 tog zakonika je bilo propisano da „osim rođenih ljudi, tj. ličnih imaonika, imaonici mogu još biti: i Kuća (vladarska), i opština, i crkva, i država i zakladi, i u opšte svaka ustanova kojoj zakon priznaje tu osobitost.“ Nesporno, Crkva je bila ravnopravan nosilac prava svojine – imaonik sa državom, vladarem, opštinom i drugim fizičkim i pravnim licima. Da Crkva nije imala svoju imovinu i da je, kao što nije, država bila vlasnik crkvene imovine, onda se Crkva kao imaonik ne bi našla u čl. 14 Zakonika.

Član 14 je dodatno razrađen u čl. 716 Zakonika, jer je bilo propisano da su „imaonici: pravoslavne crkve, manastiri i druge crkvene ustanove kojima tu osobitost priznaju crkovna pravila i crkovna vlast, a to priznanje nije u oprjeci sa državnim zakonom. To isto budi rečeno i o crkvama i crkovnim uredbama drugih hrišćanskih ispovijesti koje država priznaje“. Isti status i ista prava su u čl. 717 Zakonika bili garantovani i „za sve nehrišćanske bogomolje i druga postojana vjerska uređenja (npr. muhamedanske džamije), ukoliko je država samu vjeru priznala“.

Čitam ovih dana da zagovornici teza o državnoj svojini nad crkvenom imovinom (!?!), u želji da pribave kakvu-takvu argumentaciju navode čl. 718 Zakonika kojim je bilo propisano da „uprava dobara crkovnih, i drugih imaonika vjerskog značaja, kao i njihovo zastupanje naprama ostalome svijetu, biva po ustavu njihovu, po drugim priznanim pravilima i po naredbama zakonite im vlasti, u koliko nijesu u oprjeci sa državnim zakonima“. Oni, nažalost, iz svojih ideoloških razloga neće da razlikuju ograničenje prava svojine od nepostojanja prava svojine! Ograničenje prava nikada u pravu ne znači nepostojanje prava! Naprotiv!

(Autor je protojerej-stavrofor i koordinator Pravnog saveta Mitropolije crnogorsko-primorske)

 (Dan)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner