Početna strana > Debate > Crkva i politika > Lečenje raskola ili odricanje "Majke Crkve"?!
Crkva i politika

Lečenje raskola ili odricanje "Majke Crkve"?!

PDF Štampa El. pošta
Miloš Stojković   
utorak, 24. maj 2022.

Poštovani,

prosleđujemo Vam autorski tekst (kao i određeni broj slika) istoričara Miloša Stojkovića iz Skoplja, u vezi bojazni da se aktuelno crkveno "rešenje" između SPC i doskora raskolničke MPC možda i rešava na štetu Srba iz Makedonije, ako i srpske kulturne baštine. Zbog svojevrsnog ubrzanja gotovo pa isforsiranog rešavanja ovog pitanja, molimo Vas da ovaj portal objavite na Vašem portalu, jednom od najčitanijih i najpozvanijih na ovu temu.

S poštovanjem.

Srpski kulturno - informativni centar SPONA iz Skoplja

U danima velike radosti među vaskolikim Srpstvom, povodom velikog jubileja – stogodišnjice od druge obnove Pećke patrijaršije (Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve) kao i nade za konačno rešavanje 55 - godišnje šizme i raskola na eparhijskom prostoru SPC, u današnjoj Severnoj Makedoniji, mi Srbi iz nekadašnje Stare Srbije, nismo mogli a da kroz slavlje ne osetimo i blagu gorčinu i zebnju.

Poučeni dosadašnjim ikustvom nepominjanja i nedovoljne brige od strane naše otadžbine Srbije, mi koji smo bez očinske zaštite otačastva našeg ostali još 1941. godine, sve nade i molitve o našem opstanku polažemo najpre Gospodu i našoj Majci Crkvi. Na svečanosti u Sremskim Karlovcima, Njegova Svetost patrijarh Srpski g. Porfirije je u poslanici napomenuo simvolički značaj sabranja i jubileja baš u ovom gradu, jednom od tri sedišta srpskih patrijarha (Karlovačka Patrijaršija je proglašena maja 1848. g. sa balkona Magistrata, dok je u pomenutom Patrijaršijskom dvoru obnovljena 12. septembra 1920. g.). Prostim istorijskim podsećanjem, znamo da su bila četiri (sedišta), i da pored pomenutih Sremskih Karlovca, Beograda (moderno sedište), Peći (istorijsko), nigde nije pomenuto SKOPLjE kao mesto rođenja Srpske (Pećke) Patrijaršije!

Tadašnji Arhiepiskop pećki, naslednik trona Svetoga Save – Joanikije, na Cveti 1346. godine u prestonom srpskom Skoplju (prestonica srpskog kraljevstva od 1282. g.) biva proglašen za PATRIJARHA SRBA I GRKA kao JOANIKIJE I. Takođe u pomenutoj poslanici, Njegova Svetost pominje godinu ukidanja Pećke patrijaršije „1766“, (zapravo ukinuta još 1463. i 1499. godine pripajanjem srpskih eparhija Ohriskoj arhiepiskopiji po turskom osvajanju srpske Despotovine Brankovića i Zete Balšića, da bi ista bila obnovljena 1557. g. postavljenjem Makarija Sokolovića za Pećkog patrijarha), ali ne i godina „1346“ i proglašenje te iste srpske Patrijaršije u pomenutom Skoplju.

Prećutkivanje Skoplja i Dušanovog zaveta direktno je i kršenje ideje vodilje objedinjavanja svih Srba pod skut Majke Crkve kao najveće zaštite od odnarođenja Srba i gašenja ognjišta, a posebno na istorijskim srpskim prostorima u kojima je Nemanjićka epoha ostavila najsjajnije bisere srpke civilizacije i kulture, a čiji smo svi mi čuvari – kroz pominjanje i molitvu

Da li je tendencija „avnojske srbijanizacije“ kroz omeđavanje dozvoljenih sedišta patrijaršijskih, a time i istorije naše Svete Crkve slučajna ili nije, ne možemo suditi, ali znajući da je Skopljanska mitropolija od te 1346. godine imala status „prvoprestolne“ (prve po časti – kao sedištu Carstva Srba i Grka cara Dušana Nemanjića), i da se te odredbe jasno navode i u Dušanovom zakoniku (donetom u Skoplju 1349 i Seru 1354. g.), ne možemo podvesti pod „lapus linguae“ Njegove Svetosti, a još manje neupućenost. Prećutkivanje Skoplja i Dušanovog zaveta direktno je i kršenje ideje vodilje objedinjavanja svih Srba pod skut Majke Crkve kao najveće zaštite od odnarođenja Srba i gašenja ognjišta, a posebno na istorijskim srpskim prostorima u kojima je Nemanjićka epoha ostavila najsjajnije bisere srpke civilizacije i kulture, a čiji smo svi mi čuvari – kroz pominjanje i molitvu. Dušanov zavet je svoj početak imao u Skoplju te 1346. godine, a kroz burne vekove opstao i do 20. veka u doba oslobođenja i ujedinjenja Srba i dostojnog naslednika Nemanjića – viteškog kralja (tada regenta) Aleksandra I Karaorđevića – Ujedinitelja, koji u svom ukazuod 17. juna 1920. ozakonjuje ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve rečima: „Mi danas potvrđujemo odluku Sv. Arhijerejskog Sabora Pravoslavne crkve… i proglašujemo vaspostavljanje Srpske Patrijaršije, izvršujući tako i drugi deo Dušanovog zaveta”. Srpska patrijaršija je u Skoplju te 1346. godine rođena, u Karlovcima 1920. obnovljena (Dušanov zavet), Kosovski poraz iz 1389. je kod Kumanova 1912. Osvećen (Milošev i Lazarev Kosovski zavet), na Kajmakčalanu Srpstvo Karađorđa, Miloša i Njegoša odbranjeno i Vaskrslo (1918), a braća Mrnjavčevići iz Skoplja i Sera pre Lazara svoje mučeničke glave za Otačastvo i Hrista na Marici (lokalitet „Sirf Sindigi“ – „Pogiblje Srba“ kod Jedrena) položili (1371).

Gde je nestao Dušanov zavet i da li smo i mi Srbi Stare Srbije izbrisani iz stanja svesti i naše Majke Crkve? Glasno plačemo i Bogu se molimo da smo u zabludi.

Moramo, a da ponovo ne upitamo našeg patrijarha, da li je ovom odlukom pomirenja sa našim doskorašnjim progoniteljima iz MPC-a zaboravlja sva patnja, stradanje, progon, politički montirana suđenja kao i višegodišnja zatvaranja našeg Arhiepiskopa Jovana?

Gotovo istovremeno, novu radost pružilo nam je Saopštenje Svetog arherejskog Sabora od 16. Maja, kojim se uspostavlja kanonski crkveni poredak u Severnoj Makedoniji na osnovu odluke SPC-a iz 1959 i 2002. godine (ova druga godina i važeći Tomos o autonomiji POA se eksplicitno ne pominju) i naznake rešavanje 55 godina duge šizme te vraćanja MPC-OA pod okrilje majke Crkve – SPC (Pećke patrijaršije), nama vernicima kanonske Pravoslavne ohridske arhiepiskopije, vraćaju Veru da se veze kolevke patrijaršije srpske i njenog sadašnjeg trona Svetoga Save neće više nasilno i tako dugo raskidati. Razapeti kroz stradanje naše Crkve i progonjeni u poslednjih 20 godina sa puta istine nismo želeli odstupiti, a posebno mučeni kroz stradanje našeg poglavara Arhiepiskopa ohridskog i mitropolita skopskog Jovana VI. Ostajemo i bez saznanja da li su se u pomenutom pismu pokajali za svoje bivstvovanje u raskolu, za progon kanonske crkve POA i njenih vernika, te da li ih je Crkveni Sud pre ove odluke pomilovao i poništio odluke SAS SPC-a iz 1967. godine. Moramo, a da ponovo ne upitamo našeg patrijarha, da li je ovom odlukom pomirenja sa našim doskorašnjim progoniteljima iz MPC-a zaboravlja sva patnja, stradanje, progon, politički montirana suđenja kao i višegodišnja zatvaranja našeg Arhiepiskopa Jovana?

Zar su već izbledeli nasrtaji na monaštvo, sveštenstvo i vernike, paljenja, rušenja paraklisa i crkava („Odesa“ pre Odese)? Zar se olako zaboravlja tolika žrtva i patnja nas kanonskih vernika tokom prethodnih 20 godina (gde su Srbi samo u manjini), a naš liturgijski život sveo na katakombe, skrivena mesta, stanove i barake? Dioklecijanovo vreme u 21. veku! Sloboda i pravda nama su daleki snovi. Naša je patnja dublja i teža od patnje naših sunarodnika u enklavama na Kosovu i Metohiji, tamo su žice, ali Srpsko ime nije sporno, a Svetosavlje izvire i širi se Vaseljenom. Kako da objasnimo sebi i drugima da se sada trebamo zbratimiti (da ponovimo, bez naznaka njihovog javnog pokajanja ili izvinjenja) sa onima koji su huškali rulju na monahinje i tukli ih boksevima, motkama, te bacali suzavac na vernike, uz zaštitu policije i vlasti naše domovine Makedonije. Dvodecenijsko stradanje Njegovog Blaženstva g. Jovana je i velika srpska sramota. Dovoljno je videti koliko je tortura uticala na Njegovo zdravlje – jedva da može hodati! Najmanje što je moglo da se za njega učini je da se ukaže zasluženo poštovanje i bude važan učesnik ovog odlučivanja i Sabranja (a ne sporedna i „penzionisana“ figura, skrajnut i odbačen od svih), ali umesto toga vođa doskorašnjih raskolnika Stefan biva nagrađen davanjem legitimiteta i „oprane biografije“ da nastavlja dalje sa dosadašnjim „činodejanijem“. Kao da nije baš njegovom inicijativom i znanjem, arhiepiskop Jovan bio progonjen kao zver. Nadamo se, da se nadalje, drevno, veliko, hrabrošću, mukom i pameću stečeno, srpsko nasleđe kako svuda, tako i na jugu neće i dalje rasipati i nepovratno nestajati. Vreme će pokazati ishod ovih odluka, ali nažalost, slutimo da se retko dešava da se poodmakli procesi vrate na polaznu tačku. Procesi sa sa dalekosežnim posledicama, a koje zavise od odluka srpskog „dvoglavlja“ (svetovne i duhovne vlasti, gde obično duhovna ima ulogu „sluškinje“ prve), sa nadom da nakon istih mi maćedonski Srbi nećemo ostati samo nepodobni svedoci loših odluka „razvijanja dobrosusdskih odnosa“, recidiv „nepodobne prošlosti“ i založnici večitog žtvovanja srpstva zarad nekog novog jugoslovenstva i jajačke vizije kao merila svih vrednosti. Vrednosti koje se danas mere šleperima.

Nadamo se da će naša mudra Srpska pravoslavna crkva i Njegova Svetost patrijarh srpski G. Porfirije smognuti snage i u predstojećim daljim pregovorima (ako ih uopšte bude bilo) izdejstvovati da se u srpskim sredinama Severne Makedonije postavljaju srpski sveštenici, služba održava na srpskom jeziku i slobodno obeležavaju i pominju svi srpski svetitelji, čije zadužbine za života sagradiše i oslikaše da večno služe slavljenju imena Gospodnjeg i srpske neprolazne slave i veličine

Nadamo se da će naša mudra Srpska pravoslavna crkva i Njegova Svetost patrijarh srpski G. Porfirije smognuti snage i u predstojećim daljim pregovorima (ako ih uopšte bude bilo) izdejstvovati da se u srpskim sredinama Severne Makedonije postavljaju srpski sveštenici, služba održava na srpskom jeziku i slobodno obeležavaju i pominju svi srpski svetitelji, čije zadužbine za života sagradiše i oslikaše da večno služe slavljenju imena Gospodnjeg i srpske neprolazne slave i veličine. Takođe se Moleći nadamo, da naš mučeni i HRISTOLIKIM VENCEM MUČENIŠTVA I STRADALNIŠTVA ZA ŽIVOTA OVENČANI Arhiepiskop JOVAN VI, koji najteže udarce mržnje primaše na svoja pleća i u najmračnija vremana progona bionam uteha i uzor NE BUDE SKRAJNUT I ZABORAVLjEN. Da se Njegova i naša žrtva ne „bagatelišu“ zarad samozvanih episkopa u mantijama (MPC) koji su u raskolu rukolopoloženi i nikada pred Bogom i ljudima nepokajani za sva zla koja prizivahu ka nama „braći u Hristu“, samo jer se naše kanonske i jedne Crkve odrekli nismo, kao ni našeg Svetosavljai zaveta srpskog cara Dušana i kneza Lazara. POA i njeni vernici nisu toliko „bratski“ gonjeni jer su želele da budu deo Jedne i Apostolske Crkve kroz jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom, već jer je POA u očima gonitelja smatrana „srpskom instalacijom“ i „srpskom agenturom“. Srbofobija i „istraga“ makedoskih Srba (ovde pogrdno nazivanih „Srbomanima“, navodno izrođenih i srpskom „manijom“ obolelih Bugara/Makedonaca) jeste suština progona arhiepiskopa Jovana (istina oslobađa). Istorijski gledano, to je samo nastavak brisanja srpskog bivstvovanja od ukidanja Pećke patrijaršije (1766) kroz jelinizaciju i kasniju bugarizaciju stvaranjem takođe raskolničke tzv. „Bugarske egzarhije“ (1870/72). Zato i ne čudi dirigovani i ujednačen nastup države SFRJ (i njene instalacije NR Makedonije) u stvaranju „državne i partijske paracrkve“ i ulaska u svesnu šizmu, ali i kasnije od strane samostalne države Makedonije podržavane u traženju ničim zaslužene autokefalnosti čas od Fanara (Carigradske patrijaršije), čas od Bugarske Pravoslavne crkve.

Ili su kosti naših junaka od Zebrnjaka do Kajmakčalana manje vredni od kamiona brašna, ulja i vakcina? Dokle će se Srbi i srpstvo Makedonije uvek žrtvovati zarad avnojevskog makedonstva. „Titovo Jajce“ kao paradigma sveg i svja

Najveći nespokoj i strah kod nas Srba Stare Srbije izaziva pomisao nekog budućeg poklanjanja „autokefalije“ našim progoniteljima i negatorima od strane naše Srpske pravoslavne crkve. Istim onima koji srpske zadužbine proglašavaju kao „okupatorske baze“ (nisu znali Stefan Nemanja i kralj Milutin dokle će drug Tito u Jajcu „ocepiti“ granicu, da su znali držali bi se avnojevskih granica, da ne vrše „agresiju“), a nas Srbe došljacima nakon 1912. godine. Koji nam svetitelje po crkvama preimenuju, a u crkvama i manastirima osim što ih drže otetim, ne daju da u njima Molitvom obeležavamo praznike naših svetaca – ktitora tih istih svetinja i vladara koji stolovaše baš na ovom prostoru. Sve ove svetinje (zajedničke svim hrišćanima, pa i onima koji to nisu) bez imalo zazora proterivanjem sveštenstva i vernika SPC-a prisvajaju kao „makedonske“, prećutkujući srpske graditelje (antičke, vmro-vske, titovske, natovske), čak i kosturnice srpskih divjunaka pretvaraju u podrume i zabranjuju nam posete jer su eto „okupatori“ (samo Srbi?). Zar je nama Srbima dozvoljeno samo da se kroz jeftine „toteme“ Svetog Save od kartona uzdižemo srpstvo i Svetosavlje? Ili su kosti naših junaka od Zebrnjaka do Kajmakčalana manje vredni od kamiona brašna, ulja i vakcina? Dokle će se Srbi i srpstvo Makedonije uvek žrtvovati zarad avnojevskog makedonstva. „Titovo Jajce“ kao paradigma sveg i svja.

MPC je do sada prizivala „ukrajinski“ scenario i obraćala se ili Bugarskoj crkvi kao „majci“ ili Fanaru (ovde, ovde, ovde, ovde, ovde, ovde i ovde„istočnom papi“, a pravu majku Crkvu nazivala neprijateljem, negatorom, ubicama i asimilatorom, šovinistima, dok poštovanje kanonskog poretka SPC smatra za „upad i velikosrpske pretenzije“. Makar i kada je u pitanju protokolarno video obraćanje srpskog patrijarha Porfirija na naučnom skupu u Skoplju povodom 7 vekova od smrti srpskog kralja Milutina.

Svesni činjenice da se nalazimo u doba vrlo smutnih vremena i tamnih oblaka koji se nadvijaju nad čitavim svetom,te velikih pritisaka koji se nadvijaju nad celim Srpstvom, apelujemo da uz mudrost budemo svi još ujedinjeniji i jači, jer rastakanje srpskog crkvenog prostora predstavlja samo zabijanje poslednjeg klina u kovčeg srpskog postojanja. Kako umno reče Njegova Svetost patrijarh Porhirije u Karlovcima: „Gde je narod tu je Crkva, ali i gde je Crkva tu je (srpski) narod“. Makedonija je primer svima koji sanjaju da na našim grobovima ostvaruju svoje anti-identitete i „državne“paracrkve. Mi Srbi iz Stare Srbije, koji se pored najsvetlijih Nemanjićkih zadužbina rađamo, živimo i umiremo, tužna srca se pribojavamo da nismo postali „kusur“ u dogovaranjima sa sledbenicima raskolničke Bugarske egzarhije (kao i ovde, ovde), o čemu smo mi iz SPONE pisali i ranije u svojim analizama o simvolima i pomenima ubicama Srba. Ako smo posle vekova unižavanja od vukova koji preobučeni u jagnjad našu „braću“ vešto glume skoro 80 godina svedeni na statističu grešku, Molimo se dragom Gospodu i Svetome Savi da nas i ovo malo ne napusti naša Svetosavska Srpska Pravoslavna Crkva – Pećka patrijaršija, naša poslednja nada i uteha opstanka!

Pravoslavna ohridska arhiepiskopija i preko nje jedinstvo sa našom Srpskopm pravoslavnom crkvom bila nam je do sada nada i uteha da se Svetosavska spona za nas Srbe iz Stare Srbije i na dalje neće prekinuti. Nemojte nam u tu poslednju nadu uzimati. Ako izgubimo i Majku Crkvu nestaće i korena i izvora

Najavljeni dolazak srpskog patrijarha Porfirija u Skoplje 24. maja na dan Sveslovenskih prosvetitelja Sv. Ćirila i Metodija za zajedničko sasluženje budi novu nadu da će kroz najširu autonimiju MPC biti dostojna obaveze koju preuzima stupanje u kanonski poredak pravoslavnih crkava, ali i nova zebnja nas Srba – Starosrbijanaca. Zebnja koju dodatno podgreva neobjavljivanje najave dolaska Njegove Svetosti na zvaničnom sajtu SPC-a do vremena pisanja ovog teksta (21. maj) A kada se nešto izvodi polutajno ili sramežljivo, namere mogu biti svakojake, posebno jer se dojučerašnji raskolnici ne odriču Autokefalije i prekidanja svih veza sa „mrskim Beogradom“. Autonomija i povratak u kanonski poredak jeste samo kratkotrajan predah pred veliko „finale“ u Carigradu... Otvoreni Balkan – zatvoreni Srbi!

Pravoslavna ohridska arhiepiskopija i preko nje jedinstvo sa našom Srpskopm pravoslavnom crkvom bila nam je do sada nada i uteha da se Svetosavska spona za nas Srbe iz Stare Srbije i na dalje neće prekinuti. Nemojte nam u tu poslednju nadu uzimati. Ako izgubimo i Majku Crkvu nestaće i korena i izvora...

Srpstvo Stare Srbije plače da mi živi ne pozavidimo mrtvima!

Autor je istoričar iz Skoplja

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner