Početna strana > Debate > Crkva i politika > Verski rat u Ukrajini: primirje ili kratko zatišje?
Crkva i politika

Verski rat u Ukrajini: primirje ili kratko zatišje?

PDF Štampa El. pošta
Dmitrij Skvorcov   
petak, 07. avgust 2020.

Početkom septembra 2018. godine u Istanbulu je održan Arhijerejski sabor Carigradske patrijaršije, koji je najavio pravo ove patrijaršije da se meša u poslove bilo koje lokalne crkve, kao „brižne majke i roditeljke crkava“ (mada se sama „majka i roditeljka“ pojavila tri veka posle rođenja u Jerusalimu hrišćanske crkve kao takve). Na ovaj način je konačno uobličena i proglašena takozvana „jeres istočnog papizma“,tj. poricanje saborne prirode crkve, utvrđene u pravoslavnom simbolu vere (koji podrazumeva da su sve lokalne crkve i svi episkopi, uključujući i onog iz Carigrada, jednaki jedni pred drugima, stoga o najvažnijim pitanjima pravoslavlja ne odlučuje jedna osoba, već sabori, odnosno saborni um crkve).

Već u oktobru 2018. godine, na osnovu samoproglašenog prava da se meša u poslove bilo koje druge pomesne crkve, carigradski patrijarh Vartolomej upao je na kanonsku teritoriju Ruske pravoslavne crkve (RPC) u Ukrajini, proglasivši kanonski nepriznate parasinagoge (rus. samočinnыe sboriщa, kanonska definicija samoproglašenih pseudocrkvenih organizacija) „Ukrajinsku pravoslavnu crkvu– Kijevsku patrijaršiju“ (UPC-KP) i „Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu“ („UAPC“) za deo istinske vaseljenske crkve.

U decembru 2018. Carigradska patrijaršija, zajedno sa administracijom tadašnjeg predsednika Ukrajine i lično Petrom Porošenko, održala je „Sabor ujedinjenja“ UPC-KP i UAPC. Tako je od kanonski nepriznatih „crkava“ stvorena u Ukrajini Stambolu podređena tzv. „Sveta crkva Ukrajine“ (SCU). Aktivnost kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije (UPC-MP), koja je po broju parohija (i uz to vernika) bila 3-4 puta veća od broja kombinovanih UAPC i UPC-KP, Vartolomej je „zabranio“.

Stogodišnji koreni sukoba

UPC (MP) smatra se kanonskom crkvom iz razloga što je njen episkopat, kroz svetu tajnu sveštenstva, potiče od samih apostola. Drugim rečima, ovaj samoupravni deo RPC je deo apostolske crkve, koju je, prema Svetom pismu, formirao sam Bog pre gotovo dve hiljade godina.

UAPC je pre sto godina formirana od strane Komisije za vanredne situacije Ukrajinske SSR da bi oslabila uticaj kanonske crkve u Ukrajini. Međutim, u to vreme nijedan episkop nije ušao u novoformiranu strukturu. A, prema pravoslavnom učenju, „tamo gde nema episkopa, nema ni crkve“. Stoga su vernici ostali u progonjenoj, ali istinitoj crkvi. 1930. godine, UAPC je morala da se raspusti. 1942. godine su nju „oživele“ nemačke okupacione vlasti,da bi se u konvoju sa ostalim hitlerovcima UAPC povukla kad je Ukrajinu oslobodila Crvena armija, i nastanila uglavnom u Sjedinjenim Državama. Pod Gorbačovom, strukture UAPC obnovile su rad u Ukrajini, iako im je centar rukovodstva ostao u SAD.

Što se tiče UPC-KP, nju je 1992. osnovao prvi predsednik Ukrajine Leonid Kravčuk. Ovaj bivši šef ideološkog odeljenja Komunističke partije Ukrajinske SSR, koji se tokom cele svoje karijere borio protiv crkve, sada je proglasio politiku „nezavisnoj državi– nezavisna crkva! “Novoizabrani predsednik Ukrajine sugerisao je da se bivši starešina UPC (MP) mitropolit Filaret (prethodno uklonjen sa rukovodstva –sabor episkopa mu je zabranio služenje i kasnijega anatemisao zbog niza kanonskih prekršaja) pridruži UAPC i da je na taj način „kanonizuje“. Dakle, snagama predsedničke administracije, Službe bezbednosti Ukrajine (SBU) i pod neposrednim nadzorom grupe poslanika Verhovne Rade, održan je prvi „sabor ujedinjenja“. Pošto Filaret nije priznao svoje svrgavanje i nastavio da se naziva šefom UPC (MP), nova ujedinjena struktura postala je poznata kao „UPC-Kijevska patrijaršija“. Međutim, većina najuticajnijih „vladika“ UAPC, na čelu sa „patrijarhom“ Stepanom Skripnikom nije priznala prisilno sjedinjenje sa jučerašnjim „neprijateljem ukrajinskog pravoslavlja“ (iz vremena dok je bio na čelu UPC-MP). Ove „vladike“ zajedno sa pastvom napustile su UPC-KP, nastavljajući sa aktivnostima UAPC. Prisustvo navodno „kanonskog“ episkopa nije pomoglo ni „Kijevskoj patrijaršiji“, jer je do tada Filaret već bio proteran iz sveštenstva.

Zašto je Carigradu trebalo da od ovih pseudo-crkava, koje su u ratu tri decenije, stvori sopstvenu „kanonsku crkvu“?

Geopolitički interesi u ukrajinskom pitanju

Činjenica je da je pravoslavna crkva u Ukrajini koju predstavlja UPC (MP) i dalje po svoj prilici poslednja institucija koja kulturno i istorijski povezuje bivšu Malorusiju (sada Ukrajinu) sa Velikom Rusijom (sada Ruskom Federacijom), Belorusijom i drugim delovima istorijske Rusije u okviru jedinstvenog etničkog prostora

Činjenica je da je pravoslavna crkva u Ukrajini koju predstavlja UPC (MP) i dalje po svoj prilici poslednja institucija koja kulturno i istorijski povezuje bivšu Malorusiju (sada Ukrajinu) sa Velikom Rusijom (sada Ruskom Federacijom), Belorusijom i drugim delovima istorijske Rusije u okviru jedinstvenog etničkog prostora. SAD, koje su po sopstvenom priznanju geopolitički protivnik Rusije, shvataju da bez značajnog slabljenja kanonskog pravoslavlja u Ukrajini ona ne može biti u potpunosti preoblikovana u Anti-Rusiju („ispred nosa“ Rusije), čime bi se konačno sahranila ideja „Ruskog sveta“ (rus. Russkiй mir). Patrijarh Vartolomej je poznat kao štićenik američkog Stejt departmenta. Štićenik Obamine administracije bio je i Porošenko, koga je ona i postavila za predsednika Ukrajine.

Geopolitički zahtev „prekomorskih partnera“ poklopio se sa ličnim interesima Vartolomeja i Porošenka. Prvom–de fakto starešini nekih petsto Grka koji žive u istanbulskom okrugu Fanar (gde se nalazi patrijarhova kancelarija) i grčke dijaspore rasute po svetu (uglavnom u SAD) – očajnički je potrebno da poveća svoju pastvu da bi ojačao papske ambicije. Drugom je bila potrebna slava „ujedinitelja ukrajinskog pravoslavlja“ uoči predsedničkih izbora 2019. godine.

Međutim, ideja o „ujedinenju pravoslavlja“ pukla je odmah na „Saboru ujedinjenja“.

Fijasko umesto trijumfa

„Ujedinjenje ukrajinskog pravoslavlja“ nije uspelo samom činjenicom da UPC (MP), najveća crkva u zemlji koja je višestruko nadmašuje sve ostale crkve Ukrajine zajedno, nije došla na sabor. Uprkos žestokom pritisku SBU (uključujući pretrese, krivično gonjenje, i čak otmicu dece), pritiske lično Porošenka i njegove vertikale vlasti, samo su dvojica od 96 kanonskih vladika Ukrajine došli na „Sabor ujedinjenja“. Od njih samo jedan upravlja eparhijom (a i njega je osudila velika većina parohija njegove vlastite eparhije), dok je drugi vikarni episkop (to jest, nema svoju eparhiju, već se bavi administrativnim radom pod vladajućim vladikom). Pritom je kanonska crkva i inače nameravala da se otarasi ove dvojice, znajući njihovu naklonjenost autokefaliji.

Dalje, „patrijarh Filaret“ je, pošto nije primio ni jedan dostojan položaj u SCU od Vartolomeja, napustio „Ujedinjenu crkvu“ i nastavio sa aktivnostima UPC-KP. Situacija je izgledala kao „ogledalo“ događaja iz 1992. godine, kada su, nakon prvog „Sabora ujedinjenja“, stari autokefalisti napustili UPC-KP i nastavili sa aktivnostima UAPC. Tada je Kravčuk doživeo fijasko, a sada –savez Vartolomeja i Porošenka.

Nakon stvaranja „SCU“ do sadaje njene redove dobrovoljno prešlo oko osamdeset parohija (pritom većina bez sveštenika), što je manje od jednog procenata svih parohija UPC (MP). I sudeći po činjenici da se to dogodilo tokom 2019. godine (to jest prve godine postojanja SCU), može se konstatovati da je proces dobrovoljnog prenosa nadležnosti u celini završen. Činjenica je da su zajednice koje prve prešle u sastav SCU dugo imale na čelu sveštenike koji su bili otvorene pristalica autokefalije. To znači ne samo da su pastiri uzgajali pastvu u odgovarajućem duhu, već i da je autokefalni element prirodno okupljaooko takvih crkava. Sprečavala ih je samo očigledna nekanonska priroda UPC-KP i UAPC. I čim su ovi ljudi dočekali makar kakvo priznanje „kanoničnosti“ nacionalne „crkve“, sjurili su se u nju poput lavine.

Tako je već u januaru 2019. godine postalo je jasno da masovnog prelaza pravoslavnih hrišćana u SCU neće već.

Objava verskog rata

Kako bi sprečio da mu propadne glavni adut predsedničke kampanje, Petro Porošenko (koji je računao na glasove isključivo rusofobnog dela biračkog tela) morao je hitno „ujediniti ukrajinsko pravoslavlje“ nasilnim sredstvima. On sam je proglasio verski rat, nekoliko puta javno pozivajući na proterivanje „crkve zemlje agresora“ iz „ukrajinske zemlje“.

Otimanje hramova kanonske crkve odvija se po sledećoj šemi: opštinske vlasti u selu koje je godinama obrađivano nacionalnim televizijskim kanalima i zvaničnim medijima glasaju za „prelazak“ (a u stvari za prevođenje) lokalne crkve iz Moskovske patrijaršije u „Ukrajinsku patrijaršiju“. Mišljenje same verske zajednice nikoga ne zanima. A u bilo kom mestu u postsovjetskoj Ukrajini, vernici koji redovno posećuju crkvu očiglednu manjinu u odnosu na ukupni broj stanovnika.

Tipičan slučaj snimljen je u selu Baranovka, u Žitomirskoj oblasti.

Kao što vidite, jednoglasna odluka o oduzimanju „jazbine neprijatelja ukrajinskog naroda“ doneta je sastankom lokalne opštine na poziv poslanika regionalnog veća u prisustvu šefa okružnog saveta, šefa okružne uprave (RGA) i šefa seoskog veća. Onda započinje prisilno oduzimanje hrama (nakon udarca u stomak, vladika Orest Semotjuk je hospitalizovan sa oštećenjem gušterače). Službe javne bezbednosti u tome nisu prosto nemi posmatrači, Policija je uključena u „neutralisanje“ branitelja hrama. U isto vreme, šef okružne državne uprave optužuje starešinu hrama da je „izazvao sukob“ time što uzurpatorima nije omogućio slobodan ulazu hram (6 minuta 53 sekunde na gornjem snimku). Tako je oko stotinu pravoslavnih crkava bilo prisilno prebačeno u tzv. SCU. Još oko dve stotine nelegalno je preregistrovano (bez znanja i saglasnosti verske zajednice), i sada se vode kao „sporni objekti“. Autor ovog teksta je prikupio najšokantnije slučajeve oduzimanja pravoslavnih crkava uz učešće neonacističkih oružanih grupa (u saradnji sa SBU i MUP Ukrajine), organa reda, i lično predstavnika lokalnih vlasti, uz direktno fizičko nasilje nad legitimnim vlasnicima crkava, i pisao o njima u članku „Najšokantnije okolnosti oduzimanja pravoslavnih crkava u Ukrajini“.

U isto vreme, pokrenuti su krivični postupci zbog „podstrekivanja verske mržnje“ protiv onih koji su pokušavali da objasne svojim protivnicima (pozivajući sena pravoslavne kanone i izreke crkvenih otaca) da je, sa hrišćanske tačke gledišta, spasenje duše nemoguće u strukturama poput tzv. SCU. SBU je pokrenula postupak protiv namesnika Kijevsko-Pečerske lavre mitropolita Pavla, protiv predstavnika za međureligijske odnose Rovenske eparhije oca Viktora Zemljanog, protiv pravoslavnog nedeljnika „Mir“, protiv pisca Olega Slepinjina, da ne pominjemo mnogo manje poznate, a samim tim i potpuno bespomoćne pravoslavne blogere i korisnike društvenih mreža. Čak je i urednik novinske agencije RIA Novosti - Ukrajina, Kiril Višinski (koji je u nehumanim uslovima ukrajinskog zatvora proveo skoro godinu i po i razmenjen kao „zarobljeni diverzant LNR/DNR“) priveden u pritvor nakon objavljivanja na veb stranici RIA stručnih mišljenja o državnoj politici prema crkvi, od kojih jejedno bilo negativno.

Teroristički vebsajt „Mirotvorac“ (koji predstavlja otvorenu bazu ličnih podataka ukrajinskih državljana koji se sumnjiče za „antiukrajinske sentimente“), a koji je kreirao zamenik ministra unutrašnjih poslova Anton Geraščenko objavilo je lične podatke episkopa UPC (MP) koji se otvoreno protive autokefaliji (uključujući Kijevskog mitropolita Onufrija). Podsetimo, da su nakon sličnog objavljivanja adresa pisca Olesa Buzine i javnog radnika Olega Kalašnikova (što je samo po sebi kršenje ljudskih prava o poverljivosti ličnih podataka) obojica ubijeni na vratima sopstvenih kuća.

„Hladna faza“

Nakon što je Vladimir Zelenski pobedio na predsedničkim izborima 2019. godine, masovna otimanja crkava su naravno prekinuta. Štaviše, u avgustu iste 2019. policija je pokrenula krivični postupak protiv šefa državne službe za verska pitanja Andreja Juraša zbog podsticanja SBU na delovanje protiv UPC (MP). Jurašu takođe nije produžen mandat nakon promene predsednika, u čemu mnogi vide uticaj na Zelenskog zamenika šefa predsedničke administracije Sergeja Trofimova, inače parohijana UPC (MP).

Sudovi i državne uprave počeli su donositi o dluke u korist lokalnih parohija UPC (MP), koje se odupiru prisilnom premeštanju u SCU (onih 200 „spornih crkava“). Ovi slučajevi nisu tako česti, ali su pre samo godinu i po dana izgledali kao naučna fantastika.

Aktuelnog predsednika ne zanimaju previše ni kontakti sa Fanarom. Dok je Porošenko godinama bukvalno molio za susret sa Vartolomejem, Zelenskog je – čak i kada planirao posetu Turskoj – trebalo ubeđivati da poseti carigradskog patrijarha. Pritom je sastanak sve na šta je Zelenski pristao, učinivši ustupak Stejt departmentu. „Zajednički apel predsednika Ukrajine i ekumenskog patrijarha“, koji su ranije pripremili Fanar i ministarstvo spoljnih poslova Porošenka, nije potpisan. „Vlasti se ne smeju mešati u crkvene poslove“, objasnio je Zelenski na konferenciji za štampu posle sastanka koji je za Vartolomeja bio potpuno besplodan.

Osnovno biračko telo Zelenskog nepovratno se razočaralo u njegovu politiku, budući da su od smene predsednika očekivali kraj građanskog rata, obezbeđenje prava rusko jezične većine u Ukrajini, smanjenje zavisnosti od Zapada i poboljšanje odnosa sa Ruskom Federacijom

Kao što je izjavio Vinicki mitropolit SCU Simeon (onaj jedini episkop koji je prešao u SCU), „proces prelaska je zaustavljen“ zbog „političkih faktora“: „Na kraju krajeva, predsednikom nije postala osoba koja je podržavala ideju autokefalije. Ovaj predsednik zauzima neku vrstu neutralnog stava u odnosu na sve. Ne znamo šta će se desiti u budućnosti, ali to je takođe jedan od činilaca“.

I zaista, nije isključeno da će u budućnosti pristalice SCU imati povoda za optimizam. Osnovno biračko telo Zelenskog nepovratno se razočaralo u njegovu politiku, budući da su od smene predsednika očekivali kraj građanskog rata, obezbeđenje prava rusko jezične većine u Ukrajini, smanjenje zavisnosti od Zapada i poboljšanje odnosa sa Ruskom Federacijom. Zato Zelenski sve više pokušava da udovolji agresivnoj manjini – rusofobnom biračkom telu Porošenka. Onima tu na koga da osloni – njegovu vladu su od samog početka predstavljali ljudi nasleđeni od Porošenka i štićenici zapadnjačkih fondova. Ovo se posebno odnosi na ukrajinsko Ministarstvo spoljnih poslova.

Crnogorski presedan

Ilustrativni primer su reakcije ukrajinskih diplomata tokom posete starešine UPC (MP) mitropolita Onufrija Crnoj Gori. Odgovarajući na pitanja lokalnih novinara, Onufrije nije mogao da ne da svoju ocenu sukoba države i crkve u Crnoj Gori, koji je odjeknuo za celo pravoslavlje. S tim u vezi, ambasade Ukrajine u Srbiji i Crnoj Gori istovremeno su dale izjave.

Prema ukrajinskim diplomatama, ukrajinski vladika jedinstvene i saborneCrkve nema pravo da komentariše probleme sa kojima se suočavata ista jedinstvena i saborna Crkva u Crnoj Gori –ista Crkva kojoj pripada i sam mitropolit Onufrije. Ambasadori su, očigledno, smatrali da imaju dublje razumevanje crkve i kanonskog prava od kanonskih mitropolita (uključujući Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je ustupio tribinu bratu iz Kijeva). Ali, „stručnjaci za kanonsko pravo“ nekako su „zaboravili“ sopstveno, svetovno pravo. Naime, prema ustavu Ukrajine, crkva je odvojena od države.

Štaviše, ukrajinska ambasada u Crnoj Gori nije smislila ništa pametnije u kritici crkvene jurisdikcije starešine UPC (MP) Onufrija nego da citira pres-službu neprijateljske SCU, tvrdeći da je „jedini starešina autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve, mitropolit Kijevski i čitave Ukrajine ... mitropolit Epifanije“ (tj. starešina SCU).

Državni službenici su ovde očigledno premašili svoja ovlašćenja. Ali umesto da sankcioniše svoje predstavnike u Srbiji i Crnoj Gori, Ministarstvo spoljnih poslova Ukrajine podržalo ih je izjavom u kojoj se UPC (MP) karakteriše kao „subjekat ruske agresije na Ukrajinu, koja se odvija u različitim dimenzijama“, i „čija su meta ovog puta postalenaše kolege diplomate koje rade u Crnoj Gori“.

„Ocene koje je objavila ambasada odražavale su percepciju ukrajinskih međureligijskih odnosa u državi domaćinu“, navodi se u komentaru Ministarstva spoljnih poslova. A u stvari, ukrajinska ambasada u Crnoj Gori ponovo je na svojoj stranici objavila klevetu o UPC (MP) lokalnog novinara – pristalice Mila Đukanovića, prenevši nju kao „opšti stav Crnogoraca“ prema kanonskoj crkvi u Ukrajini. To jest, prema sopstvenoj sabornoj Crkvi, ali onom njenom delu koji deluje u Ukrajini.

Umesto toga,o „percepciji ukrajinskih međucrkvenih odnosa u državi domaćinu“ najbolje su svedočile ovacije kojima je stotinu hiljada učesnika litije u Podgorici pozdravilo starešinu SVOJE crkve u Ukrajini. Stoga se može konstatovati da je ukrajinska ambasada oklevetala ne samo crkvu, već i narod Crne Gore.

Ali čak i ako na trenutak zamislimo da to nije laž –da li je posao ukrajinske ambasade da obaveštava „zemlju domaćina“ o percepciji nečega u njoj? Da li Crna Gora nije spremnaza samospoznaju bez stranih ambasada? Nije li funkcija ambasade da obaveštava „zemlju domaćina“ o percepciji nečega u zemlji koju ambasada predstavlja?

U iščekivanju prekomorskih izbora

Istog dana, Vlada Ukrajine odobrila je postavljanje Olene Bogdan, još jednog proizvoda Soroševih fondova, za šefa državne službe za verska pitanja. Dovoljno je reći da je na konkursu ministarske komisije za ovo radno mesto Bogdan (koja je promenila svoje prezime iz „sumnjivog“ ruskog Bogdanova) zauzela tek treće mesto. Ali, „studije“ sociologa Olene Bogdan pokazale su se nesumnjivim, jer u njima je postojala jasna naklonost prema „autokefalnosti Ukrajinske crkve“. I to je razumljivo – u jednom od svojih radova Bogdan je prethodno „otkrila“„reakcionarni karakter“ kanonskog pravoslavlja.

Istovremeno, krivični postupak protiv prethodnika Bogdanove – gore pomenutog Andreja Juraša– očigledno prikočen. Ali su zato oživljeni sudski postupci protiv lista „Mir“, pisca Slepinjina i mnogih drugih.

Možda je razlog tome poseta državnog sekretara SAD Majkla Pompea Kijevu, tokom koje je gost proveo u kancelariji tzv. SCU više vremena nego u kabinetu predsednika. Uzimajući u obzir šik prijem koji je prethodno bio priređen šefu SCU u Vašingtonu, ovo su više nego transparentni signali kijevskim vlastima„koju crkvu treba da vole“. Hoće li se Zelenski odupreti iskušenju da po ovom pitanju stane u službu „prekomorskih partnera“? I da li će moći tome da se odupre u slučaju da ove jeseni republikanac Tramp bude smenjen predstavnikom demokrata, koji su mnogo više angažovani u ukrajinskoj politici na strani rusofobnih i antipravoslavnih snaga.

Dmitrij Skvorcov je istaknuti ukrajinski bloger na teme pravoslavlja i nacionalnog identiteta. Široj javnosti je poznat po privođenju na kijevskom aerodromu u januaru 2016. godine zbog „unošenja u zemlju zabranjene literature predviđene za vođenje informacionog rata protiv Ukrajine“. Prevod NSPM.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner