Graditelji novih država imaju hroničan problem između onoga čemu teže da postignu svojom politikom i realnog sveta, a slučaj Kosova pokazuje da ta i takva politika nije dovela i do obećanog sveta, mira i pravde. A Beograd je u svemu tome bio vrlo, vrlo kooperativan.

Ako imamo u vidu dvojicu ljudi koji su aprila 2013. otišli u Brisel kao grlom u jagode i tamo potpisali sudbinski dokument o povlačenju Srbije sa Kosova i Metohije, a vrlo brzo potom, januara 2014, na početku pristupnih pregovora sa EU, bez pogovora preuzeli obavezu da de iure priznaju Kosovo, onda se može realno pretpostaviti da je skorašnja priča o podeli i razgraničenju najobičnija dimna zavesa.

Ubeđen sam da nije slučajno što su pripadnici „Mlade Bosne“ tražili ujedinjenje oko Srbije kao Pijemonta, jer je to značilo spajanje sa izvorištem, a početkom XX veka i sa junačkim slobodarskim uzorom i podsticajem.

Dakle, balkanska etapa proširenja NATO-a privodi se kraju. Ostale su još samo BiH, Crna Gora i Srbija. U BiH NATO ima svoje vojne kontingente i baze, kao i na Kosovu, južnoj srpskoj pokrajini kojoj je upravo NATO i podario nezavisnost.

 Sve bi se nekako moglo i razumeti da Vučić ovog leta nije otvorio pitanja na Kosovu i Metohiji, gotovo istovetna pitanjima u RS koja nisu bila u njegovoj političkoj agendi: aršini koje je Vučić potegao u vezi Kosmeta sasvim su drugačiji od aršina koje je ispostavio Dodiku i RS. Zalaganje za "razgraničenje" na Kosmetu i pominjanje referenduma s tim u vezi u Srbiji sada su za Vučića sasvim legitimni, taktički dobri, maltene izuzetno mudri politički potezi, za razliku čak i od referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH u RS, a o "referendumu o statusu RS" da se i ne govori

Povlačili su se putem na kome su bili laka meta, jer im povlačenje drugim putem lokalne vlasti nisu dozvolile: okruženi soliterima na kojima su bili snajperisti, dok su ih nedaleko od puta kojim su se kretali – pratili naoružani tuzlanski policajci i teritorijalci.

Branko Kovačević je prvi građanin Srbije koji će se školovati na najpoznatijoj američkoj vojnoj akademiji. Šta njega čeka u naredne četiri godine, može se pretpostaviti. Kako će se odvijati vojna saradnja Srbije i SAD, mnogo je manje poznato.

Kako danas ljudi mogu, pogotovu u Srbiji i u ime Srbije i srpskog naroda da tako očajnički prihvate tu neku „realnost“ kako je oni nazivaju, zato što su to rešili neki Bler, Klinton, Solana i ne znam ko sve ne?

Naglašavajući da se svi volonteri javljaju zato što vole Srbiju a ne njih (njega i ministre), dirljivo nam se ponavlja ista srceparajuća priča, kako su naši političari požrtvovani, i jednako kao i narod u službi voljene nam domovine.

Takvo falsifikovanje nacionalnog identiteta i kasapljenje istorije zaista ne poznaje granice. To dokazuje i nedavno otkriće crnogorskog jezika, što je borcima protiv "genocidnog svetosavlja" dalo još veći polet i snagu.