Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kriza u evrozoni – operacija uspela, a pacijent...
Ekonomska politika

Kriza u evrozoni – operacija uspela, a pacijent...

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
četvrtak, 13. oktobar 2011.

U ovom tekstu baviću se pitanjem formiranja fonda za pomoć evropskim bankama čiji osnivački kapital iznosi 440 milijardi evra i jednom naizgled potpuno drugom temom, najavom mogućeg trgovinskog rata Kine i SAD.

Naslov je naravno podsmešljiv i malo karikira, ali u osnovi tačno prikazuje pristup evropskih ploitičara ogromnim problemima (oni bi rekli „izazovima“) sa kojima se susreću zemlje EU, naročito evrozone.

Mesecima se političari vodećih zemalja EU čvrsto, jasno i nedvosmisleno obavezuju da reše pitanje dužničke krize. Prave dogovore i „razrađuju“ ih, dopunjuju i „čine operativnijim“. Na kraju tog procesa je dogovoren fond od 440 milijardi evra, čija namena je pomoć bankama koje su poverioci prezaduženih država EU.

Izvestan problem, iz mog ugla gledano, jeste u tome što tih para još uvek nema. Veći problem je što nema dogovora kako bi se te pare koristile i pod kojim uslovima, a najveći problem je u tome što je u međuvremenu, od poletka dogovaranja do danas, procenjeno da taj fond mora hitno narasti na 2.000 milijardi evra ( neki analitičari govore o 3.000 milijardi).

Krenimo redom.

Nemačka je progurala paket kroz parlament od oko 211 milijardi evra, uz jasnu poruku opozicije da sledeći put vladajuća grupacija ne može ni slučajno da računa na njihove glasove.

Danas, 11. oktobra,glasa parlament Slovačke, poslednji u nizu 17 država evrozone, koji bi morao da usvoji da Slovačka treba odmah da izdvoji u fond oko 7,5 milijardi evra. Dakle štedljivi Slovaci, koji su privukli značajne strane investicije i koji nisu prezaduženi, ali zato relativno skromno žive, sada treba da iscede 7,5 milijardi evra u korist banaka koje nisu dobro procenile svoje plasmane, a nalaze se pretežno u Francuskoj i Nemačkoj. Gotovo je izvesno da će Slovačka zatražiti da se njen udeo u fondu smanji ili nekako preraspodeli drugačije. To dalje znači da se otvara pandorina kutija drugih zahteva za „povlašćeni“ status.

Ipak, možemo pretpostaviti da će Nemačka nekako uspeti da „proguta“ i tih 7,5 milijardi evra i da će fond biti osnovan. Ali to je tek početak drame.

U samom formiranju fonda već je iscrpljena celokupna politička podrška građana EU za spasavanje banaka, odnosno kako se to marketinški prikazuje, prezaduženih država, a već nastaje rascep između Francuske i Nemačke oko toga kako se taj novac može i sme koristiti.

Francuski pristup je da banka koja ne može da naplati svoja potraživanja odmah može da posegne za parama fonda, a nemački da se takva banka prvo mora obratiti tržištu kapitala, pa zatim nacionalnim fondovima, a tek na kraju zajedničkom fondu.

Ova razlika je ostala i posle razgovora Merkelove i Sarkozija u nedelju 9. oktobra. Umesto rešenja, ovi političari su nas uveravali da nikakvih suštinskih problema nema, da su oni jedinstveni i odlučni, sveni svoje odgovornosti, da neće dopustiti neželjene scenarije i da je sve pod kontrolom.

Velike obaveze, velike reči, a mi smo hteli samo da čujemo kako i pod kojim uslovima banka može koristiti pare fonda. To nam nisu rekli. Ali su obećali da će sve ubrzo biti jasno jer je to njihova misija. Oni žive za to da sve bude kako treba, svet stabilan i u neprekidnom progresu, samo ne mogu da se dogovore ko će to da plati.

U scenariju koji zagovara Nemačka, postoji realna mogućnost da francuske institucije uđu u spiralu povećanih kamata, veće nesigurnosti vraćanja pozajmljenog novca, ovoga puta samim francuskim bankama, ispoljvanju nesposobnosti da se sve to finansira na brz način od nacionalnih fondova i sledstveno tome opasnosti od obaranja samog rejtinga Francuske sa sadašnjeg AAA.

Obaranje rejtinga značilo bi da je svako dalje zaduživanje Francuske skuplje, da su u tom slučaju perspektive razvoja lošije i da se dovodi u pitanje čitava konstrukcija pomoći bankama koje su izložene riziku u slučaju bakrostva Grčke i moguće drugih zemalja.

Kao rešenje, trenutno se nudi samouvereni, blago zabrinuti ( ali više zbog ogromnog mentalnog napora) izraz lica i nepokolebljiva retorika. Ako tome dodamo da je javni dug Francuske danas na oko 86,2% BDP ( što je naravno nedosanjani san za dug Italije od 120% BDP), onda je jasno da nekog značajnijeg zaduživanja, a naročito ne skupljeg, ne može ni biti.

Sa druge strane Nemcima ne pada na pamet da stgvarno bilo koga finansiraju, osim ako taj koji hoće njihove pare ne dođe da bukvalno prosi, pa će mu Nemci, uz skromnu nadoknadu i ogromnu kontrolu, naravno bratski pomoći.

Uz sve teškoće, mogu da zamislim da se nekako i ovaj „izazov“ reši. Ali šta ćemo kad već početkom sledeće godine treba početi ciklus pribavljanja novih 1.500 milijardi evra za ovaj fond? Šta kad se pitanje u zaoštrenoj formi preseli u Španiju i Italiju (treba imati u vidu da je Italija u periodu 2000–2010. godine imala prosečan rast BDP od samo 0,2% što više zabrinjava čak i od spektakularnog javnog duga od oko 1.900 milijardi evra) i počne da drma bilanse banaka po celoj Evropi mnogo teže i dublje od svih dosadašnjih potresa? Ja ne mogu da zamislim da parlament Nemačke to odobri, a kamoli da to odobre i palamenti ostalih 16 članova evrozone.

Tu ozbiljna, odlučna i blago zabrinuta lica političara više neće igrati nikakvu ulogu.

Takav obim pomoći, čak i na početnom nivou od 440 milijardi evra, nužno zahteva centralizaciju čitavog niza finansijskih institucija na nivou EU, a zatim i kadrovsko preuzimanje rukovodećih funkcija od predstavnika onih zemalja koje daju najviše para. To sve naravno stvara nove probleme i to ne samo psihološke prirode.

Tako, na primer, male zemlje poput Slovačke, lako mogu izgubiti kontrolu nad poreskom politikom, a to znači da neće više moći investitorima da nude povoljnije uslove od onih koje imaju u npr. Nemačkoj, što će nužno dovesti do smanjenja stranih investicija u te zemlje. A ako se izgubi ta prednost, onda se gubi osnovni činilac dosadašnjeg razvoja Slovačke. A onda je bolje biti izvan EU. Em imaš strane investicije, em ne moraš da daješ ogromne pare bankama koje su pogrešno procenile svoje plasmane.

Jedini logični izlaz iz cele situacije je štampanje para. U prvom koraku. A kuda će stvari otići nakon toga, teško je predvideti.

Nemci su suštinski ostali usamljeni u razboritom pokušaju rešavanja problema, zato što od ostalih velikih privreda EU, niko ne gleda duže od jednog izbornog ciklusa, a u tim okvirima nema mogućnosti da se sagledaju, a kamoli donesu, bilo koje strateške odluke.

To pitanje, strateške odluke, vodi nas na drugi kraj sveta. Reč je o najavi mogućeg trgovinskog rata Kine i SAD.

Da podsetim, u toku je ponovni pokušaj usvajanja zakona u SAD po kome bi, uprošćeno rečeno, bilo moguće dodatnom taksom opteretiti robu i usluge zemalja koje, po mišljenju SAD, drže nerealno nizak kurs svojih valuta. Kina je odmah odgovorila da zvaničnici u SAD moraju biti svesni da bi usvajanje takvog zakona značilo trgovinski rat Kine i SAD.

Ozbiljnost od mogućeg usvajanja ovakvog zakona najbolje se vidi u oštrini reakcije Kine. Očigledno je da Kina procenjuje da je to ovog puta ozbiljna pretnja.

Sad dolazi, za mene, najzanimljiviji deo i odmah da kažem reč je o glasnom razmišljanju, a ne o posedovanju bilo koje informacije.

Svako ko barata samo sa nekoliko cifara o odnosu privrede Kine i SAD odmah može da zaključi da bi takav zakon veoma štetio samoj Americi. I možemo se složiti da to časnim predstavnicima u oba doma američkog parlamenta ne mora biti ni previše jasno. Ali onaj ko suštinski gura takav predlog, mora imati neku računicu u svemu tome.

Mislim da je u pitanju strateška odluka (da li će se u tome uspeti, drugo je pitanje).

Ako stvari nastave da se odvijaju tako kako idu, svojim tokom, za samo 15 godina Kina će biti ne samo veća ekonomija od SAD, nego i vojno jača od SAD.

Lako možemo zaključiti da, gledano iz ugla SAD, takav položaj nije poželjan. Pitanje, strateško, glasi - šta da se radi (u nedostatku Černiševskog)?

Da se bombarduje Kina, kasno je za to. Rešenje se može tražiti samo u destabilizaciji Kine.

Pošto kinesko rukovodstvo ne pravi greške, onda je potrebno nasilno oboriti stopu privrednog rasta Kine sa prosečnih oko 7-8% u narednih 15 godina , na recimo 3-4%. I onda se nadati da će probuđena očekivanja građana Kine za povećanjem životnog stnadarda biti znatno veća od onoga što rukovodstvo može da pruži i da će ta situacija iznedriti unutrašnja previranja i zatim haos u Kini.

Žrtva SAD bi bila da u narednihg 3-4 godine umesto rasta od oko 1,5-2,5% imaju pad od oko 0.1- o,3% . Mala cena za moguće izazivanje haosa u Kini, koji bi mogao da za višedecenijski period odloži smenu na vrhu ekonomske i vojne lestvice svetskih lidera.

Naravno, SAD bi mogle da odustanu od uloge vladara sveta, da svedu svoju interesnu zonu na obe Amerike, bitno smanje troškove i tako obezbede veći rast i dugotrajnu stabilnost, ali za takvu stratešku odluku mislim da nisu sposobni. Za ovu prvu jesu.

Vreme u kome živimo zahteva sposobnost donošenja strateških odluka, a čini se da političara takvih sposobnosti u evroatlantskom svetu gotovo da nema. Ili smo upravo pred njihovim pojavljivanjem, na razvalinama koje ostaju iza „ozbiljnih lica“ i „odlučnih izjava“ sadašnjih političara.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner