Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Raslojavanje sever-jug kao simptom sve dublje evropske krize
Ekonomska politika

Raslojavanje sever-jug kao simptom sve dublje evropske krize

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Kostić   
ponedeljak, 20. februar 2012.

Dvadeset godina od potpisivanja Mastrihtskog ugovora, koji je postavio temelje evropske monetarne unije i evra, evrozonu i dalje potresa duboka kriza. Nasuprot velikim vizijama i idejama o Evropi kao „najuspešnijoj i najdinamičnijoj privredi na svetu“, danas niko sa sigurnošću ne može da zna kako će se Unija nadalje razvijati i kakva će biti sudbina pojedinih zemalja. Evropljani imaju mnogo manje razloga da slave, a mnogo više da se pitaju gde su pogrešili jer zemlje evrozone, uz loše ekonomske pokazatelje, zajedno duguju oko 8 713 milijardi evra. Ovih dana je ponovo u centru pažnje kriza u Grčkoj, zemlji koja predstavlja ogledalo neuspeha Evrope, ali je već svima jasno da nije reč samo o Grčkoj, već o sudbini projekta koji je svoje temelje dobio pre 20 godina.

Berlin i Atina na suprotnim stranama

Krizu evrozone je izazvalo uvođenje zajedničke valute, zajedničkog kursa i zajedničkih kamata za zemlje sa različitim ekonomskim parametrima. Evropski monetarni sistem hramlje dok lideri evrozone grozničavo nastoje da pronađu finansijere za svoj obimni plan oporavka. Ali, prema procenama OECD-a, zaustavljanje širenja dužničke krize i sprečavanje sloma evra će verovatno biti potrebno bilion evra. Toliki novac za evropski fond za spasavanje će biti teško pronaći, a kako vreme protiče, ponestaje i solidarnosti između država, dok se razlike između severa i juga Unije sve više potenciraju. Kriza utiče da slabiji postaju sve slabiji a jači postaju sve jači, Grčka, Belgija, Portugal, Holandija i Španija su pale u recesiju, dok se dve najveće privrede evrozone Nemačka i Francuska zasad drže bolje nego što se očekivalo.

U toj situaciji solidarnost koju prizivaju brojni evropski političari je sve teže postići, a zaoštravanje odnosa između Berlina i Atine, dva suprotna pola evrozone, sve više najavljuje Evropu u dve brzine. Dok su grčka vlada i lideri političkih partija teškom mukom prihvatili teške uslove za drugi paket pomoći Evropske unije i MMF-a, u Nemačkoj su sve glasniji zahtevi da se Grčka i izbaci iz zone evra, pa čak i iz EU, ili da se Atina stavi pod neku vrstu protektorata, koji bi garantovao izvršenje svih uslova i sprovođenje zahtevanih reformi. Iako je Grčka, kako smatraju objektivni posmatrači, učinila maksimum kada su poslanici izglasali do sada neviđene mere štednje, posebno iz Nemačke dolaze sumnje u sposobnost grčkih vlasti da posle skorih narednih izbora ispoštuju prihvaćene obaveze. Nemački ministar finansija Volfgang Šojble uporedio je Grčku sa buretom bez dna i uputio je reči kritike i sumnje na adresu grčkih konzervativaca, što su mnogi atinski komentatori protumačili kao pritisak na Grčku da odloži izbore poput Italije, kako bi tehnokratska vlada Lukasa Papademosa mogla da nastavi sa radom.

Mere štednje i finansijske discipline koje zahteva Nemačka dovele su ranije do vrlo oštre reakcije mnogih grčkih i nekih nemačkih medija, a sada su prvi put teške reči razmenili i političari. Reagovanje na odluke grčkog parlamenta izazvalo je i postavljanje pitanja da li najjače zemlje EU, a posebno Nemačka žele uopšte Grčku unutar evrozone i čak, same EU, a povodom toga indikativan je nedavni intervju objavljen u Zidojče cajtungu, u kome je Franc Ferenbah, šef koncerna Boš, prekršio tabu koji je vladao u Nemačkoj i zatražio isključenje Grčke, kao države bez uprave koja funkcioniše, iz evrozone i EU, zaključujući da se ne može zaobići Evropa sa dve brzine. U samoj Nemačkoj, kako piše Zidojče cajtung, počinje da se ocrtava neslaganje između kancelarke Angele Merkel i ministra finansija Šojblea oko pravog puta za spasavanje Grčke. Šojble teži ka rešenju koje bi polazilo od formalnog bankrota Grčke jer smatra da više nema nade da će Grci uspeti da sprovedu u delo predviđene mere štednje. Po njemu, čak i kada bi to uspelo, 2020. godine bi državni dug  Grčke još uvek iznosio 120 odsto bruto društvenog proizvoda, što bi i dalje bilo previše. Merkelova takav korak smatra previše riskantnim. Ona strahuje da bi bankrot Grčke mogao da izazove „udarni talas“ koji bi mogao da odnese i Španiju i Italiju, a to bi značio i kraj monetarne unije, ali i eliminisanje fiksnog kursa od koga profitira nemačka trgovina i ekonomija u celini. Naime, tokom protekle godine nemački trgovinski suficit iznosio je 200 milijardi evra, upravo onoliko koliko je iznosio trgovinski deficit ostalih članica zone evra.

Sudbina evra u rukama Španije i Italije

Očekuje se da će pomoć, koja je na vanrednom skupu ministara finansija evrozone odobrena Grčkoj, doneti rezultate. U planu za finansijski spas Grčke spada i otpisivanje 100 milijardi evra dugovanja, a privatni sektor je prihvatio 70 odsto smanjenja dugovanja Atine. To bi uz usvojeni plan drastične štednje, trebalo biti dovoljno da Grčka konačno krene putem oporavka, kako se nadaju ekonomisti Evropske komisije. Brojna su mišljenja, naročito u Nemačkoj, da za Grčku više nema nade, a nedavni izveštaj Evropske komisije naveo je da je ukupno 12 zemalja evrozone i dalje ozbiljno ugoženo zbog javnog duga i nedovoljne konkurentnosti. Izveštaj je kao “hitne slučajeve” izdvojio Italiju, Španiju, Mađarsku i Kipar, a pored njih su kao zemlje kojima je potrebno dalje "dubinsko" preispitivanje makroekonomske politike nabrojane: Belgija, Bugarska, Danska, Finska, Francuska, Slovenija, Švedska i Velika Britanija. Francuska, Velika Britanija i Belgija su previše zadužile, a čak i u relativno stabilnoj Danskoj, Švedskoj i Finskoj Evropska komisija je našla naduvane mehurove na tržištu nekretnina.

Najveći problem evrozone trenutno su i dalje Italija i Španija, države koje čine 17%, odnosno 11% ukupnog BDP-a evrozone. Njihovo finansiranje kroz multilateralnu pomoć bi iscedilo, ako ne i potpuno iscrplo, resurse evrozone i Međunarodnog monetarnog fonda. Obe države su nedavno dobile nove vlade, koje su spremne na oštre mere, ali je neizvesno da li će rezultati biti pozitivni. Vlade sada pokušavaju da podstaknu rast privrede, povrate fiskalnu sigurnost i da srede bilanse stanja banaka, ali u panici se nastoji da se potrebni novac izvuče direktno iz džepova samih građana. Uvođenjem rezova, mera štednje i ostalih mera, opada međutim celokupan standard građana i kupovna moć, i shodno tome dolazi do još dublje stagnacije u ekonomiji. Pokazuje se da nakon nekoliko kvartala reforme po receptu MMF-a dovode do pada proizvodnje i veće nezaposlenosti, a vlade bi stoga mogle izgubiti podršku javnosti što bi ugrozilo ceo proces „reformi“ i opstanak evra. Italijanska ekonomija je u recesiji, a izveštaj EK navodi da je u njoj nizak potencijal ekonomskog napretka. Stroge mere štednje čiji je cilj sprečavanje bankrotstva države su već dovele mnoge Italijane na ivicu siromaštva. O dubini krize svedoči i to što je italijanski premijer Mario Monti počeo da umanjuje privilegije i Katoličke crkve, i odlučio da ona počne da plaća porez na nekretnine za crkvene zgrade koje se koriste u komercijalne svrhe. Španija predstavlja još veći povod za zabrinutost, posebno španske banke, pošto je iznos njihovih nenaplativih kredita dostigao 135 milijardi evra, što je najveći nivo u poslednjih 17 godina. Takođe, broj nezaposlenih u Španiji je u poslednjem kvartalu prošle godine povećane za oko 300 000 i on sada iznosi 5,27 miliona nezaposlenih, ili oko 23 odsto. Prvi put u istoriji broj ljudi bez posla je prešao magičnu granicu od pet miliona, a nezaposlenost među mladima je prešla 50%.

Aktuelna španska vlada je već napravila plan uštede 9 milijardi evra, ali EU traži još dodatnih 30 milijardi, a predlog novog zakona kojim desničarska vlada namerava da znatno smanji prava radnika izvukao je na ulice 57 gradova Španije oko milion ljudi. Velike sindikalne demonstracije izbile su prošlog meseca i u Portugaliji, koja je od MMF-a morala da zatraži pomoć od 78 milijardi evra. Sindikati su na ulice izveli više stotina hiljada ljudi, koji su oštro protestovali protiv uslovaljavanja MMF-a.  

Italija i Španija i dalje u neku ruku drže sudbinu evra u svojim rukama. Ukoliko uspeju da se oporave, evro će opstati; ako ne, neće - ili makar ne u sadašnjem obliku. Izvođenje „reformi“ pod kontrolom MMF-a u više zemalja Južne Evrope nosi rizik velikog neuspeha, koji mogu izazvati makroekonomska i finansijska međuzavisnost, odnosno to što se reforme pokušavaju izvesti u okruženju obeleženom stagnacijom i padom potražnje. Ukoliko se cela južna Evropa bori sa recesijom, šanse za uspeh su znatno manje, a mogućnosti propasti evrozone sve veće. Tim povodom, portugalski premijer Pedro Pasos Koeljo rekao je da eventualni neuspeh u rešavanju krize evrozone može biti kraj Evropske unije, i istakao da rešenje krize mora podrazumevati ekonomsku i političku uniju kao dopunu monetarnoj uniji. Češki premijer Petr Nečas je takođe upozorio da evro može da spasi samo pretvaranje Evropske unije u federaciju, ali je pitanje koliko je ona ostvariva u trenutku kada je, kako je istakao italijanski premijer Mario Monti, kriza na evropsku scenu "vratila pogrešna shvatanja, predrasude, podele na sever i jug i velike i male zemlje“. Po Montijukriza podriva političku koheziju Evropske unije, ima potencijal da je uništi i vrati duhove prošlosti, dokpolitička elita EU i dalje luta između dugova i obeshrabrenog naroda.

Emigracija kao rešenje

Nakon već dve godine dužničke krize Evropa još nije dala efikasna rešenja za privredni oporavak i povratak poverenja građana. Evropski lideri, koji su se u ponedeljak okupili na neformalnom samitu u Briselu, ponudili su da umesto rezanja potrošnje i zatvaranja fondova, osnaže ulaganja i otvaranje novih radnih mesta, zašta je spremljeno 82 milijarde evra iz strukturalnih fondova. Pojedini ekonomisti smatraju međutim da su i ta sredstva, bez obzira na to što će uglavnom podržati zapošljavanje u državama najviše pogođenim krizom i nezaposlenosti, poput Grčke ili Španije, nedovoljna da ostave ozbiljniji efekat. U isto vreme, mladi i obrazovani sve više napuštaju urušeni jug Evrope. Rekordna nezaposlenost i odsustvo poverenja u skori privredni oporavak glavni su pokretači novih seoba. Za školovane Grke ispod 35 godina obećana zemlja danas je Australija, gde odavno živi brojna dijaspora, a za mlade iz Španije i Portugalije bolja budućnost leži u nekadašnjim kolonijama, prvenstveno u Brazilu, Angoli, Mozambiku. Prema statističkim podacima, skoro 80.000 Portugalaca je 2009. godine dobilo dozvolu stalnog boravka u Angoli, preko 60.000 otišlo je u Brazil, a skoro 30.000 u Mozambik. Između juna 2009. i novembra 2010. godine 30.000 mladih obrazovanih Španaca se odselilo u Argentinu, dok se 14.000 smestilo u Čileu i Urugvaju. U prvom polugođu 2011. emigriralo je već 28.000 Španaca, a zanimljivo je da na primer inženjeri početnici u  Portugaliji mesečno zarađuju najviše 900 evra, dok su primanja u Angoli najmanje četiri puta veća.

Odliv mlade pameti iz juga Evrope je najdramatičnija nusposledica tekuće krize i ovaj deo EU postepeno ostaje bez generacije koja bi mogla da povuče privredni oporavak i razvoj. Ako se situacija nastavi u tom pravcu, nije bez osnova verovanje da će pojedini regioni juga Evrope uskoro početi da liče da zemlje trećeg sveta, a da će se Evropska unija, bilo s jednom ili dve brzine, pretvoriti u gazdovanje bogatog Severa nad siromašnim Jugom i Istokom.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner