Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > „Slučaj akcize“ i rusofobija: medijska javnost protiv javnog interesa
Ekonomska politika

„Slučaj akcize“ i rusofobija: medijska javnost protiv javnog interesa

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 19. januar 2011.

Metastaza „slobodnog toka informacija“ i medijsko siledžijstvo

Ljudi koji misle svojom glavom odavno su razvejali sve iluzije vezane sa mehur od sapunice po imenu „slobodni mediji“. Kao što se savremeno zapadno poimanje „slobode“ pokazalo kao jeftina marketinška žvaka u poznoj hladnoratovskoj propagandi, tako je i pojam „slobodnih medija“ igrao neku smislenu ulogu u istočnoevropskim društvima samo dotle dok je mogao bez sumnjičenja da služi interesima „dobrih momaka“ u borbi protiv holivudsko-revolveraški shvaćenih „negativaca“. Kada je „Imperija zla“ najzad razmontirana, kada je planetom zavladao blagosloveni pluralizam, a oči dojučerašnjih neprijatelja okrenule se sa nadom i iščekivanjem ka zapadnom „svetioniku slobode“, „slobodnim medijima“ ubrzo se razmazala šminka, da bi se ukazalo ružno i neprijatno lice, ništa manje imperijalne, ništa manje totalitarne, i ništa manje nečovečne „globalne mreže informacija“, još jedne u istorijskom nizu uzurpacija slobode i ljudskih vrednosti od strane bogatih, moćnih i beskrupuloznih. Nekadašnja „sedma sila“ postala je prva i jedina „klasična“ sila, sila ognja i mača, za koju su pravda, istina i poštenje samo sredstva za razračunavanje sa disidentima novog, globalnog poretka, od koga se više nema gde sakriti, niti se iz njega ima gde emigrirati.

Srbija je oštricu i plamen tog novog i nadograđenog imperijalnog „ognja & mača“, bez imalo preterivanja, osetila neposrednije i bolnije od bilo koje druge evropske zemlje. Traumatično, alhemijsko iskustvo pretvaranja zlata u kamen, crnog u belo, a istine u laž, blagoslovilo je Srbe retkim luksuzom u današnjem očaranom i zaslepljenom „informatičkom društvu“ – saznanjem da je celokupni „globalni sistem vrednosti“, sa svim svojim mantrama, totemima i fetišima („demokratija“, „ljudska prava“ i neizbežno „slobodno tržište“), najobičniji teatar senki, drvo bez korena, odnosno čardak-ni-na-nebu-ni-na-zemlji. A još strašnije saznanje nam se ukazalo kada smo shvatili da u novoj podeli snaga razotkrivanje laži više nema sposobnost da samu laž ukine, i da medijske tehnologe uopšte ne zanima to što mi znamo da oni lažu, izmišljaju, protežiraju interese političkih i finansijskih centara moći itd. Mi, kao javnost, postali smo sredstvima javnog informisanja suvišni. Mi, građani, čitaoci, gledaoci, postali smo nebitni – nemi i prezreni statisti u informatičkoj igri koja nas kao da se ne tiče, ali u kojoj se od nas svejedno očekuje da odigramo svoju, unapred izrežiranu ulogu.

Šta, dakle, čini država Srbija, nastojeći, kao i u više navrata do sada, da balansira između imperativa integracija (heteronomija) i imperativa samoodržanja (autonomija)? Ona ispunjava obavezu preuzetu pred EU, i izjednačava prava i obaveze uvoznika goriva sa njegovim domaćim proizvođačima (to jest proizvođačem), izlažući tako svoju jedinu rafineriju otvorenoj konkurenciji naftnih sistema Evropske unije i regiona.

Ova vrsta medijskog siledžijstva, koja u potpunosti stavlja po strani raspoloženje građana, javno mnjenje i vox populi, koja ignoriše čak i tradicionalne centre moći koji su nekada medijima gospodarili (vlada i državne institucije), i koja bahato i beskompromisno nameće svoju sliku stvarnosti i proglašava je za jedinu istinu i božansko otkrovenje, dosegla je svoje vrhunce u Srbiji tokom prethodnih pola godine. Da ne bude zabune, Srbija je odavno naviknuta na spinovanje, ozloglašeno „izvrtanje istine“ koja se do te mere deformiše, da postaje svoja suprotnost. Primeri medijske „obrade“ bombardovanja RTS, velikog Kosovskog mitinga, kao i nebrojenih političkih preobražaja i lakirovki na srpskoj političkoj sceni, pokazuju do koje mere se narod može zbuniti i dezorijentisati ovom vrstom manipulacije. Ali ono što smo imali prilike da vidimo tokom proteklih šest meseci u više navrata prevazilazi klasično spinovanje, koje je uvek uključivalo lukavstvo, prevaru i neretko veoma vešto umeće zavođenja. Novi metod, ubitačno efikasan, poražavajući po moral političkih protivnika, upotrebljen u slučajevima „prelamanja mozga“ državnog vrha i javnosti po pitanjima Kosovske rezolucije u GSUN, organizacije parade homoseksualizma i bojkota Nobelove nagrade za mir, predstavlja medijsko silovanje. On ne zavodi i ne manipuliše, on ignoriše svako pravo slušaoca na sopstveno mišljenje i vraća tehnologiju medija svojim najozloglašenijim, suštinski orvelovskim korenima agitpropa, nacističke propagande i „lova na veštice“. U navedena tri primera rezultati su bili spektakularni – državna politika je (bez u tom trenutku osetnih posledica) okrenuta protiv same države i naroda, dok su država i narod u par poteza „izbačeni iz igre“, zapanjeni medijskim nasiljem kome su bili izloženi. Državni organi, koji bi pošli da učine nešto u državnom interesu, uz podršku i odobravanje većine naroda, završili bi sa represalijama protiv tog istog naroda, preneraženog iznenadnim obrtom.

Liberalizacija tržišta naftnih derivata i povećanje akciza na gorivo

Poslednji primer ovakvog medijskog linča, čija upotreba, kako vreme prolazi, a političke opcije postaju sve malobrojnije, značajno dobija na učestalosti, dogodio se neposredno nakon međunarodne Nove godine, kada je u Srbiji stupio na snagu niz državnih akata i regulativa vezanih za naftni sektor, uz koincidiranje liberalizacije tržišta naftnih derivata i povećanja državnih akciza na gorivo. Ova dva događaja, iako su svakako međusobno povezana, suštinski se razlikuju u jednom ključnom pogledu. Liberalizacija je stvar spoljašnje prinude, jer svaka država nastoji da maksimalno očuva kontrolu nad sopstvenim energetskim sektorom, što je jedan od osnovnih činilaca konkurentnosti njene privrede, dok međunarodne strukture nastoje da u svakoj zemlji izbore „slobodu“ za sopstvene kompanije, „slobodu“ koja uglavnom znači vezivanje ruku lokalnoj konkurenciji. Nasuprot toga, povećanje akciza je stvar unutrašnje finansijske politike, kojom sama vlada pokušava da „skrpi“ svoje nedostatne prihode, od kojih upravo akcize predstavljaju jedan od najznačajnijih izvora novca za državni budžet.

Šta, dakle, čini država Srbija, nastojeći, kao i u više navrata do sada, da balansira između imperativa integracija (heteronomija) i imperativa samoodržanja (autonomija)? Ona ispunjava obavezu preuzetu pred EU, i izjednačava prava i obaveze uvoznika goriva sa njegovim domaćim proizvođačima (to jest proizvođačem), izlažući tako svoju jedinu rafineriju otvorenoj konkurenciji naftnih sistema Evropske unije i regiona. Istovremeno, kako bi budžet maksimalno profitirao od povećanog priliva uvoznog benzina, država povećava akcize na gorivo, trudeći se istovremeno da to povećanje (koje je, bez ikakvih iluzija, proračunato na osnovu budžetskih apetita, a ne socijalnih ciljeva) ostvari što je moguće manji udar na socijalnu stabilnost zemlje. To se postiže tako što se najviše podižu akcize na skupo gorivo evropskog standarda („Evro premijum“ BMB i „Evro dizel“), kao i akcize na ekološki najštetnije, ali industrijski najfrekventnije gorivo dizel D2, dok se relativno niskim zadržavaju akcize na „obični“ „premijum“ BMB domaće proizvodnje. Računica je sledeća – usporava se rast cene goriva koje po zakonu ne može da se uveze (pošto treba postepeno da se povuče iz upotrebe), koje se proizvodi u domaćoj rafineriji (koja, dakle, pored PDV i akciza, donosi i porez na dobit i neposredni prihod Vladi, kao akcionaru, zapošljavajući pri tome domaće radnike), koje koristi većina stanovništva, čiji se automobili takođe nalaze daleko ispod „evropskog standarda“, i kojima i to neznatno jeftinije gorivo mnogo znači. Sa druge strane, gorivo značajnije poskupljuje za korisnike novih, skupih mašina, koji poskupljenje neće ni da osete, iako će, povučeni navikom, biti skloni da zbog njega jadikuju.

 

Računica je sledeća – usporava se rast cene goriva koje po zakonu ne može da se uveze (pošto treba postepeno da se povuče iz upotrebe), koje se proizvodi u domaćoj rafineriji (koja, dakle, pored PDV i akciza, donosi i porez na dobit i neposredni prihod Vladi, kao akcionaru, zapošljavajući pri tome domaće radnike), koje koristi većina stanovništva, čiji se automobili takođe nalaze daleko ispod „evropskog standarda“, i kojima i to neznatno jeftinije gorivo mnogo znači. Sa druge strane, gorivo značajnije poskupljuje za korisnike novih, skupih mašina, koji poskupljenje neće ni da osete, iako će, povučeni navikom, biti skloni da zbog njega jadikuju.

 

Sve ovo se ni na koji način ne dotiče liberalizacije. Liberalizacija je tu da garantuje da sva goriva čiji je uvoz zakonom dozvoljen (a zakon je, opet, pravljen u skladu sa tim istim „evropskim normama“) budu izjednačena u svakom pogledu sa tim istim gorivima domaće proizvodnje. Pri tome, vlada tu čini ono što mora, s obzirom na situaciju u koju je već samu sebe dovela – pokušava maksimizovati sopstvenu zaradu od prometa naftnih derivata, a da minimalno destabilizuje socijalni mir, ukoliko je to moguće. Pri tome, vlada ne radi ništa naročito novo, ništa naročito inventivno, ništa što bi je bitno razlikovalo od bilo koje druge vlade u bilo kojoj drugoj zemlji. Ona balansira i pokušava da se održi na vlasti, a za održavanje na vlasti je, s vremena na vreme, potrebno učiniti i ponešto u interesu naroda i države. Pogotovo kada se nalazite pod prinudom centara moći, koji dobrobit vaše države i vašeg naroda imaju na umu, otprilike koliko je „Britiš petroleum“ imao na umu dobrobit morske faune Meksičkog zaliva.

Creatio ex nihilo - medijska alhemija na delu

Šta je od ove ne naročito složene i pomalo dosadne priče došlo do srpske javnosti, nakon što su se ovim pitanjima pozabavila renomirana uredništva najuglednijih domaćih dnevnih i nedeljnih novina i TV stanica? Skoro ništa. Događaj je spinovan do besmisla, kao takav je predočen dežurnim domaćim „borcima za zaštitu sveta od Srbije“, koji su sa samo sebi svojstvenom histerijom i opsesivnošću počeli da rade jedino što znaju, i što predstavlja njihovu jedinu svrhu na ovdašnjoj političkoj sceni – da bespoštedno udaraju po državi, interesima javnosti i domaće privrede, i dežurnim krivcima za sve zlo u kosmosu – Rusima.

Kako izgledaju ovi „medijski gluvi telefoni“? Nesretna vremenska koncidencija liberalizacije tržišta i povećanja akciza, kao i činjenica da je amandman o povećanju akciza na gorivo predložila SPS, stranka kojoj medijska javnost voli da stavlja na znanje da joj nije oprostila „grehe iz prošlosti“, a još manje činjenicu da je u vladi zamenila medijima daleko omiljeniju LDP, dovela je do puštanja informacije da se, „na neki način“ monopol domaćih proizvođača (a to je NIS) i dalje štiti. Domaći novinari, „uvek spremni da stupe u akciju“, pogotovo kada treba zaštititi tekovine globalnog slobodnog tržišta i interese multinacionalnih korporacija (osim ruskih), uzeli su ovu nategnutu interpretaciju (koja nije više od intuicije, budući da celi proces teče u skladu sa važećim reformama u skladu sa „normama EU“) i falsifikovali je, izašavši sa lažnom tvrdnjom da je država uvela različite akcize za uvoznike i za domaćeg proizvođača.

Ova laž je preko noći postala mantra o „dvojnim akcizama“, i njihovo postojanje, kroz medijsko ponavljanje postalo do te mere bezupitno, da su u njega poverovali i sami članovi vlade, koji su se rastrčali naokolo da se preventivno izvinjavaju zbog „potencijalno narušenog SSP“ (onog sporazuma, što ga je do pre par meseci Srbija sprovodila u jednostranom režimu, uzgred budi rečeno). Kako bi i moglo biti drugačije? Jer ako svi mediji ponavljaju jednu i istu priču, gde pošten i dobronameran građanin, koji se ne razume u komplikovanu akciznu politiku, može da proveri podatke iz novina? Samo u drugim novinama, koje su opet deo začaranog vrzinog kola dezinformacije.

Nesretna vremenska koncidencija liberalizacije tržišta i povećanja akciza, kao i činjenica da je amandman o povećanju akciza na gorivo predložila SPS, stranka kojoj medijska javnost voli da stavlja na znanje da joj nije oprostila „grehe iz prošlosti“, a još manje činjenicu da je u vladi zamenila medijima daleko omiljeniju LDP, dovela je do puštanja informacije da se, „na neki način“ monopol domaćih proizvođača (a to je NIS) i dalje štiti.

A kada se zavedenim građanima priključe zavedeni i površni savetnici i portparoli ministara i državnih službi, kojima je lakše da pročitaju par bombastičnih naslova u tabloidima (a svi su mediji danas tabloidi, samo se dimenzije i fontovi naslovnica razlikuju, ali ne i njihov sadržaj), nego da provere dokumenta koja njihova vlastita vlada drži javno dostupnim na internetu, onda medijska hajka dobija sasvim novi zaplet. Najzad, kao coup de grâce, kada se „vest“ dovoljno odomaćila u domaćim medijima, našao se tu i neki „stručnjak za Balkan“ iz briselske birokratije (tj. neko ko redovno čita srpske novine) da nezvanično iz svoje briselske kancelarije iskaže svoju nezvaničnu zabrinutost tokom nezvaničnog razgovora sa svojim kolegom iz nekog srpskog ministarstva, o čemu podrobnosti nezvanično (i neimenovano, dakako) saznajemo u sutrašnjim novinama. I krug se nastavlja.

U službi tuđeg interesa

U čemu je ovde osnovni problem? Šta je poenta cele hajke protiv države, kada su u pitanju akcize na gorivo? Šta je cilj te kampanje? Ma šta ko govorio, busajući se u prsa sa „evropskom idejom i vrednostima“, i zahtevajući „normalizaciju“ državne politike (što znači da država i zvanično treba da proglasi sopstvene interese za ništavne i posveti se zaštiti isključivo interesa EU i stranih ekonomskih lobija), cilj ove medijske ujdurme je samo jedan – da se povećaju akcize na jeftini „premijum“ BMB, kako bi se građani naterali da kupuju skuplji „evro premijum“, višeg standarda, koji ništa ne znači starim automobilima iz osamdesetih i devedesetih, ali mnogo znači „otanjenom“ srpskom novčaniku. To je to „izjednačavanje akciza“ koje svi zahtevaju. Pri tome, mehanizam manipulacije je u navedenom slučaju potpuno zastrašujući – besomučno se napadaju nepostojeće „dvojne akcize“ i na taj način vrši pritisak na vladu da poveća postojeće akcize na jeftino domaće gorivo, kako bi po ko zna koji put zaštitila interese krupnih kompanija i uvozničkih lobija. Ovu vrstu poražavajuće politike zaštite interesa EU na uštrb Srbije gledali smo sve do početka finansijske krize, kada je domaća medijska javnost činila sve da domaće proizvođače učini što je moguće bespomoćnijim i manje konkurentnim i tako nadmoćnim konkurentima iz inostranstva. Na taj način je, recimo, naprosto uništena domaća industrija poljoprivredne mehanizacije, nekada jedna od vodećih u Evropi, a u Srbiji tradicionalno kvalitetne tekstilna i prehrambena industrija još uvek se (jedva) oporavljaju od neobuzdanog uvoza različitog (ne)konkurentnog smeća, sa kojim se nije moglo takmičiti, i čija je jedina svrha bilo ispumpavanje „živog novca“ srpskih građana u inostranstvo.

Ništa nije Srbiju toliko osiromašilo kao politika koja je u kontinuitetu (bez obzira na to ko je vodio vladu), sve do početka ekonomske krize dopuštala uvoznicima da divljaju srpskim tržištem. A ko su uvoznici? To su ljudi koji u Srbiji plaćaju PDV kao „reket“ za iznošenje novca iz zemlje. I njihov glavni argument je uvek da je u Srbiji nešto „najskuplje, a najnekvalitetnije“. Ni po čemu se domaće gorivo ne razlikuje od domaće čokolade, koja je, zaboga, „beskrajno lošija od nemačke“ i „nikada joj neće biti ravna“. S tom razlikom, što domaća čokolada zapošljava domaće radnike, plaća domaće plate, domaće doprinose i domaće poreze u domaći budžet i tako doprinosi razvoju domaće privrede, dok nemačka čokolada čini to isto – u Nemačkoj. Suzbijanje ove jednostavne svesti o elementarnom ekonomskom patriotizmu na kome počiva apsolutno svaka zdrava ekonomija u svetu predstavlja zastrašujuću, užasavajuću tekovinu prve decenije slobode medija u Srbiji.

Cilj ove medijske ujdurme je samo jedan – da se povećaju akcize na jeftini „premijum“ BMB, kako bi se građani naterali da kupuju skuplji „evro premijum“, višeg standarda, koji ništa ne znači starim automobilima iz osamdesetih i devedesetih, ali mnogo znači „otanjenom“ srpskom novčaniku.

Šta znači imati liberalno tržište? U opticaju su dva značenja. U skladu sa prvim, onim, koje zastupa cela naša medijska javnost – „liberalno“ je ono tržište koje „liberalnim“ smatra Liberal-demokratska partija, odnosno, tržište na kome su „slobodni“ moćni i bogati stranci, a sputana siromašna srpska nejač (uzgred budi rečeno, ovo se odnosi i na političko shvatanje „slobode“ ove grupe ljudi). U skladu sa drugim, podvucimo to, zdravorazumskim shvatanjem, liberalno tržište garantuje istovetne slobode i prava za istovetne grupe proizvoda (stranih i domaćih), kao i istovetne uslove za obavljanje istovetnih delatnosti. Ovakva liberalizacija tržišta naftnih derivata je u Srbiji sprovedena, i zbog nje se sada pojedini političari iz vlade, po ko zna koji put prisiljeni od strane medija, sada bezmalo izvinjavaju. A šta to znači? To znači da uvoznik „evro premijuma“ i „evro dizela“ na srpskom tržištu ima iste uslove za prodaju ovog proizvoda kao i domaći proizvođač. I to znači da svako ko u Srbiji hoće da otvori rafineriju i zaposli nekoliko hiljada radnika može (do daljeg) da proizvodi „premijum“ i D2, i prodaje ga pod istim uslovima kao i NIS.

Mediji od zaštitnika javnosti do pete kolone

Stara izreka kaže da kada Srbi pokušavaju da budu neutralni, oni prelaze na stranu neprijatelja. Ništa nije istinitije od ovih reči, kada je reč o borbi domaćih medija protiv „monopola na tržištu naftnih derivata“. Jer njima nije dovoljno obezbediti jednake uslove prodaje za MOL, OMV i ostale, njima je potrebno da država zaboravi na deset hiljada radnika NIS-a, da zaboravi da su nominalno svi građani akcionari toga preduzeća, da zaboravi da je ona sama drugi najkrupniji akcionar. Prema našim medijima, prema političarima, javnim ličnostima i „stručnjacima“ koje oni protežiraju, „ukidanje monopola NIS“ značilo bi, otprilike, da NIS treba da razmontira svoju rafineriju, ili da je dâ na slobodno korišćenje ostalim kompanijama, kako ne bi imao „povlašten položaj“? A za slučaj da nam to ne zvuči prihvatljivo, tu su naši vrli „liberali“ da nas podsete da je naše gorivo „najlošijeg kvaliteta u Evropi“ (kao što naše čokolade ništa ne valjaju u poređenju sa nemačkim), i da je „evro premijum“ i „evro dizel“ iz Pančeva, iako ispunjava sve tehničke standarde, gori od tog istog goriva iz rafinerija u Mađarskoj i Austriji. Kao što je i ozloglašena ruska nafta „u redu“, dokle god nam je prodaju Austrijanci, Mađari, pa čak i Grci, ali ne i „Gasprom njeft“.

Slučaj hajke na akcize, kao što je već rečeno, samo je najnoviji u nizu pritisaka medijskih struktura u Srbiji, i njihovih političkih miljenika, na državu i javnost. Ono što je tu, međutim, istinski zastrašujuće, jeste činjenica da domaći mediji ne poseduju elementarnu svest o državnom i javnom interesu, do te mere, da, radeći to što rade, zapravo seku granu na kojoj sede. Jer država čiji „monopol“ pokušavaju da ograniče i javnost koju pokušavaju da svedu na gole (i bose) konzumente stranih proizvoda, jeste njihova država i njihova javnost, a stabilno snabdevanje energentima je garancija njihove budućnosti, samo što su oni previše zatupljeni i previše ostrašćeni da bi o tome imali i najmanju svest. Uostalom, koga mi zavaravamo? Osim RTS i „Večernjih novosti“, koji, ruku na srce, u hajci nisu ni učestvovali, mediji u Srbiji samo su ispostave stranih medijskih kuća. NIN, „Politika“ i B92, rečnikom naftnih kompanija, nisu NIS, nego su upravo OMV, MOL, ELP i slično, tako reći, ne proizvođači, nego uvoznici medijskih informacija. Njihova lojalnost nije prema Srbiji, nego prema „ruci koja ih hrani“, a koja sedi negde tamo, u širokom svetu, i dobrobit Srbije joj nije ni na kraj pameti. S tom razlikom, što ih ta ruka hrani srpskim parama, što ih čitaju građani Srbije i što ih plaćaju da budu zastupnici domaće, a ne strane javnosti i interesa.

Stara izreka kaže da kada Srbi pokušavaju da budu neutralni, oni prelaze na stranu neprijatelja. Ništa nije istinitije od ovih reči, kada je reč o borbi domaćih medija protiv „monopola na tržištu naftnih derivata“.

Objašnjavati ovo domaćim medijima je definitivno prekasno. Ali je to neophodno objasniti građanima, koji su već godinama taoci medijske politike koja njih tretira, rečeno rečnikom boljševika i trockista, kao „drvo za potpalu ognja svetske (informacione) revolucije“. I nažalost, to je potrebno objasniti državnim službenicima zemlje Srbije, koji prečesto i previše olako zaboravljaju kome treba da služe. Jer osnovno sredstvo strane kontrole u Srbiji je, kako to već biva u svim oktroisanim oligarhijskim strukturama, zavada između naroda i države. Narod koji je žrtva državnih represalija traži spasioca u liku „nepristrasne i profesionalne“ evropske birokratije, a država, u strahu od gneva vlastitog naroda, učiniće sve samo da joj strani saveznici pomognu da ostane na vlasti. I tako narod ratuje protiv vlastite države, a država protiv vlastitog naroda, u nedogled. A pare teku, pogodite gde?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner