Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Sarajevska politizacija zločina
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Sarajevska politizacija zločina

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 03. jun 2009.

Iako je prošlo celih sedamnaest godina od zločina nad pripadnicima nekadašnje JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i na Brčanskoj malti u Tuzli, tek je po jedna optužnica podignuta u ova dva drastična slučaja ratnih zločina. Bilo je, dakako, i manje i više drastičnih slučajeva zločina u ratu u BiH, ali u svakom od tih slučajeva odgovarao je barem poneko od nadređenih onima koji su zločine činili, što u Haškom tribunalu, što u Sudu BiH. Ali, gotovo po pravilu, u ovim pravosudnim institucijama optuživani su i osuđivani najčešće Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odgovorni za zločine nad Srbima pozivani u sudnice samo u onim slučajevima u kojima to nikako nije bilo moguće zaobići.

Slučaj “Tužilaštva BiH za ratne zločine”

U Haškom tribunalu to su bili odgovorni za zločine u logorima na području Konjica, dok su u Sudu BiH završili tek pojedini pripadnici Armije RBiH protiv kojih su prikupljeni dokazi bili toliko vidljivi da ih nije više bilo moguće kriti ni uz pomoć bilo kakve političke magije. Primera radi, to je slučaj optuženih u logoru “Štala” kod Cerske, odnedavno je tu slučaj “zlatnog ljiljana” čuvenog po brutalnom isleđivanju zatočenih Srba u Tuzli Faruka Prcića, a od skora i slučaj Nijaza Smajića kojeg preživeli vojnik iz “Tuzlanske kolone” tereti da mu je pucao u glavu dok je ranjen ležao nakon spašavanja iz zapaljenog kamiona.

Ako već Haško tužilaštvo nije htelo ili nije moglo da optuži neke visokorangirane vojne i civilne zapovednike u komandnom lancu ratnih vlasti u Sarajevu, moglo je, dakako, to da učini Tužilaštvo BiH za ratne zločine. Tome se, naravno, Haško tužilaštvo ne bi protivilo, šta više dalo je i svoja uputstva, odnosne svoje čuvene oznake - A, B i C - za neke predmete. Primera radi, oznaka A stigla je u Sarajevo još pre nekoliko godina za lokalne komandante policije i TO u Tuzli, Mehmeda Bajrića i Envera Delibegovića. To je značilo da predočeni dokazi u slučaju “Tuzlanska kolona” omogućavaju podizanje optužnica protiv ove dve osobe, ali ni nakon nekoliko godina ništa se nije dogodilo u sarajevskom Tužilaštvu.

U istom slučaju je, recimo, stigla oznaka B za tadašnjeg prvog čoveka tuzlanske opštinske vlade Seada Avdića, što je značilo da nema dokaza za podizanje optužnice protiv njega, ali da ima osnova da se u Sarajevu nastavi istraga protiv Avdića. Iz Tužilaštva BiH, međutim, nikada nije saopšteno da li su nastavili istragu i dokle su stigli u toj istrazi, a skoro da su svi i zaboravili na Avdića, sve dok pre dve sedmice nismo saznali da ga je član Predsedništva BiH Haris Silajdžić kandidovao za ambasadora BiH u Srbiji. Ne bi ni to možda bilo čudno da smo, recimo, barem čuli da je protiv Avdića obustavljena istraga u Tužilaštvu BiH, ali ne samo da javnost o tome nije obaveštena, nego nije obavešten ni predsedavajući Predsedništva BiH Nebojša Radmanović. Što bi, je li, trebalo da znači da nikakve istrage o Avdićevoj ulozi nije ni bilo u Sarajevu, a ako je i bilo niko u Tužilaštvu BiH nije našao za shodno da o tome obavesti Predsedništvo BiH. Ili, pak, po zakonu nije obavezno da dostavi informaciju da li se protiv kandidata za ambasadora vodi nekakva istraga, akoli već ni za šta nije osuđivan?! Avdić je, istina, sam saopštio da “koliko je njemu poznato, niko ga ni za šta ne tereti”, a da se u procesu optuženom Iliji Jurišiću u Beogradu “pominje kao svedok, a ne kao osumnjičeni”. A ni iz Beograda još nije saopšteno ništa povodom Avdića, pa je tu, za sada, svaka priča završena za ovu “osobu B”.

No, sva je prilika da ni one dve “osobe A” iz slučaja “Tuzlanska kolona” nemaju mnogo razloga za brigu posle toliko godina “istrage” u sarajevskom Tužilaštvu. To, naravno, nije pomenuo niko od dvojice članova Predsedništva BiH, Harisa Silajdžića i Željka Komšića, ali su se “istrage” za ovaj slučaj setili čim je u Beogradu uhapšen Ilija Jurišić. Od tada se Komšić i Silajdžić, a ne zaostaju mnogo ni u Sudu i Tužilaštvu BiH, toliko silno zalažu da se Jurišiću sudi - ali ne u Beogradu, već u Sarajevu. A da, recimo, nikada ne pitaju u Tužilaštvu BiH: da niste možda završili istragu za Bajrića i Delibegovića? Jer, da su to pitali, lako bi se našla čitava gomila koja bi im spočitala da vrše politički pritisak na rad pravosudnih institucija. Ali, kad se otvoreno omalovažava Tužilaštvo u Beogradu, onda će se u Sarajevu to shvatiti kao odlična prilika za aplauze dvojcu nesalomivih boraca za prava samo svojih ratnih saboraca koji, naravno, nisu nikako mogli počiniti ratne zločine, jer ih tamo “kod njih” niko nije ni činio, sem nekih neobuzdanih pojedinaca s kojima, naravno, niko nikakve veze nije imao?!

(Ne)poželjni pritisak

Takva količina bezočne pristrasnosti već je viđena, ali ozbiljno zabrinjava što se, kad Komšić zahteva od Tužilaštva BiH da pokrene krivični postupak protiv bivših jugoslovenskih predsednika Dobrice Ćosića i Zorana Lilića, ne nađe ama baš niko u Tužilaštvu BiH da kaže da Komšić nema pravo - posebno ne kao političar - da bilo šta zahteva, već da može samo kao svaki drugi građanin podneti krivičnu prijavu protiv bilo koga, ako ima dokaza za svoje tvrdnje. Kao da ta vrsta “poželjnog” pritiska prija Tužilaštvu BiH za ratne zločine, dok im, kako vidimo, jako smeta što im njihove kolege u Tužilaštvu u Beogradu “kradu” optužnice u slučajevima “Dobrovoljačka” i “Tuzlanska kolona”. Nije, dakle, do sada bilo neobično Komšićevo licemerje - biće ga još, uostalom - već je više nego neobično licemerje koje pokazuju u Tužilaštvu BiH za ratne zločine u ova dva slučaja. Ili je, pak, reč o vešto prikrivenoj opstrukciji pravde ?

Jer, ako, recimo, godinama u tom tužilaštvu nema optužnica protiv Bajrića i Delibegovića, kada će onda biti optuženi odgovorni za slučaj “Dobrovoljačka”: recimo, Zaim Backović-Zagi, sadašnji poslanik Stranke za BiH u Parlamentu FBiH, ako već Ejup Ganić ne može biti optužen “zbog nedostatka dokaza”? Najverovatniji odgovor je: nikada. Bez obzira što i u sarajevskom Tužilaštvu postoji isti onaj dokazni materijal kao i u beogradskom Tužilaštvu.

No, izgleda da su u Sarajevu zaključili kako to ništa ne vredi, pa nisu smatrali za shodno ni da odgovore na molbe iz Beograda da im budu dostavljene dodatne informacije, te da budu ispitani svedoci i potencijalno osumnjičene osobe. Nema, međutim, razumnog objašnjenja za takav stav; čak bi se, recimo, pre moglo reći da bi  sa stanovišta osumnjičenih bilo itekako razumno očekivati da daju izjave u kojima predočavaju svoju nevinost, kao što tvrde. Pod uslovom da ih je neko do sada  pozvao da to učine. Valja se, takođe, prisetiti kako je, povodom Jurišićevog hapšenja u Beogradu, trebalo da prođu meseci i meseci da bi u sarajevsko Tužilaštvo bile pozvane osobe na razgovor po zamolnici beogradskog Tužilaštva. A da ih do tada niko u Sarajevu nije pozvao da daju najobičniju izjavu. I kako onda ne posumnjati u navode iz Tužilaštva BiH za ratne zločine da vode temeljitu istragu ne samo u ova dva slučaja, već i za one “manje” zločine ?

Da se istraga vodi temeljno, već bi u slučaju “Doborovoljačka” u Tužilaštvo BiH za ratne zločine bili pozvani na intervjue svi oni koji su prozvani u medijima ili se u medijima o njima puno čulo, što iz usta svedoka masakra nad vojnicima JNA, što sa snimka radio veze TO RBiH. I ne bi bile potrebne bilo kakve poternice iz Srbije da bi se nekako došlo do njih. Pošto su, međutim, iz Tužilaštva u Beogradu odaslane poternice, političari u Sarajevu su opet videli odličnu priliku da uzvrate optužbama u kojima se jedino naslućuje da nikome među njima uopšte nije stalo da se dođe do sudske istine: sem što su svi nemušto saopštili da su za slučaj “Dobrovoljačka” nadležne “domaće pravosudne institucije” u Sarajevu, niko od tih junaka se nije osmelio i da, istovremeno, pozove te “institucije” da rade svoj posao. I - što je najtragičnije i najžalosnije - niko nije pokazao ni trunku poštovanja ni samilosti prema porodicama žrtava.

Tako nešto možda niko nije ni očekivao od političara u Sarajevu, ali na to je - ako ništa, a ono po slovu zakona - obavezano Tužilaštvo BiH za ratne zločine. Ukoliko tamo ne znaju, neće ili ne umeju da sprovedu istragu u interesu univerzalnih načela istine i pravde i u ime žrtava - a ne po merilima obogaljene pravde i poluistina koje šire lokalni političari - onda ne preostaje ništa drugo nego da to učine njihove kolege u Beogradu. Ukoliko, iz objektivnih razloga, u tome ne budu uspeli, odgovornost za neuspeh ostaće u Sarajevu: u “domaćim pravosudnim institucijama” i na lokalnim “državnicima”.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner