Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Štokholmski sindrom na Balkanu
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Štokholmski sindrom na Balkanu

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
nedelja, 16. decembar 2012.

Bile su dovoljne dvije sesije Haškog tribunala da se potpuno ogole odnosi aktuelnih zemalja na prostoru koji se nekada zvao Jugoslavija, a danas krajnje uopšteno - „region“. Nakon izvjesnog perioda pod anestezijom, u znaku ovdašnjeg i zapadnjačkog glumatanja i prenemaganja, magla se povukla, a javnost u takozvanom dejtonskom trouglu Bosna i Hercegovina – Srbija – Hrvatska imala je opet priliku da se uvjeri u preciznost krika jednog od posljednjih Mohikanaca alternativnog zvuka na Zapadnom Balkanu: „Vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“. To otrežnjujuće suočavanje, ko zna koje po redu, inicirano je, naravno, odlukama navodnog međunarodnog suda u Hagu da oslobodi Antu Gotovinu, a zatim i Ramuša Haradinaja, zajedno sa njihovim manje eksponiranim ortacima. Dok vodeća osoba u vojnoj hijerarhiji „Oluje“ zbunjuje prvobitno euforično „pučanstvo“ relaksiranim medijskim oglašavanjem, tipičnijim za neku misicu koja se zalaže za „mir u svijetu“, nego za realizatora najvećeg etničkog čišćenja u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, albanski krvnik hita da se, umjesto brata po likvidacijama, Hašima Tačija, vrati u fotelju „premijera“ kriminalne paradržave sa sjedištem u Prištini.

Svakom iole trezvenom posmatraču na srpskoj strani bilo je jasno da će posthaško držanje ovih sinonima za ratne zločine nad Srbima tokom devedesetih godina biti upravo takvo kakvo jeste – na tragu znamenitog upozorenja „Latini su stare varalice“ u prvom slučaju, odnosno, obilježeno primitivnim i bahatim seirenjem, kada je riječ o samoproklamovanim „potomcima Ilira“. Za predvidljivu pristrasnost Haškog tribunala i odavno perverzno ignorisanje elementarnih činjenica u „presudama“, formulisanim pod budnim okom Teodora Merona i njegovih poslodavaca iz Vašingtona, nema odgovarajuće definicije u iole pristojnom riječniku, pošto su te kreature duboko zašle u zabran na čijem ulazu stoje riječi: „Odvratni Srbi“, sa nespornim autorskim pravom izbezumljene Madlen Olbrajt, dok je nedavno dobijala ono što zaslužuje u jednoj knjižari u Pragu.      

Dino i Oliver: Ipak, malo ko je mogao da pretpostavi da je mazohizam prepoznatljivih segmenata srpske javne scene, prvenstveno sa istočne obale Drine, baš toliko naglašen da su vedete medija s tim predznakom, ali i TV lica sa drugačijom reputacijom, dok se toner na sramnim haškim dokumentima još nije ni osušio, požurili da čuju šta o svemu imaju da kažu predsjednici Hrvatske, bivši i sadašnji. Dobili su odgovore u skladu sa pravilom: „Tražili ste, gledajte“. Ivo Josipović je na trenutak iskoračio iz svog formalno uglađenog i fingirano suptilnog, a suštinski bezličnog i ispraznog stila komuniciranja, tek da bi beogradskom novinaru sa simptomatičnim imenom saopštio da je u „Oluji“ ubijeno „200 do 300 Srba“. U kabinetu u kome Josipović boravi, očigledno, postoji mjera falsifikovanja prošlosti, pošto je i prvi postsocijalistički stanovnik Banskih dvora Franjo Tuđman umanjivao broj srpskih žrtava u Jasenovcu za najmanje deset puta. Uštogljenog Ivu nije zanimalo to što ga je prvi čovjek organizacije sa, opet, odgovarajućim nazivom – „Veritas“, Savo Štrbac, vrlo brzo podsjetio da su vojnici i „redarstvenici“ sa šahovnicama u „Oluji“ ubili oko 2.000 Srba i protjerali 220.000 ljudi iz nekadašnje RSK. Jer, kreator hrvatske tužbe protiv Srbije za „genocid“, upućene Međunarodnom sudu pravde u Hagu, po profesiji je pravnik i zna da u internacionalnim relacijama, a pogotovo na Josipovićevom domaćem terenu, dominira jedan imperativ – pravo jačeg. Makar bila riječ i o slabom, sa zapadnim silnicima u zaleđini.

Ali, da je psiholog, Josipović bi morao da se zainteresuje za fenomen tup(av)e jugonostalgije, naročito žilave u Beogradu. Bez obzira na realnost u toku posljednje dvije decenije, određeni procenat – manjinski, ali svakako glasan – populacije u glavnom gradu, ali i u unutrašnjosti matice, ne može čudom da se načudi prekodrinskim Srbima što su narušili „idilu“ u avnojskim granicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jer, zaboga, oni s takvim ushićenjem pamte predratna ljetovanja na Hvaru ili u Rovinju. Takođe, izuzetno se raznježe kada ugledaju televizijske spotove Dine Merlina i ne mogu da prežale tvrdoglavost Olivera Dragojevića koji, eto, neće da napuni „Sava centar“ nekoliko puta u nizu.

Kada bi poklonici te vrste patologije imali minimum identifikacije sa sopstvenim narodom, njihova snishodljivost spram Zagreba i Sarajeva mogla bi da se označi kao varijacija „štokholmskog sindroma“, u kojem žrtva počne da obožava mučitelja. Međutim, radi se o „slobodnim duhovima“, zarobljenim u neželjenim srpskim tijelima, pa se, faktički, taj relikt titoizma, uobličio u maltene posebnu etničku zajednicu, spremnu da na sve koji ne pripadaju autošovinističkoj „drugoj Srbiji“ hrakne sa agilnošću većom od bilo kakvog srbofobičnog entuzijazma, viđenog na Trgu bana Jelačića ili na Baščaršiji.

Monopolisti: Šizofrenija je potpuna kada se toj bratiji i sestrinstvu pridruže krajnje protivriječni likovi, koji sedmicama, pa i mjesecima ili godinama plivaju na dijametralno suprotnom talasu, a onda daju priliku Stjepanu Mesiću da nastavi tamo gdje je stao prije 20 godina. Tada je rekao: „Ispunio sam svoj zadatak, Jugoslavije više nema“. Sada je ima dovoljno razloga da konstatuje: „Ispunio sam svoj zadatak, nema više ni Srbije, na mjestu gdje je nekada bila nalazi se samo posljednji ostatak Jugoslavije“. Bez obzira na više poltronski, nego pedagoški pokušaj voditeljskog poklona, traktora-igračke koji bi, kao, trebao da vrati stradalnike u „Oluji“ u rodni kraj, valjda da Gotovina dobije šansu za reprizu, Mesić sa druge strane stola nije imao nikog ko bi učinio jedini suvisli gest u mučnoj situaciji. Jer, među njegovim otužnim domaćinima niko nije čuo za anegdotu Mesićevog zatvorskog kolege iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, živopisnog bosanskog folk pjevača Nazifa Gljive. On je tokom partije šaha primjetio da Stipe krade figure ili ih krišom pomjera, pa mu je priuštio ono što podrazumijeva takva muljaža – gađao ga je konjem u glavu. Nažalost, na kanalu sa nevjerovatnim, ali istinitim imenom „Prva srpska televizija“, nije bilo nikog da evocira tu uspomenu iz robijašnica SFRJ. Šta reći, osim - ako je to prva srpska TV, kakva li je tek zadnja?

Dok monopolisti beogradskog etera s radošću omogućuju perjanicama susjedne zemlje u „regionu“ da saspu kofe verbalnih fekalija po glavama njihove publike, BiH se nalazi u jednoj od rijetkih situacija u kojim ne funkcioniše sa Srbijom i Hrvatskom po principu spojenih posuda. Naravno, običan svijet registruje impulse iz istočnog i zapadnog komšiluka, ali, političari su se zabavili o svom jadu. Trenutno ih više zanima finansijska baza od vrijednosne nadgradnje, pa su ekspresno usvojili budžete Republike Srpske, Federacije i zajedničkih institucija. Ali, u drugom entitetu stižu da se bave i „radom u sekcijama“, a ne samo „obaveznom nastavom“.  Uobičajeno pacifistički raspoloženi, Bošnjaci su prvostepenu presudu Mevlidu Jašareviću obilježili bacanjem eksploziva na MUP u Bihaću.

Šta da se radi – američka ambasada visoko, RS daleko, a zalihe iz rata neiskorištene. Da je Tuđman živ, radovalo bi ga što „turska Hrvatska“, kako je volio da zove današnji Unsko-sanski kanton, puca po svim šavovima. Bar kad je u pitanju prvi element Franjine kovanice. Jer, došlo se do te tačke da Fikretu Abdiću – Babi otkazuje poslušnost vrh vlastite stranke, a čovjek odluke u oblasnom parlamentu postaje niko drugi do Alen Islamović, bivši pjevač „Divljih jagoda“, a sadašnji preletač iz SDP-a u orbitu SDA. Dok on vedri i oblači po Bihaću, „raja“ u Sarajevu ga željno iščekuje, budući da su već počeli da organizuju demonstracije protiv nastupa „srbijanskih turbo folk pjevaljki“ u „kultnoj Skenderiji“. Koja, je li, zvrji poluprazna kada se obilježava 50. godišnjica osnivanja „Indeksa“, ali, to sigurno ne bi bio slučaj da se na sceni pojavio novokomponovani bos sa Une i ponovio 78 puta najinteligentniji refren domaćeg rokenrola: „Motori, motori, mooootoooriiiii...“

Ekolozi: Kvantitet posjetilaca različitih muzičkih događaja u Sarajevu pokazuje da većini bošnjačkih „buntovnika“, ipak, ne smeta turbo folk, koliko činjenica da je – na ekavici. Da stvari ne bi otišle predaleko, nekakva „Unija veterana BiH“ čak je organizovala šetnju do desetak poznatih ratnih lokacija u gradu, sve sa mladim izviđačima iz Turske. Čisto da se zna kakva treba da bude odluka neželjenih gostiju iz Srbije o budućim nastupima. „Dobrovoljačka“, logično.

Za to vrijeme, Narodna skupština RS iščekuje originalni prijedlog izvršne vlasti – da neplaćanje plata i doprinosa bude tretirano kao krivično djelo, kažnjivo zatvorom do pet godina. Zanimljiva mjera, zvuči baš onako kineski – strogo, ali pravedno. Još kada bi bila praćena istom sankcijom za adrese nenaplaćenih potraživanja među poslovnim subjektima u RS, čitav zahvat dobio bi švajcarski šmek. Dakle, Peking i Bern u istoj Republici, na čijim granicama se nalazi i – Slavonski Brod. Grad u kojem se svi „guše“ od „toksičnih gasova srpske rafinerije“, iz onog drugog Broda, s desne strane Save. Guše se do te mjere da na izborima redovno glasaju za istu partiju. Ekološku? Ne, već za neoustašku Hrvatsku stranku prava. Dakle, opet nije problem to što je u blizini rafinerija, već to što je – srpska. Što pripada istoj onoj RS koja godinama uzaludno čeka da Hrvatska izgradi svoj dio mosta na Savi između dvije Gradiške.

Po svemu sudeći, to čekanje počeće uskoro da liči na aktuelne liste za medicinske zahvate u Srbiji, sa „rokovima dospjelosti“ čak i u 2021. godini. Pa, dok se čeka, moglo bi se malo i razmisliti o relacijama sa stranom koja preferira drugu vrstu iščekivanja. O tome bi više znao da kaže do juče anonimni iseljenik iz Hrvatske na Farska ostrva, nakon što je prekinuo bizarnu tradiciju na tom arhipelagu u sjevernom Atlantiku – 24 godina bez ubistava?! Gdje to ima? Pa, čak ni zvanični Zagreb, šampion u disciplini „peace, brothers“, nije mogao da izvede „Oluju“, kako je i sam Josipović priznao, bez „200 do 300 žrtava“.

(Novi Reporter, 12. 12. 2012)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner