Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Kontratužba nije dovoljna
Komentar dana

Kontratužba nije dovoljna

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
sreda, 06. januar 2010.

Kako objasniti činjenicu da se po srpskim medijima neuporedivo više govori i piše o srpskoj kontratužbi protiv Hrvatske, koja je sastavljena i podneta tek ovih dana, nego što se ikada izreklo i napisalo o tužbi protiv Srbije, koja je iz Zagreba dostavljena Hagu još pre deset godina i koju je Međunarodni sud pravde zvanično prihvatio proteklog leta? Čime je to ovaj logičan potez Beograda, možda i najlogičniji u novijoj istoriji srpsko-hrvatskih odnosa, toliko uznemirio ovdašnju javnost i izazvao ovoliku polemiku?

Polemiku?! Koju polemiku?! Polemike nema, jer su za nju potrebne barem dva suprotstavljena mišljenja. A od svih koji su se do sada oglasili ovim povodom većina kritikuje ili obezvređuje potez srpskih vlasti, dok manjina stidljivo podseća da je kontratužba praktično iznuđena ponašanjem Hrvatske! Predsednik Srbije Boris Tadić tako je najpre predlagao da se još malo sačeka, pa se posle razgovora sa premijerom Mirkom Cvetkovićem ipak složio da bi trebalo reagovati odmah (nikada ranije Cvetković nije delovao toliko premijerski kao u toj vesti); ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, inače "prvoptuženi" za "zločinačko udruživanje" na izradi kontratužbe, ne prestaje da se pravda, ponavljajući kako bi bilo lepo da niko nikoga nije tužio; lider Srba iz Hrvatske Milorad Pupovac otvoreno strahuje da će njegovim i našim sunarodnicima u Hrvatskoj ova kontratužba ugroziti bezbednost; pravni stručnjaci poput Vojina Dimitrijevića i Radoslava Stojanovića ubeđuju nas da je celo to tužakanje potpuno besmisleno pošto genocida – ni srpskog ni hrvatskog – jednostavno nije bilo u ratu iz devedesetih. A tek se očekuje reakcija one male grupe larmadžija poznate pod nadimkom Druga Srbija, koja već mesecima proklinje Jeremića što se onomad uopšte usudio da najavi eventualnu, potencijalnu, moguću, čak i verovatnu, ali nikako izvesnu, srpsku kontratužbu: čim se oporave od novogodišnjeg praznovanja, "drugosrbijanci" će se svom silom i nepravdom obrušiti na zvanični Beograd što opet narušava odnose sa Hrvatskom.

Pri tome, sve se ovo dešava u trenutku dok se hrvatski birači pripremaju da za predsednika izaberu jednog od ponosnih autora njihove tužbe protiv Srbije, koji još važi i za umerenijeg političara od njegovog protivkandidata! Pa ipak, silni ovdašnji stručnjaci i "stručnjaci" pozivaju se na neke nezvanične nagoveštaje da će obe tužbe biti povučene.

Kako, zaista, razumeti ovakve paradokse? Da li onom čuvenom konstatacijom prvog postkomunističkog lidera Srba iz Hrvatske, pokojnog doktora Jovana Raškovića, da su Srbi lud narod? Teško, jer je ludilo na koje je mislio Rašković bilo nešto sasvim suprotno: krajnja rešenost, bez obzira na cenu, da se neprijatelju stane na put, umesto da mu se sa istog ukloni. Takvu "dijagnozu" pomenuo je u jednom razgovoru sa Franjom Tuđmanom, pokušavajući da makar malo uplaši/urazumi prvog hrvatskog predsednika, koji je tada već uveliko bio pripremio nelegalnu armiju za napad na kasarne JNA i upad na teritorije sa većinskim srpskim stanovništvom.

Danas znamo da Raškovićev manevar nije uspeo. Franjo Tuđman nije ni za jotu odstupio od namere da svoju zemlju očisti od naroda sa kojim, kako je zadovoljno isticao, njegova žena nema nikakve krvne veze. Možda je Tuđman mislio da su Hrvati još luđi od Srba. Možda je bio svestan da imaju luđe saveznike – Nemce, Amerikance, Francuze, Engleze. Možda je procenio da je tadašnji predsednik Srbije dovoljno lud da ispoštuje sve što su se njih dvojica dogovorili u Karađorđevu. Možda. Ali, ništa od ovoga ne znamo sa sigurnošću. Red bi bio da saznamo, a za takva utvrđivanja istine nema boljeg mesta od suda.

Isto tako, nema nadležnijeg suda od Međunarodnog suda pravde, koji je već procenio da hrvatska tužba sadrži dovoljno argumenata za pokretanje postupka. Sva je prilika da će prihvatiti i srpsku kontratužbu, za koju je sakupljena izuzetno obimna građa (obrađen je i ustaški genocid iz Drugog svetskog rata, veoma značajan za razumevanje političkih prilika od pre dvadeset godina). To se, doduše, nikako ne uklapa sa "presudom" velikih pravnika Stojanovića i Dimitrijevića, koja je vrlo isključiva: poricanjem osnovanosti hrvatske tužbe i srpske kontratužbe, Stojanović i Dimitrijević ne samo da negiraju genocid (mada vam nikakav rečnik ili terminologija neće ponuditi drugi izraz za bukvalan nestanak nacionalne zajednice od skoro pola miliona ljudi, što se dogodilo Srbima iz Hrvatske), nego i nameru da se on izvrši, a koja takođe dolazi pod udar međunarodnog prava. Bilo bi korisno čuti od Stojanovića i Dimitrijevića na osnovu čega su uspeli, nasuprot pravnim timovima Hrvatske i Srbije, pa i samog Međunarodnog suda pravde, da s takvom lakoćom odbace svrsishodnost tužbi.

Još bi korisnije bilo zapitati se koga predstavljaju svi ti državnici, analitičari i pravnici koji se protive pokretanju postupka. Da li građane koji su po ovdašnjim internet sajtovima – pa čak i nekim koji važe za "građanske", kao suprotno od "nacionalne" – masovno pozdravili najavu kontratužbe? Ili hrvatski lobi u Beogradu, koji je neuporedivo jači nego što bi se zaključilo na osnovu krvave istorije sukoba dva naroda?

Jedino za Milorada Pupovca znamo koga predstavlja: Srbe iz Hrvatske. One malobrojne preostale, koji su nekim čudom dočekali obustavljanje sezone lova na njih. Od svih koji su proteklih dana digli glas protiv kontratužbe, samo Pupovac ima vrlo jasne, očigledne motive. Čovek je iz mnogo razloga zabrinut za svoju i bezbednost svojih sunarodnika, u slučaju da se tamošnja javnost ponovo naelektriše protiv Srba i Srbije.

To, ipak, ne znači da ga je trebalo poslušati. Pomirljivo, često čak i besmisleno pomirljivo, držanje Beograda prema Zagrebu, iovako još nije donelo ništa dobro tamošnjim Srbima, već više od 15 godina ostavljenim na cedilu. Zabrinutost Milorada Pupovca znači samo jedno: kontratužba nije dovoljna! Jeste neophodna, verovatno i zakasnela, ali ni u kom slučaju nije sve što moramo da preduzmemo. Vreme je da država Srbija, u kojoj nijedan etnički Hrvat nije bio ni na koji način ugrožen zbog toga što je Hrvatska tužila Beograd, zaštiti Srbe u Hrvatskoj. Vreme je da se međunarodni položaj Srbije, za koji sama vlast tvrdi da je neuporedivo povoljniji nego ikada u poslednje dve decenije, iskoristi za zaštitu naših sunarodnika u okruženju, ili gde god da su ugroženi.

Vreme je, u krajnjem slučaju, za potpuno preispitivanje srpsko-hrvatskih odnosa, koji uopšte nisu "komlikovani" kao što se često može čuti. Čudnovati jesu – niti je najjasnije zašto svaka hrvatska država nastaje na krvi tamošnjih Srba, niti zašto Srbija uporno izbegava da natera Hrvatsku da se suoči sa svojim zločinima – ali nikako nisu komplikovani. Ništa komplikovaniji od, recimo, odnosa Nemaca i Jevreja tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka, ili Turaka i Jermena još koju deceniju ranije. Ono što srpsko-hrvatske odnose "komplikuje" jeste cikličnost zločina, koju kontratužba, sama za sebe, sigurno neće prekinuti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner