Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Poseta Medvedeva Kaliforniji: početak razdruživanja?
Komentar dana

Poseta Medvedeva Kaliforniji: početak razdruživanja?

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 25. jun 2010.

Oni koji su se do nedavno rugali profesoru Igoru Panarinu, sada će se uozbiljiti. Poseta predsednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva vodećoj državi Severne Amerike ne odvija se po protokolu, nego po profesorovoj prognozi.

Ako je predsednik došao u posetu Sjedinjenim Američkim Državama, bilo bi korisno saznati zašto njegova prva stanica nije bio Vašington, pa čak ne ni Sakramento, nego baš San Francisko. Ako je postojao neki suptilan razlog da to ne bude Vašington, razlog zašto to nije bio Sakramento (prestonica države Kalifornija) mora da je još neuporedivo suptilniji. Ono što izdaleka možda izgleda nerazgovetno, pa čak i bizarno beznačajno, za dobre poznavaoce lokalnih prilika vrlo je signifikantno. Geografski i kulturološki, a od 1966. godine na jedan čudesan način i duhovno, oblast San Franciska obeležava južni domet ruskog uticaja na pacifičkoj obali Severne Amerike.

Kako nonšalantno saopštava dnevnik „San Francisko Kronikl,“[1] guverner Kalifornije, bivši holivudski glumac austrijskog porekla, Arnold Švarceneger, oduševljeno je pozdravio činjenicu da je Medvedev u okviru svoje državne posete stupio prvo na tle Kalifornije. On je pozdravio potpisivanje memoranduma o  saglasnosti da rusko preduzeće Grupa Renova finansira konzerviranje Državnog istorijskog parka Fort Ros, ruskog naselja iz početka devetnaestog veka na tlu današnje države Kalifornije. „Ruska  investicija pomoćiće našoj državi,“ izjavio je guverner Švarceneger i dodao je to primer „izvanredne saradnje.“

Kruna te „izvanredne saradnje“ biće otvaranje trgovinskog predstavništva Kalifornije u Moskvi.

Naravno da su pomenuti vidovi saradnje sami po sebi vrlo pozitivni, ukoliko se posmatraju sa čisto komercijalnog stanovišta i van konteksta duboke sistemske krize u koju je Kalifornija utonula. Kalifornija je u katastrofalnom privrednom stanju i na ivici bankotstva. Državna kasa je prazna. Guverner nije u stanju da državnim službenicima isplaćuje prinadležnosti, usled čega građani, naviknuti da za plaćanje popriličnih poreza  primaju i poneku uslugu, besno negoduju i često opsedaju državna nadleštva. Ova zabrinjavajuća ekonomska slika zakomplikovana je besposlicom, demografskim haosom i opasno napetim etničkim i rasnim odnosima.  

Gledano u navedenom kontekstu, i uz pomoć skromne količine istorijske mašte, forma i suština ove državne posete navodi na neveselo analitičko razmišljanje.

Pre nego što bi se paralele sa SFRJ, konkretno sa ustavom iz 1975. godine, odbacile kao površne, nepromišljene ili jednostavno  „nemoguće“, vredi podsetiti se da su oci osnivači Sjedinjenih Država zapravo anticipirali Broza za oko dvesta godina kada su pisali američki Ustav. Ukratko, isti mehanizmi stoje na raspolaganju u obe situacije, samo treba da se pojavi neko sa političkom voljom da ih iskoristi. Oni koji nedovoljno poznaju ustavno ustrojstvo SAD verovatno ne znaju da je ta zemlja vrlo kreativan i fleksibilan spoj između konfederacije i federacije, ali da unitarna država, na način kako taj koncept nameću u Bosni i Hercergovini, Sjedinjene Države formalno nisu. Svako ko je učio društvene nauke u nekoj američkoj gimnaziji zna da se američki Savez (trenutno) sastoji od pedeset „suverenih“ država. Kada je Ustav bio usvojen, formalno države koje su se pridružile tom Savezu nisu time žrtvovale svoj suverenitet. One su samo neka od svojih ovlašćenja prenele na saveznu  Vladu sa čuvenim objašnjenjem da na taj način nameravaju da stvore „savršeniji Savez“ [a more perfect Union] ali pod uslovom da, kao što piše u desetom amandmanu, sva preostala ovlašćenja zadržavaju za sebe. Njihov cilj u tom trenutku uopšte nije bio da se u taj Savez utope i da se trajno odreknu svog političkog identiteta.

Naravno, američka ustavna istorija od onda bila je vrlo burna. Klatno se periodično pomeralo iz jedne krajnosti u drugu, bilo je perioda prenaglašenosti načela saveznih država [states rights] i perioda puzećeg centralizma, kada se činilo da faktička punomoćja koja su prisvajale centralne vlasti teže da nadaleko nadmaše Ustavom dozvoljenu meru.

U nekoliko reči, ustavno stanje je sledeće: sve formalne pretpostavke za razdruživanje američkog Saveza prisutne su, kao što  je pre dvadeset godina to nesumnjivo bio slučaj sa jugoslovenskom Federacijom.

Čak je i okidač tog procesa u oba slučaja sličan: privreda koja srlja u provaliju, što mnogim konstitutivnim jedinicama služi kao moćan podsticaj da pokušaju da to pitanje reše samostalno, izgradnjom sopstvenih odnosa sa spoljašnjim faktorima koje će uspostaviti mimo struktura još uvek formalno postojeće savezne vlade.

Zanimljivo, ali upravo je to u svom komentaru u elektronskoj verziji „San Francisko Krinikla“ primetio jedan uzrujani čitalac: „Zaista je žalosno. Kalifornija je toliko nesposobna da povede računa o sopstvenom narodu i infrastrukturi da je prisiljena da se osloni na milosrđe ruskih biznismena da bi mogla da održava svoje parkove.“

Tačno, ali izgleda da je jedan drugi čitalac preciznije pogodio u srž stvari: „Ovaj članak je prilično nejasan kada govori o poslovnom partnerstvu. Na kakvo se ‘poslovno partnerstvo’ tu misli? Samo Savezna Vlada, ne države, ima pravo da vodi trgovinsku politiku prema stranim zemljama.“

Baš tako. Jedna od do nedavno najrazvijenijih i najdinamičnijih država SAD počinje da solira u svojim spoljnoekonomskim odnosima, a do vođenja samostalne politike od toga je deli samo jedan mali korak. Kao što smo naučili na primeru Jugoslavije, tamo gde elemenata koji su bitni za jedinstvo, kao što su zajednička svest, vrednosti i vizija budućnosti—nema, kada heterogenost zapreti da će nadvladati homogenost, šavovi lako počinju da pucaju i sve što je na kratko pre toga bilo nezamislivo najedanput postaje moguće.

Teze profesora Panarina najbolje je ne vezivati senzacionalistički za specifične redoslede i datume. Ali odbaciti ih bez razmatranja kao sasvim neosnovane predstavljalo bi ogromnu grešku. Malo je verovatno da je Arnold Švarceneger ikada čitao, ili čuo za, Panarina. Ali to uopšte nije ni bitno, niti je potrebno. Ne samo on, već i čelnici mnogih drugih „suverenih“ američkih država, mogli bi uskoro poći u skladu sa scenarijom ruskog profesora, vođeni ne ubedljivošću Panarinove analize nego unutrašnjom logikom sve težeg položaja u kome se njihove države nalaze.   

[1] San Francisco Chronicle Online edition, 23. jun 2010.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner