Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo između oluje i povetarca
Kosovo i Metohija

Kosovo između oluje i povetarca

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
utorak, 09. avgust 2011.

O mrtvoga vuka, i zec oštri zube.

 (Narodna izreka)

Ne čini li vam se da naši političari liče na žene? Naime, smrtno je dosadno ono što pričaju, ali je životno interesantno ono što sakrivaju! Naš narod, pak, neodoljivo podseća na prevarene muževe. Prekasno saznaje istinu. I tako to traje, već dugo, dugo.

Živimo u vreme kada se ređaju, do pre dvadesetak godina, nezamislivi događaji. Na primer, Kosovo je uvelo embargo Srbiji!? E pa mogu da zamislim da nam uvede embargo Amerika, Rusija, Nemačka, pa i Finska (da nam ne šalje više Ahtisarija, na primer), ali da nam to učini neko ili nešto toliko nevidljivo na ekonomskoj mapi, to je već za Riplija. Naravno, videli smo već da je to samo bio izgovor za nešto sasvim drugo, nešto što se u „Prištini“ potpuno ozbiljno zove „Oluja 2“.

Ono što je zaista fenomenalno su izjave političara sa obe strane. Političari i „ekonomisti“ iz „Prištine“ i Tirane unisono likuju po principu: „Ma neka plaćamo skupo, samo da ne dajemo Srbima pare“. Smešno, ali ni izdaleka tako smešno kao što komentarišu njihove kolege iz Beograda. A tu se naročito provlače tri teze:

Sasvim je jasno da je potez „Prištine“ najmanje ekonomski motivisan, a znatno više politički i vojno-strateški.

Prva je ona po kojoj Srbija na Kosovo „izvozi“ 300 miliona evra godišnje, pa će nas ova ekonomska blokada dokusuriti. U redu, zaaista je u ova vremena svaki cent važan, i to ne samo nama. Ali mi nemamo prihod od 300 miliona evra, nego prodaju! Pa sve i da ga imamo, nije dovoljan za predaju Kosova. Neka je prosečna marža 10% (a nije više), naša zarada od te trgovine ne prelazi 30 miliona. Možemo li preživeti bez tog manjka? Ako nas, Srba ima 10 miliona, i da svaki godišnje izdvoji tri evra, manjak bi se pokrio. Naravno, ima i onih koji bi državu mogli da časte i sa 10. Recimo ko je kupio pre 10 godina, fabriku za jedan evro, do danas je valjda dovoljno razvio biznis da bi mogao i da se desetostruko „ispruži“. Ipak, država je u pitanju.

Druga, još smešnija teza (ali sa jasnim ciljem), koja se ovih dana plasira sa drugosrbijanskih medija, eksploatiše sirote poljoprivrednike sa juga Srbije, kojima je eto propao biznis sa paradajzom, jer je isti (to jest paradajz) zapao u bescenje. Naravno kao razlog, navodi se gubitak kosovskog tržišta. Znaju oni dobro da su nastalu „paradajz krizu“ prouzrokovala tri faktora: prekomeran uvoz iz Turske i BJRM, prošlogodišnja visoka cena koja je navela proizvođače na hiperprodukciju ove godine, i već poslovični nedostatak agrarne politike. Ali zašto se ne bi narod još malo sludeo, kad se može. Najlakše je i paradajz staviti u službu rastakanja države. Velika je misterija samo kako ista sudbina nije zadesila i papriku!? Možda zato što se ona i inače ne arči u vreme Ramazana na Kosovu, ne znam!?

Treća, i naročito opasna je ona koja se često plasira od strane beogradskih „analitičara“, a koja se (gle čuda) „u dlaku“ poklapa sa stavovima „Prištine“, jeste ona po kojoj je akcija OVK bila usmerena samo na suzbijanje kriminala, a čije je leglo sever Kosova. Nigde ga više nema, samo tamo, i naročito smeta Tačiju, oličenju borbe protiv kriminala. Tužno ili smešno? Ima li nelegalnih tokova robe i novca na severu? Sigurno da ima, ali ni približno koliko južno od Ibra, gde Tači odavno vrši vlast. Da li je država Srbija trebala da preduzima efikasnije mere, kako bi se ti nelegalni tokovi sprečili, što je pre svega interes Srbije. Sigurno da jeste, ali to nije suština problema. To nakon 25. jula ne kriju ni kosovski analitičari, ali kriju beogradski.

Sasvim je jasno da je potez „Prištine“ najmanje ekonomski motivisan, a znatno više politički i vojno-strateški. No, ima li ipak ekonomskih interesa u najnovijem kosovskom galimatijasu? Svakako da ima.

Fukušima i Biler

Prve ekonomske efekte će osetiti hrvatske firme. Ne znam da li se trenutno ponašanje Hrvatske može nazvati pilićarenjem ili lešinarenjem, ali je činjenica da su nedavno prištinski zvaničnici Stjepanu Mesiću nagovestili šta smeraju, i da se hrvatske firme pripreme da preuzmu to tržište. Ne treba biti vidovit i predvideti da će to Hrvati sa osobitim zadovoljstvom i učiniti. No, to još uvek ne znači da roba iz Srbije neće biti prisutna. Neobično otvoreni prema hrvatskom kapitalu, omogućili smo da veliki broj naših firmi proteklih godina postane vlasništvo Hrvata, tako da će i cement, jestivo ulje, i drugi proizvodi iz Srbije biti prisutni na Kosovu, ali preko hrvatskih firmi (Nekse, Agrokor...), uz obavezno Made in Croatia. Ovime „Priština“ pre svega, a i Hrvatska takođe, krše CEFTA sporazum. Hrvate to mnogo ne brine jer će uskoro ući u EU, čime automatski izlaze iz CEFTE, ali nas bi i te kako trebalo da brine. Ako je CEFTA sporazum ozbiljna stvar, a trebalo bi da jeste jer su i Poljska, Češka, Mađarska i druge zemlje bile pre ulaska u EU potpisnice istog, onda je ovo flagrantno kršenje sporazuma iz najmanje dva razloga. Prvo, ako je UNMIK potpisnik sporazuma, nema se šta pregovarati o carinskom pečatu Kosova. Pečat postoji. Pregovori na tu temu mogu samo dovesti do prijema Kosova u CEFTU, čime će „Beograd“, ne samo priznati Kosovo, nego mu još i dodati vetar u jedra. Drugo, ponašanje Hrvatske je vrlo problematično, jer će praktično imati povlašćeni položaj u okviru CEFTE, što opet otvara mnoga druga pitanja. S obzirom na to da smo se samo do pre pola godine hvalili da su nam odnosi sa Hrvatskom na izuzetnoj razini, hoće li se možda na bileteralnom planu doći do rešenja? Sumnjam, ali...

Mnogo se proteklih godina govorilo o tome kako je nemačka podrška nezavisnosti Kosov, plaćena kosovskim ugljem.

Sigurno da pada u oči izuzetno angažovanje Nemačke u poslednjim događajima na Kosovu. Te komandant KFORa – Nemac, te dodatni kontingent nemačkih vojnika, te portparol KFOR-a sa problematičnim izjavama – Nemac, te sprečavanje održavanja sednice SB UN od strane Nemačke... Zaista puno koincidencija. Ukratko, angažovanje Nemačke u poslednje dve nedelje na Kosovu i oko Kosova znatno nadilazi sve druge NATO saveznike. Usudio bih se reći da se radi i o blago paničnom angažovanju.

Mnogo se proteklih godina govorilo o tome kako je nemačka podrška nezavisnosti Kosov, plaćena kosovskim ugljem. To nije ništa novo. A Nemačka nije mačji kašalj. Tragedija u nuklearki Fukušima je ubrzala odluku Nemačke da počne da zatvara svoje nuklearke. Pedantni Nemci baš ništa ne rade napamet. Verovatno planiraju alternativne izvore energije. Kosovo raspolaže rezervama lignita koje su velike. Rezerve po dosadašnjim istraživanjima iznose između 17 i 20 milijardi tona! To je značajan izvor energije, koja će Nemačkoj ubuduće biti potrebna. Logika postoji.

Ima ovde jedno „ali“. Pedantni Nemci ništa ne rade na pamet (nije štamparska greška – prim. autora). Prema papiru koji neki zovu „Ahtisarijevim planom“, a koji SB UN kao naručilac nikada nije usvojio, pa prema tome i ne postoji, imovina Srbije na Kosovu i Metohiji pripada nadgledano nezavisnom Kosovu, sic!

Do sada je Srbija malo toga radila da alarmira potencijalne investitore po Kosovu, da se radi o njenoj imovini, te da jednoga dana, odlukom nekog međunarodnog tela, može da ispadne da je investitor kupio mačku u džaku. Investitor, pak, ma koliko bio moćan nerado kupuje takve mačke, što je i razumljivo, jer daje pare. Ako želi da uđe u jednu tako veliku investiciju, kakva je energetika, Nemačka mora da bude sigurna. A Nemačka nije mačji kašalj (što sam se nešto uhvatio za mačke), te se može očekivati strahovit pritisak Berlina na Beograd da eksplicitno ili implicitno prizna „Ahtisarijev plan“, kako bi nemački kapital bio 100% zaštićen. Ako Srbija podlegne pritisku, a njen put ka EU umnogome zavisi od Nemačke, ona će se ne samo odreći imovine, nego i mnogo čega drugog.

Zna li baja šta radi?

Prođe i druga nedelja od pokušaja jedinica OVK da zaposednu administrativne tačke: Jarinje i Brnjak, čime bi definitivno prestala potreba za bilo kakvim pregovorima. Jednostavno, „Prištini“ ne bi bili potrebni. Hrabrim otporom srpskog naroda sa severa Kosova taj napad je osujećen. Ali (opet „ali“) zebnja ostaje. Očigledno da se na stanje pre 25. jula nije vratilo, a da li će se vratiti ne znamo. Političari koji su sa nemačkim generalom Bilerom pregovarali, nisu ništa mogli reći okupljenom narodu na barikadama, a ni njegovim predstavnicima, dok se ne dogovore sa „državnim vrhom“. Nakon dogovora sa tim vrhom, saopšatavaju nekakvo privremeno rešenje, koje je prilično daleko od onog pre 25. jula. Državni vrh, trenutno politička reinkarnacija Luja XIV (L'État, c'est moi), a što je opet bolje nego Luja XV (Après moi le deluge), uspeva da ubedi Srbe da ispune svoj deo dogovora sa KFOR-om i uklone barikade, jer izbora i nemaju previše.

Manevarski prostor je toliko sužen, a vremena je tako malo, da se hteli mi to ili ne, mora verovati i sadašnjem državnom vrhu.

Pre skoro 100 godina u političkom životu Srbije, kolala je krilatica: „Zna Baja šta radi“! To se odnosilo, naravno na Nikolu Baju Pašića, koji je izgleda imao neograničeno poverenje, te se i nije sumnjalo u svrsishodnost nekog njegovog poteza. Kasnije se to govorilo i za Tita (koji je svakako znao šta radi), pa zatim čak i za Slobu. Manevarski prostor je toliko sužen, a vremena je tako malo, da se hteli mi to ili ne, mora verovati i sadašnjem državnom vrhu. Jednostavno, mora se. Ono što bi taj vrh morao znati, da bi nešto i uradio povodom nastale krize na Kosovu je i sledeće:

Ibarski Kolašin je deo Kosova sa srpskim stanovništvom, koje je tu opstalo i pored strašnih pokolja od strane balista, tokom rata 1941. Opstao je i nakon strašnih pritisaka za vreme komunizma. Opstao je, iako brutalno raseljavan i nakon gradnje akumulacije Gazivode, senjdamdesetih godina prošlog veka. Ovaj deo našeg naroda (sve malobrojniji) čini jedinu branu spajanju Tačijevog Kosova i Zukorlićevog Sandžaka. Predajom punkta Brnjak, ove brane lako može nestati, a znamo kako Hašim i Muamer tretiraju Srbiju, pa još ako se spoje...

Dolina Ibra severno od Kosovske Mitrovice je takođe deo Kosova sa srpskim stanovništvom, koje je i ovih dana pokazalo koliko je značajno za našu državu. Predajom punkta Jarinje, ovo stanovništvo će ostati odsečeno od matice i upućeno na „Prištinu“. Možda se mi „borimo protiv Velike Albanije, kao i protiv Velike Srbije“, što državni vrh onomad na skupštini reče, ali Velika Albanija je već 90% realnost, a i mala Srbija je sve manja i manja. Znači, borba nam je tek polovično uspela.

Izlaskom vlasti „Prištine“ na punkt Jarinje ova već 90% stvorena država će se ukliniti u ostatak Srbije. Osim Rumunije, svi susedi imaju određene aspiracije prema Srbiji, i samo čekaju pravi trenutak za njihovu realizaciju. Takvi trenuci dolaze sa slabljenjem naše zemlje. Predajom Ibarskog Kolašina i doline Ibra „Prištini“, strateška pozicija Srbije bi bila ozbiljno poljuljana, a mnoga neprijatna pitanja otvorena.

Kako vidimo, ulozi nisu mali. Sve ovo se mora imati na umu kada se ulazi u bilo kakve pregovore i dogovore, bilo u Briselu, Raškoj ili Njujorku. Srpski narod na severu Kosova je ovih dana pokazao izuzetnu hrabrost, patriotizam, solidarnost i rešenost da se žrtvuje za svoju državu. Vremena nema na pretek. Država sa druge strane mora pokazati dvostruko više hrabrosti, patriotizma, solidarnosti i rešenosti da se požrtvovano bori za narod. Ne bude li se tako ponašala, i srpski narod na Kosovu ostavila na milost KFOR-u i „Prištini“, za konačno etničko očišćenje Kosova neće biti potrebna oružana oluja. Biće sasvim dovoljan politički i administrativni povetarac sa juga.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner