Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Ako se deca ne razumeju, naučite ih mađarski!?
Kuda ide Srbija

Ako se deca ne razumeju, naučite ih mađarski!?

PDF Štampa El. pošta
Goran Gavrić   
petak, 27. januar 2012.

Već drugi put u poslednjih par godina u „Blicu“ se pojavljuje tekst iste sadržine, koji ne može da nas ne natera na čuđenje odnosno pitanje – kojom se to logikom vode vojvođanski DS-ovci i političari iz mađarskih stranaka iz severne srpske pokrajine.

Naime, navodno, mladi Subotičani su u poslednje vreme prinuđeni da se sporazumevaju na engleskom jer u školi nisu dovoljno naučili srpski, ili mađarski, pa se na ta dva jezika ne razumeju. Čuli smo već svi po ko zna koliko puta o pripadnicima nacionalnih manjina koji navodno „neće“ da pričaju ili neće da uče srpski jezik. Po meni su te priče pomalo i šovinističke. U Vojvodini postoje opštine u kojima Mađari čine od 35 do 85 posto stanovništva, logično je da se velika većina stanovnika tih opština služi najčešće mađarskim jezikom, da najbolje zna taj, svoj maternji jezik, i da slabije vlada srpskim, koji se inače u tim sredinama ne koristi toliko često da bi ga neko kome nije maternji jezik dobro naučio. S druge strane, postavlja se ipak pitanje da li se time jedan deo stanovništva getoizira, odnosno isključuje iz zajednice i sam sebi ograničava mogućnosti recimo profesionalnog napredovanja zbog nepoznavanja jezika. Lično mislim da je problem u školstvu – koje je u stanju da decu nauči engleski, nemački ili francuski jezik, ali očigledno ne i srpski. Ne krivim pripadnike manjina, koji imaju pravo na upotrebu svog jezika i pisma, što ne nauče dobro službeni jezik države, već školstvo.

Međutim, ono što ne mogu da shvatim je ponašanje subotičke gradske uprave, u kojoj većinu imaju stranke Tadićeve Koalicije za evropsku Suboticu, Mađarske koalicije i Bunjevačke stranke. Zbog toga što mladi nisu dovoljno naučili srpski ili mađarski, Gradska uprava Subotice zatražila je od Ministarstva prosvete da se mađarski jezik ponovo u školama uči kao obavezni predmet, a ne fakultativno. Ja ovde ostajem u čudu logikom Gradske uprave Subotice. S obzirom da, navodno, mađarska deca ne znaju srpski, a srpska (i druga deca koja govore srpski) mađarski, Gradska uprava Subotice kao rešenje predlaže – da nemađarska deca moraju da uče mađarski jezik. Pri tome, ako je članku verovati, Gradska uprava ne predlaže nijednu meru kako bi se poboljšalo poznavanje srpskog jezika kod onih koji ga ne znaju. Dakle, GUS smatra da nije problem što neko ne zna službeni jezik zemlje u kojoj živi, niti razmatra načine da se to stanje promeni, ali smatra da bi oni koji govore službeni jezik Republike Srbije trebalo da nauče mađarski jezik.

Ustav Srbije, Statut AP Vojvodine i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma se uglavnom bave službenom upotrebom jezika i pisma, i upotrebom jezika i pisma u svakodnevnom životu, tako da nigde nije pravno regulisana situacija u kojoj deo stanovništva ne govori službeni jezik ili jezik „društvene sredine“, kako se eufemistično naziva jezik nacionalnih manjina (sic!). Učenje jezika u školama je verovatno definisano nekim od zakona ili pravilnika o školstvu, ali na osnovu čega GUS smatra da subotički Srbi moraju da uče mađarski, stvarno mi nije jasno. Čak i da odemo korak dalje, i da kažemo da znanje još jednog jezika ne može da smeta, već može samo da koristi, čak možda i otvara neke perspektive (rada u informativnim redakcijama na jezicima manjina, emigracije u Mađarsku ili možda asimilacije), odakle nekom ideja da problem nerazumevanja mladih rešava učenjem mađarskog a da nijednom ne pomene da bi neko mogao bolje da nauči srpski?

Šampion logike van svakog razuma i pameti, bar u članku koji tako elokventno piše novinar „Blica“ B. Vučković, jeste izvesna gospođa Kiselički, Ljubica, pomoćnica gradonačelnika za obrazovanje i kulturu. Pa tako ona veli „Da mladi Srbi i Mađari razgovaraju na engleskom jeziku u nekoj drugoj zemlji i gradu, ne bi bilo čudno, ali je često reč o učenicima iz iste škole.

Uvođenje mađarskog kao obaveznog predmeta, u nastavni program koji pohađaju učenici čiji je maternji jezik srpski, verovatno će poboljšati sposobnost mladih da se sporazumevaju, ali da li će to biti dovoljno, unapred se ne zna. Zaključak se izvlači iz podatka da mađarski učenici srpski jezik imaju kao obavezan nastavni predmet, ali teško komuniciraju na njemu.“

Gospođa Kiselički je svesna da mađarski učenici imaju srpski jezik kao obavezan nastavni predmet i da uprkos tome teško komuniciraju na srpskom. Međutim, ona problem ne vidi u tome što mađarske deca ne nauče dobro srpski, službeni jezik države koji razume valjda 95 posto stanovništva (sem dela Albanaca na Kosovu) niti predlaže bilo kakve mere da se to promeni.

„Subotička lokalna samouprava je pre tri godine Ministarstvu uputila zahtev za učenje mađarskog kao obaveznog predmeta, kako bi se predupredio komunikacijski jaz među mladima, ali odgovora nije bilo. Tom prilikom je navedeno da se mladi na treninzima i slobodnim aktivnostima sporazumevaju na trećem jeziku.

Ljubica Kiselički kaže da je greška napravljena onog trenutka kada je mađarski povučen iz obaveznog školskog programa jer fakultativno izučavanje jezika društvene sredine ne daje nikakve rezultate.“

Nigde u tekstu ne piše šta je lokalna samouprava učinila da se komunikacijski jaz među mladima prevaziđe s mađarofone strane. Takođe, gospođa Kiselički tvrdi da je greška napravljena kad je mađarski povučen iz obaveznog školskog programa. I opet, gospođa Kiselički ne objašnjava kad su to mladi Mađari prestali da uče srpski jezik, i zašto to po njoj nije problem, odnosno, zašto ga ne znaju kad ga već uče? Da li je ukidanje „izučavanja jezika društvene sredine“ krivo za činjenicu da mladi Mađari ne znaju jezik svoje zemlje?

“Obnovili smo zahtev jer se izučavanjem jezika sredine uči tolerancija i suživot. Naši đaci na školskim hodnicima i treninzima pričaju na engleskom jeziku jer ne znaju mađarski, ili srpski jezik. To znači da se ne razumeju i ne doživljaju jedni druge bliskima - kaže Kiselički.“

I opet – zar se tolerancija i suživot uče samo učenjem mađarskog jezika, ali ne i srpskog?

„U Gradskoj upravi kažu da je Subotica multinacionalna sredina i da bi obrazovanje trebalo prilagoditi njenim specifičnostima. Zbog uvođenja neobaveznog učenja mađarskog jezika, u gradu u kojem 35 odsto stanovnika čine Mađari, znanje mađarskog jezika je ispod svakog nivoa.“

Šta to znači „ispod svakog nivoa“? I s kojim pravom neko nameće nemađarima mađarski jezik, u gradu u kom 45 posto stanovnika čine nemađari? Ispod ili iznad kog nivoa je znanje srpskog jezika kao službenog? S obzirom da nacionalne manjine imaju pravo na školovanje na svom jeziku, nije li time obrazovanje prilagođeno specifičnostima Subotice? Otkad i po kojoj logici je teranje nemađara da uče mađarski jezik „prilagođavanje specifičnostima“? Valjda je specifičnost Subotice u velikom procentu nesrba, a ne velikom procentu nemađara?

„Obavezni smo da reagujemo na zahteve roditelja koji traže da njihova deca u školi uče jezik sredine. To se ne može faklutativno, već ozbiljnim pristupom predmetu i ocenjivanjem”, dodaje pomoćnica gradonačelnika.

Sandra Š. Vukov, majka devojčice koja će sledećeg septembra krenuti u prvi razred osnovne škole, smatra da bi njena ćerka trebalo da nauči mađarski jezik, ali očekuje da i njeni vršnjaci koji uče na mađarskom nauče jezik zemlje u kojoj žive.

“Imala sam u školi obavezne časove mađarskog jezika i sada mi to mnogo znači. Volela bih da i moja ćerka nauči taj jezik, tim pre jer su nam prve komšije Mađari. Ako ostane da živi u Subotici, sigurno će imati više šansi da dobije posao, ako dobro poznaje jezik svoje sredine”, kaže Vukov.

Ako je ovo istina, zašto roditelji dece koja ne znaju srpski jezik ne traže da deca bolje nauče službeni jezik? Vrlo je lepo od gospođe Sandre što želi da joj dete zna jezik svojih komšija, ali da li njena izjava znači to da su oni koji ne pričaju mađarski u Subotici diskriminisani kad je zapošljavanje u pitanju?

Još čudnija je izjava majke deteta kojem je mađarski jezik maternji:

„Sana Horvat kaže da njen sin sa vršnjacima, kojima je srpski maternji jezik, na ulici, u školi i internetu, komunicira na engleskom jeziku.

- Moj sin u školi srpski uči kao obavezni predmet, ali ga govori loše i zbog toga pribegava engleskom. Verovatno bi više i lakše kontaktirali kada bi i mađarski bio obavezan predmet, pa bi više načina za komunikaciju - kaže Sana Horvat.“

Dakle, po logici gospođe Horvat, njen sin ne govori dobro srpski jezik. Njeno rešenje nije, kao rešenje gospođe Vukov, da njeno dete nauči jezik svojih komšija, tako da bi imalo više šansi da dobije posao, te da dobro poznaje jezik svoje sredine, već da deca njenih komšija nauče mađarski, „pa bi bilo više načina za komunikaciju“.

Šta reći o ovakvom članku nego da bi bio smešan da nije tužan. Nepoznavanjem službenog jezika, jezika većine u državi, nacionalne manjine sebe delimično isključuju iz društva u kome žive. Lako je moguće da neko ko živi i radi čitav život u Kanjiži, Bačkom Petrovcu ili Ruskom Krsturu tokom celog svog veka nema neku veliku potrebu da nauči dobro srpski ili čak da ga preterano koristi u životu, ali pitanje je koliko iza toga stoji nečija svesna odluka a koliko nesposobnost države da kroz školski sistem integriše manjine i da im šansu za napredovanje ili rad van njihove matične sredine. Niko ne treba da tera nekog ko ne zna srpski da ga nauči, jer najveći broj pripadnika nacionalnih manjina u Srbiji nisu nikakvi imigranti već stanovnici čiji su preci na istim prostorima živeli vekovima. Ali pitanje je da li im šta i koliko država uskraćuje time što ih ne nauči jezik zemlje u kojoj žive. Pitanje je i da li time pospešuje identifikaciju manjina s nekom drugom državom osim Srbije, njihovo iseljavanje i demografski i svaki drugi gubitak za državu Srbiju, pa i slučajeve šovinizma ili neprijateljstva prema Srbiji, kakvih ima, i koje naravno ne možemo izjednačiti sa nepoznavanjem jezika, ali sigurno je da je lakše mrzeti nekoga koga ne razumeš i s kim nisi u stanju da stupaš u bilo kakve iole komplikovanije odnose.

S druge strane, imamo i slučaj netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama koji se krije iza teze „zašto ne nauče jezik zemlje u kojoj žive“, koji je takođe neprihvatljiv, jer čak i ako ima krivice kod nekih pripadnika nacionalnih manjina zato što bolje nisu naučili srpski jezik, niko nema prava da ih zbog toga vređa ili na bilo koji način proziva.

Ali ideje i zaključci Gradske uprave Subotice su nešto što je dosad neviđeno – problem nerazumevanja između pripadnika većinskog naroda i nacionalne manjine, oni bi da reše tako što bi većinski narodi učili jezik nacionalne manjine, uopšte ne pominjući nepoznavanje srpskog kod mađarske dece kao problem. Integracija dece koja govore srpski u sredinu u kojoj 35 odsto stanovnika govori mađarski je za njih problem, dok nepoznavanje službenog jezika zemlje i jezika koji govori 47 odsto stanovnika Subotice i 95 odsto stanovnika države nije nikakav problem za integraciju, toleranciju i suživot. Majka srpskog deteta iz Subotice, prema ovom članku, želi da njeno dete zna jezik „društvene sredine“, dok majka mađarskog deteta iz Subotice želi da – tuđa deca nauče mađarski kako bi se bolje sporazumevali s njenim detetom. Subotica je valjda „društvena sredina“, dok Srbija to nije. Srpska deca će imati bolje šanse za posao ako znaju mađarski, srpski mađarskoj deci ne treba za bolje šanse za posao.

I sve tako ukrug.

Namerno neću da spominjem primere drugih zemalja, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Hrvatske, Nemačke, Francuske, Švedske... jer mi Srbi kad ne znamo kako da objasnimo da nešto nije normalno, uvek moramo da to objasnimo primerom iz neke druge zemlje. Bez toga ne znamo šta je normalno a šta je van svake pameti.

I odakle ovakve ideje pripadnicima Tadićeve koalicije i mađarskih stranaka u Subotici, živo me zanima. I jako se bojim, kakve još ideje imaju o nekim drugim pitanjima. Za početak, na sajtu grada Subotice ne možete da vidite ćirilicu, iako postoje opcije na srpskom, mađarskom, engleskom i hrvatskom jeziku. Ćirilica, valjda, nije dovoljno pismo „društvene sredine“.

Ko zna šta će se sledeće setiti gospođa Kiselički, da u muzičko obrazovanje, zbog boljeg upoznavanja „društvene sredine“, recimo, uvede stihove kao što su: „Zombor, Zenta, Szabadka, Hazavágyó magyarja, Ezt akarja megélni még!“

Ki tudja merre, merre visz a végzet, Göröngyös úton, sötét éjjelen.

(Autor je kopredsednik Saveta Srpskog kulturnog kluba)