Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Granice slobodne Srbije
Kuda ide Srbija

Granice slobodne Srbije

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub Lekić   
sreda, 11. mart 2009.

Najdelikatnije pitanje u međunarodnim odnosima nesumnjivo je razgraničenje država. O njemu se retko i nerado govori. Političari granice nevoljno spominju, jer se pribojavaju optužbi da su zagovornici ekspanzionizma i kršenja međunarodnog prava. Teoretičari međunarodnog prava i politike ponekad su skloni da relativizuju značaj granice u savremenom informatičkom društvu. Uprkos svemu, svako instinktivno oseća da su granice među ljudima zaloga njihove slobode. Jer tamo gde ih nema, ili one nisu dovoljno jasne, ne može biti mira ni sloge između pojedinaca i društvenih grupa. Slično načelo bi se moglo primeniti i na svetsku zajednicu država koje priželjkuju slobodu za međunarodnu akciju prihvatljivu samo ako su povučene granice među njima.

Otuda su granična pitanja, skoro uvek zaodenuta demokratskim, kulturnim ili nekim drugim obrascima. U političkom govoru, sporne granice obično se prikazuju kao bezazlena pitanja nekoliko stotina metara pustog kamenjara. Ali iza, naizgled trivijalne rasprave, kriju se sočni geopolitički prizori. Sasvim jednostavno poređenje dva slična iskaza `sporna pitanja između Slovenije i Hrvatske` i `sporna granica između Slovenije i Hrvatske` jasno pokazuje politički fortisimo drugog.

Promena granica skoro uvek je oblik gole borbe za nove teritorije, povoljniji geografski položaj, ljudstvo i materijalne resurse neophodne za život svake zajednice. Ipak, jednom jasno formulisan granični spor teško je zabašuriti ili pak promeniti njegov smisao. Koliko god da je rasprava o granicama opasna ona je i otrežnjujuća, jer izaziva države i nacije na megdan na kome će pokazati svoje sposobnosti u stvarima rata i mira kada se mnogobrojne odluke donose brzo i po prethodnoj pameti. Hitler je postavio nemačko pitanje pred svet i potom pokušao da ga sam reši. On je, ustvari, zapečatio sudbinu nemačkih aspiracija i svoj narod iz centra svetske kulture izveo na geopolitiku periferiju za čitav jedan vek. Iz njegovog smelog poduhvata, u koji su poverovali mnogi nemački političari i generali, izvučene su pouke u Americi i Evropi. Svi su postali oprezniji. Najmoćnija imperija u istoriji – SAD – promišljeno koristi eufemizme za svoju dominaciju, mada je bila kadra da utiče na svako svetsko pitanje. U njenom agresivnom nastupu nema one okorele ubeđenosti koju su nosili Hitler i njegovi saradnici, iako su američke ambicije i stvarne moći prevazišle snagu Trećeg rajha.

Prilikom preuređenja državnih granica bilo koje zemlje otvaraju se dva pitanja. Prvo je koju ulogu ona ima u svetu. Drugo se odnosi na njeno unutrašnje uređenje i temelje na kojima će zasnovati svoju materijalnu i duhovnu budućnost. Ova pitanja otkrivaju geopolitičku suštinu, civilizacijska obeležja i sklad države sa postojećim geopolitičkim paradigmama. Lucidni odgovori na njih mogu proreći budućnost prostora i kulturnih dostignuća ljudi koji se nalaze u okvirima državnih granica. Dakle, promena granica nije samo bedna raspra o nekoliko stotina metara kamenjara, već o samoj suštini jedne državne zajednice.

Strah od granice

Pri guglanju reči `granica` i `border` odnos broja pogodaka na najmoćnijim internet pretraživačima preteže u korist druge. Ovo ne čudi pošto srpsku političku inteligenciju razjedaju dve nesavladive muke. Prva je uvreženo stanovište da bilo kakvo prekrajanje granica ili čak i akademska rasprava moraju biti na štetu Srbije. Druga je strah da će odbrana granica države u kojoj živi naići na ogorčeno protivljenje suseda i velikih sila. Nasuprot, autori iz velikih zemalja, koje retko menjaju međe, često i smelo pripovedaju o granicama, mada su nadohvat sveta bez granica.

Postoji nekoliko ustaljenih metoda mistifikacije i satanizacije rasprava o teritorijalnim pitanjima. Prvi je raskrinkavanje različitih teorija zavere. Ovaj postupak služi kao zgodno sredstvo da se svi argumenti koji su utemeljeni na nataloženom istorijskom iskustvu i izlaze iz okvira tekuće diplomatske i propagandne frazeologije proglase besmislenim i paranoidnim. Na ruku boraca protiv teorija zavere idu i poklonici teorije progresa. Naime, budućnost uvek izgleda lepše od davno prošlih krvavih sukoba, te ljudska duša radije poseže za onim što dolazi nego za onim što beše. Na supstratu straha i nade bujaju domišljate i bajkovite teorije nezaustavljivog napretka. Napokon, tu je i ubedljivo stanovište da su rasprave o granicama besmislene, pošto je pred čovečanstvom izgradnja sveta bez graničnih prelaza i pasoša. Ustvari, ovo je razvijena teorija progresa u svim pravcima čiji zagovornici stalno zapitkuju kakav je smisao propitivati granice ako su one davno povučene i već sutra će nestati?

Balkanske granice

Svaki nagoveštaj razgovora o balkanskim granicama nagoni na pomisao da je ovo večita i neiscrpna tema njegovih naroda. Kao da je sudbina ovo malo i slabašno ljudstvo osudila da iznova ponavlja lekcije koje su veliki evropski narodi prošli davno. Danas balkanske zemlje ne mogu svoje aspiracije utoliti međusobnom trgovinom kako to čine Evropljani, te im jedino ostaje gola borba za teritorije do istrebljenja uzglobljena u interese velikih sila.

Mnogo je razloga za pokretanje razgovora o balkanskim granicama. Prvi je što srpski državni vrh i narod nisu sigurni gde se završava zemlja u kojoj borave. Drugi je što se u strankama i vladi o tome ne razgovara. Ministarstvo odbrane i Generalštab zauzeti su reformom vojske, stranke su okrenute izgradnji evropskog jedinstva a ministarstvo inostranih poslova pod snažnim je uticajem nevladinih organizacija koje smatraju da su u Evropi rešeni svi problemi, te da je Šengen simbol nestanka pojma granice iz političke prakse finog sveta. Napokon, susedi ne gledaju ravnodušno na srpsko evroreformsko bagatelisanje teritorija, posebno što svaki vodi računa da ga ostali ne preteknu u zaposedanju ničije srpske zemlje.

Posebno je važan originalan mehanizam promene srpskih granica. Naime, svaka promena granice jedne države klasično je spoljnopolitičko pitanje. Njime se uvek bavi vlada preko ministarstva spoljnih poslova i generalštaba. Bazični zadatak čitavog diplomatskog aparata jeste da obezbedi politički položaj zemlje i na najmanju meru svede poslove i akcije armije. Da nije tako davno bi bili ukinuti generalštabovi i armije, a njihov posao bi obavljali ministri spoljnih poslova. Zato, pre reforme srpske vojske ili diplomatije, valja utvrditi da li će vlada voditi odbrambenu politiku ili će uređenje svojih prostora prepustiti drugima? Da li će vojni i diplomatski aparat biti isti ako se srpska vlada zalaže za jedinstvo srpskog i evropskog ekonomskog, političkog i kulturnog prostora, ili pak, ako se zalaže samo za jedinstvo evropskog prostora? Nejasno je i to da li je struktura i organizacija armije i diplomatije sredstvo ili cilj srpskog naroda? Ali jedno je sasvim jasno – srpske granice povlače se putem stranačkih nagodbi i unutarpolitičkih nadglasavanja što pojačava utisak da je Srbija provizorijum, a ne država.

Kako god da se posmatra razgradnja Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili BJRM, njen krajnji ishod jeste promena granica i nova uloga obrazovanih državnih tvorevina. Nije dovoljno samo protiviti se, ili pak, podržavati redizajniranje balkanskog prostora, već naći njegov smisao i posledice koje će proizvesti. Tek tada valja pribeći prilagođavanju diplomatije i reformi vojske. Pristaše srpske revolucionarne nomenklature i medijski gurui ne daju jasne naznake o tome šta je smisao srpskog evropejstva. Oni razaraju tkivo srpskog državnog projekta i ponavljaju rabotu Lenjinovih revolucionara čijim je stazama nastavio Staljin da bi ipak, pred Hitlerovom senkom, pozvao u pomoć majčicu Rusiju. Instinkt razbojnika je u njemu pobudio usklik pobedničke petoletke. Ali srpska nomenklatura, za razliku od Staljina i njegovih, ne traži metafizički smisao granica evropejstva, ne usuđuje se da pogleda u bezdan novog evropskog reda zasenjena brojnim evropskim neologizmima, niti prihvata izazov koji pritiska prsa njenog ranjenog naroda. Ona brine o reformama i budućnosti koju samo ona razume.

Uprkos budućnosti koja samo što nije, rasprava o balkanskim granicama neizostavno dovodi do pitanja koje će srpsko pleme rešavati u 21. veku: gde su hrvatske i albanske granice?

Sukob sa Arbanasima

Prvo spoljnopolitičko pitanje značajno za budućnost Srbije jeste: koju će ulogu i veličinu imati albanska država na Balkanu? Kakve god bile ambicije Albanije, sada pod okriljem NATO pakta, Srbija se mora boriti za ravnopravnost. Naime, Albanija je nasilno promenila etnički sastav stanovništva posle Drugog svetskog rata, učestvovala u etničkom čišćenju juga srpskih zemalja i novcem od droge finansirala agitaciju za teritorijalna proširenja. Ona ne krije da načelo upotrebe sile i svršenog čina smatra legitimnim. Ovaj stav Albanije, Srbija treba da primi k znanju. Nakon toga ostaju joj dva izbora. Prvi je da se tome suprotstavi, ne odričući se svoje teritorije, a drugi je da pristane na otimačinu i prihvati novonastalo stanje.

Otvaranje albanskog pitanja direktno će uticati na raspad BJR Makedonije i, verovatno, Crne Gore. Otuda će u ovaj problem, na različit način, biti upetljane: Bugarska, Grčka, Italija, Nemačka, Britanija i Turska. Grčka ima skoro jednak pogled na rešavanje arbanaškog pitanja te će baza Bondstil, nastala kada je istočna Evropa izgubila svaki smisao, zbližiti Grke i Srbe sa Rusima i u budućnosti postati tačka potkopavanja NATO pakta u ovom delu sveta.

Dakle, Srbi se ne spore sa arbanaškom manjinom na Kosovu i Metohiji već sa Nemcima, Englezima, Italijanima i ponajviše sa SAD o ulozi Albanije u istočnom delu Evrope. Svako sužavanje fokusa na jedno područje Stare Srbije zamagljuje suštinu stvari – razgraničenje Srbije, Albanije i Grčke.

Svi predlozi da se ustupi čitava ili deo Stare Srbije Albaniji polaze od toga da je Srbija slabija strana. Zato predlagači urgiraju da se prihvati svako ponuđeno rešenje. U osnovi ovog stava je mišljenje da slabosti Srba nije moguće naći početak, ni videti kraj, te shodno zakonu jačeg, slabija strana – Srbija – valja da čini ustupke. Zapadna propaganda se dobro primila na plodnom tlu slovenske melanholije, izmešane sa istočnjačkim osećajem udesa. Nije teško primetiti da nema mnogo onih koji arbanašku upotrebe sile i etničkog čišćenja uvrštavaju u jednačinu rešenja srpsko-arbanaškog spora. Zagovornici prepuštanja srpskih teritorija u samoj Srbiji retko kada se osvrću na celovita rešenja, već radije raspravljaju o pojedinim incidentima na teritoriji Kosova i Metohije i zanemaruju koalicioni potencijal Srba i Arbanasa. Odstranjivanje Srbije iz rasprave o mitskom kosovskom pitanju i svođenje diskusija na organizaciju lokalne samouprave nekoliko sela prikriva, ali ne rešava arbanaško-srpski sukob. Ovakve predloge, ma odakle dolazili, valja odbaciti bez dublje rasprave sa jednim jedinim argumentom – da se Srbija protivi nasilnoj promeni granica.

Predlog da se Kosovo i Metohija ustupe tzv. Kosovarima (ustvari Albaniji) prati dovitljivi usklik da su Srbi demografski izgubili Kosovo i Metohiju. Ova, u Srbiji već usvojena aksioma, ima dve slabosti. Pre svega, ona zanemaruje činjenicu da srpsko stanovništvo na Kosovu i Metohiji ima, kao i ranije, najviši prirodni priraštaj na srpskim etničkim prostorima. Druga slabost ove aksiome jeste što prenebregava arbanašku taktiku da se ilegalnim useljavanjem stanovništva iz Albanije u Srbiju i zastrašivanjem Srba osvaja teritorija koja ima sve elemente uređene evropske države. Tzv. `demografski gubitak` Kosova i Metohije jeste eufemizam za vojni poraz. Ovo ponajbolje potvrđuju bezuspešne vojne operacije koje su vodile pobunjeničke snage protiv policije i vojske Srbije 1998/1999. Tek je masivna intervencija američke avijacije dovela do odstupanja srpskih snaga sa Kosova i Metohije. No, vojnički gubitak nehajno se poistovećuje sa demografskim, pošto je drugi ubedljiviji i prijemčiviji. Opisana balkanska situacija podseća na davna zbivanja na tlu Sjedinjenih Država. Miroljubivi Indijanci, u početku brojniji od evropskih useljenika, živeli su u prostranstvima Amerike koja su, korak po korak, zauzimali došljaci. Useljenici nikada ne bi uspeli protiv Indijanaca da nisu bili nadmoćni tehnički i vojnički. Posle američkog zaposedanja Stare Srbije 1999. u Prištinu nisu dospeli orači, kopači zlata, avanturisti i ljudi koji nalaze izvor blagostanja u uređenju osvojene nedođije, već pomoćne pešadijske trupe Imperije. Dakle, Srbi su Kosovo i Metohiju (kao starosedeoci Ameriku) izgubili vojnički od brojnijeg i tehnički superiornog protivnika Amerike. Arbanasi su paraziti pobednika i čuvari osiromašenog uranijuma, a ne mira i demokratije kako ih posprdno prikazuje zapadna presa. Otuda teritorijalna osvajanja Kosova i Metohije brojem može prihvatiti narod koji je u detinjstvu političkog razvoja ili, pak, okupaciona vlada.

Albansko-srpski odnosi po značaju i potencijalnoj razornosti po okolne zemlje zauzimaju više mesto nego srpsko-hrvatski. Iz više razloga. Pre svega, Srbi i Arbanasi zajedno, brojniji su od Srba i Hrvata. Drugi je njihova teritorijalna razdeljenost u više država, Srbi žive u pet (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, BJRM), a Arbanasi u četiri države. Napokon, potomci kavkaskih predaka, Arbanasi štrče u etničkom mozaiku Poluostrva.

Hrvatski genocidi

Drugo važno balkansko pitanje je razdvajanje Srba od Hrvata. Glavni spor između njih nisu samo teritorije već i etničke i jezičke granice, a pojavni oblik sukoba su genocidi, ratovi i progoni stanovništva.

Hrvatska se prostire na 56.542 km2, pripada joj 31.067 km2 površine teritorijalnog mora, 1185 ostrva od kojih je 47 naseljeno. Ukupna površina kopna i mora Hrvatske je 87.609 km2. Srbija se proteže na 88.361 km2 od čega vlada u Beogradu, u martu 2009, kontroliše 77.474 km2. Na teritoriji pod kontrolom srpskih vlasti nalazi se oko 7,4 miliona stanovnika, a u Republici Hrvatskoj 4,4 miliona.

Da bi se Srbi izmirili i sporazumeli sa Hrvatima neophodno je razjasniti istorijski značaj, posle Beograda, najvećeg srpskog grada – Jasenovca. Pod ovim se ne podrazumeva samo istorija sveobuhvatnog i ekstatičkog istrebljenja Srba koje je organizovala NDH već i njegovi uzroci. Poreklo zločina krije i rešenje drevnog spora dva naroda. Jasenovac – kao simbol sistema logora i mesto na mapi sveta – nema samo istorijski već i moralni uticaj na odnose Srba i Hrvata, ali i njihovih suseda.

Svako odlaganje rešenja jasenovačkog pitanja podstiče nove sukobe. Da bi otkrivanje stvarnosti dobilo svoj pravi smisao srpska vlada morala bi izgraditi u Beogradu Muzej genocida u kojem bi bio Institut za geopolitiku. Istovremeno, Hrvatska bi obnovila logor-muzej u Jasnovcu i stavila ga međunarodnoj zajednici na staranje. Tako bi motiv mučeništva i stradanja simbolično bio u dodiru sa racionalnom delatnošću politike. Uzvišena žrtvovanja, pored etičke zadobila bi i eshatološku dimenziju. Na ovaj bi se način, gledajući u ponor zla, srpska elita suočila sa samom sobom i protivnicima koji bi tek tada dobili stvarni oblik i osobine.

Jasenovačko pitanje biće otvoreno kada otpočne povlačenje čvršćih granica između Srba i Hrvata, verovatno uz učešće velikih sila. Glavni cilj delovanja srpske diplomatije upravo bi morao biti da u Vašingtonu, Moskvi i Berlinu neutrališe politiku koja se zasniva na brutalnom zavađanju balkanskih naroda pri čemu Hrvati i Arbanasi nastupaju u ulozi redarstvenika i krotitelja srpske države. Uništenje RSK krunski je dokaz evro-nemačkog rasizma. Baš tamo gde su Pavelić i Artuković osnivali logore pod ravnateljstvom Nemaca u Drugom svetskom ratu, pred kraj dvadesetog veka, ponovljen je genocid da bi se iskorenio `pasji nakot`. Sudbina RSK predskazanje je budućnosti EU i Hrvatske. Pustoš i nestajanje.

Iako je današnja Hrvatska etnički homogenizovana, ona ne spava mirno. Glavna muka hrvatskog političkog stožera je kako da sačuva tekovine dva genocida koji su postali okosnica njegove spoljne politike. Savremena hrvatska politika bez tekovina Nezavisni Države Hrvatske pretvorila bi se u parohijalno nagvaždanje naroda nesretnika, kako ga opisuje Horstenau. Izgleda da je uvreženo mišljenje da su za sigurnu budućnost Hrvata dovoljni srbofobija i srpska groblja koja simbolišu njena teritorijalna proširenja. Genocid i proterivanje Srba je jedini način da se Hrvatska širi računajući na dva miliona muslimanskih Slovena za popunu svojih redova (`hrvatsko cvijeće`). Ovako demografski ojačana mogla bi da juriša na Podrinje, Srem, Bačku, Rašku. Nestrpljenje Hrvata i iracionalna slavofobija Nemaca namesto pokrštavanja na dnevni red istorije dvadesetog veka stavili su pokolje i progone.

Ako u Beogradu nekada bude formirana vlada dalekovidih ljudi Hrvatska će biti suočena sa posledicama svoje agresivne i genocidne politike. Vatikan i Berlin mogu ublažiti njeno suočavanje sa stvarnošću, ali je ne mogu, kao do sada, skrivati i krivotvoriti.

Ali ne može se Hrvatima prebaciti da se služe samo genocidom i progonima. Oni pokazuju i sofisticirane metode zaposedanja srpskih teritorija pošto koriste kanale korupcije i preko svojih lobista ulaze u borbu za ekonomski prostor. Srpske i hrvatske firme ne bore se za tržište Hrvatske, RSK, RS, Crne Gore, Bosne i Hercegovine već za tržište moravske i podunavske Srbije. Dok traje jalova rasprava o `Velikoj`, `Prvoj` ili `Drugoj` Srbiji, beogradskoj vrhuški promiču velike hrvatske kupovine poljoprivrednog zemljišta. U isto vreme, na sve načine, Hrvatska sprečava Srbe iz RSK da se vrate na svoju zemlju i korak po korak razgraničenje prebacuju u Pomoravlje, pri čemu prostor zapadno od Drine i Dunava uzimaju kao svoj posed. Pošto su srpske ekonomske interese u RSK, RS, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori sasekli u korenu, osvajanje jezgra srpske države započeli su bitkom za ekonomski (banke, investicioni fondovi, trgovinska preduzeća) i agrarni prostor (poljoprivredna gazdinstva, prerađivačka industrija). U narednoj fazi, učvršćeni ekonomski i politički, bez mnogo napora otvoriće pitanje položaja malobrojnih Hrvata u Srbiji i tražiti autonomiju za njih. Tada će igra biti prebačena na teren srpskog državnog jezgra, te će u zaborav pasti i ljudi, i prostor zapadno od Drine i Dunava.

Rasprave Hrvatske i Slovenije o razgraničenju na Jadranu, ranije Hrvatske i Srbije, nisu posledica brige oko nekoliko stotina metara mora u piranskom i bokokotorskom zalivu ili na Dunavu, već potmulog sukoba između Hrvata sa jedne i Slovenaca i Srba sa druge strane oko podele istočne obale Jadrana, premda je Slovenija već ušla u EU. Izjava hrvatskog premijera da se Hrvatska za stolom NATO pakta i EU neće sutra ponašati prema Srbiji onako kako se Slovenija ponaša prema njoj ne govori o njenoj dobronamernosti, već o taktičnosti i brizi da se događaji previše ne ubrzaju i ne krenu u nepovoljnom pravcu. Kako će se održati hrvatsko gospodstvo nad istočnim Jadranom ako su Slovenija, Srbija, Italija, a možda i Mađarska, nezadovoljne ovim stanjem, rešiće budućnost. NATO jeste garant postojećeg poretka, ali sa njim se ne može računati na duge staze. Otuda hrvatska politika spletkari u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Uostalom, vreme će pokazati da li će Vatikan pre podržati hrvatske ili italijanske i slovenačke ambicije.

Stoga naši ambiciozni susedi nemaju mnogo izbora, moraju da ostanu privrženi ideji da je ukidanje Srbije zaloga njihove bezbednosti. Ne čudi što Hrvati žure da izbiju na Drinu, prigrle `Crvenu Hrvatsku` i dosegnu Zemun, jer je to jedini način da Srbe isključe iz rasprave o novom prostornom planu Balkana i jadranskog primorja. Nastojanje Hrvatske ima dva ognjišta. Prvo je želja za bezbednošću, a potom strah od Srba kao većeg i ishodnog naroda mnogobrojnih Hrvata. Ali čak i ako bi uspeli da pobiju i proteraju sve Srbe iz Hercegovine i Bosne i pokatoliče i kroatizuju veći deo muslimana (`hrvatsko cvijeće`) nejasno je da li bi Srbija, Slovenija i Italija pristale na Hrvatsku od Piranskog zaliva do Bara. A ako pak zastanu, veliki su izgledi da se Hrvatska raspadne na sastavne delove: Dubrovačku republiku, Dalmaciju, Istru, Slavoniju, Srpsku krajinu i klasičnu Hrvatsku.

Srpska Crna Gora

Zemlja najvećeg srpskog pesnika i filosofa Njegoša, okrenula se protiv Srbije i srpsku nacionalnu politiku i kulturnu radnju izvrgla ruglu, mada se u njoj nalaze Srbi i govori srpski jezik kao i u Srbiji. No, otcepljenjem od Srbije Crna Gora postala je, kao i Ukrajina, klasična zemlja misije.

Koliko je crnogorska vrhuška lišena osećaja za stvarnost govori i njeno antisrpsko delovanje protiv interesa Srbije diplomatskim priznanjem državnog samozvanca Kosova. Ovakvo stanje je zakonita posledica držanja srpskog anacionalnog dela političke javnosti koja je zdušno podržavala crnogorski separatizam i ravnodušno gledala političko zbližavanje Hrvatske i Crne Gore, a na štetu Srba. U mnogim analizama prilika u Crnoj Gori srpski zvaničnici i vladajući javni radnici smišljeno prećutkuju Srbe i njihov bedan položaj a o napetostima govore kao o nevolji u nekoj dalekoj zemlji čije političke teškoće izazivaju ironičnu i dokonu ljubopitljivost.

Međutim, priznanjem Kosova, Crna Gora je dovela u pitanje sopstveni opstanak i to tako što će škoditi i prkositi Srbiji, a od toga će korist imati Hrvatska i Albanija. Crna Gora i Ukrajina imaju istu matricu delovanja, dve otpadničke slovenske države prihvataju da budu sredstvo i postaju ljuti protivnici svoje matice.

Crna Gora postala je simbol kulturnog i političkog neuspeha Srba. Dok su Srbi na severozapadnoj periferiji na samo dvadesetak kilometara od Rijeke, Zagreba ili Varaždina pokazali veću nacionalnu svest dotle su potomci Marka Miljanova pokazali slabu solidarnost sa ostatkom srpstva pod sankcijama, štaviše uključili su se u komadanje Srbije. Dok Republika Srpska na sve načine sprečava da Bosna i Hercegovina prizna Kosovo i očajnički poručuje da bi se, ako prilike dozvole, ujedinila sa Srbijom, dotle Crna Gora priznaje Kosovo i otima srpski jezik. Zato je veliko pitanje da li će Srbija, i pored jake volje, u novim međunarodnim okolnostima uspeti da sačuva Crnu Goru od raspadanja.

Srpska periferija i centar

Odnos Crne Gore, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine prema Srbiji glavna je tema srpske kulturne i nacionalne politike. Posebno je zanimljivo što se kompaktni delovi srpskog prostora (Srem, Banat i Bačka) okreću Hrvatskoj i Mađarskoj i pored velikohrvatskih i velikomađarskih provokacija, prikrivenih ispraznim `demokratskim` novogovorom. Što je najvažnije, neposredno posle otcepljenja i proglašenja nazavisne Vojvodine među prvim, ritualnim koracima nove samobitnosti biće, verovatno, uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Kosovom. Tako bi nova srpska mini državica mogla da prestigne usporeno Pomoravlje i Podrinje na putu u "Jevropu". Samo čudo može navesti Vojvođane da posle otcepljenja odustanu od priznanja samozvane države Kosovo.

Srpskoj javnosti, zaokupljenoj neposrednim činom otcepljenja, promakao je sledeći korak koji moraju preduzeti vlasti mlade demokratije. Naime, nova država ne može opstati u sadašnjem obliku, mada među srpskim autonomašima ima i takvih koji veruju u probitačnu fantazmu o evroregiji Vojvodini i lagodnu vladavinu. Otuda su pred izglasavanje ustavnog statuta Vojvodine mađarski političari oprezni, a hrvatski neprimetni. Bučne su srpske demokrate, ali oni će čim obave grube fizičke poslove, biti otpušteni, a na njihovo mesto doći će Vojvođani neutemeljeni u svome narodu, ali žudni da se dokažu. Većina današnjih srpskih autonomaša, verovatno će trampiti lojalnost u političkoj mirovini za slobodu, a istaknuti među njima, uz saglasnost vlade u Pešti, biće kooptirani za multietničku vladu Vojvodine. Vašington i Brisel biće primorani da posle priznanja nove države Vojvodine, Mađarima i Hrvatima, daruju teritorijalnu autonomiju. Time bi onemogućili ponovno vaspostavljanje Srbije i još čvršće za sebe vezali ova dva srpska suseda zainteresovana za sudbinu vanredne tečevine. Ako bi se učinile teritorijalne koncesije Bugarskoj i Rumuniji skoro svi naši susedi mogli bi biti namireni i zadovoljni udelom u stečajnoj masi Srbije.

Država Mađarska ima ambiciju da u ime EU i NATO pakta uspostavi svoj mandat preko današnjih i ranijih mađarskih političara u srpskom Podunavlju i obnovi uspomenu na staru slavu koju je uživala u Dvojnoj Monarhiji. Poluga mađarske vlasti upravo će biti dobro temperovane autonomije u mladoj demokratiji Vojvodini. Njima će svakako biti potrebna ispomoć hrvatskih, slovačkih, crnogorskih i rumunskih predstavnika. Srpski korpus, označen kao većinski, brzo će se podeliti i postati meta brže i grublje asimilacije nego u Crnoj Gori. Decenijsko očijukanje između vojvođanskih Crnogoraca i Mađara verovatno će poroditi nove procese i zbivanja. Jeka Osme ofanzive i hrvatske operacije etničkog čišćenja Oluja, daće novi impuls multetničkom životu Vojvodine Srpske. Na početku XXI veka ponovo će odmeriti snage srpski starosedeoci, prognanici, voljni i nevoljni kolonisti i mađarska manjina, a možda im se pridruže i potomci iseljenih folksdojčera. Narod će se ponovo naći u nedoumici: hleb ili sloboda. Ali u osamostaljenoj državi Vojvodini hleb će biti u rukama zemljoposednika i fabrika hrane. A ni povećanje takse na eksploataciju naftonosnih polja i ucene ruskog Gasproma ne obećavaju mnogo srpskim separatistima i mađarskim gospodarima u Vojvodini posle sukoba u ukrajinskoj žitnici. Ako u dogledno vreme ojačaju Crnogorska (sa mitropolijom u Lovćencu) i uspostavi se neka Vojvođanska autokefalna crkva uspeh mađarskih političara pretvoriće se u trijumf. Beograd će se približiti Manili i udaljiti od Novog Sada. Ono o čemu su Oto fon Habzburg, Hans Ditrih Genšer i Alojz Mok sanjali u praksi izvodi Pešta, a Beč i Berlin nadaju se da će konačno ostati sami na lepom plavom Dunavu. Kanda su ljuti slavofobi uvereni da će novi evrounijatski red nadživeti NATO u Podunavlju? Ali balkansko umorno tlo puno je iznenađenja i obrta.

Hrišćani i muslimani, jedna ili više nacija

Sukob između pravoslavaca, katolika i muslimana najteži je izazov za srpsku kulturnu i političku javnost pošto je njegov prauzrok u ljudskoj duši, a ne u stomaku. Ako bi se ponovo mašili oružja pravoslavci i muslimani ne bi ništa dobili, a mogli bi mnogo da izgube kao što se već desilo u dvadesetom veku. Hrišćansko-muslimanska podozrivost i netrpeljivost, na prostoru bivše SFRJ, nepatvorena su metafizika zle istorije i proizvod Turske imperije koja danas ne postoji. Zato za normalizaciju nije dovoljna saglasnost lokalnog stanovništva, već i onih koji su se vekovima bavili Istočnim pitanjem. Spor Srba sa Arbanasima i Hrvatima spram ovoga problema izgleda lak i jednostavan, jer ga mogu rešiti Beograd, Zagreb i Sarajevo uz saglasnost Moskve, Vašingtona, Berlina i Londona. Gašenje međusobne mržnje koja prožima velike mase hrišćana i muslimana nije moguće bez učešća domaćih i inostranih vlada, velikih crkava i verskih zajednica sve tri religije. Ovo pitanje nije samo geopolitičko već i kulturno i civlizacijsko što se ponajbolje vidi u Bosni i Hercegovini, zemlji bez adrese.

Pri rešavanju slovenskog hrišćansko-muslimanskog rebusa vođe u Srbiji ne mogu smetnuti sa uma maštovitu ideju hrvatskih političkih velikaša da Srbe u Bosni potisnu iscrpljujućim sukobom pravoslavaca i muslimana, pri čemu bi oni obično podržavali slabije, ali ostrašćene muslimane. Ovi imaju samo dva izbora: da nastave putevima borbe protiv kaura i osnaže žudnju prema turskom ili, pak, da zajedno sa pravoslavnim Slovenima prihvate miroljubivo sporazumevanje. Za to im je potrebna snaga i vođstvo spremno da se odupre inostranim savetnicima i gorkim sećanjima na prošlost. Izgleda da danas među muslimanskim vođama preovlađuju oni što misle da bi ih udaljavanje za jedan korak od Srbije približio za dva Turskoj. Ali geografija kaže da je Niš bliži Turskoj od Mostara.

Velike sile i balkanske granice

Bordermejkeri u Londonu, Berlinu i Vašingtonu misle da su njihovi napori da odrede nove granice džepne Srbije unikatni, ali gruzijski slučaj je prva mala opomena da je ova pretpostavka neutemeljena. Smatraju da je moguće revidirati srpske granice bez posledica po zemlje istočne i zapadne Evrope te da su ostrašćeni zahtevi Hrvata i Arbanasa dovoljna garancija večnog mira u ovom delu Evrope. Istovremeno provociraju laku rusku tahikardiju na Balkanu. Mekinder, među modernim instant geopolitičarima, više nije u modi, jer je posle Kenanovog dugog telegrama iz Moskve (1946) pao u zaborav da bi ga berlinski zid konačno zatrpao (1990). Političari u Briselu raduju se što Moskva danas ne traži Bosfor i Dardanele, već je zauzeta Kavkazom, Ukrajinom, Kazahstanom i Belorusijom. Hoće li ovu radost oslabiti ili pojačati izgradnja severnog i južnog kraka ruskog gasovoda u Evropi pokazaće vreme. Razboriti ljudi u zapadnoj Evropi nisu sigurni da li će Rusija na proslavi stogodišnjice krvave Oktobarske revolucije slaviti Putina i Medvedeva, ali slute da će se svaki Rus tada sa pijetetom sećati Stolipina i Solženjicina. Danas je skoro zanemarljivo da li će na tu godišnjicu u svetu biti nekoliko malenih Abhazija i Osetija više ili će se one tek rojiti u nacrtima ruskog Instituta za manjine u Briselu.

Vek nakon Oktobarske revolucije Srbija možda neće postojati na mapi Evrope, ali postavlja se pitanje kakve će od toga koristi imati Brisel ili Berlin? Rusija može bez većih posledica da žrtvuje Miniruse i da preko tog pitanja pređe ćutke, no, da li će, posle montaže svojih gasnih klešta, biti ravnodušna prema poljskim, ukrajinskim, gruzijskim, estonskim, letonskim i litvanskim spletkama? EU je razarala malo a zamišljala veliko, pobedila je obeznanjene Srbe da bi molila otrežnjene Ruse. Današnja politika Brisela i Berlina na Balkanu liči na razjarenog španskog bika koji zabavlja englesku publiku i gazi travu.

Evropska unija, savremena katoličko-romanska imperija, pred očima ostrašćenih briselskih birokrata, ruši se upravo na srpskom prostoru kao i Austro-ugarska monarhija, jer nije sposobna da miroljubivim metodama kulturnog prožimanja i stapanja uključi slovenski prostor u svoja nedra. Unija je nevešto pomešala svoju veliku istorijsku misiju sa ratnim ciljevima prekookenskog saveznika, te je Carinski rat na početku dvadesetog stoleća pretvorila u sankcije na njegovom kraju. Napad na Srbiju 1914. započela je slavodobitno uz zvuke Radeckog marša da bi posle nemačke kapitulacije nestala. Na početku XXI veka EU je nazadovala, jer nekada je Pašiću slala ultimatum, a 100 godina kasnije uručuje trgovinski ugovor Koštunici i Tadiću dok se razgoreva velika ekonomska kriza u SAD. Pre sto godina smela je da zariče telegramom, a danas šalje danajski poklon u vidu knjige od 1000 strana. Ako na Balkanu nije uspela Monarhija kako će onda Unija izložena podzemnim akcijama Moskve i Vašingtona? Zapadna Evropa ima elitu, ali nema ljude koji su spremni da stradaju za ideju. Putin, pak, iza sebe ima Solženjicina, Iljina i Stolipina, a SAD političku osamu i dugu tradicuju brzog napretka i borbe za oslobođenje.

Otuda ima onih koji EU doživljavaju kao razblaženu i mekanu Hitlerovu Evropu. Uključivanjem rusofobskih zemalja i njihovih vođa u svoje redove EU je osudila sebe na smrt. Njeni izgledi na uspeh slabiji su nego Hitlerovi, jer je ovaj bio odlučan da se domogne ruskih resursa dok to današnja EU nije kadra bez SAD.

Na kraju će EU ostati birokratsko zdanje sačinjeno zarad pukog osvajanja nekoliko miliona kvadratnih kilometara teritorija i nekoliko desetina miliona ekonomskih migranata. Uostalom, oni iz Britanije, Holandije, Nemačke, Italije se već vraćaju u svoje Katovice, Pečuj, Temišvar, Sofiju pod pritiskom ekonomske krize.

Blagotvorna gorčina

Pred srpske političare iskrsao je zadatak da egzaktno i nedvosmisleno utvrde kome je u Evropi stalo da Srbija opstane kao država. Koliko god začuđeni rvaće se sa pitanjem da li je opusteli Balkan zaista toliko važan da se njime, sa ograničenim uspehom, bave četiri američka predsednika i da li je moguća stabilna i postojana Srbija bez nuklearnog oružja? Uz sve moraće da trpe teret kosovskog zaveta. Ako ga odbace, makar ćutke, kako sada čine, ukinuće budućnost svome narodu, koga mnogi od njih pritvorno preziru i smatraju nedostojnim.

Današnja dekadencija i propadanje Srbije zakonita je posledica uspostavljanja režima radikalne levice koja je masovnim likvidacijama izvedenim od oktobra 1944. do oktobra 2000. prevrednovala sve vrednosti i tako razorila krhko građansko društvo mučno uspostavljano posle Berlinskog kongresa i Prvog svetskog rata. Zahvaljujući srpskim hegelijanskim senkama Srbija se istovremeno udaljila od Evrope i Rusije, što je možda najbizarniji rezultat levičarske revolucije u jednoj evropskoj zemlji. U komunističkoj fazi revolucionarna vlast poništila je veze sa Evropom ukidajući tekovine građanskog društva – parlamentarizam i privatnu svojinu. U drugoj fazi, posle 2000. godine, srpska revolucionarna levica tranzicionom pljačkom zatrla je klicu obnovljenog parlamentarizma i nasilno učvrstila kompradorsku ekonomiju. Uspela je da parlament i višestranačje pretvori u mešavinu prakse komunističkih delegatskih skupština i kolumbijskih narko-kartela. Uzgred, pokidala je veze sa Rusijom i zajedno sa istočnoevropskim zemljama širi rusofobiju da bi se dodvorila Briselu i Vašingtonu. U poslednjoj fazi raspada Srbije, nametnuta elita stopila se sa centrima moći koji Rusiju doživljavaju kao pretnju i mastan zalogaj.

Neumorna srpska levica danas iscrtava nove granice sažete i opkoljene Srbije mada prostor doživljava kao puku apstrakciju. Dok Hrvati i Arbanasi misle da su zaloga njihove slobode zauzete ispražnjene srpske teritorije, srpska vrhuška misli da je ustupanje teritorija cena mira. Zar miru ne prethodi rat, a životu smrt pred kojom on zadobija svoj smisao i punoću?

Pre ili kasnije Srbi, Arbanasi i Hrvati će se razgraničiti. Kao i mnoge druge balkanske poslove, ni ovaj neće moći da obave sami. Maloletnoj deci pomagaće velike sile starateljice. Otuda se neizbežno nameće pitanje: koji je realpolitički domet hrvatskog i albanskog genocida? Da li ovi narodi imaju autentičnu državnu ideju i državotvorni kapacitet ili su samo ucenjeni slabići koji prete mačem u tuđoj ruci?

Srpski narod se danas našao u opasnosti da olako izgubi državu i padne pod starateljstvo nevladinih organizacija. Srbi rizikuju da nestanu u borbama između novonastalih balkanskih država evropskog novog reda kao džebana nevladinog sektora željnog apanaža i mešetarenja. Poverovali su lokalnim rokerima i evropejskim političarima da je Balkan moguće pretvoriti u Diznilend. No, na Kavkazu i Balkanu politika je ovaploćenje besprizornog realpolitičkog nudizma, te narod koji nema ili nije kadar da iznedri istinsku kulturnu i političku elitu tu nema šta da traži što najbolje pokazuje tragikomični udes Gruzije 2008. Zato usklik: `Srbija će biti demokratska ili je neće biti` valja razumeti kao nameru da se Srbima onemogući da budu slobodan i slobodarski narod. Ali dok god bude slobodnih ljudi u Srbiji slobodarstvo će živeti i očaravati nove generacije ma koliko bila jaka cenzura, propaganda medija i stega otuđene vlasti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner