Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Novija srpska istorija između Prve i Druge Srbije – postoji li treći put u istorijskoj nauci?
Kuda ide Srbija

Novija srpska istorija između Prve i Druge Srbije – postoji li treći put u istorijskoj nauci?

PDF Štampa El. pošta
Stefan Radojković   
ponedeljak, 06. jun 2016.

Đambatista Viko, profesor retorike iz Napulja, kritikuje intelektualnu elitu svog vremena (period prosvetiteljstva, sredina 18. veka) zbog anahronizama. Smatrao je da su mislioci poput Hobsa, Grocijusa i Pufendorfa donosili sudove o antičkim civilizacijama na osnovu „prosvetljenosti, prefinjenosti i veličanstvenosti njihovog doba.“[1]

Ideje, kao i smislena ponavljana delovanja u skladu sa tim idejama (prakse), moraju se posmatrati u okviru konteksta u kojem su nastale i bile reifikovane. Jednostavnije rečeno, „selektivno promišljajući istoriju političke misli samo da bi racionalizovali savremene teorije govori nam više o sadašnjosti nego o prošlosti.“[2]

U Srbiji sa kraja 20. i početka 21. veka, u okviru istorijske nauke razvile su se dve ideološke paradigme kroz čije okvire se promišlja, istražuje i objašnjava novija i savremena istorije Srba i Srbije. Naročito Drugi svetski rat, raspad Jugoslavije i ratovi koji su usledili u periodu od 1991. do 2001. godine.

Naučni radnici, pripadnici tzv. Prve Srbije, utemeljeni u izrazito konzervativnoj i nacionalističkoj ideološkoj matrici promatranja događaja iz prošlosti, vide istoriju Srba i srpske države u izrazito pozitivnim nijansama. Apologetski pristup preovladava tako da su interpretacije lišene svakog kritičkog pristupa.

Naročito kada se radi o zločinima počinjenim od strane pojedinaca, organizacija i/ili institucija u ime srpskog naroda, tokom Drugog svetskog ili ratova za jugoslovensko nasleđe. Korene pomenutog načina interpretiranja prošlosti možemo naći u delima Matije Bećkovića, Vuka Draškovića i Danka Popovića iz 80-ih i 90-ih godina 20. veka.

Iako su bili sve samo ne istoričari, nisu se libili da daju svoje sudove o srpskoj bližoj i daljoj istoriji. Smatrani su čak i za autoritete u tom polju. Danas, kao jednog od predstavnika pomenute ideološke struje, vidimo dr Bojana Dimitrijevića, profesionalnog istoričara i naučnog savetnika u Institutu za savremenu istoriju.

Sa druge strane, da ne kažem iz Druge Srbije, imamo primer dr Dubravke Stojanović, profesorke na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Njeno ideološko utemeljenje, liberalno i kosmopolitsko, sagledava istoriju Srba u izrazito negativnim bojama, opet lišeno ikakvog kritičkog pristupa. Ukratko, Srbi kao narod, a naročito pripadnici njihove političke i intelektualne elite, inherentno su neobrazovani, konzervativni, nacionalno ostrašćeni i agresivni.

Svaki zločin počinjen od pojedinaca, organizacija ili institucija, u ime Srba i kroz istoriju, tumači se kao krunski dokaz o početnoj premisi – dominaciji antimodernizacijskih vrednosti u srpskom narodu.

Začeci pomenutog načina tumačenja istorije mogu se naći u jugoslovenskoj istoriografiji, opterećenoj tendencioznim komunističkim, dakle ideološkim, tumačenjima, nacionalne istorije Srba. Obično se za majku „Druge Srbije“ uzima istoričarka Latinka Perović.[3]

Poslednjih meseci, ali i godina, jedna od centralnih tema sporenja između predstavnika dve vladajuće paradigme jeste pitanje Holokausta u Srbiji. Sa jedne strane, Bojan Dimitrijević pokušava da uveri naučnu i laičku javnost u nevinost kvislinga, generala Milana Nedića,[4] dok Dubravka Stojanović ukazuje ne samo na njegovu odgovornost i saučesništvo u uništavanju jevrejske zajednice uže Srbije i Banata, već i na činjenicu da je Srbija bila prva zemlja očišćena od Jevreja.[5]

Još jedan dokaz o ukorenjenim nazadnim vrednostima i idejama, konkretno antisemitizam, među Srbima. Međutim, međunarodna i domaća naučna zajednica koja zapravo proučava pitanje Holokausta, a potom i Holokausta u Jugoslaviji, odavno je proizvela pouzdana saznanja i teorijske okvire kroz koje mora da se sagledava Holokaust; da bi se razumeo na pravi način, naravno.

Ukratko, jedini način da se posmatra i razume Holokaust u Jugoslaviji jeste kroz vizuru okupatora i njegove podele Kraljevine Jugoslavije na bečkoj konferenciji u aprilu 1941. godine. Tadašnja Srbija, u granicama od pre balkanskih ratova grubo gledano, nalazi se pod vojno-okupacionom upravom Vermahta, a režim gen. Nedića je uklopljen u njegovu administrativnu strukturu.[6] Poređenja radi, prema tipologiji Raula Hilberga, Mađarska i Bugarska su klasifikovani kao saveznici-oportunisti Trećeg rajha, a NDH i Slovačka kao saveznici par excellence.[7] Da zaključimo, gen. Nedić jeste sarađivao sa Trećim rajhom i snosi odgovornost za uništenje Jevreja uže Srbije i Banata!

Sa druge strane, niti je Srbija nekakva “nezavisna država” za vreme Drugog svetskog rata, niti je prva “oslobođena od Jevreja”![8] Srbi kao narod nisu inherentno antisemitski nastrojeni. Uostalom, nijedan narod to nije. Istorijska istina je da je antisemitizam bio prisutan kod svih evropskih naroda i jedino je pitanje u kojoj meri. Prema istraživanju antisemitizma u Jugoslaviji dr Milana Koljanina, među Srbima pre i tokom Drugog svetskog rata stepen antisemitizma nije bio visok, ali jeste bio prisutan.[9] Klasičan primer, ideologija i delovanje Zbora Dimitrija Ljotića, saradnika Trećeg rajha.

Da li ste primetili da Dimitrijević i Stojanović sagledavaju pomenuti fenomen u kontekstu Srbije? Sa druge strane, Hilberg i Koljanin u mnogo širem kontekstu Evrope i Jugoslavije? Razlika nije odmah primetna, naročito ako ste laik, ali Đavo se upravo krije u detaljima! Prvi upodobljuju istoriju Holokausta i Drugog svetskog rata svojim političkim i ideološkim svetonazorima sa kraja 20. i početka 21. veka[10], dok drugi par traga isključivo za naučnim saznanjem, oslobođenim bilo kakvih ideoloških paradigmi.

Jedini cilj jeste razumeti istoriju pomenutog perioda onako kako su je razumeli i shvatali ljudi tog perioda. Jugoslavija je bila podeljena i okupatorski sistem uspostavljen prema viđenju ljudi na Bečkoj konferenciji, ne prema administrativnim granicama SFRJ! Politika “Konačnog rešenja” se sprovodila prema idejama, zamislima, planovima i sredstvima okupacionih snaga, uz pomoć lokalnih saradnika iz redova srpskog naroda, naravno; ne zato što su Srbi urođeno nasilni i genocidni pa su shodno tome krivi, kako za uništenje Jevreja, tako i raspad SFRJ, na čemu insistira dobar deo „Druge Srbije“. Drugim rečima, izbegavaju grešku anahronizma – tumačenje prošlosti prema terminima, shvatanjima i političkim potrebama našeg vremena.[11]

Očevidno je da su Prva i Druga Srbija lice i naličje istog problema, te da su uvezani u beskonačnoj i besplodnoj dijalektici od koje u krajnjoj liniji i zavise. Da li postoji neka alternativa? Da li je moguće drugačije promišljati istoriju Srba i Srbije? Da li postoji, pored dve navedene i dominantne, neka druga, dostupna, paradigma kroz koju možemo i, usudio bih se da kažem, trebamo sagledavati našu istoriju? Ona svakako postoji. Može se reći da predstavlja „treći“ put u odnosu na dva navedena. Sadrži se u svakodnevnom radu naučnih radnika koji nisu u tolikoj meri zastupljeni u medijima – na primer, konsultovati publikacije dr Milana Ristovića i dr Milana Koljanina, ako nas interesuje istorija Holokausta u Jugoslaviji i vojno-okupacionoj oblasti Srbija.

Zapravo, istorija Holokausta se može uzeti kao lakmus test za procenjivanje kompetentnosti pojedinih istoričara i utvrđivanje stepena njihove kritičnosti prema, pre svega, sebi.

Iskren da budem, da sam na mestu prof. Stojanović i dr Dimitrijevića, pitanjem stradanja Jevreja pre i tokom Drugog svetskog rata ne bih smeo da se bavim iz prostog razloga jer ne znaju ništa ili znaju vrlo malo o tome. Njihovo upodobljavanje istorijskih činjenica, veoma temeljno i detaljno istraženog fenomena, poput Holokausta,[12] sopstvenoj ideološkoj matrici dodatno ih diskvalifikuje! Ignorisanje istih im takođe ne ide u prilog.

Ovde ne želim da se bavim pitanjem „zašto ostatak naučne zajednice nije toliko medijski aktivan“, već je tekst napisan sa ciljem da se ostatak naučne zajednice, svakako onaj deo koji pripada kritičkom „trećem“ putu, angažuje više kako bi svoje nalaze predočio javnom mnjenju Srbije i regiona. Zato ih ovom prilikom pozivam da izađu iz svojih „kula od slonovače“ i postanu akteri javnog dijaloga koji se dosada vodio gotovo isključivo između predstavnika Prve i Druge Srbije.

Nadam se da će ovaj tekst doprineti širenju polja za raspravu, te da ćemo besplodne monologe sa istomišljenicima ili ponavljanje već viđenih dijaloga sa protivnicima dodatno diversifikovati uvođenjem trećeg aktera; nekog ko je sposoban da se izdigne iz zadatih dihotomija i usmeri raspravu ka konstruktivnijim dijalozima.[13] 

Autor je diplomirani istoričar i doktorand Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu.


[1] Richard Devetak, „A rival Enlightenment? Critical international theory in historical mode“, International Theory, vol. 6, no. 3, str. 417-453.

[2] Ibidem, 439.

[3] Jedna od poslednjih publikacija Latinke Perović: „Dominantna i neželjena elita: beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek), Dan graf, Beograd, 2015.

[4] Vrlo slikovit primer, rasprava prof. dr Milana Ristovića i dr Bojana Dimitrijevića o ulozi generala Milana Nedića u okviru Holokausta; za više informacija videti: http://rs.n1info.com/a116282/Vesti/Istoricari-o-rehabilitaciji-Nedica.html.

[5] “Doduše, ustaše su i bili Nedićevi saveznici, makar preko nacionalsocijalističkih posrednika. I drugo, to šta je primio izbeglice ne može da poništi činjenicu da je omogućio i pomogao holokaust koji je od Srbije napravio prvu proglašenu judenfrei zemlju!”, za više informacija videti:

http://www.portalnovosti.com/dubravka-stojanovi-situacija-u-

hrvatskoj-doprinee-jaanju-revizionizma-u-srbiji.

[6] Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews, W.H. Allen & Co. LTD., London, 1961, str. 433.

[7] Raul Hilberg, Zločinci, žrtve, posmatrači: jevrejska katastrofa 1933-1945, Samizdat B92, Beograd, 2001,

str. 93-105.

[8] Od okupiranih država i vojno-okupacionih oblasti, Estonija je prva „oslobođena od prisustva jevrejske zajednice“.

[9] Milan Koljanin, Jevreji i antisemitizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1945, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2008;

[10] Otuda se termin „Srbija“ često koristi kao sinonim i za Republiku Srbiju i Srbiju kao deo Vermahtove vojno-okupacione zone Jugoistok. Nije slučajno da čitaocima često nije jasno o čemu je reč i s toga poistevećuju današnju Srbiju sa Srbijom iz vremena okupacije.

[11] Prost primer, termin „konzul“ nije podrazumevao ista ovlašćenja pojedinaca kroz istoriju Rima već su se ona menjala zavisno od perioda do perioda. Samim tim, pogrešno bi bilo tvrditi da su rimski konzuli imali isti stepen vlasti i moći u svojim rukama za vreme rimske Republike i rimskog Carstva.

[12] Jedina dva, manje-više otvorena, pitanja u okviru polja Studija Holokausta jesu geneza Konačnog rešenja i mesto Holokausta u odnosu na druge, savremene, ratne i zločine protiv čovečnosti. Poreklo, uzroci, karakter i posledice Holokausta, nakon pola veka temeljnog i profesionalnog istraživanja, više nisu predmet rasprave.

 

[13] Primera radi, uspostaviti konsenzus oko gorućih pitanja u okviru naše istoriografije – način na koji se gleda istorija Jugoslavije u celokupnom svom periodu, uloga četnika i partizana u toku Drugog svetskog rata, razlozi za raspad SFRJ – usudio bih se da kažem i okviru našeg društva, ako ikada želimo da uspostavimo konstruktivan dijalog sa narodima iz okruženja po pitanju zajedničke istorije.