Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > O „političkoj pozadini“ krivičnog dela i drugim "revolucionarnim" novinama reforme pravosuđa
Kuda ide Srbija

O „političkoj pozadini“ krivičnog dela i drugim "revolucionarnim" novinama reforme pravosuđa

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ristivojević   
nedelja, 30. novembar 2014.

Tekst je napisan 23. marta 2011. godine i objavljuje se prvi put.

Uvod

U našoj javnosti se već duže vreme upotrebljava izraz „politička pozadina“, a koji se dovodi u vezu sa ubistvom Zorana Đinđića. Sama po sebi ova činjenica nije zabrinjavajuća kada se upotrebom ovog izraza diče novinari ili nestručnjaci u oblasti prava. Međutim, oni nisu jedini koji su je prigrlili. Ministar pravde, državni sekretar njenog ministarstva, drugi ministri, tužilac za organizovani kriminal, i retki pripadnici akademske zajednice, takođe, ponavljaju ovaj izraz kao neku vrstu mantre: „politička pozadina ubistva Zorana Đinđića“. Svima je zajedničko da insistiraju na razotkrivanju te političke pozadine, i kažnjavanju ljudi koji su u njeni akteri.   

Tako Novosti od 6. 12. 2010. godine objavljuju intervju sa tužiocem za organizovani kriminal gde je jedno od pitanja bilo sledeće:

„Koliko Vam u istraživanju političke pozadine ubistva premijera znače podaci koje smo čuli na suđenju?“

Radisavljević odgovara:

„Ti podaci su od izuzetnog značaja, ali nisu bili dovoljni da se pokrene još neki krivični postupak. U međuvremenu su prikupljene dodatne informacije koje treba da nam u velikoj meri pomognu u donošenju odluke o ishodu pretkrivičnog postupka koji je u toku.“[1]

Iste novine su 11. 3. 2011. godine objavile izjavu tužioca za organizovani kriminal koji najavljuje pokretanje krivičnog postupka protiv Mikelića, Bracanovića i Ulemeka zbog:

„...umešanosti u pobunu JSO, i samim tim, u političku pozadinu ubistva premijera...“[2]

I ministarka pravde Snežana Malović daje izjavu za isti broj Novosti gde se koristi pojmom političke pozadine:

„građani Srbije čekaju odgovor...   ...ko stoji iza političke pozadine ubistva premijera...“

Ono što je posebno zanimljivo jeste izjava ministarke:

„Ovaj postupak se vodi profesionalno i neće se ponoviti užasni propusti...“

Zanimljivo je da njen državni sekretar Slobodan Homen u izjavi za Blic datoj 6. 10. 2010. godine odbija da komentariše otvaranje istrage o pobuni crvenih beretki, ali zato zna šta podrazumeva istragu političke pozadine atentata na Đinđića:

„Ispitivanje političke pozadine nije samo istraga šta je neko uradio, već i onoga šta je mogao da uradi a nije.“[3]   

Da se vratimo izjavi tužioca za organizovani kriminal. U njoj tužilac javnosti saopštava još podataka:

„U vezi sa ovom istragom biće saslušani i Vojislav Koštunica...   ...Petrović...   ...Mijatović...“

Na kraju tužilac nam objašnjava zašto sve ovo radi:

„Pobuna JSO, koja se može razumeti kao uvertira u ubistvo premijera, jedan je od prioriteta tužilaštva. Svi odgovorni biće procesuirani u skladu sa ulogama koje su imali u ovom događaju.“[4]

Radio Slobodna Evropa 7. 12. 2010. godine javlja da je počeo „pretkrivični postupak kom se istražuje politička pozadina ubistva predsednika Vlade.“ i tom prilikom radi intervju sa Leposavom Kron, direktorom Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja koja kaže da veruje da je:

„...poslednjom reakcojom tužilaštva rasvetljavanje političke pozadine ubistva Zorana Đinđića konačno pomereno sa mrtve tačke...   ...i da je...   ...vreme da se arhitekte tog zločina otkriju...“ [5]

Masovna upotreba izraza „politička pozadina“ od strane neosporno stručnih i kvalifikovanih kolega i njegovo dovođenje u vezu sa nekim krivičnim delom svakako zahteva da se na njega osvrnemo i da damo kritičku ocenu položaja i mesta ovog nove i nadasve originalne ideje u sistemu krivičnog prava Republike Srbije.

1. Politička pozadina kao institut krivičnog prava

Krivično pravo Republike Srbije kodifikovano je 2006. godine Krivičnim zakonikom. I pored velikog broja novih rešenja on ne predstavlja diskontinuitet u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo (OKZ iz 2003. godnine i KZ SRJ pre njega). Sve odredbe koje su relevantne za ovu analizu nisu se menjale ili su se malo menjale tako da se naučni zadatak koji je postavljen u uvodu može obaviti bez obzira na razlike između pomenutih akata. Ako, u nekom slučaju, ova razlika bude od značaja, ona će se naglasiti.

Temeljnom pretragom važećeg zakonodavstva, i uz najbolju volju, nismo uspeli da pronađemo niti jedan institut opšteg dela KZ koji nosi naziv „politička pozadina“. Pregledali smo sve oblike i načine ostvarivanja krivičnog dela, ali niti jedan nema naziv „politička pozadina“. S obzirom na to da se događaji koje moje učene kolege nazivaju „političkom pozadinom“ smeštaju u 2001. godinu pomislili smo da bi i pretraga tada važećeg zakona, KZ SRJ, dala rezultate. Međutim, rezultat je bio isti.

Iz ovog razloga naše istraživanje smo preorijentisali na posebni deo krivičnog zakonodavstva. Možda neko krivično delo u zakonima koji su tada bili na snazi, KZ SRJ i KZ RS, nosi ovaj naziv. Nažalost, ishod i ove analize je bio isti. U krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije, ne samo da nije postojalo krivično delo koje se zove „politička pozadina“, već ovaj izraz nije moguće pronaći ni u predmetnom registru koji se nalazi na kraju više različtih izdanja zakona koje smo koristili. To znači da naše krivično zakonodavstvo uopšte ne poznaje takav izraz kao što je „politička pozadina“.

Ako uzmemo u obzir član 2. Zakona o javnom tužilaštvu koji kaže da:

„Javno tužilaštvo je samostalni državni organ koji goni učinioce krivičnih dela i drugih kažnjivih dela i preduzima mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti.“

nužno se nameće jedno logičko pitanje: kako jedan tužilac u Srbiji može da goni za neku radnju koja nije neki oblik ili način ostvarivanja krivičnog dela, niti je krivično delo sama po sebi? Kada su to državni tužioci dobili nadležnost da gone za radnje koje nisu kažnjive? Kojim aktom su dobili ovu nadležnost?

Jedini logičan odgovor jeste da je ova nova pojava (da državni tužioci gone za radnje koje nisu kažnjive) posledica jednog revolucionarnog procesa koji je nedavno sproveden u Republici Srbiji (i još traje), a koji su njegovi akteri, verovatno u želji da izbegnu da im se pripišu autorska prava na njega, skromno nazvali „reformom“ pravosuđa.

Da, to je jedini logičan odgovor. U postupku reforme pravosuđa državni tužioci su dobili nadležnost da gone za radnje koji nisu krivična dela i nisu kažnjive po našem zakonodavstvu.  

Najbolji dokaz da je moja analiza pravilna jeste izjava mogu učenog i uvaženog kolege, Tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića, data pre više od 2 godine, 3. 8. 2008. godine Blicu. Na pitanje novinara:

“Posle prvostepene presude za atentat na premijera Đinđića Specijalno tužilaštvo je formiralo neku vrstu dosijea o političkoj pozadini ovog zločina. Da li ste u međuvremenu došli do nekog podatka ili činjenice koji bi otvorili mogućnost za pokretanje krivičnog postupka protiv novih lica?“
Radisavljević odgovara:

“Više puta sam odgovarao na ovo pitanje i sada ističem da se tužilaštvo neće baviti političkom pozadinom bilo kog događaja, pa ni pomenutog. Takve ocene trebalo bi da daju istoričari, politikolozi i drugi. Tužilaštvo interesuju krivično-pravi aspekti tog događaja. Postupak koji je pokrenut povodom atentata na premijera dr Zorana Đinđića još nije pravosnažno okončan. Treba sačekati odluku Vrhovnog suda Srbije i videti koje će činjenice nakon toga biti pravosnažno utvrđene. Tek potom možemo razmatrati da li ima i drugih događaja i segmenata samog atentata.[6]

Nemam nikakvog razloga da sumnjam da naš učeni kolega poznaje pravo, kao i da ga je poznavao tada, 2008. godine. Ako je 2008. godine dao izjavu da se njegovo tužilaštvo neće baviti političkom pozadinom atentata na premijera, a 2011. godine daje izjavu da hoće, onda mora da je u međuvremenu došlo do neke revolucionarne promene u našem pravosuđu (već smo konstatovali da pravo nije imalo promena) koja tužiocima stavlja u nadležnost da gone za radnje koji nisu krivična dela. Obzirom da je jedini takav događaj “reforma pravosuđa” po svemu sudeći u njoj leži odgovor na pitanje kako su tužioci dobili nadležnost koju Zakon o javnom tužilaštvu ne poznaje.

2. Druge originalne i revolucionarne novine “reforme pravosuđa”

Iz izjava naših učenih kolega mogu se izvući zaključci da su “reformom pravosuđa” uvedene još neke originalne i revolucionarne novine. Pokušaćemo da ih izložimo redom koji nalaže značaj neke novine na planu poštovanja i očuvanja ljudskih prava i sloboda u krivičnom postupku u Repubici Srbiji.

2.1. Implementacija prezumpcije krivice u naše krivično procesno pravo

Iz izjave Tužioca Radisavljevića koju smo već naveli da se naslutiti da je “reformom pravosuđa”, umesto pretpostavke nevinosti, uvedena pretpostavka krivice u krivični postupak:

„Pobuna JSO, koja se može razumeti kao uvertira u ubistvo premijera, jedan je od prioriteta tužilaštva. Svi odgovorni biće procesuirani u skladu sa ulogama koje su imali u ovom događaju.“[7]

 To je jedini mogući zaključak iz izjave tužioca da će se procesiuirati odgovorni. Do sada su se procesuirali osumnjičeni, okrivljeni odnosno optuženi, ali nikada odgovorni. Ovo stoga što je neophodno da se okonča krivični postupak da bi se prvo utvrdilo ko je kriv, da bi na kraju mogli da konstatujemo da je krivično odgovoran. Ako tužilac i pre pokretanja postupka zna ko su odgovorni onda nema razloga da ne verujemo da je u pitanju neka revolucionarna novina reforme pravosuđa jer svaki student treće godine bilo kog pravnog fakulteta u Srbiji zna da je do sada naš krivični postupak bio opterećen pretpostavkom nevinosti optuženog koja je uređena članom 3. Zakona o krivičnom postupku:

“(1) Svako će se smatrati nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom nadležnog suda”

Šta više Zakon, u sledećem stavu istog člana nalaže:

“(2) Državni organi, sredstva javnog informisanja, udruženja građana, ličnosti iz javnog života i druga lica, dužni su da se pridržavaju pravila iz stava 1. ovog člana i da svojim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vređaju druga pravila postupka, prava okrivljenog i oštećenog, sudsku nezavisnost i nepristrasnost.” 

Vidimo da važeći Zakon o krivičnom postupku nalaže da se državni organi, sredstva javnog informisanja, udruženja građana, ličnosti iz javnog života i druga lica, ponašaju u skladu sa pretpostavkom nevinosti. Drugim rečima, svi pomenuti subjekti ne smeju svojim izjavama u javnosti da pretpostavljaju nečiju krivicu.

Mora biti da je ova pretpostavka značajno opterećivala krivični postupak, otezala ga i nadasve činila sporim i neefikasnim. Tužioci su do sada morali da se zamaraju sa dokazivanjem krivice optuženog što je nepovoljno uticalo na trajanje postupka i do sudova činilo neku vrstu štita za kriminalce. Optuženom je do sada bilo dozvoljeno da jednostavno sedi u sudnici i da ćuti. Niko ga nije mogao naterati da govori niti ga pozvati da se izjasni oko nekog događaja. Šta više, ćutanje optuženog u postupku se nije ni na koji način smelo uzeti u teret optuženom, na primer kao dokaz da je uradio nešto nečasno po logici čim-ćuti-mora-da-nešto-krije.

Verovatno su to razlozi zbog kojih je uvedena pretpostavka krivice. Po svemu sudeći to je učinjeno “reformom pravosuđa”, jer Zakon o krivičnom postupku nije menjan. Tužioci će ubuduće prvo neke lica proglašavati krivično odgovornim, a zatim sprovoditi krivični postupak i oglašavati ih krivim. Na taj način će se uštedeti mnogo vremena. Ova novina je, mora biti, uvedena po ugledu na neku pravnu državu napredniju i razvijeniju od svih zemalja Evropske unije, jer uporednom analizom reprezentativnih krivičnih zaknodavstava u Evropi nismo naišli na ovakvo revolucionarno rešenje.

2.2. Novi položaj tužilaštva u odnosu na organe izvršne vlasti: implementacija nesamostalnosti tužilaca

Iz izjave ministra pravde Snežana Malović koju smo već naveli:

„Ovaj postupak se vodi profesionalno i neće se ponoviti užasni propusti...“[8]

izvodi se zaključak da ministar pravde zna kako se vodi postupak, kao da ga on sama vodi ili da je upućena u njegov tok. Kako bi inače znala da se postupak vodi profesionalno ako nema uvid u materijale postupka, način na koji se vodi i tome slično. Ovo je sasvim suprotno članu 5. Zakona o javnom tužilaštvu koji kaže:

“(1) Javni tužilac i zamenik javnog tužioca je samostalan u vršenju svojih ovalešćenja”

Sledeći stav zakona je još jasniji kada izričito zabranjuje sledeće:

“(2) Zabranjen je svaki uticaj na rad javnog tužilaštva i na postupanje u predmetima od strane izvršne i zakonodavne vlasti, korišćenjem javnog položaja, sredstava javnog informisanja ili na bilo koji drugi način kojim može da se ugrozi samostalnost u radu javnog tužilaštva”

Obzirom da i ovaj zakon još nije promenjen nameće se zaključak, kao i prethodno navedenim slučajevima, da ova revolucionarna novina potčinjavanja tužilaštva ministru pravde potiče iz “reforme pravosuđa”. Verovatno je u postupku reforme sprovedeno potčinjavanje tužilaštva izvršnoj vlasti, samo su reformatori zaboravili da opštu javnost obaveste o ovoj novini. Od “reforme pravosuđa” pa na dalje, ministru pravde će se upućivati svi predmeti na referisanje pa će on doneti odluku o tome koji se goni, a koji ne. Na ovaj način tužilaštvo je rasterećeno jedne odgovorne dužnosti kojoj nije doraslo, a koja je bila uređena načelom zakonitosti u krivičnom gonjenju. Od sada važi načelo oportuniteta u krivičnom gonjenju, gde će ministar donosti odluke šta je oportuno da se goni, a šta ne. Tužioci će samo sprovoditi odluke ministra pravde. 

2.3. Javnost umesto tajnosti istrage

Iz izjave tužioca Radisavljevića vidi se da on obaveštava javnost o stanju u postupku:

“Zato zbog umešanosti u ovu pobunu JSO i samim tim u političku pozadinu ubistva premijera, protiv Borislava Mikelića, bivšeg predsednika Vlade Republike Srpske Krajine i Milorada Ulemeka Laegije, bivšeg komandanta “crvenih beretki” i Milorada Bracanovića, bivšeg zamenika načelnika DB, biće pokrenut krivični postupak. U vezi sa ovom istragom biće saslušan i Vojislav Koštunica, lider DSS, kao i bivši čelni ljudi DB Goran Petrović i Zoran Mijatovcić. Kao svedoci koji treba da govore o pritiscima JSO na tadašnju vladu biće pozvani i tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović i u to vreme visoki funkcioner DS Čedomir Jovanović”[9]

Svaki pravnik će se, u pravilu, uzdržati od komentarisanja slučajeva koji su u toku, što je tužilac mogao da nauči od ministarke pravde koja je na pitanje novinara Danasa da prokomentariše postupak koji se vodi za političku pozadinu ubistva premijera rekla sledeće:

“Ne mogu da govorim o pretkrivičnom postupku koji je u toku…”[10]

Tužilac ne samo da komentariše pretkrivični postupak koji je u toku, već javnost upoznaje sa sadržajem predmeta koji sam vodi. Šta više, on najavljuje svoje sledeće poteze. On jasno izlaže koga ima nameru da pozove i u kom svojstvu. Nekima od pozvanih on tačno kaže i na koju okolnost će biti pozvani da daju iskaze. Tako Jovanoviću i Mihajloviću on jasno kaže da će ih pozvati da daju izkaze:

“o pritiscima JSO na tadašnju vladu…”

verovatno zato da se ljudi bolje pripreme za susret sa njim. Drugima od onih koje tužilac najavljuje da će pozvati (Koštunica, Petrović, Mijatović), on ne ukazuje tu čast da znaju zašto su pozvani. Njima samo poručuje da će ih pozvati

“U vezi sa ovom istragom...”

tako da pozvani valjda sami moraju da razmisle zašto se uopšte nalaze u situaciji da budu sagovornici tužioca u istrazi političke pozadine ubistva Zorana Đinđića. Do sada se krivično gonjenje u našoj državi odigravalo u okviru pravila da su pretkrivični postupak i istraga tajna, a da su optužnica i glavni pretres javni. Ovo su bila sasvim razumna pravila jer kako će se organizovati istraga ako se oni koji su pod sumom da su izvršili neko krivično delo obaveste o tome. Postoji opasnost da pobegnu, da prikriju dokaze, da uklone tragove krivičnog dela ili slično, zbog čega je sasvim racionalno pravilo o tajnosti ovih faza u postupku. Međutim tužilac Radisavljević se ponaša upravo suprotno. U maniru neke zvezde rijaliti šou programa, on ima nastupe na medijima u kojima se ispoveda javnosti o aktivnostima u postupku za otkrivanje političke pozadine ubistva Zorana Đinđića. Da li on na taj način ugrožava integritet postupka i dovodi u opasnost dokaze? Neeeee. Taman posla. Da li je i ovo još jedna od novotarija “reforme pravosuđa”? Čini se da jeste. Uskoro će svi drugi tužioci i zamenici tužioca u Republici Srbiji da grade karijeru nastupima u pisanim i elektronskim medijima. Javnost pretkrivičnog postupka biće pravilo i osoblje tužilaštava u Srbiji imaće redovne konferencije za štampu gde će se ispovedati nosiocima “reforme pravosuđa”. Od sada će se poslanici tužilačke profesije u Srbiji boriti za  laskavo priznanje: Tužilac Srbije koji je najviše rezultata istrage podelio sa javnošću.

ZAKLjUČAK

U postupku “reforme pravosuđa” koji se još uvek sprovodi u Republici Srbiji naš pravni poredak dobio je nekoliko izvornih i neponovljivih pravnih instituta koji su toliko originalni da još uvek nisu primenjeni u razvijenim pravnim državama Evropske unije.

Tako je uvedena jedna potpuno nova krivičnopravna kategorija, nezabeležena u uporednom krivičnom zakonodavstvu, a koja nosi naziv “politička pozadina” krivičnog dela. Ona zaslužuje da bude pomenuta prva upravo zato što je toliko sveža da o njoj još uvek nema ni pomena u našem Krivičnom zakoniku (KZ).

Na drugo mesto treba staviti ukidanje pretpostavke nevinosti koju poznaje naš Zakon o krivičnom postupku (ZKP) i uvođenje pretpostavke krivice. Ova novina će toliko olakšati, ubrzati i pojeftiniti rad pravosuđa da verujemo da će se vrlo brzo sve razvijene i razumne zemlje povesti za našim primerom i da će osumnjičenje proglašavati krivično odgovornim pre nego što je suđenje uopšte i započelo, a kamoli okončano.

Sledeća po značaju je ukidanje samostalnosti tužilačke profesije i potpuno podređivanje tužilaštva kao institucije u zemlji izvršnoj grani vlasti. Tužioci više neće morati da razbijaju glavu koje radnje da gone. Sva uputstva će dobijati u ministarstvu pravde.

Na kraju, ali to ne znači da je u pitanju najmanje značajna novina, treba pomenuti uvođenje javnosti u pretkrivični postupak i istragu. Tužilaštvo je javno, kako kaže Zakon o javnom tužilaštvu, pa valjda, po toj logici treba javnosti dozvoliti da se upozna sa sadržajem rada tužioca, sa rezultatima istrage i narednik koracima koje tužilac treba da preduzme. Taman posla da osumnjičeni ne znaju šta ih čeka, ili da građani ne znaju ko je sledeći na redu. Uskraćivanje ovakvih podataka bi bilo pogubno za stepen informisanosti opšte javnosti Srbije o toku krivičnih postupaka.


[1] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:310402-Radisavljevic-Nova-saznanja-o-atentatu-na-Djindjica

[2] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:322544-Vreme-za-istinu-o-atentatu

[3]http://www.blic.rs/m/Vesti/Tema-Dana/210454/Konacno-istraga--politicke-pozadine-ubistva-Djindjica

[4] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:322544-Vreme-za-istinu-o-atentatu

[5] www.slobodnaevropa.org/content/pocela_istraga_politicke_pozadine_ubistva_djindjica/2241766.htm

[6]http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/51616/Ukidanje-pritvora-Kljajevicu-i-Pjevcevicu-opasan-presedan

[7] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:322544-Vreme-za-istinu-o-atentatu

[8] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:322544-Vreme-za-istinu-o-atentatu

[9] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:322544-Vreme-za-istinu-o-atentatu

[10]http://www.danas.rs/danasrs/politika/ne_smemo_ponoviti_greske_iz_2006_godine.56.html?news_id=206584

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner