Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Filmovi koje nećete gledati
Kulturna politika

Filmovi koje nećete gledati

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 17. februar 2012.

Obradovala nas je najava da će kontroverzni film Andželine DŽoli o ratu u BiH, „U zemlji krvi i meda“, 23. februara doživeti premijeru u Beogradu. Posle predvidljivo uspešne pretpremijere u Sarajevu, i podjednako predvidljivog bioskopskog debakla u Sjedinjenim Državama, nema razloga zašto ovaj film ne bi bio prikazan u Beogradu, a zatim u Banja Luci. Tema i meta filma su – Srbi. To je osnovni i dovoljno ubedljiv razlog zašto bi Srbi trebalo da ga vide.

Svakom trezvenom posmatraču jasno je da je teorija o finansiranju filma iz Saudijske Arabije još jedna proizvoljna srpska analitička fantazija, a podrazumeva se da su pretpostavke o sudelovanju, na razrađivanju scenarija za ovaj film, generala Vesli Klarka i Ričarda Holbruka (pre nego što ga je strefio fatalni infarkt, valjda) klasična srpska besmislica. Ali takođe je i vrlo malo verovatno da je ideja potekla iz ograničenog mozga Andželine DŽoli. Toliko bi se za sada moglo sa sigurnošću reći.

Najpouzdanija hipoteza jeste ta da je film nastao u istoj radionici dezinformacija koja je tokom devedesetih godina na globalnom nivou oblikovala nakaradnu sliku o Srbima. Danas, koristeći DŽoli kao fasadu, sa mešovitim uspehom taj atelje nastoji da već stvorenu predstavu osveži i utvrdi. Za Srbe, bilo bi dobro ako bi pri tumačenju ove afere odbacili emotivne zaključke. Saudijska Arabija po prirodi svoga ustrojstva nije njihov prijatelj, to je izvesno, ali produkcija filmova nije glavni posao kralja Abdulaha, ili kako god se trenutni devedesetogodišnji vladar te orijentalne despotije zvao. General Klark i pokojni Holbruk bili su izuzetno nenaklonjeni Srbima (i Srbi svakako imaju moralno pravo da im ta neblagonaklona osećanja dvostruko uzvrate), ali ni oni se nikada nisu bavili kinematografijom. Klark se bavio bezbednim uništavanjem suverenih država sa kukavičkih, stratosferskih visina, dok je Holbruk njihova rukovodstva gangsterski ucenjivao i zastrašivao da podlegnu zahtevima njegovih gospodara.

Na stranu očigledno odsustvo nadahnuća i svakog traga od suptilnosti, ali film Andželine DŽoli nastao je ne u njenoj nego u glavi profesionalaca, i sa suštinski istom namenom kao razne slične produkcije nezaboravnih devedesetih godina.

Sa emotivnog stanovišta, razumljivo je da za Srbe taj film predstavlja neprihvatljiv nastavak klevetničke kampanje koja se bezobzirno već dve decenije protiv njih vodi. Upravo zato, sa racionalnog stanovišta, od ogromnog je značaja da oni ovaj pokušaj revitalizacije klevete – pa ma koliko ne samo uvredljiv nego i u celini besplodan on bio – vide. Film Andželine DŽoli, baš sada i u ovom trenutku, na njih bi zaista trebalo da deluje, ali ne na način kao što je to zamišljeno, deprimirajuće, već korisno i poučno.

Da stvari postavimo u odgovarajući kontekst. Predstojeće glasanje u Srbiji neće biti izbori u klasičnom smislu, nego prekretnica. Pred građanima i njihovom državom neće biti lokalni kandidati i već poznate stranke, već dva pravca koji su međusobno isključujući i vode oprečnim opredeljenjima. Dva geopolitički različita sistema vrednosti u svoj tabor prizivaju Srbiju. Kada budu izašli na izbore, Srbi neće glasati za uobičajene političke stranke nego za jedan od ta dva suprotstavljena moralna koncepta. Na sledećim izborima, na glasačkom listu stvarni kandidati neće bili ubeleženi i oni se ne nalaze u Srbiji.

To je razlog zašto kinematografski šund lansiran pod firmom praznoglave Andželine DŽoli u Srbiju dolazi baš u pravi čas. Ako ga srpska publika shvati na pravilan način, u skladu za zakonom neželjenih posledica, njegovi autori će u Srbiji doživeti bumerang. Jer, pre nego što bude doneo odluku o tome kome će pokloniti svoj glas, svaki srpski birač koji vidi ovaj film saznaće kako njegov lik još uvek prikazuju u jednom od ta dva carstva koje od njega traži da mu se privoli. Pre nego što bude glasao, svaki birač imaće građansku dužnost da odgovori na nekoliko pitanja. Želim li sebi i svojoj deci članstvo u klevetničkom i zločinačkom taboru koji ni posle dve decenije ne odustaje da mene i moju porodicu tako cinično ruži? Imaju li moja država i moj narod dodirnih tačaka sa takvim nitkovima? Da li ću ja, svojim glasom, nastaviti mandat njihovoj agenturi, da nad mojom razvaljenom zemljom produži da hara?

Film Andželine DŽoli nije jedini koji bi se srpskoj gledalačkoj publici u ovom trenutku mogao korisno preporučiti. Već nekoliko meseci vodi se intenzivna javna rasprava o jednom drugom, kvalitetnom filmskom ostvarenju, koje – za razliku od umetničkog fijaska Andželine DŽoli – srpskoj publici ima mnogo istina da kaže ali joj još uvek nije dozvoljeno da ga gleda. To je spektakularan i otrežnjujući dokumentarac norveškog reditelja Ole Flijuma, „Srebrenica: izdani grad“. Taj dokumentarac stavlja tačku na propagandnu konstrukciju o Srebrenici i na optužbe za genocid protiv srpske strane u bosanskohercegovačkom ratu. Podjednako kao „U zemlji krvi i meda“, ali na obratan način, „Srebrenica: izdani grad“ je edukativan film. Pri tom, razlika ima i one jesu bitne. „U zemlji krvi i meda“ ne sadrži informacije, već samo šokantne izmišljotine. Ali srpskom gledaocu baš to i jeste korisno jer mu otvara oči da prepozna svoje dušmane. Za razliku od toga, dokumentarac norveškog reditelja Ole Flijuma informacijama je krcat. On je koristan zato što pokreće lavinu kritičkih i značajnih pitanja o jednoj od najgnusnijih propagandnih prevara na kraju dvadesetog stoleća.

Zašto je srpskim gledaocima uskraćeno pravo da na svojim televizijskim ekranima gledaju drugu stranu debate o Srebrenici, i šire posmatrano o ratu u BiH, u elokventnom i činjeničnom izlaganju jednog uglednog stranog reditelja? Ko njih lišava mogućnosti da na svojoj televiziji posmatraju sistematsku demontažu bezočnih tvrdnji jednog političkog klovna, da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“?

Radio Televizija Srbije, eto ko. Ustanova koja je od norveškog producenta otkupila isključivo pravo da taj dokumentarac u Srbiji prikaže, ali koja ga i dalje drži pod ključem jer nema nameru da to učini, a istovremeno odlučna je da onemogući sve druge koji bi to mogli i hteli. Rukovodstvo RTS je sistemski deo i produžena ruka političke grupacije koja upravlja Srbijom i žarko želi da vi gledate smeće Andželine DŽoli. Ali to ne iz razloga koje smo mi naveli, nego u zluradom očekivanju da će vas taj neprijatan doživljaj moralno i psihološki dotući.

U njihovoj propaloj i demoralisanoj Srbiji, toj, po rečima njihovog šefa, „odgovornoj evropskoj demokratiji“, latinsko načelo videatur et altera pars jednostavno se  – ne primenjuje.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner