Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nesalomiva životnost i optimizam
Kulturna politika

Nesalomiva životnost i optimizam

PDF Štampa El. pošta
Mario Kalik   
utorak, 20. april 2010.

Mogu ono što snažno hoću

Ljudski potencijali su neuporedivo veći nego što smo toga svesni. U nama je skrivena ogromna snaga

Čovek treba da ide svojim putem i ulaže maksimalno moguće napore sve do samog kraja, dok ga više sile u tom hodu definitivno ne spreče

Ako još budem živ, novi juriš na nebo ne može proći bez mog učestvovanja, makar perom i rečju

Oni koji su poznavali Mihaila Markovića imali su pred sobom čoveka koji je bio nadljudski vitalan, uporan, nepokolebljiv, energičan. Uprkos poznim godinama u koje je (odavno bio) zašao, ništa se od te biološke činjenice na njemu nije primećivalo; on je jednostavno prkosio ne samo društvenom (kako smo videli), već i postojećem prirodnom poretku i njegovim zakonima. Meni lično nikada nije na um pala pomisao o njegovoj smrti, naročito kada se pred kraj života nekoliko puta izvukao iz ozbiljne zdravstvene krize, on je prosto bio merilo životnosti, a ne starosti. Trajno će mi ostati u sećanju scena u kojoj profesor grabi Knez-Mihailovom ulicom, na putu ka Akademiji, brzim, britkim, odlučnim hodom, ne obazirući se mnogo oko sebe, odajući utisak čoveka koji tačno zna i sledi svoj životni put. Kao neko ko se stalno bori sa vremenom, fizičkim i društvenim, u želji da ga pretekne i ostavi za sobom, u jednoj drugačijoj budućnosti. Nikada nije mirovao, i u poslednjem periodu, nakon što je povredio koleno, žalio se što ne može da šeta. Te peripatetičke šetnje sa prijateljima bile su inače za njega izvor istinskog unutrašnjeg zadovoljstva, u njima bi se dugo pa i burno diskutovalo o najraličitijim temama, što je inače bilo osobeno za profesorov životni stil. A kada biste razgovarali sa njim, osetili biste strahovitu mentalnu i fizičku žilavost i izdržljivost, koja je daleko mlađe ostavljala fascinirane, pa i iznemogle, ako bi se s njim upuštali u ozbiljnije razgovore. Retko ko je mogao u tom pogledu da izdrži vreme i ritam profesorovog misaonog i životnog pulsa. Čak mogu reći da je toliko bio životan da mi se ponekad polusvesno javljala iracionalna pomisao da on i ne može umreti. Živeo je izvan starosnih doba, u večnoj mladosti duha, kada se ne može pouzdano odrediti da li je neko mlad ili star, jednako razgovarajući i pristupajući licima svih generacija, od najmlađih do najstarijih.

Sledeće mesto iz profesorove autobiografije upečatljivo pokazuje koliko je snažan bio njegov životni i radni entuzijazam: „U preostalom vremenu, ako ga bude, nameravam da sistematski izložim svoje osnovne ideje iz ontologije i iz političke filozofije. U stvari, dok sam pre neki dan sedeo u čekaonici Ortopedske klinike na Banjici i čekao da dođem na red za terapiju mog povređenog kolena, napravio sam skicu desetogodišnjeg plana radova koje bih još želeo i mogao da napišem (dakle, u periodu 2009–2019). To je u skladu s mojim uverenjem da čovek treba da ide svojim putem i ulaže maksimalno moguće napore sve do samog kraja, dok ga više sile u tom hodu definitivno ne spreče“[1]. Znači, u trenutku dok narušenog zdravlja sedi u čekaonici bolnice, kada bi većina starijih ljudi pred sobom videla samo sumorne obrise vlastitog kraja i iščeznuća s ovog sveta, profesor ne pomišlja ništa slično, već pravi plan svog rada za narednih deset godina, kada treba da se približi 100. godini života?! Par nedelja pred smrt, pri jednom od odlazaka u bolnicu koje su, nažalost, postajale sve češće, poneo je sa sobom (čak) pet knjiga koje je planirao da pročita u tih nedelju dana koliko je bilo predviđeno da se u bolnici zadrži. I ne samo da je namerio da pročita tolike knjige za ipak dosta kratko vreme, što je već samo po sebi divljenja vredno, već ih je sve i pročitao?! Jedna od tih knjiga bila je i novije delo Karela Kosika, o kojoj mi je, kao i o samom Kosiku, profesor vrlo iscrpno pričao, sa puno detalja i energije, za vreme jednog razgovora dok je ležao u toj bolnici. Tolika je bila snaga njegove ličnosti, duha i života[2]. S obzirom na ovakve i slične momente iz njegovog života, voleo sam da kažem da je bio genetski optimista; nikada ga nisam video nespokojnog, malodušnog, očajnog, za njega jednostavno nisu postojale nesavladive prepreke i preteške sumnje, za svaku poteškoću je imao volje da je savlada, a često i znanja i umeća da to i učini. Tako je bilo kroz čitav njegov život, od ranog do poznog doba. Kako sam kaže, „mene nikad u životu nisu morile bezrazložne crne misli“[3] i „u celom svom životu nisam osetio dosadu nijednog jedinog časa“[4]. Ma koliko ovo zvučalo na prvi pogled nemoguće, mi koji smo ga znali uverili smo se da je tako. I uvek smo sebe zaticali da više brinemo za njega nego što je on sam brinuo i nego što je zaista trebalo, jer je iz zdravstvenih tegoba koje su nas uznemiravale, u godinama kada i najbezazlenija povreda ili prehlada može da ima fatalan ishod, izlazio neslomljen, fizički i duhovno potpuno spreman za nove aktivnosti i poduhvate. Jedini trenutak u kome sam čuo da je za sebe rekao da nije dobro, da se ikada požalio na vlastito stanje, nije bio ni kada je pre dve godine bolovao od ozbiljne upale pluća, ni kada je nekih mesec dana pred smrt opet učestalo boravio u bolnici, nego tek u poslednjih desetak dana, kada je zbog zdravstvenih komplikacija morao da počne da leži, ne mogavši više da vreme provodi na nogama i da se kreće. Kao da je tek tada, kada više nije bio u stanju da hoda uspravno, da uzdignuta čela, punih pluća i bistrog oka gleda i oseća svet oko sebe, predosetio prvi put u svom životu da nešto sa njegovim zdravljem ipak nije u redu. Da više sile kojima, nažalost, ne možemo uteći, počinju da sprečavaju njegov uspravan hod kojim je koračao kroz čitav život, fizički i moralno nikada ne bivajući poražen i bačen na kolena.

Profesor je stoga živeo, mislio i izrekao sledeće uverenje: „Ljudski potencijali su neuporedivo veći nego što smo toga svesni. U nama je skrivena ogromna snaga“[5]. Jedna od potvrda tog uverenja bio je i njegov uspešan boravak u Francuskoj 1980, koji je za njega bio istinski izazov jer u tom trenutku nije vladao francuskim jezikom. Pa ipak, „ogromnim naporom, za kratko vreme prodro sam u svet francuskog jezika i osposobio se da na tom jeziku predajem i vodim rasprave; isto ono što sam tri godine pre toga u Konstanci postigao sa nemačkim jezikom... Boravak u Francuskoj 1980. bio je za mene dokaz da mogu ono što snažno hoću“[6]. Stalno prevazilazeći sebe i postojeće društveno stanje, pronalazeći i izvlačeći iz sebe neverovatnu energiju, istrajno učeći i promišljajući, do poslednjih trenutaka života, savladavao je pred sobom mnoge životne i intelektualne poteškoće, nezadrživo napredujući na putu samosazrevanja. Bio je toliko različit i uzvišeniji od onih koji ne mogu jer neće, kojima su pozivi na nepovoljne „objektivne okolnosti“, koje ih navodno sprečavaju da učine nešto više od lamentiranja nad postojećim (ma koliko ta jadikovka filozofski bila izbrušena i doterana), samo izgovor i opravdanje za vlastitu malodušnost, neodlučnost, pasivnost. Nažalost, u takvom njegovom neprestanom nadmašivanju samog sebe, protivrečenju i opiranju prirodnoj i društvenoj „objektivnosti“ i „nepromenljivosti“, nije mogao da premosti onu poslednju granicu koja sve nas kao pripadnike ove vrste pre ili kasnije čeka. Ali, kada upoznate ljude kao što je bio profesor, iskreno poželite da što duže žive, možda čak večno, jer su to najbolji izdanci ljudskog roda, koji mogu da pruže neizmerno znanja i dobrote svetu i ljudima oko sebe. Živeti jedan deo svog života pored njih i sa njima zato je veliko bogatstvo. Kao što je čast družiti se sa ljudima koji žrtvuju mir svojih poznih godina, a u krajnjem i sam život, zarad vlastitih ideja i uverenja. Mogao je da živi duže, ali ne i bolje. Kvalitet života koji je proživeo profesor Marković, u njegovoj sveukupnosti, od ličnog, preko porodičnog, do društvenog, ostaće verovatno dugo kriterijum za dobar, ispunjen, smisaon život.

Zato se profesor tako malo bojao smrti, jer „smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrednost“ (Kant). Štaviše, prvi put kada se sa smrću suočio, u ranoj mladosti, bio je i poslednji put da je o njoj razmišljao („ovakvu vrstu misli neću više nikada misliti“[7]), a i pred kraj života je rekao da smrt nije tema kojom čovek treba da se bavi. Koliko je taj stav drugačiji i nadmoćniji od stava onih koji u bavljenju smrću pronalaze način da se ne bave životom, bivajući godinama bolesni-na-smrt, ili onih koji idu još dalje, pa čoveka određuju kao biće-ka-smrti i za smisao života uzimaju brigu oko puko vlastite „autentičnosti“.

Svakodnevno živeti humanistički marksizam

Jedan detalj iz profesorovog života, ogromne simboličke vrednosti i snage, otkriva beskrajnu suštinu njegove izuzetne ličnosti. Spazivši čoveka koji je bespomoćno, napušteno i prezreno ležao na zemlji, kao lipsali pas, on se, uprkos svojim godinama, potrudio da ga podigne, pri čemu je teško povredio (već spominjano) koleno, i ta povreda mu je predstavljala problem do kraja života. Ispostavilo se da je taj čovek bio u pripitom stanju; neki duhovni pad u njegovom životu prethodio je njegovom fizičkom padu. Profesor je, iz one savesti spram čovečanstva u sebi i drugima, pomogao tom čoveku da ponovo hoda uspravno. Tako je bilo i sa nama koji smo ga znali. Kada bismo posrnuli, profesor je uvek bio tu da nas obodri i da nam pomogne da se uspravimo. Pored njega zaista smo se mogli osećati kao ljudi.

U svim manifestacijama svoga života, do same tekuće svakodnevice, profesor je dosledno živeo svoje temeljno uverenje, bez ikakvog napora, poteškoća, dilema, krajnje spontano, lako, bezbrižno, kakvo jedino i može biti uverenje koje izranja iz najdubljih strujanja jedne ličnosti i njenog karaktera. Ne može da nas ne zadivi snaga takve principijelnosti, pred kojom većina ljudi vrlo brzo u svom životu popušta, ne mogavši da izdrži pritisak njenih zahteva, tim pre što ih je profesor ispunjavao tako vešto i jednostavno. U teoriji je bio (samo)kritički i humanistički marksista, u životu proleter, naravno koliko je to moguće čoveku koji je dosegao najviše domete umnog rada i intelektualnog života. Klasna podela je unutar profesorovog bića bila sasvim iskorenjena i odbačena. Kao što pomaže onim „običnima“, „malima“, „nepoznatima“, onim „prezrenima na svetu“, koje danas više i ne primećujemo, da se usprave i ponovo budu ljudi, tako ga vidimo kako leži u bolnici pored istih tih ljudi, ne tražeći za sebe nikakve privilegije, čak odbijajući ih kad bi mu se ponudile. I vidimo ove kako pomno prate i upijaju profesorove pokrete i reči, prepoznajući i osećajući osobu koja im je toliko duhovno i klasno bliska, ma koliko umom i obrazovanjem bila „iznad“ njih. Među njima se razvija osećaj proleterskog drugarstva, u potpunosti nestaje ono ponizno strahopoštovanje koji „niži“ tako često osećaju i pokazuju pred „višima“, a ovi „viši“ se trude da ga održe i učvrste, insistirajući na klasnoj distanci. Ostaje samo iskreno, autentično poštovanje koje može doći jedino od jednog u osnovi ravnopravnog bića, a takvi su u profesorovim očima bili drugi ljudi, i takav je on postajao za njih čim bi ga upoznali, sasvim neposredan, pristupačan, srdačan. Pred mnogima sličnim njemu osećamo strahopoštovanje prema imenu, pred njim se, međutim, za nas koji smo ga bolje znali, moglo osećati isključivo poštovanje prema ličnosti. Obraćao bi vam se uvek sa „ti“, a mlađi od njega, ili bar dosta mlađi, njemu sa „vi“. Ali, naše „vi“ je uvek bilo izraz onog ličnog poštovanja, i većina ga je oslovljavala sa „profesore“, u smislu koji još čuva vezu sa likom grčkog mudraca, pored koga i od koga se ne učite samo znanju, već i moralu. A njegovo „ti“ je bilo izraz čoveka koji se prema vama odnosi kao prema intelektualnom ili životnom drugu, i taj osećaj iskrenog drugarstva neminovno bi vas prožeo tokom komunikacije sa profesorom. Zato, kada biste s njim vodili neki ozbiljan, intelektualni razgovor, ništa se ne bi osećalo od onog pritiska koji neki društveni autoritet sa sobom nosi, koji je profesor nesumnjivo imao i na koga je uvek mogao da se pozove, u manje ili više eksplicitnom obliku. Za razliku od većine drugih intelektualaca njegovog ili sličnog društvenog ranga, na taj autoritet on se, međutim, nikad nije pozivao. Profesor univerziteta, akademik, svetski filozof, istaknuta javna i politička ličnost, nosilac brojnih nagrada i priznanja u zemlji i svetu... profesor Marković je jednostavno bio iznad svega toga, iznad svojih neospornih titula i počasti, a ne u njihovoj funkciji, ne dozvoljavajući da prećutni ili izričit spoljašnji argument zvanja ili čuvenja blokira ili potisne argument znanja i njegovih unutrašnjih zahteva[8]. U razgovoru s njim suočili biste se sa čistim racionalnim autoritetom zasnovanim na snažno razvijenom logičkom mišljenju, izuzetnoj obaveštenosti i moralnoj nepokolebljivosti; zato s njim nije bilo lako polemisati, to je bio izazov i iskušenje za sve one koji drže do svog mišljenja, smatrajući ga ispravnim i značajnim. Od takvih se zahtevala autentična intelektualna hrabrost i snaga ako su želeli da s profesorom vode jedan ozbiljan filozofski ili politički razgovor. U dijalogu, pa i sporu sa profesorom, njihovo mišljenje je moralo da pokaže svoju unutrašnju izdržljivost, da se suoči sa svojom vlastitom (ne)doslednošću, empirijskom (ne)utemeljenošću ili (ne)moralnošću. On se nije pozivao na svoje ime, ugled ili zvanja, ali onda niste mogli ni vi; morali ste ostati prepušteni samo snazi svog intelekta, obrazovanja i morala, i pokušati da izdržite težak teret profesorovih pitanja i kontraargumenata. Zato profesorova pojava, kao nekad Sokratova, nije bili prijatna onima koji osim svojih značajnih i uticajnih društvenih uloga, ne mogu na šta drugo da se pozovu, onima koji su više artefakti i artikli na koje se kače (društvene) etikete i cene, nego jake, samosvojne ličnosti.

Elementi klasnog društva i njegove ideologije iščezavaju i u profesorovom domu. U njemu nema ničeg od one (malo)građanske privatnosti, prepuštenosti sopstveničkim, sebičnim interesima i osećajima. Bio je to javni prostor, permanentni krizni štab u koji su uvek mogli da dođu, gotovo bez ikakve najave, svi oni koji su na ovaj ili onaj način osećali društvenu krizu, o njoj razmišljali i želeli nešto da praktično preduzmu, pitajući za savet i razmenjujući stavove sa profesorom. Na svakom koraku vidimo knjige, časopise, novine, beleške, čoveka koji je sav u tekućim događajima, ali i iznad i ispred njih, reflektujući o njima i nastojeći da ih ispravi i preusmeri. Profesorov dom bio je Agora u malom, na neki način svojina svih ljudi koji su u njemu boravili i kroz njega prolazili, jer su zaista mogli da se osećaju kao kod svoje kuće, sasvim slobodni da izraze svoje mišljenje, da budu opušteni i spontani, naravno do granica pristojnosti koje uostalom treba da budu očuvane i u vlastitom domu. Vidimo kako se u njemu smenjuju ljudi različitih profesija i nivoa obrazovanja, ali istih, ili bar sličnih, pogleda na svet, koje objedinjuje posvećenost levičarskim i patriotskim idejama, i volja da se angažuju za njihovo društveno ostvarenje. Društvena izolacija, usamljenost i individualizam, skoncentrisani u fetišu privatnosti, toliko su odudarali od profesorovog ethosa da je to bio jedan od važnih razloga zašto nikada nije želeo da ostane u SAD, uprkos primamljivim ponudama. Drugi je naravno bio: „Nisam želeo da sebe oslobodim odgovornosti za svoju zemlju i narod“[9]. I tako, dok su mnogi nepovratno napustili svoju zemlju, napuštajući brigu za njeno dobro zarad vlastitog interesa, profesor joj se uvek, nakon kraćih boravaka u inostranstvu, vraćao i u njoj ostajao, boreći se istrajno za dobro naroda kojem je pripadao, za stvar njegove slobode, nacionalne nezavisnosti i socijalne pravde. I u enterijeru njegovog doma upadljivo se isticao proleterski element. Iako profesor u svojim teorijskim pogledima nije verovao u potpuno ukidanje novca i privatne svojine, u njegovom ličnom životu novac je simbolički bio potpuno ukinut, kao i bilo kakav luksuz i komfor. Za razliku od većine, kod kojih teorija ide ispred prakse, pa predstavlja u krajnjem samo ideološku legitimaciju, „racionalizaciju“ ove druge, možemo reći da je u nekim stvarima profesorova praksa išla ispred teorije, što je, s obzirom na načelo primata prakse, imperativa da čoveka prevashodno treba spoznajemo preko njegovih dela, a ne preko toga šta on misli ili govori o sebi (Marksov trag i ovde je primetan), činjenica koja pobuđuje dodatno poštovanje. Za profesora čak i nije postojala dilema „imati ili biti“, jer je sasvim nepokolebljivo stajao na strani „biti“, budući da „sve što imaš, ima tebe“. I tako, on nije imao ništa osim onog neophodnog za održavanje jednog materijalno skromnog i jednostavnog života, onih prirodnih, istinskih potreba koje se mogu zadovoljiti sa malo novca, malo stambenog prostora, hrane i odeće, što nam danas, u stihiji robnog fetišizma i konzumerizma, deluje tako daleko i nerazumljivo. Njegov nameštaj bio je star, ali još uvek dobro očuvan i funkcionalan, slično malobrojnim tehničkim aparatima koje je posedovao (mobilni telefon i računar nije imao). Zanimljiv je i podatak kojim sam bio pomalo zatečen da kuća u kojoj je živeo, i koju je dugo otplaćivao, nije bila u celini njegova, delio ju je sa još jednom porodicom. Ali, ništa od svega ovoga nije zasmetalo profesoru da pomogne drugima kada je mogao, što je uvek rado činio. Tako je udomio jednu studentkinju filozofije, bez ikakve novčane nadoknade, kao najbližnjeg svog, kao što je od svoje skromne ušteđevine izdvajao u trenucima kada je nekome bilo preko potrebno, za preživljavanje ili lečenje. Koliko još „intelektualaca“ može da se danas podiči da nisu unovčili svoje titule, zvanja i priznanja iznad onoga što su zaista zaslužili da im društvena zajednica dodeli? Koliko njih može da se pohvali da su ispoljili solidarnost prema drugima, naročito onima „nižim“ od sebe, ne zahtevajući nikakvu protivuslugu, iz čistog osećaja dužnosti pomaganja drugome u nevolji, bez ikakvog interesa? U pogledu ove moralne veličine, u vremenima kada se „intelektualci“ na razne načine prodaju za pare ili vlast (koja opet donosi pare), ma šta o tome oni mislili, profesor Marković ostaje svetao i nedostižan primer. Kada kaže: „Mene lično nikada u životu nisu interesovali vlast i materijalno bogatstvo“[10], zaista mu treba verovati.

Prijateljstvo iz vrline

Zanimljiv je inače profesorov odnos prema prijateljstvu. U tom pogledu bio je dosta različit od većine ljudi. Prijateljevao je, naime, i sa ljudima koji su od njega, po nekim idejnim i političkim shvatanjima, ponekad bili vrlo udaljeni, i čak se u konkretnim, često prelomnim trenucima, nalazili na njemu suprotnoj poziciji (primer Dobrice Ćosiće, Svetozara Stojanovića, Koste Čavoškog itd.) Ali, ono što ga je, uprkos tim razmimoilaženjima, s njima i dalje povezivalo, nije bio nikakav „materijalni“ interes, što je čest slučaj u prizemnoj real-političkoj, pa i „intelektualnoj“ delatnosti, danas vidljiv na svakom koraku. Nije on tolerisao drugačije mišljenje, ili čak žrtvovao svoje, da bi očuvao prijateljstvo zarad nekog dobitka u pogledu vlasti, bogatstva ili „poslova“, po principu „usluga za uslugu“. U takvim odnosima o čvrstim idejama i iskrenom prijateljstvu teško može biti reči. Nego je bio spreman da održi neko prijateljstvo sve dok ga je s tom osobom povezivao i najmanji zajednički cilj ili ideja. Tako je bilo i sa nekim dugo vremena velikim prijateljima iz „Praksisa“. Dokle god se sa njima mogao naći neki zajednički jezik, uprkos svim ambivalencijama, održavao je kontakte pa i bliže poznanstvo. Možemo reći da je bio tolerantan do krajnje granice, koje su za većinu nas (uključujući i mene) odviše široke i širokogrude, ponekad čak pobuđujući sumnju u njegovu principijelnost.

Ali, iako je u ovom pogledu pokazovao izuzetnu umerenost i fleksibilnost, svoje principe nikada nije gazio, ma koliko bio popustljiv i spreman na ustupke. Jer, uvek bi, u kritičnim trenucima, svojim odlučnim stavom i reagovanjem pokazivao postojanje ovih principa i njihovo poštovanje. Stoga se kod njega nikada nije pojavljivalo ono usiljeno ili spontano srednjaštvo, ona lažna ili bezbojna tolerancija (neutralnost) koja prikriva drastično odustajanje od vlastitih stavova, zarad nekog sebičnog interesa, ili otkriva njihovo potpuno odsustvo, što, na kraju krajeva, izlazi na isto. Tolerisao je različito, pa i suprotno mišljenje, ali ne i ono očigledno lažno, kao što je tolerisao drugačije, pa i suprotno delovanje, ali ne i ono potpuno nemoralno („čestitost“ je bila reč koju je često koristio u isticanju nečije ljudske vrednosti). Tek u tim slučajevima, kada kod onog drugog odumre poštovanje svakog intelektualnog ili moralnog principa, prekidao bi dotadašnje prijateljstvo. Zato se od profesora mogla učiti ona teška veština koja je često odlučujuća u praktičnom životu, ono složeno, ali moguće jedinstvo tolerancije i principijelnosti, naročito značajno u kriznim vremenima, kada ljudi znaju da prenagle i budu isključivi u odbrani svojih uverenja, s jedne, ili da napuste svaki princip i samopoštovanje, s druge strane.

Tako su istina i moral u profesorovom životu bili iznad prijateljstva, bolje rečeno, u funkciji njegovog podsticanja, zarad njega, jer baš zato što sam nekom prijatelj, neću prećutkivati njegove mane i propuste, budući to nije dobro za njega. Pri tome, njegova kritika je uvek bila praćena i samokritikom, priznanjem i preispitivanjem vlastitih grešaka, spremnošću da se uvek otvoreno govori i o njegovim stavovima i delanju. Ako je išta toliko odudaralo od profesorove ličnosti, onda je to licemerstvo. Nikada se nije mogao steći utisak da je bilo šta krio od vas, bilo svoje mišljenje o vama, bilo o samom sebi. I pred drugima i pred sobom nastupao je potpuno iskreno, prozirno čisto i jednostavno. Tako je profesor oličavao ono istinsko prijateljstvo iz vrline, koje kod Aristotela stoji naspram lažnih oblika prijateljstva (iz sebičnog interesa ili prizemnog užitka), a u velikoj meri za njega je važila i ona Aristotelova misao „Prijatelj mi je Platon, ali mi je veći prijatelj istina“. Jer, svoje prijatelje, kao što smo videli, nije štedeo. Kao Sokrat, kao osica, znao je da žacne, i bez ustručavanja izrekne primedbu ili zamerku i najbližim prijateljima (to je sada javno dostupno u njegovoj autobiografiji). I mnogima od njih, sasvim prirodno, to nije bilo po volji, osetili bi se uvređeno, pa i ljutito, i znali bi da se u tim trenucima udalje od profesora. Ali, nakon što bi bolje razmislili, opet bi se profesoru vraćali, jer bi shvatili da nema razloga za ljutnju, da su izrečene primedbe uvek bile dobronamerne, bez ikakve pomisli da se kritikovani prijatelj ponizi ili na bilo koji drugi način ošteti. A ako su zaista želeli da isprave svoje mane i propuste, tim pre ne nisu smeli da budu uvređeni, jer su profesorove procene drugih ličnosti i njihovog delanja, po našem mišljenju, bile uglavnom vrlo pouzdane. Stoga, kada bi profesor iznosio ovakve kritike, cilj je bio da se ta osoba popravi, a ne u bilo kom obliku obezvredi ili uništi, što je zloćudnost tako karakteristična za većinu ljudskih sporova i konflikata. Ni u slučaju njegovih najžešćih polemika i oponenata, gotovo da se uopšte nije mogla osetiti ikakva pakost, mržnja ili bes, tolika je bila blagost njegovog karaktera. Naravno, jedino ako bi u sporu taj drugi upotrebio neka nečasna sredstva, ciljao da ponizi njegovu ličnost, profesor se nije libio da uzvrati, jetkom ironijom pa i sarkazmom, koji su, međutim, uvek ostajali dostojanstveni, nikada ne prelazeći donju granicu pristojnosti, dobrog ukusa i stila. Neotesanost i prostakluk bili su sasvim odsutni iz njegovog nastupa i ponašanja.

Poslednji ispraćaj

Ne treba onda da čudi što je njegov ispraćaj bio izuzetno dostojanstven, još jednom pokazujući veličinu njegove ličnosti i dela. Poslednju poštu jednom od naših najistaknutijih intelektualnih i javnih radnika odali su ljudi najrazličitijih idejnih i političkih uverenja, profesija, starosnih doba, iz svih društvenih slojeva. Od antimarksista do marksista, od konzervativaca do komunista, od mladih do starih, od radnika do akademika i državnih funkcionera, uključujući predsednika Republike. Među brojnim akterima naše filozofske i političke scene koji su došli na profesorov ispraćaj bili su i oni o kojima on, najblaže rečeno, nije imao visoko mišljenje. U jednom trenutku, videvši neke od njih, prisetio sam se događaja sa sahrane Ernsta Bloha, kojoj je prisustvovao i tadašnji nemački kancelar Helmut Šmit. Na nju je došao i Rudi Dučke sa nekoliko svojih prijatelja, i opazivši ko je sve prisutan, uzviknuo „Bloh je naš!“ i preuzeo posmrtni kovčeg. Moram da priznam da sam, prolazeći pored jedne „visoke zvanice“, preciznije rečeno, ono „najviše“, koja je uz to i primetno zakasnila na ispraćaj, osetio sličan impuls, samo što nisam izustio „Profesor je naš!“. I još uvek sam podeljenog osećanja u pogledu prisustva te i sličnih osoba; iako je gotovo sa sigurnošću reč o njihovom licemerstvu (tj. lažnom poštovanju, jer da su profesora zaista poštovali uvažili bi neke od njegovih kritika njima upućene), koje je inače postalo način njihovog bitisanja, potpuno sraslo sa njihovim likom i pojavom (a nekima je to verovatno bila prilika za još jednu samopromociju, što je strašno, ali istinito), istovremeno pomalo mislim da je tu bilo nečega, bar u naznakama, od istinskog priznanja, nalik onoj logici da i najveći grešnik u izuzetnim trenucima ne može da ne oda počast čoveku ogromne vrline. A profesor Marković je nesumnjivo bio takav čovek. Njegov život, i život mnogih ljudi koji su ispraćaju prisustvovali, međusobno su bili i još uvek su razdvojeni i suprotstavljeni, u nekim slučajevima teško da će se ikada približiti, ali su se, bar u tom času, svi oni našli na istom mestu i na istom zadatku, da manje ili više iskreno, manje ili više potrešeno, manje ili više borbeno, odaju priznanje i počast jednom velikom intelektualcu, istrajnom političkom delatniku, neumornom svedoku i hrabrom učesniku novije istorije na ovim prostorima, a pre svega, istinskom Čoveku.

Juriš na nebo se nastavlja

A „biti čovek“, kako reče Ernst Bloh, „znači hodati uspravno“. Ova sintagma, na koju se profesor često pozivao, najbolje oslikava njegov vlastiti život. Bio je to čovek koji, kako smo videli, ide svojim putem i ulaže maksimalno moguće napore sve do samog kraja, dok ga više sile u tom hodu definitivno ne spreče. Život uspravnog hoda i kritičkog, društveno angažovanog mišljenja, fanatično uporan i neustrašiv, u koji se ulaže čitava egzistencija, do poslednjih atoma njene životne snage, i u kojem se sasvim ukida buržoaska razdvojenost teorije i prakse, ličnog i društvenog, privatnog i javnog, moralnog i političkog, bio je život profesora Mihaila Markovića. To je nesumnjivo bio život koji je vredelo živeti i koji neizmerno oplemenjuje one koji su bili u njegovoj duhovnoj blizini.

Bio je to totalan čovek u jednom još uvek uveliko otuđenom svetu i vremenu. Njegov život je primer kako treba da izgleda čovek budućnosti, onaj pojedinac koji u celini ostvaruje sve svoje životne potencijale. A takav čovek, kao svuda prisutan, moguć je samo u društvu budućnosti, socijalizmu, za koji se profesor čitavog života dosledno i beskompromisno borio, a u nekim trenucima i izborio – bili su to retki, nažalost prolazni, trenuci budućeg u sadašnjem, kada jugoslovenski i svetski socijalizam još nije „počeo da gubi svoju dušu“. Zato njegovo vreme nije iza nas, ono tek treba (ponovo) da dođe. Na samom kraju svoje autobiografije, objavljene dva meseca pred smrt, profesor je rekao: „I tako, u celom svetu, pa i kod nas, otvaraju se mogućnosti jednog novog 'juriša na nebo', koji je donedavno izgledao sasvim istorijski prevaziđen. Ako još budem živ, on ne može proći bez mog učestvovanja, makar perom i rečju.“[11] Profesor, nažalost, više nije živ, ali su, ma koliko bili malobrojni, živi i odvažni njegovi istinski poštovaoci i saborci, oni kojima je ostavio zavet i obavezu da, kao i on, tokom čitavog svog života nepokolebljivo i neumorno „jurišaju na nebo“. A to nebo je ona Utopija, mesto koga još uvek nema, a treba i može da bude, za koju se vezuju najčistije i najviše ljudske nade, od davnina do danas, Utopija o kojoj Bloh, završavajući svoje najveće delo, kaže da „postoji kao želja, kao želja da se živi bez gospodara i bez ugnjetavanja“.

 

 


[1] Juriš na nebo, 2:468

[2] S tim u vezi je i profesorov osvrt na jednu izjavu Brane Petronijevića, koji se završava u profesorovoj prepoznatljivo blagoj, dobroćudnoj ironiji: „Moram da kažem da nikad nisam uspeo da shvatim kako je Brana Petronijević u punoj snazi, u svojoj šezdeset drugoj, mogao da izjavi da je njegovo filozofsko delo završeno. Još više me čudi da je tu reč uspeo da održi.“ (Juriš na nebo, 2:468). Vidimo da je profesor smatrao da svoje delo nije završio, iako mu je odavno postavio temelje. U osmoj i devetoj deceniji svog života objavio je gotovo isti broj knjiga kao u celokupnom prethodnom periodu, i imao je cilj da uskoro realizuje izdanje svojih sabranih dela. Na profesorovoj porodici i njegovim intelektualnim i ličnim prijateljima sada je zadatak da taj projekat i ostvare, uključujući sređivanje i pripremu za objavljivanje velikog broja neobjavljenih rukopisa i ostalih materijala koje je profesor ostavio za sobom.

[3] Juriš na nebo, 1:263

[4] Juriš na nebo, 1:453

[5] Juriš na nebo, 1:348

[6] Juriš na nebo, 2:145

[7] Juriš na nebo, 1:401

[8] Takva je bila i praksa unutar beogradske Praksis grupe: „Posebnu vitalnost našoj maloj zajednici davalo je potpuno odsustvo autoritarnog duha. Mi smo bili u svemu jednaki – iako je meću nama bilo i asistenata i akademika. Svačije mišljenje se podjednako uvažavalo. Svi predlozi prihvatani su po svojoj umesnosti, a ne po tituli onog koji ih je iznosio“ (Juriš na nebo, 2:233)

[9] Juriš na nebo, 2:176

[10] Juriš na nebo, 2:260

[11] Juriš na nebo, 2:471

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner