Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Rijaliti novine za virtuelnu Srbiju
Kulturna politika

Rijaliti novine za virtuelnu Srbiju

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
utorak, 22. mart 2011.

Da se u Srbiji bolje živi na televiziji nego u stvarnom životu i nije neka novost. Uostalom, ni Srbi po tome nisu daleko od većine naroda u svetu, posebno onih siromašnijih kojima smo po standardu bliži.

Da ne bi bilo dileme gde se to na televiziji najbolje živi, jede i pije, dovoljno je okrenuti „Pink“, „Hepi“ ili neku treću televiziju koja sivilo stvarnog života prosečnog građanina boji ružičastim bojama „rijaliti Srbije“.

Stolovi puni hrane i pića, terevnke bez prestanka i život bez obaveza i obzira na doba dana ili noći slika su neke „treće Srbije“ (pošto je „druga“ rezervisana) za koju se do sada činilo da jedino postoji na televiziji.

Međutim, ni televizijski ekrani nisu jedino mesto na kojem se, pored turističkih brošura, promoviše nacionalni imidž Srbije kao najveće kafane u Evropi. Dok se javnost bavi televizijama koje emituju takve programe, gotovo niko ne pominje sadržaj pojedinih novina koje u detalje prate i objavljuju i najvulgarnije detalje iz rijalitija.

Domaći dnevni listovi (od kojih se neki ističu i kao ugledni), umesto da informišu javnost o događajima koji su stvarno bitni za građanstvo, sve više se bave izveštavanjem o tome ko je šta kome radio i gde na ovom ili onom rijaliti programu.

Tako ni oni građani, koje generalno ne zanima šta se dešava u „rijaliti Srbiji“ nisu u mogućnosti da zaobiđu da na kiosku, ulici ili autobusu vide naslove koji smisleno ne predstavljaju ništa, a na koje se najblaže može reagovati sa - „svašta“.

 

Međutim, ni televizijski ekrani nisu jedino mesto na kojem se, pored turističkih brošura, promoviše nacionalni imidž Srbije kao najveće kafane u Evropi. Dok se javnost bavi televizijama koje emituju takve programe, gotovo niko ne pominje sadržaj pojedinih novina koje u detalje prate i objavljuju i najvulgarnije detalje iz rijalitija.

 

Ako se pogledaju naslovi samo u proteklih mesec dana u dnevnim novinama koje prednjače u redovnom i sveobuhvatnom izveštavanju iz „rijaliti Srbije“ oni koji prate štampu nisu mogli a da ne:

1) saznaju za sledeće događaje: „đus šiljio đoku na Ninu“ (Alo); „Tika i Jelena se kresnuli u parovima“ (Alo); „đanijeva devojka nudi analni seks“ (Kurir) „Pijani Mitar Mirić skidao Urški gaće“ (Press); „Firči ima mali“ (Kurir); „Parovi“: Potukli se đani Ćurčić i Gru“ (Blic); „Maja se obrijala između nogu“ (Kurir);

„Dvor“: Firči udario Bojanića flašom u glavu“ (Blic)...

2) spoznaju kako učesnici opisuju jedni druge: „Bebi: Majo, imaš glavu kao buzdovan! Maja: Bebi, smrdiš po kući!“ (Press); „Peđa D Boj:“Tika i Jelena su pičkice“ (Alo); „Urška: Maja je debela budala!“ (Kurir); „Mile Jovanovski: Maja je smrduša i alkjavuša“ (Alo); Ćemo: Bebi je štrokava glupača“ (Press)...

3) čuju šta ukućani imaju da poruče: „Bebi Dol: Stojane, mali ti je!“ (Kurir); „Maja: Ti si baba! Lepa: Jedi govna!“ (Alo) „Lana: Ubiću te Nemanja“ (Kurir); „Nemanja: đus se ponaša pederski! đus: Zabole me jaje“ (Alo)...

I letimičan pregled naslova čini se dovoljnim da običnog čoveka navede na barem dva pitanja.

Prvo, da li su oni (učesnici ovih emisija) normalni?! Drugo, što logično sledi iz prvog, da li smo mi normalni što ovo čitamo i pišemo (i čitaoci i novinari)?!

„Rijaliti Srbija“ ne samo da ima milionsku publiku, već, izgleda i svoje novine koje čitave naslovnice posvećuju upravo praćenju detaljnom prepričavanju dešavanja na „Farmi“, „Dvoru“, „Parovima“, pa se tako čini da čovek koji želi da sebe, ili decu, sačuva od pornografije u novinama i na televiziji nema drugi izbor nego da promeni kanal ili prestane da kupuje novine.

Međutim, u takvim odnosima čini se da bolje izglede na opstanak imaju televizije nego novine.

Prvo, na televiziji se mnogo bolje i jasnije vidi šta se desilo nego što će to da bude opisano u ma kojoj novini. Drugo, u vremenu kada je mnogo udobnije i lakše iz fotelje slušati prežvakani sadržaj, ljudi ređe idu na kiosk po novine i imaju sve majne volje da ulažu napor da se shvati „šta je pisac heto da kaže“, pogotovo kada su u pitanju stvari poput „Dvora“ i „Farme“.

Premda je jasno da je interes gazdi takvih listova da povećaju tiraž (što je ekonomski potpuno opravdano), čini se ipak neverovatnim da se dozvoljava da u toj borbi strada štampa kao institucija koja bi trebalo da bude korektiv vlasti, a ne podlistak rijaliti programa!? Pogotovo ako se u javnosti već vodi debata o neprimerenosti i nemoralu takvih emisija. Da li sve novine trebaju da se pretvore u neku vrstu laganih porno sadržaja sa uvredljivim naslovima kako bi stigli do tiraža?! Za sada se takva poruka šalje, očito i iz same držve koja ni na ovom planu nije ništa učinila da pomogne zaštitu i unapređenje etičkih standarda i kriterijuma u medijima.

 

Ako se pogledaju naslovi samo u proteklih mesec dana u dnevnim novinama koje prednjače u redovnom i sveobuhvatnom izveštavanju iz „rijaliti Srbije“ oni koji prate štampu nisu mogli a da ne:
1) saznaju za sledeće događaje: „đus šiljio đoku na Ninu“ (Alo)...
2) spoznaju kako učesnici opisuju jedni druge: „Bebi: Majo, imaš glavu kao buzdovan! Maja: Bebi, smrdiš po kući!“ (Press)...
3) čuju šta ukućani imaju da poruče: „Bebi Dol: Stojane, mali ti je!“ (Kurir)...

 

Prema mišljenju Ljiljane Smajlović, predsednika UNS-a, rijaliti emisije bi bile gledane čak i da nema logističke podrške u dnevnim novinama.

Smajlovićeva naglasak stavlja na televizije koje emituju takav sadržav, ukazujući da suština svega leži u poslovnim i privatnim odnosima vlasnika medija i političara. Ona to objašnjava na primeru „Pinka“.

- Ako država da „Pinku“ državnu frekvenciju i koristi se za srozavanje svega što postoji u zemlji, onda je jasno da je i država za to odgovorna. I novine i političari o Mitroviću govore odmereno i sa dosta uvažavanja.

Primera radi, „Pres“ i „Blic“ imaju veoma različite uređivačke politike, ali kada je u pitanju Mitrović, pišu veoma slično. Pre mislimo da iza toga stoji neki poslovni interes gazda u tim medijima sa Željkom Mitrovićem, a ne slično razmišljanje urednika tih novina.

Stoga, pitanje je ko je zapravo kriv - država koja je Mitroviću dozvolila da radi šta hoće ili on i njegove emisije, pita Smajlovićeva?!

Od Mlađana Dinkića i njegovog gostovanja na Pinku 5. oktobra, pa do danas, svaka je vlast u ovoj državi bila više nego blagonaklona prema Željku Mitroviću, ukazuje predsednica UNS-a.

Ako novinari i urednici ne mogu da kažu „ne“ rijaliti emisijama zbog ekonomskih interesa svojih gazda, nameće se pitanje kakvu šansu imaju obični ljudi da izbegnu uključivanje u ovakve priče? Da li je i gašenje televizora i menjanje kanala rešenje?

Prema mišljenju socijalnog psihologa Borivoja Kuzmanovića, to je samo donekle tačno.

- Kada i samo deset odsto građana prati ovakve emisije, ljudima koji su nezainteresovani teško je da ostanu po strani. Svuda se o tome priča i piše - u autobusu, na poslu, u novinama... Gledalac se tu polako uvlači u dešavanja. To nije jednostavan proces - on može da slučajno to vidi na televiziji i pogleda jednom, dva puta, pa mu i ne bude zanimljivo. Ali, kada se pojave te provokativne situacije, polivanja sokom, gađanja flašom, gledalac polako počne da se uključuje i pita se šta će biti sutra. E, tu sada na scenu stupaju drugi mediji koji pišu o tome i koji na taj način stiču čitanost. Tako se intriga polako gradi, a interesovanje za te likove postaje sve veće, pa se građanin polako uvlači u to da vidi šta će se desiti sutra, i pored toga što nije imao početno interesovanje.

Na pitanje da li i novine u Srbiji postaju sve više promoter opšte krize morala u društvu, socijalnih psiholog Borivoje Kuzmanović kaže:

- Novine profitiraju od toga i pojačavaju to. Svi idu do granica dozvoljenog, a pošto nije jasno šta je dozvoljeno, gotovo da nema granice i svi se u tome u trkuju. Nekada su „Novosti“ smatrane žutom štampom, a danas su one, u poređenju sa drugim novimana, veoma ozbiljne. Odgovor moraju da daju društvene i državne institucije, ali ja ne vidim da oni ozbiljno postavljaju pitanje i imaju plan o tome šta da rade, kaže Kuzmanović.

Premda je jasno da je interes gazdi takvih listova da povećaju tiraž (što je ekonomski potpuno opravdano), čini se ipak neverovatnim da se dozvoljava da u toj borbi strada štampa kao institucija koja bi trebalo da bude korektiv vlasti, a ne podlistak rijaliti programa!? Pogotovo ako se u javnosti već vodi debata o neprimerenosti i nemoralu takvih emisija.

Najnovija dešavanja u rijaliti programima „Dvor“ i „Parovi“ ipak su izazvala reakciju državnih institucija - doduše, tek posle ozbiljnijih incidenata u ovim emisijama.

Na sednici RRA doneta je odluka kojojm je emiterima zabranjeno svako dalje emitovanje programa koji svojim sadržajem teško ugrožava fizički i mentalni razvoj maloletnika i narušava dostojanstvo ličnosti.

Predstavnici „Pinka“ i „Hepi“ televizije upozoreni su da ne smeju emitovati program koji opravdava ili podstiče nasilje, a da u repriznim terminima emitovanja ovakvih emisija treba da zvučnim signalom sakriju celu rečenicu u kojoj je izgovorena psovka ili uvreda. Osim oznake da program nije za mlađe od 18 godina, na svakih pet minuta mora ići i upozorenje „da program koji sledi može ugroziti decu i omladinu“. Od nadležnih je zatraženo i da ukinu mogućnost konzumiranja alkoholnih pića i cigareta učesnicima rijaliti programa, jer je to u suprotnosti s Kodeksom ponašanja emitera.

Kakve su šanse da dođe do reakcije na način izveštavanja pojedinih štampanih medija o dešavnjaima u ovakvim emisijama? Za sada se čini malo mogućim. Novinarska udruženja, koja nemaju dovoljno jak autoritet ni u samim medijima, ukazuju da je odgovornost na samim novinarima da poštuju standarde profesije. Ali, kao što je i sama predsednica Udruženja novinara upozorila, imaju li novinari koji pišu o „Dvoru“ ili „Farmi“ u pojedinim medijima izbora kako da napišu te rubrike, ili je interes gazde taj koji diktira i naslov i sadržaj?!

Budući da je stanje takvo, a da vlada i ministar kulture (i aktuelni i raniji) očito ni ovde nemaju autoritet da pomognu da se zaštite etika i profesionalni standardi u samim medijima, izgleda da nam ne gine da i ovako slabo tiražna štampa u Srbiji postane još „žuća“, da se broj novina smanji, a onda nam, izgleda, ni novine ni novinari neće trebati jer ćemo sve to imati i na rijaliti programima.

O slučaju „Kurira“
Nakon obračuna sa Rodićem država namiguje na pornografiju

Kada je menjan Zakon o javnom informisanju, izgovor je bio da se mora zaustaviti govor mržnje i pornografija, a u javnosti je rašireno mišljenje da se prvenstveno mislilo na „Kurir“, R aju Rodića i sukob sa Mlađanom Dinkićem. Iako je optuživan za objavljivanje pornografskih sadržaja, otkako „Kurir“ ne vodi hajku protiv Dinkića, nikome u državi ne smeta pornografija, smatra Ljiljana Smajlović.

- Jesmo li mi čuli Nebojšu Bradića da reaguje povodom vulgarnosti na naslovnoj strani Kurira i pornografije?!

Vlasnik „Kurira“ još sedi u zatvoru. Njegovi sinovi su verovatno ucenjeni jer nije prirodno da se ne bune što im je otac još u zatvoru, a suđenja još nema. Ali, meni je skoro bio simpatičniji „Kurir“ Raje Rodića, koji je bio izraz njegove uređivačke politike i koji je ljude progonio protivno svim novinarskim kodeksima, ali smo barem svi znali da iza toga stoji Raja Rodić, i znali smo njegovu biografiju i zašto progoni Dinkića i sve ostalo. A sada taj „Kurir“ izlazi, dok država namiguje na tu pornografiju koju i dalje objavljuje. Prosto je nepristojnije kada se to radi sa blagoslovom države, nego kada smo imali ime i prezime čoveka koji je to radio za svoj groš i u svom interesu.

(Izvor: Nedeljnik Svedok, 22.02.2011.)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner